Zastava na kojoj se savija odvijač razmeće se svojom širinom. Prazan prostor nosi ruksake. Jedan avion proučava ih u tom ništavilu. Leti oko njih, pohlepan je.
Stižem do gomile kartonskih kutija. Crveni karabineri će mi pomoći, a krhke kutije i banane odmoći da se na njih popnem. Objašnjavam da želim čokoladu. Ugledao sam je. Vezujem je koncem i vučem k sebi. Ne znam je li ovo u šatoru moja čokolada, ili tek hrpa koju želim. Ovaj plavi konac pravi je gad (Superego). Jednim njegovim krajem vučem osvojenu čokoladu, drugim on sam šije i zatvara prostor. Ne dopušta da uđem. Pravi je gad. Čini mi se da bih lakše pojeo ovo kamenje, nego osvojio šator. Neću se previše odmarati. Ljuti me to, sve bih bacio u smeće.
Mentor D. Sokić rekao mi je nedavno da nismo mi ti koji gledaju izložbe, nego da one gledaju nas. Nešto slično pročitao sam u Relacijskoj estetici Nicolasa Bourriauda, gdje on parafrazira tumačenje Sergea Daneyja o tome kako je svaka forma lice koje nas gleda.
A ove moje forme…, one mi govore kako je njihova „neostvarenost“ zapravo jedino što me tu gleda. Ispred mene stoji sama nedovršenost koja tek čeka da se nadopuni, koja postoji u obliku ovih prikaza, kao dio slijeda u kojem molećivo zuri, sa jednom jedinom svrhom, tražeći od mene da započnem igru.
Kroz igru razmišljam i rješavam zadatke koje su proizvele poluforme neostvarenosti. (Polu)forme se nadograđuju samo mojim trudom. Nadograđuju se uvjeravajući me, i tek kroz moje misli o njima one postaju forme. Slijed se nastavlja. En – ten – tini…
Imam li znanja i dalje nadopunjavati priču o ovim tvrdoglavim prikazima? Ti prikazi ne znaju za nerazumijevanje i nije im jasna moja zatečenost. Žele da nadopunim slijed, no za sada samo zure i uvjeravaju me u svoju polu-formnost čija će „ostvarenost“ biti moja svrha suradnje s njima.
Ali ljut sam, jer zure neprestano.
Prema N. Bourriaudu, stvarnost je nešto o čemu mogu govoriti s nekim, dakle, ona se definira samo kao proizvod dogovora, dok izlazak iz stvarnosti vodi u ludilo.
Ipak, zbog razgovora s ovim formama i njihova nadograđenog prikaza, prihvaćam rizik.
Slijed ionako voli da iza nečeg dolazi nešto. En – ten – tini…
…a svoj slijed imao je i ovaj tekst, bile su to brojne priče vođene s Peđom i Dexterom.
Ivan Tudek
Pripovjedni tekst može se oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili na određenu mješavinu svih tih sastojaka.[1]
U razgovoru o „njegovim formama“, Tudek mi je rekao kako je razlog i motiv nastanka njegova teksta nevidljivost ili nedovoljna vidljivost slojeva njegova rada (Id, Ego ili Superego?). Izložba, odnosno pripovjedni tekst En – ten – tini, oslonjen na mješavinu slika-tekst u kojoj tekst ne teži interpretaciji (iako je nemoguće da to ne bude), iskaz je o nemogućnosti postojanja ententini točke (.) koja izmiče neprestanim zapadanjem u igru, motivirana istovremeno nedovršenošću i nepristajanjem na dovršenost.
Jelena Graovac
[1] Roland Barthes, Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u Suvremena teorija pripovijedanja (prir. V. Biti), Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1992, str.47.