Interaktivnost i tjelesna percepcija bili su za Marinu Bauer u većini njenih dosadašnjih kiparskih radova pretpostavka za neposredniji, dublji i trajniji doživljaj umjetničkog djela. Već u nekima od prvih samostalnih radova na Akademiji likovnih umjetnosti nazvanim Uzmite me u ruke, Otvorite i pogledajte i Vratite sklopljeno imperativima poziva gledatelja da se ne zaustavi samo na gledanju prkoseći tako uobičajenoj galerijskoj praksi percipiranja umjetnosti sa sigurne udaljenosti. tj. poimanju kiparskog djela kao nečega oko čega se pasivno kruži, kao nečega što se gleda, a ne dira. U svojim kasnijim zapaženim radovima Sjećanje I i Sjećanje II Marina nastavlja s fizičkim angažiranjem promatrača pa tako doživljavanje tih njenih radova podrazumijeva iskapanje cementnih otisaka predmeta iz pijeska ili pregledavanje i prepoznavanje predmeta zarobljenih u silikonskim valjcima. Introverti, njezina kiparsko-multimedijalna instalacija nagrađena na posljednjem, 12. trijenalu hrvatskog kiparstva, sastoji se od šest bijelih kubusa/postamenata čiju unutrašnjost kroz maleni otvor pregledavamo dimnjačarskom kamerom. Prijevod konkretnih materijalnih sadržaja njihovih nutrina u dinamične vizualne fenomene pratimo na ekranu pri čemu se bude naše vlastite asocijacije i vizualne predodžbe. Svim ovim radovima Marina uvijek pristupa kiparski, iz objekta, iz materijala, iz dodira, baratanja rukama, omogućavajući pritom više razina tumačenja.
U ovdje izloženom radu Sam/a sa sobom Marina širi sferu svog kiparskog interesa u interaktivnosti s odnosa ruka-materijal na odnos tijelo-materijal-prostor i pritom se jasno definira kao umjetnica koju zanima osobno iskustvo unutar taktilnih, haptičkih i kinestetičkih doživljaja, kako vlastitih, tako i promatračevih. Sama činenica da koristimo riječi promatrač/gledatelj za osobu koja doživljava trodimenzionalno djelo likovne umjetnosti dokazuje kako su ovi ostali spomenuti osjetilni aspekti u tom smislu zanemareni. Marinu zanima kiparstvo upravo kao susret tijela u prostoru, pri čemu osim očima, kiparsko djelo/tijelo percipiramo i dodirom i vlastitim tijelom: u odnosu na njegovu dimenziju i zapreminu, položaj i kompoziciju, težinu, mekoću, tvrdoću…
Pred nama je šest kabina različitih dimenzija u čiju unutrašnjost ulazimo, doživljavamo različite proporcije, karaktere i sadržajne ispune tih prostora.
U tim specifičnim, više ili manje tijesnim prostorima, izolirani od svih ostalih podražaja, cijelim se bićem suočavamo s različitim materijalima koji nas potiču na različite misli, usmjeravaju naše kretanje i istraživanje. Potiču nas da zastanemo i bivamo malo sami sa sobom. Što ćemo tamo iskusiti, na što će nas to iskustvo podsjetiti, kako ćemo se osjećati, ne znamo niti možemo znati dok u njih ne uđemo. To ne zna ni umjetnica. Ona tek ponukana vlastitom iskustvenošću, koju ne želi isticati, daje promišljene oblikovne prijedloge koji bi nam mogli korisititi u ovom susretu sa samima sobom. U tome uvijek ostaje kiparski dosljedna i temeljita: od promišljanja smještaja kabina u galerijski prostor, komponiranja ploha i otvora unutar samih objekata te senzibilnog izbora, kontrastiranja korištenih materijala do predviđanja njihovog psihološkog djelovanja. Kako ćemo mi svojim tijelom i iskustvom zaokružiti njenu kiparsku misao, zanima i samu umjetnicu.
Da Marinina umjetnost nije jednostrana i zatvorena, dokazuje umjetničina nedavno utemeljena praksa provođenja usmjerenih razgovora metodom fokus grupe s posjetiteljima izložbe. Tim razgovorima ona želi produbiti svoja shvaćanja o doživljaju umjetničkog djela, u ovom slučaju o ulozi tjelesne percepcije u tom doživljavanju, što je i tema istraživanja njenog umjetničkog doktorata. Ova kvalitativna istraživačka metoda, posuđena iz društvenih znanosti, daje Marininom umjetničkom radu dašak znanstvene znatiželje, iako osnovna svrha tih razgovora, vjerujem, nije znanstvena spoznaja nego dijeljenje i uspoređivanje osobnih i intuitivnih saznanja i doprinos potrazi za smislom umjetnosti.
Hana Lukas Midžić
Izložba je otvorena do 23. siječnja 2016., radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, ulaz je besplatan.
Tijekom izložbe autorica namjerava, s psihologinjom Ivom Šverko, kroz nekoliko grupnih razgovora s posjetiteljima istražiti njihov doživljaj i shvaćanje izložbe. U grupama od šest do deset osoba posjetitelji će, vođeni pitanjima, razgovarati o izložbi, a prikupljene rezultate autorica će koristiti u daljnjoj razradi umjetničkog projekta.
Pozivamo zainteresirane posjetitelje da sudjeluju u istraživanju i prijave se u neki od navedenih termina na e mail: ksenija.baronica@sczg.hr i marinabau@yahoo.com Termini: 16. 1. 2016. od 17 do 18 sati; 19. 1. 2016. od 18 do 19 sati; četvrtak, 21. 1. 2016. od 18 do 19 sati
Biografija Marine Bauer:
Rođena 1972. u Zagrebu.
Diplomirala 1998. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Izlaže samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Prva samostalna izložba Val bila je ujedno i diplomski rad a izložena je 1996. u Galeriji SC u Zagrebu. Slijede Galerija Nova, Zagreb 1999; Galerija Juraj Klović, Rijeka 2000; Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb 2004; Galerija Kazamat, Osijek 2004; Galerija Sv. Krševana, Šibenik 2005; Stadtmuseum, Graz, Austrija 2005; Gradska galerija Labin 2006; Galerija ZILIK, Karlovac 2013; Galerija Matice hrvatske, Zagreb 2014.
Na skupnoj izložbi prvi put izlaže 1994. na V.Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci u Zagrebu, a od ostalih izložbi izdvajaju se 30. Zagrebački salon, Klovićevi dvori, Zagreb 1995; Bijenale mladih Mediterana, Moderna galerija, Rijeka 1997; Freies Gestalten, Gradski muzej, Graz, Austrija, 1999; VII, VIII, IX i XII. Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb, 2000, 2003, 2006. i 2015; 27. Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2004; Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, 2007; Od kipa do ispovijedi, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2011.
Sudjeluje na izložbi Suvremeno hrvatsko kiparstvo koja je od 2009. do 2011. predstavljena u Beču, Berlinu, Bratislavi, Trstu, Budimpešti, Pećuhu, Ljubljani i Zagrebu.
2005. godine sudjelovala je u projektu Akademie Graz LandArt – Park und Au Schloss Gleinstätten u sklopu kojeg su trajno postavljene skulpture: Praspavač I, Praspavač II i Stope u Gleinstättenu u Austriji.
Sudjeluje na likovnim simpozijima i radionicama u sklopu kojih su nastale i trajno postavljene skulpture Ležeća figura u Parku skulptura Jakovlje 2007., te Vrata u Vrsaru 1994. godine.
Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1993, nagrade na natječaju za spomenik fra Grgi Martiću 1994. te nagrade 12. Trijenala hrvatskog kiparstva 2015. godine.
Od 2002. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prvo kao vanjska suradnica, a od 2008. zaposlena kao asistentica na Kiparskom, pa na Nastavničkom odsjeku. 2015. godine zaposlena kao docentica na Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu.
Od 2002. do 2011. drži nastavu iz kolegija Kiparstvo studentima prve godine Slikarskog, Grafičkog i Odsjeka za animirani film i nove medije, a od 2011. nastavu iz kolegija Kiparstvo 2/N studentima druge godine Nastavničkog odsjeka.
Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu također pohađa poslijediplomski doktorski studij kiparstva gdje radi na temi Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela. U sklopu rada na doktoratu provela je i dva istraživanja koja su posterima predstavljena na međunarodnim psihologijskim znanstvenim skupovima u Zadru i Zagrebu.
Članica je HDLU-a.
Živi i radi u Zagrebu.