Ostati živ: Socijalistička disko kultura
Tema ove izložbe je disko kultura koja se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina razvila u SFRJ, uvukavši se u brojne pore društva, da bi naposljetku ostala zaboravljenom.
Dijelom je to posljedica snažnog utjecaja jednog drugog suvremenog fenomena. Kao spoj umjetničke avangarde i društvene kritičnosti, novi val stekao je povlašten status unutar čitave lokalne pop-rock scene, učinivši je srodnom simultanim zbivanjima u svijetu. Koliko god utemeljen, stav je skrenuo pogled s drugih iznimnih pojava nesvakidašnje pop-kulture socijalističke Jugoslavije.
Nebriga za jugoslavenski disco, međutim, ni po čemu nije osebujna. Žanr je ostao neistražen i u svom izvornom idiomu, kakav je početkom 1970-ih nastao u gay getoima crne Amerike. Njegov prvotni emancipacijski potencijal ubrzo je zaboravljen. U javnoj memoriji disco je tako ostao tek oličenje izrabljivačke glazbene industrije, lišen umjetničkih ambicija i skrivenih subverzivnih značenja, osuđen na trajni prezir kritičara koji su u njemu vidjeli reakcionarnu manifestaciju kulture spektakla.
No, kako objasniti bujanje disco spektakla u jednoj socijalističkoj zemlji? Svojim inherentnim hedonizmom, eskapizmom i konzumerizmom disco je, naime, izravno negirao radnu etiku, jednakost i modernistički progres socijalizma. Slučaj nije bio samo jugoslavenski premda je tu, zbog specifičnog razvoja, bio izrazitiji. U svom globalnom pohodu, disko groznica je krajem 1970-ih uspješno prešla željeznu zavjesu, zahvativši čitavu komunističku Europu, preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.
Izložba osvjetljava prijenos disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultirao stvaranjem lokalne disco inačice, sukladne postojećem kontekstu i mogućnostima. U nastalom amalgamu bilo je mjesta i za fascinaciju Travoltom, Studiom 54 i Boney M, ali i za realnost zagrebačkog Big Bena, Lokica i Mirzinog Jata. Disco se pritom tretira kao složena pojava čiji su se učinci prelili izvan glazbene sfere, pokazujući njegove mnogobrojne dimenzije. U svojoj središnjoj, glazbenoj komponenti, lokalni disko crpio je iz žanrova deriviranih iz rocka, poput beata i funka, i posljedično utjecao na dobar dio onog što se danas smatra novim valom. U isti mah, on je izrastao na podlozi razvijene domaće zabavne glazbene industrije i u svom je vrhuncu zarazio dobar dio estrade.
Bitan dio njegovog gesamtkunstwerka čini distinktni vizualni kod s bogatim utjecajem kiča i campa. Osebujna, prepoznatljiva moda i estetika blještavila, izvorno kultivirani oko disko aktera, postupno su se proširili na druge glazbene žanrove, ali i na neglazbene oblike dizajna, uživajući veliku medijsku podršku. Nasuprot postojećem zaboravu, disco je bio neočekivani miljenik središnjih jugoslavenskih medija koji su postali ključno mjesto njegove vizualne i diskurzivne artikulacije, u rasponu od raskošnih novinskih foto-reportaža do koreografiranih televizijskih disco sekvenci koje nailaze na odjek i izvan granica bivše države.
Poput drugih formi pop-glazbe, disco je postao zametkom zasebnog životnog stila, obilježenog inovativnim svjetonazorom i kodeksom ponašanja. Njegovo rađanje pratio je medijski potpomognut sukob s drugim, antagonističkim omladinskim supkulturama poput punka, koji je disko vezao uz konformističku, bogatu i dokonu mladež. Realnost je pak bila maglovitija. Ovaj specifični mikrokozmos davao je dotad nezabilježenu vidljivost rubnim društvenim skupinama, urbanom proletarijatu, poput Roma, koji počinju igrati ključnu ulogu u prostoru koji je postao trajnim simbolom disko-kulture.
Revolucionarajući načine uživanja u popularnoj glazbi, diskoteke su stvorile uvjete za opstanak disko kulture koja više nije trebala biti vezana uz konkretni glazbeni stil, već je etablirala novu vrstu društvenosti i noćnog života usredotočenog oko središnjeg plesnog rituala. Izbijanje plesne groznice moguće je pratiti na nekoliko razina, od organizacije plesnih takmičenja u klubovima, do poplave plesnih grupa koje afirmiraju drugačiji odnos prema tijelu. Pojava mladih pjevačkih ženskih disco zvijezda potiče slobodnije poglede na seksualnost na tankoj granici između objektivizacije i osnaženja. Uz dominantni mačizam, na rubovima je ostalo dovoljno prostora za pojedinačne radikalne izlete i poigravanje s rodnim stereotipima.
Sa svojim ambivalentnim porijeklom, statusom, osobinama i utjecajem, ovako opisana disko kultura briše ustaljene granice između mainstreama i supkulture. Postavljajući se u fluidan i dinamičan međuprostor, ona ukazuje na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasno-socijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije. Unutar spomenutog ideološkog okvira, procvat lokalne disko kulture pokazuje se prije svega kao manifestacija potrošačkog socijalizma i svojevrsni izlog u dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma.
U tom smislu, disco predstavlja svojevrsni simptom inherentnih, kontradiktornih značajki sistema koji je odustao od svoje ideologije, prihvaćajući vlastitu negaciju na neverbalnoj plesnoj razini.