Prijevod
Prijevod može značiti mnogo stvari. Može se prevesti knjiga, nečiji govor ili se može nečije djelovanje prevoditi u nešto s čim čovjek ima neki odnos. Dva rada na izložbi Prijevod istražuju isti pojam na dva različita načina.
Polazište Opere Nicka Crowa i Iana Rawlinsona vojni je tečaj jezika koji je napravljen za američke vojnike prije nego što ih se pošalje u zemlje u kojima se ne govori engleski. Tečaj je napravljen u formatu za ipod i koristi video avatare vojnog osoblja, ali i civila koji govore svojim materinjim jezikom. Tečaj je ograničen na osnovne fraze koje služe tome da američki vojnici mogu djelovati u zemljama poput Afganistana ili Iraka. U tom smislu je ovo potpuno drugačija zbirka izraza od turističkih knjiga fraza na koje je večina ljudi navikla. Izrazi poput Slušaj naša naređenja ili Ne mičite se jer će vas američki vojnik ubiti očigledno su u ovom slučaju jedinstveni.
Narativni luk Opere je konstruiran izborom takvih fraza a zvučni element svakog pojedinog izvora je korišten za muzičku partituru, tako da avatari na kraju svoje riječi pjevaju. Gesta pjevanja rečenice poput Stani ili pucam, ključna je za ovaj rad. Dok je literarna naracija ograničena osnovnom ponudom mogućih fraza, emotivna naracija se množi kroz glazbeni razvoj koji počiva na melodijskim strukturama ponuđenih jezika. Dijelovi rada također koriste snimke vojnika i civila iz medijskih vijesti, te su na njih dodana lica avatara koji pjevaju. Na taj način su protagonisti Opere postavljeni u kontekst medijske prezentacije događaja u suvremenim konfliktnim područjima.
Poruka je kolaborativni rad Nike Radić koji je ona radila zadnjih godinu dana i koji se ovdje može vidjeti u konačnoj verziji. Početak rada je bila jedna jednostavna prostorna instalacija velikog formata, slična radovima koje je autorica radila nakon završenog studija 90ih godina. Nakon što je sagradila početnu instalaciju, pozvala je prvu posjetiteljicu da pogleda rad i da joj svoju interpretaciju toga što vidi. Nakon toga je autorica instalaciju promijenila tako da, po njezinom mišljenu, rad što više izgleda kao interpretacija koju je upravu čula. Taj proces se ponavljao tridesetak puta sa različitim sudionicima. Posjetitelji su bili ljudi različite dobi, profesija i porijekla, ali su se svi profesionalno bavili suvremenom umjetnošću: Annie Davey, Branka Benić, Olivia Reynolds, Sandra Križić Roban, Ursula Lücke, Kathy Rae Huffman, Martina Mezak, Susanne Gerber, Eckhart Gillen, Goran Tomić, Judit Boenisch, Yuri Leiderman, Pierre André Podbielski, Christian Falsnaes, Maja Škerbot, Lovro Artuković, Stephan Gripp, Henrik Sundstrom, Kate Martin Brehme, Nina Kurtela, Vanini Belarmino, Nick Crowe, Miško Šuvaković, Katalin Timar i Marjetica Potrč.
U ovom radu izgled instalacije nije nikad bio važan s estetskog stanovišta. On je gotovo slučajan rezultat mnogih razgovora koju su zapravo sačinjavali sam rad. Instalacija se mijenjala od apstrakne konstrukcije do kompliciranog asemblaža objekata i u konačnici postala rad koji se bavi privatnim i javnim životom te performativnim aspektima svakodnevnog života i likovne umjetnosti. Kad se nekoliko zadnjih posjetitelja složilo oko toga o čemu je ovaj rad, proces se prirodno završio i više nisu bili pozivani novi posjetioci. Tijekom razgovora je postalo jasno da je svaki sudionik bio pod utjecajem vlastitih polazišta i trenutnih interesa te da su njihove interpretacije jednako toliko ovisile o tome što su donijeli sa sobom kao i o tome pred čim su se našli. Krajnji izgled instalacije je tako postao neka vrsta presjeka tema o kojima se trenutno najviše govori u suvremenoj umjetnosti.
Dok se Crowe i Rawlinson bave time kako jezik posreduje u odnosima moći, Nika Radić istražuje kako je naše razumijevanje svijeta određeno time odakle dolazimo. Zanimljivo je da, iako su ova dva rada krenula od potpuno različitih polaznih točaka i bavili se različitim aspektima komunikacije, na kraju i jedan i drugi pokazuju sličnu brigu za život pojedinca u kontekstu nasilja. Oba rada koriste teatralnu prezentaciju da bi istaknuli konstrukciju i artificijelnost današnjeg svijeta te se služe ironijom i humorom da bi razjasnili situacije s kojima se pojedinac mora uhvatiti u koštac, čak i ako možda sumnja u to da ih može promijeniti.
N.C. I.R. N.R
Nick Crowe i Ian Rawlinson žive u Berlinu i Manchesteru i zajedno rade od 1994. U svom radu prvenstveno se bave jezikom moći te njegovom gramatikom i retorikom. Njihovi radovi postavljaju pitanja o vjeri, politici, nacionalnom identitetu i okolišu, a u svojim video radovima i skulpturama dovode promatrača u situaciju fokusiranog suočavanja s kompleksnošću objekata i akcija u odnosu na njihov socijalni kontekst.
Recentne samostalne izložbe: Ride Across Lake Constance (s Awst & Waltherom), LoBe, Berlin, 2014; Six White Horses, Whitworth Gallery, Manchester, 2013; The Opera, Plataforma Revólver, Lisbon, 2012; Nick Crowe and Ian Rawlinson, SALT, Istanbul, 2012; Towards A Free Society, Institute of Jamais Vu, London, 2012. Njihov novi rad Song for Coal bit će premijerno prikazan u Parku skulptura Yorkshire (Yorkshire Sculpture Park), Wakefield u siječnju 2015.
Nika Radić već godinama u svom radu pretežno bavi problemom komunikacije i njezinim ograničenjima. To katkad uključuje komunikaciju kroz umjetnost i mogućnosti razumijevanja umjetničkog djela, ali se često odnosi na perspektive komunikacije među ljudima te koliko razumijevanje ovisi o prethodnom iskustvu sudionika.
Recentne samostalne izložbe su bile Poruka u MMC Luka, Pula (2013), Nika Radić – Annie Davey, LoBe, Berlin (2013), Vernissage, galerije Rigo, Novigrad (2012), U prolazu" MKC, Split (2011) i Moramo se razgovarati, Gliptoteka, Zagreb (2011). U lipnju ove godine Nika Radić i Nick Crowe bili su kustosi grupne izložbe Something with Performance u KuLe u Berlinu.