NATASA_SKUSEK_A_Real_Man

PRAVI MUŠKARAC

Nataša Skušek često se bavi problematizacijom duboko ukorijenjenih pojmova koji se uzimaju zdravo za gotovo, stereotipa i društvenih uloga pripisanih ženama. Trudnoća, majčinstvo, kućanski poslovi, partnerski odnos, prehrana, slobodno vrijeme, izgled i fetišizacija ženskog tijela – predstavljaju elemente koji čine sadržaj njezinih radova. Ovoga puta, autorica zadržava „odnos“ kao temu, no, usmjerava svoju pozornost prema muškarcu. Pravi muškarac, izložba postavljena kao audio-video instalacija, uključuje skulpturu koja čini apsurdnu karikaturu kontrasta društvenih uloga, pripisanih ženama i muškarcima u partnerskom odnosu. Umjetnica si postavlja pitanje – što zapravo termin ”pravi muškarac” znači partnerima, ulazeći u njihove želje, očekivanja, razočaranja i traume u vezi.

U svojim video uradcima umjetnica istražuje razne načine ugađanja partneru te kako se brinuti za njega. Naša kultura stvorila je mit o ženi koja je – ako želi biti “prava žena” – potpuna suprotnost muškarcu. U različitim kulturama, žena bi trebala, od prapovijesti do danas, simbolički utjeloviti čistoću nevinosti, idealnu majku, koja je emotivna i podređena muškarcu. Mit patologizira žene namećući im određenu strukturu – unutar koje one moraju pronaći svoj put – propisujući biološkim ženama točno određenu, sasvim posebnu društvenu ulogu. Njihovo ispunjenje te uloge očekuje se u većoj mjeri no što bi to žene htjele. Uslijed nelagode koja proizlazi iz toga, prikazana žena intenzivira svoju brigu o partneru tako što postaje sve više patološki opsesivna. Nježnost kao odraz “pretjerane” brige o partneru – zbog pretjeranog pritiska očekivanja – pretvara se u nasilnu kaznu, koja rezultira smanjenim ili nestankom partnerovog zadovoljstva.

U središnjoj plohi njezinog videa pod nazivom Golica nalazi se stražnjica prekrivena svilenim gaćicama. Ona pleše dok netko (muškarac) navodi ritam zviždeći spomenuti folk-pop ritam. Performans koji bi trebao upotpuniti želju za ugodom te biti atraktivan partneru, gubi svu svoju prednost u banalnosti zabavnog ritma, pritom aludirajući da sam seksipil nije dovoljan u vezi, jer mu nedostaje skrupulozan performans kućanskih poslova. Video khm khm intenzivira brigu za prisilom. Prikazuje gornji dio tijela te djelomično lice muškarca kojega netko hrani (žena). Depersonalizirani muškarac proždire hranu poput stroja, pljuskajući, jedva hvatajući korak s velikim porcijama, dok kašlje i guši se. Video se može iščitati kao ublažavanje gladi, dok prerasta u proždrljivost. Muškarčeva proždrljivost vodi u očaj i iritaciju ženu koja ga ne uspijeva zadovoljiti, te vodi u kažnjavanje po principu: “to si tražio, sad progutaj”. Video uzrokuje pomiješane osjećaje. Hranjenje je nasilno samo po sebi, dok u isto vrijeme uključuje i dozu slatkoće. To je poput hranjenja djeteta koje nije naviklo jesti te mu gutanje uzrokuje poteškoće. Nema distinkcije između dobra i zla, ženina briga i želja prelaze – u nasilje, muškarčeva ugoda i uživanje u hrani – u gušenje. U videu Heri vidimo uho izbliza, duge dlake koje rastu iz njega te nekoga (ženu) kako ih češlja i plete. Njezina muka uzrokovana njegovom neurednosti i, prema njezinom mišljenju, nedovoljno visokim higijenskim standardima, rezultira time da ona preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način. “Njezin način” ne znači nužno nešto pozitivno, što nam je zorno prikazano konačnim rezultatom.

Instalacija i zvuk videa – sarkastična parabola odnosa sreće i zadovoljstva – uglavljeni su s par audio isječaka u petlji. Jedan od njih je audio indikacija perilice za pranje rublja ili sušilice kojoj je ciklus završio, snimljenu sa slučajnim pauzama. Drugi zvuk je snimljen na CD, izgreban, te se ponavlja. Zvuk ilustrira kućanske poslove, uvijek ometajući nečiji život, i “kućanicu”, no ne i njega, jer je “općepoznata” činjenica da je obveza dovršetka kućanskih poslova njezina.

Gledatelji slijedi „fil rouge“ koji ih suočavaju s dihotomijom između ženske aspiracije da zadovolji muškarca i žene kao subjekta zarobljenog u položaju nelagode. Žena i muškarac su socijalni konstrukti, koji se nikad zapravo ne upoznaju kao pravi subjekti; sve je u biti fantazam koji ukazuje na potrebu i želju oba partnera kako bi jedan drugoga zadovoljili. Želja za užitkom uvijek dovodi jednoga od njih u stanje nelagode te se ovdje gledatelj propitkuje tko od njih zapravo uživa. Osjećaj koji nas svladava dok gledamo na djela koja provociraju muškarčevo zadovoljstvo, objekt fantazma je uvijek potreban, dok ženi ne treba nikakav objekt koji bi potaknuo njezino zadovoljstvo te može uživati i u njegovoj odsutnosti.

Na izložbi nećemo pronaći odgovor na pitanje – što u biti čini pravoga muškarca, ali ćemo biti u mogućnosti dešifrirati neke odgovore vezane uz dinamiku muško-ženskog partnerstva. Previsoka očekivanja uzrokuju preopterećenja i nezadovoljstvo te završavaju u pretjeranoj njezi i tretmanu – slično tretmanu bespomoćnog djeteta, neizmjerno i van kontrole, zadiru u autonomiju pojedinca. To ističe i skulptura The Brown Teddy-Bear (Smeđi Medvjedić), kopija ilustracije iz slikovnice Smeđi medvjedić se igra u kadi (1), koja se sastoji od kade napunjene vodom. U vezi, odrasla osoba predstavlja medvjedića koji se igra s vodom, dakle dijete. Dio izložbe je i stol s buketom cvijeća te meringue kolačićima, koji se na slovenskom jeziku zovu španjolski vjetrovi. Kolačići predstavljaju element koji umjetnica često inkorporira u svoje izložbe; uvijek nose gorko-slatku poruku. U navedenom slučaju, vjetrovi aludiraju na nadutost, prenoseći poruku da čak i stvari koje su navodno dobre u vezama, kao što je zadovoljavanje partnera te briga o partneru, mogu postati ustajale ako potječu iz pogrešnih pretpostavki.

Nataša Skušek pokušava nadmašiti binarnu podjelu na muška i ženska načela te ukazuje na opasnost mitologizacije izvornog muškog i ženskog načela. Subjekti i njihovo zadovoljstvo su seksualno određeni. Ženski i muški princip postoje, jednaki su, a opet u potpunosti drugačiji. Umjetnica u svojim djelima pokazuje i razotkriva socijalni položaj žene u odnosu na muško zadovoljstvo, i obrnuto, kao što je naveo Jacques Lacan: “ne postoji takvo što kao seksualni odnos”. Time ona otvara narav umjetničkog djela području mitologizacije i fantazma o integritetu muškog i ženskog užitka i odnosa.

ŽIVOTOPIS

Nataša Skušek (1967.) studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je diplomirala 2002. godine i magistrirala tri godine kasnije. Za vrijeme studija stekla je višu razinu stručnosti na akademiji u Trondheimu u Norveškoj. Dobitnica je Prešeren nagrade za studente. Predstavila je svoj opus na nekoliko međunarodnih izložbi; od toga najvažnije bile su: Break 2.2 Festival, Ljubljana, Slovenija (2003.); International Festival 8th of March, Erevan, Armenija (2005.); 2. feministički festival FemFest, Zagreb, Hrvatska, (2007.); 13th International Festival of Contemporary Art The City of Women, Ljubljana, Slovenija (2007.); 2009 Incheon Women Artists’ Biennale, Južna Koreja (2009.); Feminist Art in Slovenia, Ljubljana, Slovenija (2010.). Također je izlagala na brojnim samostalnim izložbama, poput Mummy, Doula, Wife, Carer (Mamica, dojilja, žena, njegovateljica), P74 centar i galerija, Ljubljana, Slovenija (2006.). Njezini radovi dio su mnogih privatnih i javnih zbirki. Bavi se skulpturom, videom, fotografijom, performansom te novim medijima, s naglaskom na istraživanje kulturne paradigme zapadnog čovjeka, osobito temama poput odnosa među spolovima, erotizma, seksualnosti, tijela, majčinstva, obitelji, hranjenja. Živi i radi u Ljubljani.

https://natasaskusek.allyou.net/

(1) Tekst je napisala Marie Aubinais, ilustrirao Daniele Bour, preveo Borut Petrovič Jesenovec, Didakta 2006

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *