Oni_dolaze…_JOSIP_TIRIC_Bez_naziva

Njegovi likovi nisu individualizirani, oni su tek obrisi postavljeni u urbani prostor ili prirodne krajolike, čineći zajedno atmosferu svojstvenu gotovo svim autorovim slikama – nelagode, tjeskobe i nemira. Iz njegovih slika možemo iščitati egzistencijalističku potku, bavljenje problemima čovjeka bačenog u svijet, načelno osamljenog pojedinca nemoćnog uspostaviti odnos s drugim ljudima. Na slikama na kojima je prisutan ljudski lik, možemo reći da je zapravo prisutno samo njegovo biće, a bit kao takva izostaje jer je riječ o likovima bez lica, bez osobnosti koji se bore sa svijetom oko sebe. Izrazito koloristička, ekspresionistički naslikana pozadina uvlači likove u sebe pritom ne ostavljajući mnogo mjesta pojedincu u određenom prostoru, bilo to urbano ili prirodno okruženje. Možda bi netko mogao pronaći reference u romantičarskoj filozofiji panteizma, štovanja moćne prirode prema kojoj je čovjek nemoćan, ali ovdje je ipak riječ o egzistencijalističkom odnosu spram svijeta u kojem se pojavljuje osjećaj nelagode zbog konačne odgovornosti za vlastiti život.
Međutim, dok se egzistencijalisti zalažu za sve oblike protesta protiv stanja suvremene civilizacije, u ovim slikama to nije slučaj. U duhu postmoderne, Tirićevo slikarstvo je autonomno, neopterećeno društvenim angažmanom i imperativom izražavanja jasne kritike. Ono samo prikazuje fragmente života i logična je reakcija na kaotičan svijet današnjice.
Vokabularom postmoderne umjetnosti – korištenjem elementa iz tradicije povijesti umjetnosti, stiliziranim likovnim izrazom kojim se likovi stapaju i isprepliću s pozadinom, situacijama postavljenima gotovo na rub realnog i nadrealnog, spajanjem na prvi pogled nespojivih motiva i ambijenata kojima se često izaziva efekt očuđenja te fragmentarnim prikazima, gradi se sam prizor. Bio ljudski lik dio prizora ili ne, bila riječ o skupini otuđenih ljudi, osamljenom jahaču u šumi, krajoliku obasjanom uličnom lampom ili nečemu trećem, efekt je uvijek isti. Ukupnom dojmu pridonosi sugestivan kolorit, pretežno taman, razbijen intenzivnim, ponekad i fluorescentnim bojama.
Upravo zbog navedenih sklonosti jakim dojmovima, poput neriješenih protuslovlja i očuđenja, gledatelj sluti da u pozadini same vidljive scene leži ključ za razumijevanje sveukupnog prizora. Ali ključa za zagonetku u ovom slikanom svijetu nema, kao što nema ni konačnog tumačenja ili objašnjenja. Tome u prilog govori i činjenica što su sve slike ostavljene bez naslova, a time i bez ponuđenog konkretnog odgovora autora. Narativnost nije ni bit ovog slikarstva, ipak, kroz naslikani prizor govori upravo ono neizrečeno i stvara specifičnu atmosferu djela koja izaziva osjećaje melankolije, tjeskobe i osamljenosti.

Maruša Stamać

JASENKA_BULJ_VANYA_ZARIC_Kavica_-_COFFee

Što se skriva u ritualu ispijanja kave koja nas veže uza stolić s dvjema šalicama? Što poziv na kavu znači danas?
Ispijanje kave, kao način komunikacije, olakšava povezivanje, neobavezan razgovor sa znancima ili intiman dugi razgovor dviju prijateljica, popraćen s više kava i moguć jedino uz njih. Površno poznanstvo ili duboko prijateljstvo popraćeno jednom kavicom. Dvije umjetnice žive na dvjema različitim stranama svijeta: Jasenka u Zagrebu, a Vanya u Sydneyu. Sada se nalaze u Zagrebu. Vanya dolazi u Europu na godinu dana. Projekt počinje njezinim dolaskom i traje tijekom jedne godine.
Jedva smo dočekale da se vidimo nakon posljednjeg susreta prije dvije godine. Toliko smo toga trebale ispričati jedna drugoj, ali to se ne da odjednom. Treba između i živjeti, dnevne obaveze traže svoje.
Svaki dan odšetale bismo u grad pa negdje potražile ugodan kutak koji će čuti naše ispovijedi. �Idemo na kavicu� bilo je opravdanje za poziv i pratnja tim ispovijedima.
Vrijeme provodimo zajedno u raznim gradovima te snimamo naše odlaske na kavu. Rastajemo se i sastajemo u razmacima od mjesec dana. Jedna ostaje u Zagrebu i izlazi na kavu s prijateljima, znancima i dragim osobama. Za to vrijeme druga putuje Europom, susreće se sa starim prijateljima i upoznaje nove ljude, prati svoje nove kave. Poslije svakog putovanja i jedna i druga imaju svoju novu priču. To više nisu rituali, nego potreba za izmjenjivanjem priča.
Kada se rastanemo, svaka dokumentira svoju priču. Gdje se nalazi i s kime se zatekla na kavi. Projekt traje do Vanyina povratka u Australiju.

Jasenka Bulj

BorderLess

Projekt _ bez granica _ u nizu prezentacija video radova i predavanja o umjetnicima, njihovim radovima, ali i širem umjetničkom kontekstu pojedine države / grada / scene predstavit će radove umjetnika mleđe generacije iz Makedonije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, ali i Rumunjske, Bugarske… Prvo predavanje Kultura promjene organizirana u suradnji s kustosicama Wo_kolektiva, a predstavit će se dio umjetnica i umjetnika izložbe Am I that Name?*.

Cilj je projekta proširiti informacije, otvoriti komunikaciju i započeti raspravu. Upravo zato što živimo u vrijeme izuzetnog protoka informacija njihova kvaliteta često je progutana u silnoj kvantiteti. Projekt _ bez granica _ želi selektirati i procesuirati kvalitetu te postaviti pitanja koja će se putem nametnuti i izvući zaključke. Pojam (bez)graničnosti koji obilježava projekt ovdje se ne odnosi samo na fizičke, političke, nacionalne i ostale granice, on je definirana kao oslobođenje od svih mantanih barijera kojima smo obilježeni.

Naglasak je na istraživačkom radu koji bi na primjeru, ovog puta, video radova mladih umjetnika, istražio i definirao sličnosti i razlike u metodologijama, pronašao tematska i problematska (ne)slaganja.

O svom radu govorit će: Lana Čmajčanin, Nela Hasanbegović, Ana Hoffner, Iva Kovač, Jelena Kovačević, Bojana Petković, Boško Prostran, Milica Ružičić, Sanja Ždrnja.

*Izložba Am I That Name? ostvarena je kroz istraživanje i komunikaciju s umjetnicama i umjetnicima mlađe generacije, s područja uže regije, koje/i se u svom radu kritički referiraju na složena pitanja rodnog identiteta i subjekta, koristeći različite strategije koje možemo označiti heterogenim nazivom „feminističke“,a ne izostavljajući pritom ključna pitanja o tome što to feminističke strategije jesu i na koje se načine one izvode.

PUMA_34

U noći s 14. na 15. travnja nepoznati počinitelji počinili su veliku štetu išaravši zid u Studentskom centru, Savska 25.

Ukoliko imate ikakvih informacija o ovom nemilom događaju molimo da nam ih javite!

AM_I_THAT_NAME

Oznaka roda za kulturu je relevantna. Oznake se rabe da bi se na što uputilo, što prepoznalo, pojasnilo, objavilo ili o čemu obavijestilo. Označavanjem se što ili koga čini raspoznatljivim, uporabnim, raspoloživim, posjedovnim.

Početkom 70-ih, Barthes i Kristeva rabe pojam označavanja u opreci prema pojmu označivosti, pri čemu o označavanju govore u kontekstu dominacije simboličkoga (svjesnog) nad semiotičkim (nesvjesnim) modalitetom, za razliku od označivosti koju dovode u vezu sa slobodnom igrom označitelja i užitkom koji je izazvan odsustvom imperativa „ispravne interpretacije“.

Predgovor tekstu Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta / Gender Trouble. Feminism and the Subversion of Identity, Judith Butler započinje sljedećom rečenicom: „Suvremene feminističke rasprave o značenjima roda opetovano izazivaju stanovit dojam nevolje, kao da bi neodređenost roda na kraju mogla završiti neuspjehom feminizma.“ 1

U poretku rodne pojmljivosti, označivost bi donijela / značila – zbrku. Spomenuti predgovor nastavlja se ovako: „Nevolja možda ne mora nositi takav negativan prizvuk.“

Ako, kada govorimo o feminizmu, odnosno, feminizmima i feminističkim diskursima, pritom podrazumijevamo neki subjekt kojemu se feminizam obraća ili za kojega se artikulira, ako feminizam pretpostavlja neki zajedničkim obilježjima označen identitet za kojega se i koji predstavlja, tada je u to podrazumijevanje implicitno uključena norma, kao ono što veže pojedince/ke skupa. Norma stvara jedinstvo samo kroz strategiju isključivanja.

Je li „subjekt“ feminizma unaprijed definiran i čime? U čemu je nevolja toga definiranja, i što nevolja čini tom definiranju?

Izložba Am I That Name? ostvarena je kroz istraživanje i komunikaciju sa umjetnicama i umjetnicima mlađe generacije, s područja uže regije, koje/i se u svom radu kritički referiraju na pitanja poimanja rodnih identiteta i subjekta, pri čemu je rod „uzet“ kao nešto što se izvršava kroz strukture predstavljanja. No, radovi ne artikuliraju neku „zajedničku diksurzivnu praksu“, niti su, budući da je riječ o umjetnicama i umjetnicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, grupirani u nešto što bi imalo namjeru prizivati predstavljački eho nekog bivšeg ili sadašnjeg „etniciteta“.

Performativ, koji se kao govorni čin značenjski ostvaruje kroz svoje bihevioralno izvršenje (izvođenjem, izgovaranjem, ispisivanjem ili čitanjem), ovdje je stavljen „u službu“ priče, s namjerom miniranja kategoričnosti. S obzirom na to da je rod izvediv jedino kroz performativ, realnost se roda i sama proizvodi kao učinak performanse, dok se specifičnost medija videa, performansa ili video – performansa pokazuje upravo u simultanitetu „stvarnosti“ i paradoksalnosti toga izvođenja.

Razvoj rodnih i queer preko feminističkih teorija, pokazao je inzistiranje na identifikaciji i lociranju subjekta feminiz(a)ma vrlo problematičnim i, štoviše, samorazarajućim. Ako se, umjesto subjekta, kojim se, prema Luce Irigaray, ne može biti bez Drugog, locira norma kao nešto što ne samo garantira, već i prijeti ustaljenom poretku, onda acting, doing, making i becoming može pretpostavke za bivanje stvarnim ili nestvarnim, dovoditi u pitanje.

U filmu „Judith Butler: Philosophical Encounters of the Third Kind“ (Paule Zajdermann, Fra, 2006.), Judith Butler započinje predavanje u jednoj pariškoj knjižari ovime: „Well, I must say, in my view, gender is always a failure, where everyone fails, and it’s a very good thing, that we fail…“2

***

Legitimacija pogreške kao konstitutivnog elementa procesa (de)konstrukcije vlastite rodnosti diskurs je unutar kojeg izloženi radovi dobivaju svoju djelatnost. Razumijevanje roda kao pluralnog (za razliku od binarnog) fenomena, kao determinante identiteta koji će biti napunjen tim pogreškama vodi ka uspostavi nebrojeno mnogo rodnih idetiteta, koji zagušuju i onemogućavaju uspostavljanje čvrstih razgraničenja. Strategija uspostavljanja rodne pluralnosti jedna je od mogućnosti dokidanja roda kao jedne od glavnih okosnica oko kojih se identitet uspostavlja.

Feministički diskurs i sam oprimjeruje značenjsko polje fluidnosti, nedefinirivosti i disperznosti koje nastoji uspostaviti kao legitimni modus djelovanja. Predstavaljnje vlastitih pozicija kao neuhvatljivih i konstantno promjenjivih, strategija je koja nužnost kategorizacija odbacuje kao irelevantnu i time eliminira moguća represivna djelovanja. Feministički diskurs ne možemo, a zasigurno ni ne trebamo nastojati dohvatiti u njegovu konkretnijem značenju – on naprosto predstavlja mogućnost za tkanje novog sustava označiteljskih praksi koje ne teži koherentnosti, dosljednosti, binarnosti ili krajnjoj jasnosti. Am I That Name? u određenoj je mjeri proširenje tog polje, mjesto koje samo po sebi gradi vlastiti operativni sistem, u kojem izloženi radovi ne nose zapečaćena značenja, niti traže svoje mjesto nužno u korelaciji jedni s drugima, već vlastite pozicije predstavljaju tek kao mogućnosti, legitimne i neparadigmatske mogućnosti, kao intimistička uprizorenja vlastitih povijesti.

***

Kretanje unaprijed zadanim sustavima, granicama i odnosima znanja i moći, vrlo često rezultira u opozicijskim praksama: željom za sugovornikom i emancipacijom pogleda. Hvatanje tog pogleda bez našeg uplitanja i davanje legitimnosti mikropričama i osobnim iskustvima, unosi nered u svijet u kojem je ekonomija moći isuviše centralizirana. Upravo taj nered i težnja ka dislociranju i raspršenosti cilj je naših metoda, koje u isto vrijeme funkcioniraju po principu negiranja tog istog cilja kao nečeg što jasno zadaje i zatvara priču. Intimizacija znanja i davanje prostora artikulaciji individualnog iskustva suprotstavljaju se represivnim mehanizmima kontrole, stroge određenosti i krajnje definiranosti velikih povijesti. Uključivanje regije ovdje je čvrsto povezano s feminističkom epistemologijom koja odbija velike priče i ne donosi velike zaključke. Regionalnost je stoga fluidni označitelj, a u ovoj se izložbi neprestano dislociramo, jer se kulturalno i politički određujemo brisanjem i dokidanjem granica. Dekonstrukcija, kako subjekta feminizma tako i nacije-države, nužno dovodi do novih i nepredvidih značenja, koja se kao takva ne pojavljuju da bi �zakopala� ona stara ili stvorila bolje konstelacije i nove hijerarhije, već da bi naglasila disperzivnost i multiplicirala poglede. Autorski tekstovi umjetnika i umjetnica produžeci su tih pogleda, a njihove priče neminovno ostvaruju dijalog; naši se pogledi mijenjaju i poprimaju neočekivane oblike.

WO_kolektiv // Jelena Graovac, Marijana Rimanić, Tanja Špoljar

Oni_dolaze…_MAJA_VODANOVIC_Slike

Sjena, taj neuhvatljivi, nematerijalni negativ predmeta u sebi krije bizarnu čar. Karakter sjene kao nečeg trenutačnog, eteričnog i mističnog fascinirao je i Matoša, tog suvremenika impresionista koji je unatoč divljenju za bogatstvo boje i svijetla Monetovih živerniovskih vrtova napisao: „Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći.“ Ona privlači oko i stimulira maštu: projicirajući u jednoj tamnoj plohi trodimenzionalne stvari, te deformirajući njihove obrise, uljuljkuje nas u razmišljanja, stvara prostor zaštićen od svijetla koji potiče na introspekciju i mir. To je svojevrstan crtež koji nas prati cijelog života, okružujući nas neprestano.

Sjene su osnovni motiv i fascinacija ulja na platnu Maje Vodanović. Na njezinim monokromnim platnima vidimo tonski istaknute oblike, neraspoznatljive na prvi pogled. To su sjene koje bacaju predmeti: uglavnom sobne biljke, deformirane i izdužene zbog kuta pod kojim svijetlo djeluje na predmete. Sjena kao nešto neuhvatljivo i nematerijalno upravo je genijalno shvaćena i interpretirana na ovim platnima koja stalno balansiraju na nesigurnoj granici između apstraktnog i konkretnog. Te deformirane konture stvari prikazane na ovakav način više sugeriraju nego što ekspliciraju objekt tako da ove slike u vizualnom mediju provode tu postavku koju je Mallarm� savjetovao pjesnicima.

Pred vratima apstraktne umjetnosti nalaze se Monetova kasna ostvarenja – lopoči. Dovevši impresionističku teoriju o slici kao obojanom polju do krajnjih konsekvenci pred kraj svog života Monet je slikao lopoče kao polja čistih boja koja već gube predmetnost, gube referenciju na motiv bivajući samo obojanim plohama. Slikanje sjena, područja utišanih boja, nastavlja se logično na monetovske eksperimente, jer kako su njegovi lopoči (ponekad zaista samo nominalno) upućivali na predmetno slikarstvo, slike Maje Vodanović činjenicom slikanja sjena ukazuju na predmetnost nekog objekta (koji je tu sjenu bacio). No sjena je sama po sebi nepredmetna, ona je ploha (poput slike), tamna ploha koja utišava boje predmeta na koji su bačene. Slika ne prikazuje predmet, čak niti njegov svjetlosni otisak (kako su govorili impresionisti) već njegov svjetlosni negativ.

Platna su monokromna te djeluju na nas prvenstveno bojom, naprosto fizičkom prisutnošću određene, najčešće pastelne, boje, fizikalnom emisijom fotona od predmeta. Sama slika Maje Vodanović shvaćena je kao predmet: od samih naziva koji upućuju da je ona samo slika, do poteza koji su sve uočljiviji, kako slikarica razvija svoj jezik. Predmet nije više motiv slike – predmet je slika.

No ove su slike također povezane sa stvaranjem posebne atmosfere, te se i na taj način nadovezuju na monetovsko poimanje boje. To su slike intimnog prostora to jest interijera sobe u skrovitim, neodređenim prikazima, pune svakodnevnih predmeta s osobnim vrijednostima (kroz koje progovaraju proustovski duhovi sjećanja). Sjene predmeta obraćaju nam se s ovih platana melankolično i sjetno poput bolećive Matoševe proze na koju smo se nadovezali na početku: „Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera…“

gost kustos Feđa Gavrilović

NARCISSISTER

Kroz inteligentnu dekonstrukciju popularnih medija, njezini eksplicitni pokreti otkrivaju raznovrsne tjelesne užitke ženske� eksualnosti te sugeriraju rod koji je ujedno neodređen, varljiv i odvažan. U njoj svojstvenim pokretima samozadovoljavanja, istraživanja vlastite osobnosti i nevjerojatnih akrobacija koje služe u izričaju osobnog iskaza ljubavi, Narcissister komunicira jezikom koje su rijetke žene uspjele svladati, a još su rjeđe te koje ga se usude govoriti. Ovaj premijerni nastup predstavlja njezinu najopsežniju upotrebu miješanih medija, s videouradcima, ručno izrađenim rekvizitima i kostimima, kao i glazbenu partituru napisanu u suradnji s partnerom, Evanom Collierom. Prethodna djela poput Ass/Vag, I’m Everywoman i The Russian Doll pojavit će se tijekom izvedbe novog materijala. Vidjet će se i niz glumaca obučenih poput Narcissister, od
kojih će svaki u danom trenutku uključivati publiku u Narcissisterin očaravajući svijet. Uranjajući publiku u Narcissisterin uzbudljiv tijek čiste, neumanjene taštine, ovaj projekt razmatra moć narcizma svojih izvođača koja doseže eksponencijalnu razinu. Kako se njezin zaprepašćujući izraz reflektira s ekrana prema članu publike, i opet prema izvođaču, tako se verzija mitološkog "jezera" u kojem se Narcis ogledao i koje ga je začaralo nanovo stvara.

 

Prije nego što se nazvala Narcissister, bila je profesionalna plesačica suvremenog plesa koja je glavninu obrazovanja stekla u Američkom plesnom centru Alvina Aileya. Od profesionalnih dostignuća ističe nastup s Aileyjevom trupom u Memoriji – jednom od najznačajnijih djela te trupe, turneju po Europi s njemačkom rock-operom, gdje je nastupala kao plesačica, i nastup u industrijskom djelu za kompaniju Mercedes Benz.

 

Uz nastupe, Narcissister je aktivna i u drugim kreativnim medijima poput suvremene izrade tekstilnih i drugih kolaža, kiparstva, umjetničke grafike i fotografije. Narcissister je intenzivno radila i kao komercijalna umjetnica, uređujući izloge trgovina te kao stilistica i umjetnička voditeljica projekata za impresivnu bazu klijenata. Njezini nastupi integriraju dotadašnje iskustvo profesionalne plesačice s njezinom trenutnom vizualnom idejom i praksom komercijalne umjetnosti.

Narcissister je za svoje iznimno živopisne izvedbe dobila priznanje kao izuzetna umjetnica kroz razne pisane pozive za nastupima i dodijeljene nagrade. Njezin umjetnički film The Self-Gratifierosvojio je nagradu za "najbolju upotrebu seksualne igračke" na festivalu erotskog filma Good Vibrations 2008. godine. U travnju prima Nagradu Bistro za izniman vodvilj/burlesku, u kategoriji koja je nastala upravo kako bi se odalo priznanje njezinom radu. Odabrana je za rezidencijalnog izvedbenog umjetnika u organizaciji Galerije Art in General i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, ovog proljeća u Zagrebu, a nastup na MBZ-u dio je tog njezinog programa.

 

Program je realiziran u suradnji sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika Zagreb.

THIS_BABY_DOLL_WILL_BE_A_JUNKIE

THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE [TBDWBAJ] je projekt nizozemske umjetnice Ulrike Montmann, koji se odvija paralelno u nekoliko različitih europskih zemalja (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Mađarska) u duljem vremenskom razdoblju. Riječ je o audiovizualnom portretu žena, ovisnica o drogama u ženskim zatvorima. Ta je društvena skupina odabrana kao indicator društvenog stanja.

Projekt je realiziran u suradnji Ženske kaznionice u Požegi, Udruge B.a.B.e., Kulture promjene SC-a, Ministarstva pravosuđa RH i Veleposlanstva kraljevine Nizozemske u Zagrebu.

27.04.2009. u 18:00 sati, ispred Galerije SC započinje socijalno angažirani umjetnička akcija This Baby Doll Will Be a Junkie, u kojem će sudjelovati predstavnici kulturnog, javnog i političkog života Hrvatske.

Akcija se sastoji od raznošenja porculanskih lutaka, nastalih u suradnji sa ženama zatvorenicama u Ženskoj kaznionici u Požegi, po javnim mjestima Grada Zagreba.

Iste večeri u Galeriji SC u 18.30, otvorit će se izložba pod nazivom Ljudski park i započet će javna rasprava na temu problema ovisnosti i ulozi socijalno-angažirane umjetnosti u njihovom rješavanju.

Na debati će sudjelovati: Nataša Škaričić (moderatorica), Vesna Babić, Barbara Blasin, Iva Kovač, Alexandra Landre, Kristina Leko, Ljubica Matijević-Vrsaljko, Željko Mavrović, Slavko Sakoman, Sanja Sarnavka, Benjamin Perasović, Robert Torre, Maja Vučić.

Raspored događanja:

27.04.2009. u 18.00 Umjetnička intervencija, otpočinje ispred SC-a Zagreb, u Savskoj ulici

27.04.2009. u 18.30 Otvorenje izložbe i javna debata, Galerija SC

Izložba Ljudski park može se pogledati do 30. travnja 2009. godine u Galeriji SC.

Više o projektu možete saznati na službenim stranicama� www.thisbabydollwillbeajunkie.com

WHILE_YOU_WERE_SLEEPING_Dok_si_spavao

Bilježenje novije povijesti, posebice u Istočnoj Europi, odgovara pisanju ili stvaranju iste – nepromjenjive i nedovršene, izložene instrumentalizaciji ideologije i spektakularnih mitologija. Uhvaćena na razini dnevne transformacije društvenog života, ona manifestira greške i rupe u kolektivnoj memoriji, izbrisana značenja koja označavaju poznatu amneziju nečijeg vlastitog stanja. Mali spomenici dnevnih vrijednosti, empatično reproducirani, pronalaze svoj put u kolektivnu svijest. Drugi, prolazni, signaliziraju svoje kratkotrajno prisustvo diskretno i neprimjetno. Povijesni govor pak upisuje vlastitu eroziju u javne ikone i portrete, odbacuje njihova značenja te ih briše s mape percepcije svakodnevnog urbanog života. Lagodna kritička obamrlost i drijemež građanske savjesti olakšavaju time krivotvorenje javnih vrijednosti, konstituiranih na sjecištu fragmentiranih narativa i praznih retoričkih govora koji ih legitimiraju.

Oponašajući maske posuđenih formalnih identiteta, prikazani radovi pretpostavljaju mogućnost kritike formalnom aproprijacijom i redistribucijom konvencionalnih znakova moći. Ovi umjetnički projekti od samog početka podrazumijevaju osnovno umjetničko stanje prebačeno na predstavljeni objekt te propituju mehanizme kolektivne reprezentacije koji daju pravo umjetničkog statusa objektu estetske reprezentacije. Njihov govor istražuje istrošenost estetskih kategorija na polju društvene i kulturne prakse, aktivirajući njihove etičke kvalitete kao rezultat, ne pretvarajući se pritom da provode inkvizitorsku praksu.

Njihova zajednička diskurzivna praksa leži u reinterpretaciji “monumentalnosti” kao kiparskom utjelovljenju prolaznosti i slučaja. Oni oponašaju konfliktne estetike te kritički koriste svoj simbolički potencijal. Usvajanjem ironičnog pristupa prema njegovoj političkoj i ideološkoj funkciji, spomenik, shvaćen kao naziv za ekonomiju javnih vrijednosti i oznaka postojanosti i izdržljivosti, biva transformiran u performativni element predloženog scenarija, koji često biva izokrenut na granici s kritičkom parodijom. Doslovno krivotvorenje koje ovi izloženi umjetnički objekti vrše materijalizira određene disfunkcije njihovih odgovarajućih vrijednosti, koje oni predstavljaju s refleksivne distance, kritizirajući konzistenciju i pouzdanost ljepila među različitim zajedničkim reprezentacijama koje prisvajaju.

Referirajući se posebice na očekivane uloge suvremene javne skulpture, tekstualni narativ ove izložbe teži ostvariti intervenciju u lokalnom socio-političkom stanju danas, konstantnim i teatralnim prikazivanjem situacije. Iza promišljanja o formi javne skulpture i značenja spomenika, koje izvodi svaki od izabranih radova i koje je podvrgnuto stalnom i subverzivnom propitivanju kroz simulaciju, izložba priznaje koliko identitet javnih ikona s kojima svakodnevno dolazimo u neposredan kontakt u javnosti može biti falsificiran jednostavnom diskurzivnom konstrukcijom. Radovi na izložbi vrše intervencije nad umjetničkim jezikom koji se koristi za estetsko posredovanje javnih slika i koji za njih preoblikuje drugačiju estetsku upotrebu.

gost kustos Cristian Nae