IVAN_FIJOLIC_Skolica

Na ljubljanskim školskim igralištima Fijolićeva Školica zvala se ristanc. Žutom bojom za ceste bila je zacrtana po napuklom betonu, a u polukružnome vrhu nije pisalo "nebo". Ipak su to bila drugačija vremena.
Čak i kad je školica nastala, za vrijeme ranog rimskog imperija, o nebu nije bilo nikakvoga govora. Najprije su je igrali rimski vojnici. Igrali vjerojatno nije ni prava riječ, jer su je, dužu od trideset metara – u punoj borbenoj opremi koristili za jačanje tijela. Iako je školica najprije bila vojna vježba, počela su je kopirati i djeca. Uskoro se proširila po čitavoj Europi i svijetu, igraju je čak u Vijetnamu i Argentini, u Francuskoj je poznata kao Marelles, u Njemačkoj Templehupfen, Englezi je nazivaju Hopscotch. Slaveni su je – s izuzetkom Slovenaca koji su je etimološko povezali s crtanjem (slov. risanje, op. p.) te je zovu ristanc – povezali sa školom. Tako je hrvatska školica na ruskome jeziku классики (umanjenica riječi razred), dok na poljskom isto značenje ima naziv klasy.
Školica je putovanje. Rimski legionari su na jednoj nozi trideset metara poskakivali prema boljoj tjelesnoj kondiciji, a djeca putuju prema konačnoj pobjedi. Kada dosegnu njezin polukružni vrh, zapadnoeuropska djeca dolaze "kući", na "odmorište" ili na "sigurno", dok ih u Hrvatskoj put dovodi iz "pakla" u "nebo".
Za odrasle je školica još samo sjećanje. Odrastanje – tako barem uče u školama – je ono pravo putovanje, a pravo se nebo vjerojatno nalazi u budućnosti. Priča se okreće kada odrastemo – tada nebeske postaju prošle, dječje godine. Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog odmora okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo kratka postaja na putu za pakao.
Kada je Fijolićevo sjećanje prevelo igru u umjetničko djelo, proputovalo je priču od neba do pakla i obrnuto. U školi su ga učili odrastanju te mu obećavali kako će kasnije biti bolje, kako će na kraju školice doseći nebo. On je sada odrasla osoba, čitao je knjige i iz njih saznao da su pakao zapravo ljudi oko nas. Refleksijom vlastitog, a time i našeg, tvojeg i mojeg puta nastala je nova, drukčija školica.
Fijolić se ovom izložbom ponovo predstavlja kao obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića. Međutim, u ovoj je izložbi ipak moguće naći crvenu nit koja umjetnikova djela povezuje u jedinstveni opus. Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da postoje moćni junaci, kada nam se činilo da bi John Wayne mogao u svakome trenutku projahati pored naše zgrade, kada smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana školica – povezuju umjetnikov opus. Ali Fijolić se u prošlost neke generacije ne vraća naivno. Za njega djetinjstvo nije svijet u kojem je sve bilo bezbrižno i neopasno. Njegov superheroj postaje Rektum, čovjek koji na grudima nosi čmar, Bruce Lee ne može spasiti Mostar, a Štrumpf leži mrtav u lokvi vlastite krvi. Iako su djela na ovoj izložbi hladnija i možda, na određeni način – bez aproprijacije junaka – monumentalnija od proteklih, ona pripovijedaju istu priču. To je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti, a laž odraslih postala mu je jasna. Djetinjstvo je opasno i obmanjujuće, govore Fijolićeva djela. Istovremeno je udaljeno i racionalizirano. Isklesano je u nadgrobnome mramoru, uliveno u svjetlećem monociklu, zatvoreno u bijelome lijesu. Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se cijede med i mlijeko. To je djetinjstvo hladno, u njemu treba na putu prema zrelosti propatiti mnoge boli. Da bismo putovali, pokrenuli kotač, moramo vlastito tijelo ozlijediti grubim šiljkom. Putovanje se ponekad prekida, a Fijolić u lijes ugrađuje solarij. Je li blještavo umjetno svijetlo odraslih ovdje kako bi probudilo život ili obojilo kožu tinejdžera? Može li nas put odrastanja dovesti do neba ili do pakla? Umjetnikovo djelo šuti.
gošća kustosica Petja Grafenauer

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *