Radovi na izložbi Babe i žabe umjetnice Ivane Ognjanovac, nastali kolažiranjem obiteljskih fotografija i dječjih crteža uz koje su i komentari ispisani na zidu dječjim rukopisom, tematiziraju stereotipe vezane uz pojam doma, obitelji i odgoja. Perspektiva onoga „koji to još ne razumije“, odnosno djeteta, pruža mogućnost ogoljavanja ponašanja odraslih, društvenih normi i naslijeđenih pravila. To je promišljanje o kvaliteti međuljudskih odnosa na kritičan i duhovit način. Autorica pritom koristi narodne izreke i poslovice i postavlja ih u osobnu priču.
Ivana Ognjanovac rođena je 1983. u Vukovaru. Studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i Universitatea de Arta si Design – Cluj Napoca u Rumunjskoj. Od 1999. izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. 2012. nagrađena je na 2. Triennaleu autoportreta u galeriji Prica, Samobor, a 2014. sudjelovala je na 22nd 21C ICAA Seoul International Art Festival 2014 Harmony, u Južnoj Korei. Živi i radi u Zagrebu. Njen stvaralački rad usmjeren je na istraživanje čovjeka i na razine njegovog postojanja (društvenu, psihološku, biološku, duhovnu), na nasljeđe, kauzalnosti, međuljudske odnose, načine povezivanja i osobne granice/identitet. Najčešće se oslanja na perspektivu promatrača ili svjedoka koji se pismeno ili usmeno osvrće na prizor. Pri tome se koristi raznim medijima od slike/crteža, preko videa, do zvučnog zapisa. Cilj je njezinog kreativnog promišljanja propitati kvalitetu međuljudskih odnosa i razloge iz kojih dolazi do blokada u komunikaciji, te iste izložiti na kritičan ali prije svega duhovit način.
Babe i žabe
Da se krene sasvim otpočetka, i nema nekog smisla. Ne samo da je sve bilo
pomalo naopako, nego eto još, k’o za inat, i ja (iako iz sasvim opravdanih
razloga, kažu), zakasnim nekoliko godina, pa sve pamtim polovično i nekako
u magli. Možda je zapravo bilo sasvim drugačije…
Bilo kako bilo, čini mi se da prvo dolazi ljutnja.
Tu još svi božesačuvaj uvrijeđeno i namrgođeno skaču i lupaju po glavama i
sebe i druge. Jasno, stariji je u pravu. Kog’ si pit’o? prođe zatim dosta
vremena dok ne naučiš vikati.
A kako to tek rastjera.
Ako tako hoćeš, sad si dobila svoje. Nikoga nema, pa od volje ti.
e onda, kad više nitko ni ne gleda, ni ne misli, ni ne očekuje, naučiš se igrati.
Valjda još i za to ima vremena. nikad
na zelenu granu.
Povadiš sve iz kutije, izrežeš, presložiš, pa naučiš i druge da se igraju.
možda i protiv njihove volje. kuća koja se urušava naučila te pameti
više nego što je bilo tko mislio.
Više nego što te bilo tko drugi naučio.
prvi puta se igraš jer nemaš ništa drugo. drugi puta jer imaš svega previše.
Sada valjda više nikoga ne moraš gledati u oči, niti objašnjavati. Može biti baš
kako želiš. A i ostali.
Ostale možeš pustiti da se nasmiju, ako znaju kada i gdje. I neka izgleda tako,
kao da je sve bilo baš kako je i trebalo biti.
Ili, barem kako kažu da je trebalo biti.
Da bude nekog reda. trebalo je slušati kad je bilo vrijeme, sad se više ni babe
i žabe međusobno ne prepoznaju.
Šta sam ti ja rek’o…
O.D.