Njegovi likovi nisu individualizirani, oni su tek obrisi postavljeni u urbani prostor ili prirodne krajolike, čineći zajedno atmosferu svojstvenu gotovo svim autorovim slikama – nelagode, tjeskobe i nemira. Iz njegovih slika možemo iščitati egzistencijalističku potku, bavljenje problemima čovjeka bačenog u svijet, načelno osamljenog pojedinca nemoćnog uspostaviti odnos s drugim ljudima. Na slikama na kojima je prisutan ljudski lik, možemo reći da je zapravo prisutno samo njegovo biće, a bit kao takva izostaje jer je riječ o likovima bez lica, bez osobnosti koji se bore sa svijetom oko sebe. Izrazito koloristička, ekspresionistički naslikana pozadina uvlači likove u sebe pritom ne ostavljajući mnogo mjesta pojedincu u određenom prostoru, bilo to urbano ili prirodno okruženje. Možda bi netko mogao pronaći reference u romantičarskoj filozofiji panteizma, štovanja moćne prirode prema kojoj je čovjek nemoćan, ali ovdje je ipak riječ o egzistencijalističkom odnosu spram svijeta u kojem se pojavljuje osjećaj nelagode zbog konačne odgovornosti za vlastiti život.
Međutim, dok se egzistencijalisti zalažu za sve oblike protesta protiv stanja suvremene civilizacije, u ovim slikama to nije slučaj. U duhu postmoderne, Tirićevo slikarstvo je autonomno, neopterećeno društvenim angažmanom i imperativom izražavanja jasne kritike. Ono samo prikazuje fragmente života i logična je reakcija na kaotičan svijet današnjice.
Vokabularom postmoderne umjetnosti – korištenjem elementa iz tradicije povijesti umjetnosti, stiliziranim likovnim izrazom kojim se likovi stapaju i isprepliću s pozadinom, situacijama postavljenima gotovo na rub realnog i nadrealnog, spajanjem na prvi pogled nespojivih motiva i ambijenata kojima se često izaziva efekt očuđenja te fragmentarnim prikazima, gradi se sam prizor. Bio ljudski lik dio prizora ili ne, bila riječ o skupini otuđenih ljudi, osamljenom jahaču u šumi, krajoliku obasjanom uličnom lampom ili nečemu trećem, efekt je uvijek isti. Ukupnom dojmu pridonosi sugestivan kolorit, pretežno taman, razbijen intenzivnim, ponekad i fluorescentnim bojama.
Upravo zbog navedenih sklonosti jakim dojmovima, poput neriješenih protuslovlja i očuđenja, gledatelj sluti da u pozadini same vidljive scene leži ključ za razumijevanje sveukupnog prizora. Ali ključa za zagonetku u ovom slikanom svijetu nema, kao što nema ni konačnog tumačenja ili objašnjenja. Tome u prilog govori i činjenica što su sve slike ostavljene bez naslova, a time i bez ponuđenog konkretnog odgovora autora. Narativnost nije ni bit ovog slikarstva, ipak, kroz naslikani prizor govori upravo ono neizrečeno i stvara specifičnu atmosferu djela koja izaziva osjećaje melankolije, tjeskobe i osamljenosti.
Maruša Stamać