Mjesec: siječanj 2019.

Autorskim serijama fotografija na izložbi će se predstaviti Buga Cvjetanović i Luka Pešun.
Izložba je rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada na jednoj temi po vlastitom odabiru. Ispit se iz institucije seli u javni prostor Galerije SC, čime ispitna izložba postaje i svojevrsni ispit komunikacije s publikom.

Buga Cvjetanović predstavlja se radom pod nazivom Eho, u kojem progovara o osobnom iskustvu anksioznosti i posljedicama tog iskustva na njezin odnos prema vanjskom svijetu, koristeći se simbolikom zrcala i napuštenih prostora.

Luka Pešun propituje kulturološke konvencije poimanja dlake u suvremenom društvu.

Izložba je nastala u organizaciji Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Facebook event

Umjetničko-istraživački projekt Spaces Between (Living) Places propituje fenomenologiju migrirajućih i fluidnih identiteta te kulturološke i geografske međuprostore življenja uzrokovane ekonomskim migracijama. Umjetnica Tonka Maleković vlastitim jednogodišnjim migrantskim iskustvom na relaciji Hrvatska-Njemačka, te serijom razgovora s drugim protagonistima slične biografije, ocrtava zajednički fundus iskustva ekonomske migracije; uzroke recentnih masovnih odlazaka iz vlastite zemlje, ali i procese konstruiranja osjećaja identiteta i pripadanja novome mjestu, kulturi, zajednici.
Umjetnica u suradnji s kulturnom antropologinjom Petrom Kelemen propituje metodološke forme i formate umjetničkog i znanstvenog istraživanja. Umjetnički se rad tako osniva na seriji susreta umjetnice i protagonista koji su se odvijali u šetnjama njemačkim gradovima u pokrajinama Baden-Württemberg i Bavarskoj, te metodološkoj razmjeni sa znanstvenicom sličnoga područja interesa. Uloga je umjetnice dvojaka, u transverzalnoj metodologiji ona biva subjektom i objektom istraživanja, ispitivačicom i ispitanicom. Vizualni uvid u migriranje identiteta te brisanje jasnih granica istraživačkih i životnih uloga kamerom pruža video umjetnik Matija Kralj, koji je pratio umjetnicu i znanstvenicu na terenskom radu u Stuttgartu.
„Spaces Between (Living) Places“ u Galeriji Studentskog centra predstavit će se kao trodijelna medijska instalacija: višekanalna zvučna instalacija razgovora s brojnim pojednicima, ekonomskim emigrantima s naših prostora, video projekcija razgovora s umjetnicom i čitanja Bewerbunga, službenog obrasca pri traženju zaposlenja u Njemačkoj kao alata u kreiranju novoga identiteta, te izbora isječaka umjetničine izmještene svakodnevice.

Na zatvaranju izložbe u subotu, 10. rujna 2016. u 12 sati, umjetnica Tonka Maleković, njezina suradnica kulturna antropologinja Petra Kelemen i kustosica Ana Dana Beroš razgovarat će sa zainteresiranom publikom o hibridnim umjetničko-znanstvenim formama istraživanja – paralelama, dvojbama i dosezima umjetničkog i znanstvenog rada, te genezi rada Spaces Between (Living) Places.

Istraživanje Spaces Between (Living) Places omogućeno je sredstvima projekta Actopolis, jedan je dio potpomognut i sredstvima Hrvatske zaklade za znanost – projektom „Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet“, a izložba u Galeriji SC ostvarena u partnerstvu s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu.

U zagrebačkoj skupini umjetnika, uz Tonku Maleković i njezin rad Spaces Between (Living) Places, sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić, Miodrag Gladović) i Saša Šimpraga. Kustosica zagrebačkoga projekta „Actopolis – Invisible Belonging“ arhitektica je Ana Dana Beroš.

U Zagrebu će u rujnu na mikro-rezidenciji boraviti Armina Pilav, umjetnica i arhitektica koja živi i radi na relaciji Venecija-Sarajevo-Delft, a koja također sudjeluje u projektu Actopolis.

Podsjetimo, Actopolis je transnacionalni umjetnički laboratorij, poziv na djelovanje i suoblikovanje grada, koji povezuje 9 kustosa i više od 40 umjetnika iz 7 gradova jugoistočne Europe, Turske i Njemačke; Atenu, Ankaru/Mardin, Beograd, Bukurešt, Oberhausen, Sarajevo i Zagreb. Sudionici projekta propituju različita urbanistička pitanja i ostvaruju intervencije u gradski prostor međusobno razmjenjujući strategije, taktike i metode rada.

Actopolis je pokrenuo njemački Goethe-Institut i umjetnička organizacija Urbane Künste Ruhr, s kustosima voditeljima Angelikom Fitz, Katjom Aßmann i Martinom Fritzom.

Više o projektu ACTOPOLIS (na engleskom jeziku) actopolis.net.

Facebook event

Stručni savjet Galerije SC (Vladimir Čajkovac, Vida Guzmić, Zlatan Vehabović, Mirjana Vodopija, Ksenija Baronica i Marta Kiš) odabrao je program za 2017. godinu koji se nalazi u prilogu.
Zahvaljujemo svima na prijavi, a čestitamo onima čiji prijedlozi su prihvaćeni.

1. Into thin air (grupna izložba)
2. Gorki Žuvela
3. Radovan Kunić: Prikupljanja vremena
4. Damir Sobota: Systemic paintings
5. Zdravka Ivandija: Prve skice (radni naslov)
6. Michael Strasser i Eva Engelbert: Tracks and Traces
7. Ispit – ispitna izložba studenata prve godine diplomskog studija fotografije
8. Marina Paulenka
9. Gordana Bakić
10. Ana Kuzmanić (radionica)
11. Oni dolaze (Tea Ivković, Luka Kedžo, Vanda Kreutz, Ana Mušćet, Marija Plečko i Petra Orbanić)
12. Performansi:
Tin Dožić, Ivan Šaravanja i Vedran Živković (grupa Ono)
Najbolja (i suradnici)
13. Drugi kadar / grupna izložba – &TD

 

Izložba je otvorena do 9. srpnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Nakon uspješnih izdanja Markovićeve samostalne izložbe Izvrnute piramide koja se do sada mogla vidjeti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art radionici Lazareti u Dubrovniku, Dnevnom boravku Rojca u Puli te na Vienna Parallel, izložba gostuje Galeriji SC u Zagrebu nakon čega odlazi u Dioklecijanove podrume u Splitu, te u galeriju Kazamat u Osijeku. Otvorenje je zakazano za 28. lipnja u 20 sati, a prethodit će mu razgovor u 19 sati u kojem će sudjelovati Slaven Tolj i Marko Marković, a moderirat će ga Marta Kiš.

Kao konceptualna osnova okupljenih radova, izvrnuta piramida poziva na pretresanje piramidalne društvene strukture, najavljivane u radničkim, lijevim i anarhičnim usmjerenjima, ili pak strujama zagovaranja direktne demokracije…

“Zadirući u specifične geografske koordinate, izložba smjera presijecanju lokalnih i globalnih simptoma, povezivanju pokraćenog društvenog živca, s ove i one strane velike vode. Socijalna nepravda, krivine radnog sustava, istiskivanje javnog dobra, sveprisutnost privatnog kapitala, te istodobno modaliteti otpora, i umjetničkog i građanskog, pojedina su uporišta Izvrnute piramide. Iskazana su iz prvog lica, s osloncem u tijelu i neverbalnoj ekspresiji. Izbjegavanje verbalnog izraza, kao jedno od općih mjesta performerske prakse, podvlači nepovjerenje u službene i upravne forme jezika, njegovu nerijetko ušutkavajuću i manipulativnu funkciju. “ (kustosi Ksenija Orelj i Slaven Tolj)

Izložba Izvrnute piramide dio je opusa Marka Markovića nastalog u posljednjih intenzivnih pet godina u kojima je mijenjao mjesto boravišta, ispitivao umjetničke medije, ali ostao vjeran radovima koji ne prestaju preispitivati zadane društvene norme i nametnutosti.

 

Pitanje odnosa umjetnika ili umjetnice prema svojemu radu jedno je od onih vječnih živućih pitanja na koja je teško, ako je uopće moguće, ako je uopće i potrebno – davati kakve jednoznačne odgovore ili opaske. Odnos je to najintimniji, istovremeno i najteži i najiskreniji, a koji je uvijek i beziznimno otvoren promjenama, redefiniranju, krizama, napuknućima, pa i iščeznućima. Veza umjetnika prema onomu što stvara u sebi nosi svu težinu pojedinačnoga života i nerijetko je teško razlučiva od samoga življenja umjetnika ili umjetnice. Ipak, stvarajući subjekt neprestano propituje vlastitu poziciju u odnosu prema svojemu radu, uvijek iznova generirajući „sljedeći korak“, stanovitu nadogradnju prethodne kreativne faze ili, s druge strane, u potpunosti nastoji anulirati stanje „prije“.
U određenoj se mjeri ovakve „stvaralačke inventure“ i propitivanja uzročno-posljedične veze između autorstva i produkcije poduhvatio i posljednji u nizu projekata Jelene Lovrec. Njegov je okidač možda moguće tražiti u razlozima nešto pragmatičnije prirode, kao što je autoričino osvještavanje činjenice da je fizička pretrpanost vlastitim radovima priječi u daljnjemu radu. No, s druge strane, onaj nukleus samoga projekta sasvim je nadišao pitanje pragmatičnosti ili životne praktičnosti, zašavši u sferu mnogih instanci duboko ukorijenjenih u svijet umjetnosti i njegovih zakonitosti. Destabilizacija umjetničkoga rada kao samosvojnog organizma ali nedjeljivog od osobe autora, zatim preispitivanje (vlastite) umjetničke svrhovitosti i koncepta (pre)poznatosti u umjetničkome svijetu te kritika funkcioniranja umjetničkoga tržišta, neka su od najsnažnije podcrtanih pitanja kojima se Jelena Lovrec ovim projektom okrenula.
Rad čine akcije objedinjene sloganom Želim bit’ k’o Berber, upriličene na nekima od najfrekventnijih punktova u Zagrebu, kamo se autorica znala uputiti posljednjih tjedana. Sa sobom je redovito nosila i svoje radove, opus sačinjen od crteža, kolaža i manjih instalacija, a koji su neprekinuto nastajali posljednjih šest godina, odlučivši ih sve – pokloniti slučajnim prolaznicima. Natovareni u velika kolica za kupnju, radovi su tako osvanuli na Trgu bana Jelačića, na Kvaternikovu trgu, kod zgrade HNK te u zoni između Vlaške i Petrove, svakog puta u sve manjemu broju. Kako autorica pojašnjava – i njezina se intimna, ali i profesionalna pozicija, svakog puta mijenjala kako se mijenjala i lokacija. Svaki punkt imao je neku svoju „publiku“; ljude koji se zaustave i postave pitanje ili ga ne postave; ljude koji su željeli samo ostaviti komentar na ovakvu „izložbu“ ili, primjerice, strukture zadužene za održavanje javnoga reda i mira, koji su na Trgu bili primorani i intervenirati. Istovremeno su i ove mikro-interakcije s autoricom također zabilježene fotografski, otvorivši još jednu dodatnu priču, usložnjavajući čitav projekt, izvodeći rad na rad.
Uz umjetninu koju su prolaznici sami odabrali, bilo je nužno da ispune darovnicu, na kojoj, između ostaloga, stoji da se Obdarenik obvezuje čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom.
Određeni je broj obdarenika, stavivši svoj potpis na službeni dokument, uistinu prihvatio odgovornost i zadaću koju je primopredaja obuhvatila, poslavši fotografije rada, sada smještenog u neki novi, autorici posvema nepoznat prostor.
I primjetan kritički moment dao je snažan impetus akciji Jelene Lovrec. Istovremeno bolno ironično, ali, kako kaže, i s nekom dozom istine, pomislila je kakve su to prakse, razmjene, razgovori, dogovori, pregovori, mjeseci, godine i desetljeća nužni kako bi umjetnik postao poznat, odnosno, kako bi nečija djela gotovo zatravila mentalne i fizičke prostore okorjelih „obožavatelja umjetnosti“. Odlučila je, stoga, nakon nekoliko godina vaganja svoje odluke – ući u svako kućanstvo, postati punopravnim dijelom ćaskanja o umjetnosti i umjetninama koje sada krase mnoge privatne prostore. Odlučila je, kako kaže, da – želi bit’ k’o Berber. Na ovaj ili onaj način.
Jedno od pitanja koje je također potpirilo akciju stiglo je iz smjera zakonitosti umjetničkoga tržišta i financijskoga aspekta umjetničkoga rada. Procijeniti umjetninu, „poslati je u svijet“ s naljepnicom o vrijednosti koju je netko drugi iznio ili, s onom koju kupac nudi, kako govori autorica – najmanje je lijepa od okolnosti koje su dio života (i življenja) umjetnika. Nakon mnogih nikada plaćenih radova, čin poklanjanja svega Jeleni Lovrec poslužio je kao bolno ali oslobađajuće rješenje, a koje bi, u konačnici, možda moglo označiti i potencijalnu promjenu na bolje.
Svakako ostaje vidjeti rezultate ovakve radikalne odluke, čiji će se odjeci, po svoj prilici, moći pratiti kroz godine koje slijede. A preostaje razmišljati i o djelima koja su se odcijepila od svoje matice, koja žive neki novi život, kao i o novim djelima koja su obuhvaćena ovom izložbom. Upravo su ti izlošci – fotografije obdarenika i novi smještaj poklonjenih djela – novi radovi Jelene Lovrec, koje novi udomitelji već na izložbi mogu odabrati i pravno se obavezati da će čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom…
Martina Bratić

Jelena Lovrec rođena je 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primjijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2008. i iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Roberta Šimraka na odjelu grafike. Od 2015. godine članica je HDLU-a.

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2015. – In English, Please!; Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2014. – Švedski stol; Galerija Zlati Ajngel, Varaždin

2013. – O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima; Galerija Inkubator,
Zagreb

IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI

 

 

 

 

 

 

 

2015. T-HT nagrada@msu.hr; MSU, Zagreb

2014. Međunarodna izložba grafike; Vetrinjski dvor, Maribor

Osam profila; Narodni muzej, Čazma

Venientes – izložba godišnje produkcije ALU; HDLU, Zagreb

Erste fragmenti X, HDLU, Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

ESSL ART AWARD – VIG special invitation: Junge kunst aus CEE, Beč

2013. ESSL ART AWARD CEE; Essl Museum, Beč, MSU Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

UMJETNIČKI PROJEKTI

2014. – Scenografija scensko-muzičkog djela Priča o vojniku, međunarodni Opera Exam Festival,
Budapest Liszt Academy, Budimpešta

2013. – Scenografija i vizualni identitet scensko-muzičkog djela Priča o vojniku; dvorana Gorgona, MSU, Zagreb

– Umjetnost na zemlji; land art, Bojana

NAGRADE I PRIZNANJA

2014. Magistar s pohvalom (CUM LAUDE Magister)
2013. Glavna nagrada ESSL Art Award CEE
Nagrada Vienna Insurance Group – Junge Kunst aus CEE
2009. Pohvala Akademije za postignut uspjeh u godini 2008./2009.

 

Galerija SC poziva umjetnike/ce i kustose/ice da se prijave na natječaj za izlaganje u 2017. godini. Rok prijave je 24. lipnja 2016.

Otvaramo poziv za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2017. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe &TD-a, Predvorje Kina SC…).

Programske smjernice Galerije SC posebno podržavaju mlade autore/ice, ali i one autore/ice koji žele unutar svojih prijedloga iskoristiti interdisciplinarne mogućnosti prostora Studentskog centra.

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC

popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu Galerije SC. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Dodatne informacije potražite na:

tel. 385 1 4593 550

mail: galerija@sczg.hr

F: Galerija SC

ENGLISH VERSION:

Gallery SC is inviting all artists and curators to apply for the call for exhibition proposals for 2017. The deadline for applications is June 24th 2016.

Applications refer to solo and group exhibitions, workshops, actions, performances, curatorial concepts, interdisciplinary projects for Gallery SC program in 2017. Applications are open for projects outside the Gallery SC as well (Kiosk, Caffe &TD, Kino SC lobby…).

Gallery’s program guideline supports especially young authors and those authors who are willing to use the interdisciplinary potential of Student centre’s space.

The application should contain:

– filled out Gallery SC’s application

– accompanying material (up to 5 photos/sketches, video and/or audio material)

Applications can be delivered by person to the Gallery, sent by mail (Gallery SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) or e-mail (galerija@sczg.hr)

Applications will be considered by Gallery Council and the results will be published on the website (sczg.unizg.hr) and emailed to applicants. Incomplete, late and incorrect applications will not be considered.

Find more information by telephone +385 1 4593 602 or send an email to the e-mail galerija@sczg.hr

Pripovijedajući priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, grmljem obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkoga prigradskog naselja koje polako nestaje pred okolnom šumom, Ana Kovačić koristi se narativnom strategijom pomalo nalik onoj magičnog realizma. Za magični realizam karakteristično je postojanje dviju suprotstavljenih perspektiva – one racionalne i one fantastične, kao i elemenata hibridnosti i ambivalentnosti, a koje je moguće detektirati kako na formalnom, tako i na sadržajnom planu izložbe Gdje je Jasenaš?.
Reljefna karta koja prikazuje selo dijelom je stvarna a dijelom izmaštana, čime se umjetnica udaljava od dokumentarističkog pristupa naraciji, gradeći priču o Jasenašu na subjektivnom, intimističkom diskursu. Šuma koja okružuje selo poprima gotovo nadnaravne karakteristike: ona je svojom širinom i područjem koje prekriva predimenzionirana, a promatrajući maketu, stječemo dojam kao da oko sela i ne postoji ništa osim te nepregledne šume, koja ga malo pomalo proždire. Sugestivni i atmosferom nabijen video rad U šumi prikazuje vrhove stabala kroz koje je ponegdje moguće vidjeti tek tmurno nebo u sumrak. Video nema tona, prati ga samo titl koji prenosi priču o stradanjima jasenaškog stanovništva u dva rata. I premda ne znamo čije riječi navodi umjetnica, naslućujemo kako je pripovjedač netko od starijih stanovnika Jasenaša, netko tko je proživio ratne strahote u Drugom svjetskom ratu, ali i u onom Domovinskom. Jasenaška šuma bila je poprište stradanja i ubijanja, no i utočište, mjesto skrivanja tamošnjeg stanovništva pred pogibelji. "Pokupili sve preko noći i tu ih u šumu oterali, poubijali. I onda smo bježali po šumi, pravili barake, kiša pada po nama…", kazuje neimenovani pripovjedač. Dinamika je i dramatika rada postignuta kontinuiranom loop projekcijom koja implicira cikličko ponavljanje zločina i ambivalentan odnos prema šumi koja, u očima malobrojnih preostalih stanovnika, predstavlja kako stratište tako i utočište. Anonimnost pripovjedača očituje se kroz odsustvo tona, odnosno njegova glasa, pridajući priči o ratnim stradanjima univerzalnost, dok gotovo sablasna tišina ovog videa kao da odaje počast žrtvama, ali i onima koji su nastavili svoj život u Jasenašu. Takvih više nema mnogo. U radu Forget-me-not/Prema Državnom zavodu za statistiku/Spomenik za posaditi, Ana stavlja u epruvete sjemenke potočnice, koja na mnogim jezicima nosi ime, odnosno zapovijed "ne zaboravi me" (eng. Forget-me-not, njem. Vergissmeinnicht). Broj sjemenki odgovara broju stanovnika Jasenaša, a na svakoj je epruveti navedena godina u kojoj je rađen popis stanovništva, od 1857. – 2011., kao i broj stanovnika Jasenaša te iste godine. Simbolika "obreda" brojanja sjemenki potočnice, kao i pomnog spremanja istih u epruvete, te u konačnici i sijanja potočnice, sadržava u sebi imperativ kako ne smijemo dozvoliti iščezavanje – ne samo Jasenaša, nego i sela kao takvog.
Iako izložba Gdje je Jasenaš? posjeduje svojevrsnu društveno angažiranu dimenziju: umjetnica se, unošenjem elemenata fikcije, od nje istovremeno i odmiče. Nju prvenstveno zanimaju intimne priče protagonista njenih radova, kojima pristupa sa simpatijom, neskrivenom subjektivnošću i bez imalo pretencioznosti. Te obične "male" priče stanovnika Jasenaša ispričane su u radu Kuće priče. Umjetnica odabire tri ruševne i napuštene kuće u selu oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika: "Tu je živjela Snježana. Njezin otac se zvao Miro, majka Milka. Još su imali sina. Poslije ovog rata su otišli. Ne znam gdje su. Ili su na ovaj kraj. Ili na onaj kraj."
Magijske elemente Ana unosi u rad Nove priče opisujući susret s čovjekom iz Jasenaša koji u vosku "vidi" budućnost. Umjetnica ga ispituje o budućnosti Jasenaša, a ovaj odgovara kako nema nikakve budućnosti za Jasenaš, „nema nikog i nema ko doć", dok rad Do 2015., koji se sastoji od portretnih fotografija koje je umjetnica fotografirala na grobovima u Jasenašu, predstavlja epitaf nekim prošlim vremenima. Tih vremena prisjeća se njen sugovornik: "dok je tu bilo tristo cura, a sto dječaka, sunce ti žarko, onda je to bio život!". Danas, pak, ima dana kad selom prođe tek poneki pas, što umjetnica bilježi u video radu Ulaz/izlaz.
Svim radovima na ovoj izložbi zajednička je aura nostalgije, na način kako je vidi Svetlana Boym. Za razliku od melankolije, koja je vezana uz individualnu svijest, nostalgija se temelji na odnosu između individualne biografije i biografije neke grupe ili nacije, između osobnog i kolektivnog pamćenja. Kolektivno pamćenje stanovnika Jasenaša, koje se formira uslijed njihove međusobne interakcije, omogućuje konstruiranje zajedničkog tumačenja prošlosti, a tu interakciju Ana opredmećuje u radu 15.11.2015., grupnom portretu mještana fotografiranih ispred mjesnog doma. Primjerak ove fotografije umjetnica će pokloniti mještanima, a činom njena postavljanja u mjesnom domu postat će i sama, baš kao i umjetničina pripovijest o Jasenašu, dijelom biografije sela.
No, nostalgija kojom je prožeta izložba Gdje je Jasenaš? zapravo ne predstavlja "čežnju za nekim određenim mjestom, već čežnju za drugim vremenom – vremenom našeg djetinjstva i sporijim ritmom naših snova" (Boym).
Mirna Rul

Ana Kovačić rođena je 1986. u Zagrebu. 2010. Završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. Nove medije na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2011. studijski je boravila na London Metropolitan Universityju, London, UK i University of Ulster, Belfast, UK, a 2009. na Indiana University of Pennsylvania, Indiana, PA, SAD. Od 2013. član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a od 2014. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu. Živi i radi u Zagrebu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE/SOLO EXHIBITIONS
2016. – Gdje je Jasenaš?, Multimedijalni kulturni centar Split, Split
2015. – Gdje je Jasenaš?, Gradski muzej Virovitica, Virovitica
2013. – 1:1, Popup 12, Esseker centar, Osijek
– Bez naziva (s Igorom Rufom), Plevnik-Kronkowska gallery, Celje, Slovenija
– 1:1, Galerija SC, Zagreb
2011. – Bez naziva (s Igorom Rufom i Krešimirom Katušićem), Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec
2010. – Scena prva – rekonstrukcije (s Igorom Rufom), Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb
2009. – Kind of space that time turns into, Miller Gallery, Indiana, PA, USA
IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI/SELECTED GROUP EXHIBITIONS
2016. – T-HT@msu.hr nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2014. – U ritmu dodira, Klovićevi dvori, Zagreb
2013. – Mladi, mlađi, najmlađi, Galerija Ateliera Žitnjak, Zagreb
– Essl Art Award, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2011. – Extraction, Space gallery, Pittsburgh, SAD
– BokBok, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb
2010. – Rock, Paper, Scissors, Artist Image resource (AIR), Pittsburgh, SAD

 

Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga / Facebook event
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC

Galerija Studentskog centra bila je, u sezoni 1990./91., uvjerljivo najuzbudljiviji centar alternativnih kulturnih događanja u ovom dijelu Europe. Pod vodstvom likovnih umjetnica Helene Klakočar i Sonje Hindkjaer, konceptualnoga kazališnog umjetnika Damira Bartola-Indoša, u društvu ljudi iz Kugle i grupe SexA te sociologa Benjamina Perasovića, stvoren je jedinstven i inspirativan okvir za suradnju i ispreplitanje šire supkulturne i umjetničke scene u kojoj se galerijski prostor svakodnevno transformirao u dinamičan prostor za susrete različitih vrsta umjetnosti i ljudi. Iako je ova epizoda kratko trajala, jak kolektivni duh samih aktera scene koji su osmišljavali koncept programa pokazao je neke putokaze za druge projekte 90-tih godina, kao što je npr. rad URK-a i kluba Močvara.
Ekipa koja je tada vodila Galeriju okupit će se ponovno u istom prostoru i predstaviti programe iz tog razdoblja u suradnji s umjetnicima koji su izvodili programe, izlagali ili vodili Galeriju. Magija tog perioda pokušat će se dočarati izložbom artefakata, ali i bogatim i raznovrsnim popratnim programom koji uključuje razgovore, koncerte i predavanja.

Izložbu je inicirala Helena Klakočar, a realizira se u suradnji sa suradnicima ondašnje Galerije ESCE te u koprodukciji Kulture promjene SC-a i „URK“/kluba Močvara.

Detaljan program:
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC
POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA
Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga
18 sati, razgovor „zločinaca“ koji su činili kreativni i aktivni tim u Galeriji ESCE početkom 90-ih godina. U razgovoru sudjeluju: Sonja Hindkjaer (danas Lucien), Helena Klakočar, Damir Bartol-Indoš, Zlatko Burić-Kićo, Benjamin Perasović, Kornel Šeper, Milan Vukšić-Ciki, Ivan Marušić-Klif, Romana Rožić, Aleksandar Dragaš
Poseban gost na Skypeu: Dušan Kojić Koja
20 sati, koncert
PAJINO JATO (Zagreb)
Za ovu će se posebnu priliku među publikom prošunjati duh Dragana Pajića Paje te će se, uz pomoć njegovih prijatelja – članova grupa Cul-de-Sac i Franz Kafka Ensemblea, Galerijom prosuti škriputavi, nježni, čudni, ponekad bučni, a zapravo radosni zvuci, nastali upravo u tom trenutku!
ZLI BUBNJARI (Zagreb)
Zidove Galerije ESCE do sada su nemilice tresli Fugazi, The Jesus Lizard, Disciplina kičme, Blurt, Sexa, Victimy Family i mnogi drugi, a sada će se u toj zahtjevnoj disciplini u kratkotrajnom brzopoteznom desantu okušati i benda veselih čudaka poznatih po ljubavi prema dobroj kapljici i bezumnom udaranju o bubanj.

Četvrtak, 31.ožujka, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovori: Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar s gostima
Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar predstavljaju izlagački program Galerije s nekoliko umjetnika koji su tada izlagali: Vlasta Delimar, Dražen Grubišić, Antun Maričić, Vlado Martek, Igor Modrić, Vlatko Vincek. Govoriti će se o njihovim dojmovima i koliko je to bilo važno za njihov rad. Sonja Hindkjaer jedina je od organizatora imala izložbu za vrijeme rada u Galeriji: „Smatrali smo da ne smijemo privatizirati prostor, kasnije kada su ukinuta sredstva pomislili smo da bismo mogli izvoditi samo naše programe.“ Zašto se to nije ostvarilo i što danas rade Sonja i Helena tema je drugog dijela razgovora.

Petak, 1. travnja, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovor: Zemljopis promjene
Helena Klakočar
Prikazivanje i razgovor o poglavlju strip knjige Nemirno more Helene Klakočar. Poglavlje govori o radu Galerije ESCE i o neodržanom protestu protiv njezina zatvaranja, a nalazi se unutar strip dnevnika o putovanju od Zagreba preko Dubrovnika do Italije i Grčke. Knjigu je, uz belgijsko, francusko, srpsko, slovensko i talijansko izdanje, u 2015. godini u Hrvatskoj objavio Vedis.

21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 1
Dragan Pajić Pajo je u klubu Kamov, klubu unutar kluba na katu Galerije ESCE, uz pomoć prijatelja iz Cul-de-Saca, petcima organizirao večeri improvizacijske glazbe, gdje se okupljala šarolika ekipa gostiju i u poluslučajnim susretima stvarala zanimljivu glazbu. Taj program bio je u potpunosti u duhu tadašnje Galerije koju su vodili ljudi spremni na izazove i koji su i sami često sudjelovali u programima kao izvođači, čineći tako najbolju moguću podlogu za najbolji europski klub tog vremena. Dva petka, 1. 4. i 8. 4., otvorit ćemo ponovo vrata Kamova, a instrumente će u ruke uzeti čitav niz muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka – Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić – Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 8. travnja, 21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 2
Na jelovniku je druga večer u društvu muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 15. travnja, 21 sat, Galerija SC
Zatvaranje izložbe uz koncert
ŠUMSKI (Zagreb)
Jednoga dana u siječnju 1991. u Galeriji ESCE tokom impro sessiona članova Cul-de-Saca donesena je paklena i nepokolebljiva odluka o osnivanju grupe Šumski. Od tada pa do danas Šumski su se kretali nekim svojim krivudavim putevima, vješto zaobilazeći glavne tokove. S novim hitovima pod miškom, novim članovima i novim sijedim vlasima, vratit će se na mjesto zločina, na svom premijernom nastupu u legendarnoj Galeriji ESCE.

Zauzimajući cijeli prostor galerije, Maja Šimunović svojom site-specific instalacijom Kaldere preoblikuje jednostavan i poznat interijer u jedinstven krajolik. Prostor galerije nije samo lokacija u kojoj se djelo izlaže, on postaje neodvojiv od autoričina rada – bijeli zidovi galerije kontrastiraju crnoj podlozi i crnim objektima te omeđuju teritorij instalacije, dok usmjerena, ali blaga rasvjeta sa stropa galerije postaje važan faktor u stvaranju posebnog ambijenta.
U želji da predoči osobnu fascinaciju razornim silama prirode koje rezultiraju stvaranjem novih oblika, autorica stvara umjetan pejzaž: pod oblaže katranom i prekriva ga gipsanim „kalderama“. Kaldera je geološki oblik, tip vulkanskog kratera koji nastaje urušavanjem vulkana u sebe samog, nakon pražnjenja magmatske komore do kojeg može doći uslijed vulkanske erupcije.
Svaki izloženi objekt ručno je oblikovan; posebna pozornost pridana je njegovoj teksturi na kojoj se mogu razaznati otisci prstiju umjetnice nastali pri utiskivanju i slaganju slojeva organičke forme. Premda inspirirani prirodnim oblicima, multiplikacijom pojedinih objekata te malim mjerilom, naglašen je njihov umjetni postanak, jer svjedoči o uvjetima u kojima su nastali. Za razliku od prirodnih kaldera koje se mogu protezati na teritoriju i od nekoliko kilometara, ovi oblici nastaju iza zatvorenih vrata umjetničina ateljea.
Prigušeno svjetlo, crna podloga iz koje kao da izrastaju tamni oblici od obojanog gipsa, grupirani u svojevrsne otoke, stvaraju posebnu atmosferu i kompoziciju, kojima uvjetuju kretanje posjetitelja. Instalacija izaziva višesenzorne podražaje: vidom u zamračenom prostoru pokušavamo razaznati pojedine oblike i detalje; taktilnošću – jer svaki oblik možemo dotaknuti, osjetiti njegovu teksturu; te olfaktivnošću, jer specifičnim mirisom katrana evociramo turbulentne procese koji se odvijaju u dubinama Zemljine kore.
Oprez pri kretanju prostorom kroz samu instalaciju navodi nas na razmišljanje o krhkosti, ne samo umjetničkog djela već i same prirode, na pokušaje čovjeka da ovlada prirodom, da je ukroti, eksploatira i lakomisleno destruira. No također, navodi nas i na razmišljanje o prirodi kao takvoj – prirodi koja je neodvojiva od kulture, jer čovjek je, kao i svi njegovi produkti, dio prirode. Stvoreni apstraktni oblici postaju dijelom našeg okoliša, prirodne pojave umjetničkog promišljanja. (Kristina Stakor)

Maja Šimunović rođena je 1. siječnja 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2007. Upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Nikole Vučkovića, smjer kiparstvo 2007-2009.god. Treću godinu nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo u klasi prof. Damira Mataušića. Diplomirala je 2013. godine u klasi prof. Damira Mataušića.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2014. – Isječci iz stvarnosti; Galerija Inkubator, Zagreb
– Bilo pa prošlo; Green Room, Zabok
2012. – Tangenta; Galerija Antun Augustinčić, Klanjec
SKUPNE IZLOŽBE:
2014. – 32. Salon mladih; HDLU, Zagreb
– FIDEM XXXIII Art Medal World Congress; Sofija, Bugarska
2013. – 11. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
2012. – Erste fragmenti 8; Galerija NO, MSU, Zagreb
– Energija 2012. – izložba otkupljenih radova; Galerija ALU, Zagreb
– SCIENCE OF TIME – International Medallic Project; online
2011. – Moj doživljaj Muke, Pasionska baština; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
– INTERBIFEP – Internacionalni bijenalni festival portreta, crteža i grafika; Međunarodna galerija
portreta, Tuzla, BiH
– HOME – International Medallic Project; online
2010. – 10. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
– TIME – International Medallic Project – online
– Letnja umetnička škola Univerziteta umetnosti u Beogradu; Srbija
– Rudnik skrivenog blaga; Galerija Fakulteta likovnih umetnosti; Beograd, Srbija

RADIONICE:
2013. – terenska nastava – terakota; Našice
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb
2011. – terenska nastava Plemenitaš
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb

NAGRADE I PRIZNANJA:
2013. – prva nagrada natječaja za idejno rješenje Dr. Luigi
2012. – stipendija Erste banke Erste fragmenti 8
 

„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto je tako s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je skrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
(Proust)

Poduži citat preuzet iz Proustova ciklusa „U traganju za izgubljenim vremenom“ može se smatrati i integralnim dijelom teksta pisanoga uz izložbu „INPUT/OUTPUT“ mlade umjetnice Andree Zrno. Razlog je tomu Zrnino tematsko oslanjanje na sjećanje, prošlost upisanu ne samo u njezinu „pamet“, nego i u neki „materijalni predmet“ koji u njezinu slučaju ne ostaje „nepoznat“.
Iako podijeljena u više segmenata, objedinjenost izložbe na sadržajnoj razini nije napuštena jer tlocrti prostora u kojima je umjetnica živjela izvedeni koncem, zvučni radovi u kojima su naznačeni opisi istih prostora, kao i crno-bijeli printevi maramica govore ponešto drugačijim „jezikom“ o istoj stvari – memoriji i osobnom suočavanju autorice s njom. Nije naodmet spomenuti da već i sama realizacija osam končanih tlocrta vizualizira strukturu nalik memorijskom čipu računala. Vezenje tlocrta tankim i krhkim nitima konca oslanja se i na simboliku predivoga materijala ljudskog života kojim se zabavljaju sestrice Klota, Laheza i Atropa. Sedam se tlocrta (koincidencijom se u ovom slučaju može smatrati simboličko značenje broja 7) odnosi na prostore u kojima je umjetnica doista provela dio svoga života, dok onaj osmi veze prostor u kojem je trebala boraviti, ali spletom životnih niti do toga nije došlo. Zrno izradi tlocrta pristupa neopterećeno i nesputano ne inzistirajući na njihovoj posvemašnjoj točnosti te ih ostavljajući nedorečenim prostorom mogućnosti. Zvučne se instalacije oslanjaju na tlocrte, ali ih ne opisuju doslovno, nego nude tek mogući model po kojem je određeni prostor moguće nekome predstaviti riječima ističući njegove fizičke karakteristike, ali i osobne dojmove govornika. Tri isprepletena glasa govore o prostorima, opisuju ih kakofonijski ulazeći jedan u drugi ujedno onemogućavajući slušatelju da u potpunosti prati i razazna sadržaj koji svaki pojedini glas izgovara.
Osim vizualizacije tlocrtā i ilustracije verbalnih opisa prostora na način kako bi se određeni prostori opisali riječima Zrno izlaže i crno-bijele printeve (pre)složenih maramica. One za nju nisu jednoznačno određene. S jedne ih strane veže uz vlastito djetinjstvo čiji prestanak smješta u svoju petnaestu godinu. Funkcija se maramica u kasnijem periodu, nakon njezine dvadeset i osme godine i preseljenja u Belgiju, iz uporabne prometnula u kulturološku. Maramica se, priznaje Zrno, tako „opet pojavila i to ne u osobnoj uporabi nego u kulturi naroda zemlje u kojoj živim“. Maramica je ujedno predmet asocijativnog sjećanja u kojem se traži prošlost, ali i promjenjivost vlastitoga identiteta jer obrisati se maramicom uključuje i konotira ritualno čišćenje osobe koja ne želi biti tek pasivni, nego aktivni sudionik u oblikovanju identiteta, sudionik koji bi se podvrgnuo „simboličkoj smrti i ponovnom rođenju, da bi, nakon toga, izronio s novim identitetom“. Kao kulturološki uvjetovanom fenomenu sklonom mijeni, vlastitomu identitetu čovjek uvijek pristupa re-interpretirajući ga iz pozicije SADA. Maramica se, kao uporabni predmet za čišćenje, ali i identifikacijski predmet kulturološkog miljea u kojem Zrno boravi, također veže uz re-interpretaciju. Ne znam je li maramica onaj Proustov materijalni predmet s početka priče, koji je Zrno zahvaljujući „slučaju“ upoznala, i koji joj je pomogao (ili još uvijek pomaže) u aktivnom dohvaćanju i promišljanju prošlosti, ali nesumnjivo se u tematskom okviru izložbe može osjetiti kako joj je upravo taj predmet pomogao da se dublje poveže s vlastitim perfektom.

Igor Loinjak

Andrea Zrno rođena je 1985. godine u Osijeku. 2009. diplomirala je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2013. upisuje magisterij na In Situ odsjeku Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu, Belgija koji završava 2015. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku, suosnivačica umjetničke organizacije POPUP Osijek i Library in the library projekta u Antwerpenu. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. Izlagala je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno živi i radi u Antwerpenu, Belgija.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
2013. Ultimate fight, Galerija Karas, Zagreb
2011. Ultimate fight, MMC Luka, Pula
2011. Ultimate fight, Galerija Kazamat, Osijek
2008. Atmosfersko, Galerija SC, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE (izbor)
> 2015.
De Lange Nacht, Factor 44, Antwerpen, Belgija
Silent circle // film&book launch //, Cinema Zuid, Antwerpen, Belgija
Library in the library project, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
LATENT ENCOUNTER / a join-in-picknick, Antwerpen, Belgija
An elephant never forgets, De Langezaal, Antwerpen, Belgija
> 2014.
Wintergarden, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
> 2013.
Veldslag, De Brakke Grond, Amsterdam, Nizozemska
> 2012.
Medijamorfoze, Galerija Kazamat, Osijek
POPUP Odbienale, Esseker, Osijek
23. Slavonski biennle, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Meeting point, Pecs, Mađarska
XI. Trijenale hrvatskog kiparstva“, Gliptoteka HAZU, Zagreb
> 2011.
2. Triennale auoportreta, Galerija Prica, Samobor
CologneOFF 2011 – Waterpieces Contemporary Art & Videoart Festival, Riga, Latvia
Osijek – Pečuh, Galerija Nador, Pečuh, Mađarska
Kiparstvo, godišnja izložba članova HDLU Osijek, Osijek
> 2010.
30. Salon mladih, HDLU Galerija Prsten, Zagreb, Hrvatska
Video Channel, 6th Cologne International Videoart Festival, Newmediafest 2010, Koln, Njemačka
VideoChannel, Newmeadiafest 2010, Koln, Njemačka
> 2009.
PRIX EUROPA 2009 – „Languages through lenses“, rbb Haus des Rundfunks, Berlin, Njemačka
Izložba radova umjetničke kolonije Ilirski zmaj, Gradski muzej Virovitica, Hrvatska
Videoholica, International video art festival, Varna, Bugarska