Oni dolaze... ANA SLADETIĆ, Drugi svijet - Galerija Studentski centar

Povijest otkrivanja svijeta moguće je sagledati i kao povijest čovjekovog otkrivanja samog sebe, historiju introspekcije, gdje su novi prostori samo poticaj i plodno tlo za nova saznanja o čovjeku. Nova zemlja, terra incognita, uvijek zahtjeva nove vještine (tehnološke, socijalne) za njezino svladavanje, a stjecanje tih vještina neodvojivo je od čovjekovog prevladavanja dosadašnjih spoznaja. To je polazište umjetničkog djela pred nama.

Na odabrani veliki format autorica je odlučila odgovoriti crtežom tušem. Njezin stil možemo nazvati monumentalnim izrazom sitnog veza, a on djeluje izuzetno efektno. Tehnika crteža smatra se tehnikom potencijalno najosobnijeg izraza, jer trag (liniju) iz pisaljke najlakše je artikulirati, ona je najizravnija posljedica kretnje ruke kontrolirane iz mozga. Linija ovog crteža unatoč velikim prostranstvima podloge ne zatvara velike oblike, niti ne kontinuira dugo. Sve linije čine male kompaktne u sebe zatvorene prikaze. Način slaganja linija i ploha uvijek postiže skladne odnose punog i praznog. Niti na jednom mjestu nije jednoličan u ponavljanju niti prezasićen određenim oblicima. Koliko god bio spontani izraz osjećanja taj crtež rađen je s velikom sviješću o skladu njegovih dijelova. Premda se određene epizode mogu čitati zasebno sve su organski uklopljene u cjelinu ovog velikog crteža.

Ovaj rad prati osobni, nelinearni, narativ. Priča ispisana znakovima na površinu papira je autoričin dnevnik nastao u simboličnih devet mjeseci između listopada 2007. i srpnja 2008. ispisan u slikama. Namjera djela je uspostavljanje veze između vizualnog znaka i emotivnog (osobnog) podražaja.

Prvi ključ razumijevanja ovog djela je lik Tota, egipatskog boga mudrosti i zapisanog znanja nekoć pripisivanog magijskim sposobnostima pojedinaca predviđanja vremena i liječenja, znanja koja mi danas zovemo znanošću u kojoj ne vidimo nikakvu magiju. Međutim neki aspekti ljudske psihe nas još uvijek fasciniraju, kao što su jednostavna znanja iz medicine za drevne Egipćane krila mističnu auru. Bog Tot je indikator autoričine svijesti (i podsvijesti, općenito emocija) kao temeljnog nositelja značenja zagonetnih simbola koje treba čitati kao hijeroglife - slikovno pismo potencijalno razumljivo svakome, ali istovremeno vrlo hermetično.

Uz egipatsko pismo još jedan vizualni oblik zahtjeva potpuno simboličko čitanje, a to je karta. Autorica je ovaj rad zamislila kao kartu svijeta, simbol cjelokupnosti spoznaje. Karta u ovom slučaju ne označava samo topose nego svijet mjeri i kroz vrijeme, procesom crtanja. To znači da je autorica svaki dan slikovno bilježila sve stvari koje je okružuju: reklame, događaje iz globalnog i osobnog svijeta, prijatelje i osjećaje, predmete s intimnom vrijednošću ili vijesti koje su utjecale na njezino raspoloženje. Zato ovaj crtež neprestano balansira između karte (površine zasićene simbolima) i vizualne, intimne enciklopedije (zaokružene sveukupne spoznaje).

Prateći sitne crteže, možemo u njima prepoznati fascinaciju i osjećaje koje su prikazani predmeti krili za autoricu, primjerice ornamente koji sugeriraju različita raspoloženja, prikaz interijera njezine sobe kao mjesta mira, kontemplacije i suočavanja sa sobom ili prikaz broda pred čudovištem, kao simbol suočavanja s vanjskim nepovoljnostima, ali i simbol vjere. Djelo se trudi pokazati većinu osjećaja koje čovjek ima pred vrijednostima koje ona smatra temeljnima (ljubav, vjera, mudrost, mir, društveni okoliš, priroda i moral) i univerzalnima poput �slikovnog pisma� kojemu pribjegava.

Dio ovog rada, su i objekti koji tematiziraju tih sedam vrijednosti. Riječ je o uvećanim dijelovima slike koji su fotokopirani, a na ambalaži u kojoj se nalaze (kantici, tegli, kutiji) mogu se pročitati koordinate svakog od tih prikaza na golemoj autoričinoj karti svijeta koje djeluju poput imena vitamina na prehrambenim proizvodima (C1, B3 itd.). Svaka od vrijednosti je drugačije prikazana, a objekti su povezani s karakterom pojma na koji se odnose – mudrost je znanje iz knjige, vjera se nalazi na drevnim svitcima itd. Ambalaže ponekad odgovaraju ambalažama hranidbenih proizvoda što otvara novu metaforu: jela. Trpeza je još od drevnih kultova, pa do Posljednje večere simbol zajedništva. U ovom slučaju to zajedništvo postignuto je na razini prepoznavanja sličnosti spomenutih vrijednosti: u smislu međuljudskih odnosa ili čovjekove osobne psihe. Budući je njezina gozba dio njezinog unutrašnjeg bića, umjetnica je istovremeno i jelo na toj gozbi – ona servira tako reći sebe, da bismo mi kroz tu konzumaciju došli do spoznaje, poput kršćanskog mita o Posljednjoj večeri i vjerovanja u transupstanciju.

Kroz bogat metaforički sustav Ana Sladetić izvodi ritual, pri kojemu su crtanje (stvaranje) i recepcija djela jednako važni procesi s ciljem spoznavanja i promišljanja subjekta (umjetnice i rcepijenta). Ona nas vodi kroz šumu zagonetnih simbola (tj. reduciranih znakova) osjećaja. Taj sklop znakova je model postojećeg svijeta ali i sam drugi svijet.

Feđa Gavrilović
�

Oni dolaze... ANA SLADETIĆ, Drugi svijet > > >