Past is a perfect snapshot, it is not supposed to reveal any signs of decay; it has to be freshly painted in it’s "original image" and remain eternally young.Svetlana Boym (The future of nostalgia)

Autorovo putovanje u prošlost započelo je arhivskim istraživanjem razdoblja kojem Dino Zrnec formalno pripada, no fenomenološko iskustvo življenja izblijedjelo je ili u potpunosti izostalo. Traganje za idealnim prikazima istraživanog razdoblja rezultiralo je odabirom niza fotografija tvornica iz razdoblja socijalizma (tvornica Ventilator, tvornica kovanica Marko Orešković Ikom, TEŽ i tvornica Jedinstvo). Scene kolektivnog rada reprezentiranog fotografijama asociraju na stereotipne socijalističke narative zajedništva i fizičkog rada kao temelja društvenog napretka.

Projiciranjem tih fotografija na zid ateliera autor se uključuje u odabrani prizor kao imaginarni akter radnje. Svoje samouključivanje potom materijalizira na slikarskom platnu, interpolacijom vlastitog lika u fotografski predložak. Oživljavanje povijesti rezultat je osobne potrage za fiktivnom percepcijom života u socijalizmu konačno ostvarene zamišljenim sudjelovanjem u fizičkim tvorničkim poslovima. Odabrane fotografije postaju medij koji teleportira umjetnika na željeno mjesto u željeno vrijeme. Metoda kojom se autor služi je poput igre uživljavanja u inače biografski nedostupne uloge. Takva metoda omogućava mu da izvede ali ujedno i dokumentira vlastiti proces transformacije. Sudjelovanje je zabilježeno ali s jednim jasnim odmakom, na samom platnu jasno egzistiraju dvije stvarnosti: ona fotografska i ona umjetnikova. Jedna predstavlja prošlost, a druga sadašnjost. Autor nas ne želi navesti da povjerujemo u vjerodostojnost svog sudjelovanja, već nam jasno osvještava svoju svjesnu infiltraciju. Očitim odvajanjem vlastite pozicije od one imaginarne, autor ne podliježe nostalgiji za prošlim vremenom.

Njegovi radovi predstavljaju tehnički eksperiment te proces osobnog istraživanja zajedničke prošlosti. U samom procesu istraživanja autor zauzima neutralnu i nevinu poziciju, ne želeći kritički pristupiti socijalizmu, već vođen znatiželjom želi i odgonetnuti (odnosno oblikovati) vlastiti odnos i stav prema njemu. Stav prema prošlosti, pojedinici zauzimaju bez obzira jesu li imali stvarni doticaj s prošlošću koje se sjećaju ili su o njoj saznali posredno, jer takav stav se konstantno i iznova oblikuje u sadašnjosti. U tom smislu povijesno društveno sjećanje (u ovom slučaju sjećanje na razdoblje socijalizma) kao takvo nije u potpunosti rezultat izravnog iskustva već je potaknuto indirektno, čitanjem ili slušanjem o povijesnim događajima. Nasuprot povijesnom društvenom sjećanju stoji autobiografsko, sjećanje na događaje koje smo osobno doživjeli u prošlosti.1 Ovi radovi egzistiraju u procjepu između povijesnog (istraživanje slikovnog materijala) i autobiografskog sjećanja, a pritom se manjak autobiografskog nadoknađuje doslovnim projiciranjem u fotografske reprezentacije nikad proživljenih iskustava.

Radovi Dine Zrneca predstavljaju neopterećeni osvrt na socijalizam iz perspektive umjetnika mlađe generacije čija su sjećanja na socijalizam svedena na egzotičan (i zabavan) ritual primanja u pionire. Bez učitavanja i nagomilavanja slojeva značenja, autor se prepušta kreativnom preosmišljavanju povijesti potaknut vlastitom potencijalnom ulogom u društveno važnim aktivnostima.

"Prošlost kao savršena fotografija, bez znakova raspadanja trebala bi biti nanovo oslikana u svoj izvorni prikaz i kao takva ostati vječno mlada" piše Svetlana Boym u knjizi Budućnost nostalgije kritički se osvrnuvši na učestale iskrivljene percepcije prošlosti.2 Slijepom veličanju prošlosti autorica suprotstavlja refleksivno poimanje prošlosti koje počiva na osobnim konstrukcijama i reinterpretaciji autobiografskog sjećanja. Takvu poziciju zauzeo je i autor, koji krećući od ideje savršene fotografije preispituje i distorzirajući mijenja vlastitu, ali i gledateljevu, perspektivu prošlosti.

Lea Vene