Projekt Sedam dana i noći nastao je kao posljedica reakcije na okruženje i promatranje ideje likovnog stvaralaštva uopće.
Nastajanju rada prethodi cjelogodišnji proces istraživanja (odabranih studenata). Razlog posezanja za navedenom strategijom je pokušaj postizanja razumijevanja elementarnih procesa u nastajanju likovnih djela, stanja misli i njihove materijalizacije. Kao početnu točku projekta postavljam pitanja koliki je udio ideje, a koliki realizacije u nastanku djela.
Zadiranjem u svijet društvenih odnosa (uz prvotnu misao izlaska iz �uronjenosti� u vlastito stvaralaštvo), ulaskom u tuđi um provociram, istovremeno inzistirajući na stvaranju socijalnih odnosa. Osim što sam željela sagledati i pokušati shvatiti vlastitu poziciju preko stvaralaštva izabranih pojedinaca, cilj mi je zainteresirati i aktivirati mišljenje okoline.
Nastojim odabrati što različitije načine razmišljanja unutar medija slikarstva, ne ulazeći u vlastitu procjenu kvalitete djela odabranih studenata.
Važan aspekt je i odabir lokacije, prostor koji je svima zajednički.
Način izvedbe i prezentacije projekta nužno povlači i mogućnost negativne reakcije studenata.
Ivana Gorički
„Kriva sam!“
Umjetnica priznaje krivnju, polako i nemirno, nakon što ju urlajući „jedan“ upita zna li što radi. Što je Ivana Gorički skrivila i zašto onaj „jedan“ urla zbog onog što čini kao umjetnica?
„Poput usisavača…“
U potrazi za nečim čime bi `uronjenost` u vlastito stvaralaštvo zamijenila ulaskom u tuđi um posegnula je za tuđom inspiracijom. Nije se okrenula eksponiranim predstavnicima svjetske ili hrvatske art-scene; odabrala je ljude iz svoje neposredne okoline uz koje je godinama, rame uz rame, stvarala vlastite originalne radove.
Došla je do same granice stvaranja i plagiranja. Kopirala je i primjenjivala metode i tehnike ljudi koje poznaje i koji poznaju nju. Učinila je to na fingiranoj naslovnici nekog tabloidnog dnevnog listića. Iako je projekt (novine) pripremljen na način da osigura jednostavniju konzumaciju rada, stvaranje je ipak bio složeniji proces koji je trajao više od godinu dana. Ivana je kolege slikare promatrala, pratila, proučavala dok rade i potom proizvela rad koji bi mogao biti čak i njihov prvi sljedeći rad.
„Sretna sam!“
Neobičan je pritom spoj tog dugotrajnog istraživanja i lakoće kojom Ivana Gorički spaja špijunažu i svoje/njihove radove u originalan projekt. Nešto što je mogla biti ozbiljna studija stoji pred nama jednostavno i nepretenciozno i u tome je kvaliteta ovog rada. Popratnim tekstom, duhovitim crticama, ona nas vodi kroz svoj rad smijući se svojoj poziciji, otupljujući svojim humorom oštrice potencijalnih kritičara. I dok na naslovnici krivnju priznaje ozbiljno – polako i nemirno, na samom kraju se otkriva i Kriva sam! izgovara sa smješkom, onako kako bi stvarno i trebala.
gošća kustosica Martina Kontošić