Mozaik Gorana Novakovića, Beginning of the End, već nam u naslovu da naslutiti jedan od načina na koji mu možemo pristupiti. Sinkrono postojanje dvaju ili više naizgled međusobno kontradiktornih koncepata objedinjenih u jednoj funkcionalno koherentnoj cjelini jedan je od ključnih aspekata ovoga zahtjevnog, ali istovremeno intuitivno vrlo pristupačnog rada (da odmah krenemo s paradoksima), čemu ćemo pokušati malčice ući u trag.
Prvi pogled na ovaj mozaik impozantnih dimenzija otkriva nam prikaz eksplozije nuklearne bombe, karakteristični oblak u obliku gljive. Priđemo li bliže, vidimo da se mozaik sastoji od plastičnih tipki računalnih tipkovnica, umjesto klasičnih višebojnih kamenčića. Stilski gledano, rad predstavlja jednu sintezu klasičnog medija (mozaika) s konceptualnom umjetnošću, kao i s brojnim drugim umjetničkim strujama 20. stoljeća, čime nadilazi jednoznačnu kategorizaciju, stvarajući jedinstven izričaj.
U uporabi tipki različitih tonova koje su bile dio pravih, korištenih tipkovnica, prepoznajemo principe ready-made umjetnosti. Slično kao kod ready-made objekata, materijalni integritet i identitet tipki u potpunosti je očuvan, zadržavajući svoj oblik, boju i simbol koji bi se pritiskom na nju pojavio na ekranu. Sama transformacija tipki u umjetničke objekte ipak se ne događa tek pukim činom izlaganja u galeriji, nego im autor daje jednu novu funkciju u kontekstu drugog medija. U takvom postupku, tipke funkcioniraju na dvije razine u radu. Na jednoj bivaju afirmirane u svome nepromijenjenom identitetu, a na drugoj su u službi elemenata mozaika. Ključno je to da su te dvije funkcije simultane, čime dotičemo srž njegovoga konceptualnog karaktera.
Naime, ovo nije tek mozaik „napravljen od tipki“ koji treba oduševiti promatrača autorovim zavidnim strpljenjem i vještinom (iako je oboje bez ikakve sumnje prisutno), nego je upravo njihov identitet taj koji aktivno sudjeluje u konstrukciji sadržaja.
Ovim radom Goran postavlja pitanje odnosa između tehnološkog napretka i samouništenja. Često u svojim djelima, pa tako i ovdje, prikaze shvaća kao logotipe, dakle – prepoznatijive simbole čiji semantički sadržaj funkcionira u asocijaciji s nekim već poznatim konceptom. Ovdje moramo biti svjesni meroloških odnosa pojedinih elemenata, cjeline i njihovih funkcija.
Krenuvši od prikaza eksplozije nuklearne bombe, intuitivno razumijemo logotip. Nuklearna bomba, najmoćnije oružje masovnog (samo-)uništenja istovremeno je gotovo u jednakoj mjeri simbol nevjerojatnoga tehnološkog napretka čovječanstva. Upravo je taj produkt ljudskog stvaranja, genija, suradnje, duhovne i intelektualne evolucije ono što na kraju prijeti ljudskoj egzistenciji apsolutnim uništenjem. Tehnologija koja ima potencijal biti katalizator napretka, bivajući sama vrhunac znanosti razdoblja u kojem je nastala, otkriva svoju mračnu stranu.
Taj dvojni, paradoksalni karakter napretka nije vidljiv samo u prikazu eksplozije, već i u samoj činjenici računalnih tipki. One same nam također pričaju svoju priču o tehnološkom napretku, o razvoju računalne tehnologije koja prožima svakodnevicu do te mjere da bi nam bilo teško zamisliti život bez nje. Pojava interneta, društvenih mreža, medija masovne komunikacje, pametnih telefona i slično, uvelike je transformirala ljudsku konceptualnu i praktičnu okolinu i nepovratno promijenila način na koji shvaćamo vrijeme, udaljenost i informacije. Ali, baš kao i nuklearna tehnologija, i ona ima dvojni karakter. Goran na istu podlogu postavlja i pitanje digitalnog svijeta kao još jednog sredstva masovnog (samo-)uništenja: gubitak privatnosti, nadzor, kriminalna aktivnost i cyber bullying samo su neki aspekti mračne strane interneta. Preseljenje čovjeka u cyber prostor, preseljenje je u okoliš koji čovjeku nije blizak. Izolacija i otuđenje, gubitak društvenih vještina, moralni pomak pod zaštitom anonimnosti i slično prijete drugačijom, mnogo suptilnijom vrstom samouništenja. Pitanje koje se postavlja naravno nije usmjereno na inherentno dobro ili zlo same tehnologije, već na čovjekov odnos prema njoj. Instrumentalizacija tehnologije kroz ljudski subjekt je ono što će odrediti smjer i učinke njenog djelovanja. Ona postaje zrcalo čovjeka kao bića s dvostrukim potencijalom jedne konstantno autodekonstruktivne sile, uvijek se nanovo stvarajući i razarajući, učeći iz svojih pogrešaka, potom zaboravljajući što je naučio. Autor nas pita: u kolikoj je mjeri napredak zaista napredak?
Kao takav, Goranov mozaik od nas traži da napustimo klasičnu distinkciju između forme i sadržaja, u korist jedne nove vrste integriranog promatranja i konceptualizacije. Traži od nas da istovremeno vidimo i eksploziju i tipke, suočavajući nas s dvojnim konceptom konstrukcije i destrukcije, stvarajući kognitivni ambiguitet, kako u temi tako i u izvedbi. Strogo disciplinirani konstruktivni karakter slaganja tipki suprotstavljen je prikazu krajnje destrukcije, i onda ponovno naizgled monolitan prikaz biva atomiziran na tisuće slova, interpuncijskih znakova, simbola i razmaka.
Forma i sadržaj ovdje se preklapaju u potpunosti, stvarajući polivalentnu cjelinu koju nije moguće reducirati bez gubitka njegova vitalnog integriteta. Tu nije riječ o borbi dvaju sadržaja za nadmoć u našem kognitivnom procesu, nego se stvara ambiguitet zahtjevom da dvije cjeline koje percipiramo odvojeno držimo istovremeno na umu, ulazeći na taj način u jedan novi kognitivno-konceptualni prostor, različit od onog aristotelijanskog na kojeg smo navikli. Zaista vidjeti ovaj rad znači ne samo pasivno percipirati, nego aktivno konceptualizirati.
Za kraj, valja napomenuti da Goran svojim radovima, kako kaže, samo postavlja pitanja bez sugestije pravog ili jedinog odgovora. Beginning of the End onaj je partner u razgovoru koji započinje pitanjem, i upućuje ga Vama, promatraču, pozivajući Vas na ravnopravan dijalog.
Vlado Škorić
GORAN NOVAKOVIĆ rođen je 1982. u Zagrebu.
2011. završio je preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Igora Rončevića. 2014. magistrirao je u klasi doc. Zoltana Novaka.
Izlagao je na jednoj samostalnoj – P_3 projekt; Galerija Kranjčar, Zagreb, 2013. i više skupnih izložbi – 18. međunarodna izložba minijatura; Novi Dvori, Zaprešić, 2015; Boiling point; , Zagreb, 2013; Erste fragmenti 8; MSU, Zagreb; Međunarodni festival ulične umjetnosti; Essen, Njemačka, 2012; Transform, međunarodna izložba studenata likovnih akademija jugoistočne Europe; Nacionalna galerija za stranu umjetnost, Sofija, Bugarska; izrada scenografije za operu Carmen, suradnja ALU, ADU i Muzičke akademije u Zagrebu; 2011; Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2010.