Autor: Goran Arbanas

Zastava na kojoj se savija odvijač razmeće se svojom širinom. Prazan prostor nosi ruksake. Jedan avion proučava ih u tom ništavilu. Leti oko njih, pohlepan je.
Stižem do gomile kartonskih kutija. Crveni karabineri će mi pomoći, a krhke kutije i banane odmoći da se na njih popnem. Objašnjavam da želim čokoladu. Ugledao sam je. Vezujem je koncem i vučem k sebi. Ne znam je li ovo u šatoru moja čokolada, ili tek hrpa koju želim. Ovaj plavi konac pravi je gad (Superego). Jednim njegovim krajem vučem osvojenu čokoladu, drugim on sam šije i zatvara prostor. Ne dopušta da uđem. Pravi je gad. Čini mi se da bih lakše pojeo ovo kamenje, nego osvojio šator. Neću se previše odmarati. Ljuti me to, sve bih bacio u smeće.
Mentor D. Sokić rekao mi je nedavno da nismo mi ti koji gledaju izložbe, nego da one gledaju nas. Nešto slično pročitao sam u Relacijskoj estetici Nicolasa Bourriauda, gdje on parafrazira tumačenje Sergea Daneyja o tome kako je svaka forma lice koje nas gleda.
A ove moje forme…, one mi govore kako je njihova „neostvarenost“ zapravo jedino što me tu gleda. Ispred mene stoji sama nedovršenost koja tek čeka da se nadopuni, koja postoji u obliku ovih prikaza, kao dio slijeda u kojem molećivo zuri, sa jednom jedinom svrhom, tražeći od mene da započnem igru.
Kroz igru razmišljam i rješavam zadatke koje su proizvele poluforme neostvarenosti. (Polu)forme se nadograđuju samo mojim trudom. Nadograđuju se uvjeravajući me, i tek kroz moje misli o njima one postaju forme. Slijed se nastavlja. En – ten – tini…
Imam li znanja i dalje nadopunjavati priču o ovim tvrdoglavim prikazima? Ti prikazi ne znaju za nerazumijevanje i nije im jasna moja zatečenost. Žele da nadopunim slijed, no za sada samo zure i uvjeravaju me u svoju polu-formnost čija će „ostvarenost“ biti moja svrha suradnje s njima.
Ali ljut sam, jer zure neprestano.
Prema N. Bourriaudu, stvarnost je nešto o čemu mogu govoriti s nekim, dakle, ona se definira samo kao proizvod dogovora, dok izlazak iz stvarnosti vodi u ludilo.
Ipak, zbog razgovora s ovim formama i njihova nadograđenog prikaza, prihvaćam rizik.
Slijed ionako voli da iza nečeg dolazi nešto. En – ten – tini…
…a svoj slijed imao je i ovaj tekst, bile su to brojne priče vođene s Peđom i Dexterom.
Ivan Tudek

Pripovjedni tekst može se oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili na određenu mješavinu svih tih sastojaka.[1]
U razgovoru o „njegovim formama“, Tudek mi je rekao kako je razlog i motiv nastanka njegova teksta nevidljivost ili nedovoljna vidljivost slojeva njegova rada (Id, Ego ili Superego?). Izložba, odnosno pripovjedni tekst En – ten – tini, oslonjen na mješavinu slika-tekst u kojoj tekst ne teži interpretaciji (iako je nemoguće da to ne bude), iskaz je o nemogućnosti postojanja ententini točke (.) koja izmiče neprestanim zapadanjem u igru, motivirana istovremeno nedovršenošću i nepristajanjem na dovršenost.
Jelena Graovac

[1] Roland Barthes, Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u Suvremena teorija pripovijedanja (prir. V. Biti), Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1992, str.47.

 

 

Na ljubljanskim školskim igralištima Fijolićeva Školica zvala se ristanc. Žutom bojom za ceste bila je zacrtana po napuklom betonu, a u polukružnome vrhu nije pisalo "nebo". Ipak su to bila drugačija vremena.
Čak i kad je školica nastala, za vrijeme ranog rimskog imperija, o nebu nije bilo nikakvoga govora. Najprije su je igrali rimski vojnici. Igrali vjerojatno nije ni prava riječ, jer su je, dužu od trideset metara – u punoj borbenoj opremi koristili za jačanje tijela. Iako je školica najprije bila vojna vježba, počela su je kopirati i djeca. Uskoro se proširila po čitavoj Europi i svijetu, igraju je čak u Vijetnamu i Argentini, u Francuskoj je poznata kao Marelles, u Njemačkoj Templehupfen, Englezi je nazivaju Hopscotch. Slaveni su je – s izuzetkom Slovenaca koji su je etimološko povezali s crtanjem (slov. risanje, op. p.) te je zovu ristanc – povezali sa školom. Tako je hrvatska školica na ruskome jeziku классики (umanjenica riječi razred), dok na poljskom isto značenje ima naziv klasy.
Školica je putovanje. Rimski legionari su na jednoj nozi trideset metara poskakivali prema boljoj tjelesnoj kondiciji, a djeca putuju prema konačnoj pobjedi. Kada dosegnu njezin polukružni vrh, zapadnoeuropska djeca dolaze "kući", na "odmorište" ili na "sigurno", dok ih u Hrvatskoj put dovodi iz "pakla" u "nebo".
Za odrasle je školica još samo sjećanje. Odrastanje – tako barem uče u školama – je ono pravo putovanje, a pravo se nebo vjerojatno nalazi u budućnosti. Priča se okreće kada odrastemo – tada nebeske postaju prošle, dječje godine. Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog odmora okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo kratka postaja na putu za pakao.
Kada je Fijolićevo sjećanje prevelo igru u umjetničko djelo, proputovalo je priču od neba do pakla i obrnuto. U školi su ga učili odrastanju te mu obećavali kako će kasnije biti bolje, kako će na kraju školice doseći nebo. On je sada odrasla osoba, čitao je knjige i iz njih saznao da su pakao zapravo ljudi oko nas. Refleksijom vlastitog, a time i našeg, tvojeg i mojeg puta nastala je nova, drukčija školica.
Fijolić se ovom izložbom ponovo predstavlja kao obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića. Međutim, u ovoj je izložbi ipak moguće naći crvenu nit koja umjetnikova djela povezuje u jedinstveni opus. Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da postoje moćni junaci, kada nam se činilo da bi John Wayne mogao u svakome trenutku projahati pored naše zgrade, kada smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana školica – povezuju umjetnikov opus. Ali Fijolić se u prošlost neke generacije ne vraća naivno. Za njega djetinjstvo nije svijet u kojem je sve bilo bezbrižno i neopasno. Njegov superheroj postaje Rektum, čovjek koji na grudima nosi čmar, Bruce Lee ne može spasiti Mostar, a Štrumpf leži mrtav u lokvi vlastite krvi. Iako su djela na ovoj izložbi hladnija i možda, na određeni način – bez aproprijacije junaka – monumentalnija od proteklih, ona pripovijedaju istu priču. To je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti, a laž odraslih postala mu je jasna. Djetinjstvo je opasno i obmanjujuće, govore Fijolićeva djela. Istovremeno je udaljeno i racionalizirano. Isklesano je u nadgrobnome mramoru, uliveno u svjetlećem monociklu, zatvoreno u bijelome lijesu. Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se cijede med i mlijeko. To je djetinjstvo hladno, u njemu treba na putu prema zrelosti propatiti mnoge boli. Da bismo putovali, pokrenuli kotač, moramo vlastito tijelo ozlijediti grubim šiljkom. Putovanje se ponekad prekida, a Fijolić u lijes ugrađuje solarij. Je li blještavo umjetno svijetlo odraslih ovdje kako bi probudilo život ili obojilo kožu tinejdžera? Može li nas put odrastanja dovesti do neba ili do pakla? Umjetnikovo djelo šuti.
gošća kustosica Petja Grafenauer

 

Autorica koristi kazališni postupak performansa kojim sama izlaže svoje djelo (izložak) u prostoru Galerije SC. Tim činom ona propituje galeriju kao auratični i definirani prostor/kontekst koji nije ishodište djela, već njegovo konačište. Ako izložak nastaje iz kazališnog postupka, je li onda on kazališno djelo i ako znamo da nije, koja tad bitna likovna pitanja postavlja?
‘Djelo(vanje)’ je kazališno-likovna instalacija iz perspektive Galerije i likovno-kazališni performans iz perspektive Teatra.

Projekt Sedam dana i noći nastao je kao posljedica reakcije na okruženje i promatranje ideje likovnog stvaralaštva uopće.
Nastajanju rada prethodi cjelogodišnji proces istraživanja (odabranih studenata). Razlog posezanja za navedenom strategijom je pokušaj postizanja razumijevanja elementarnih procesa u nastajanju likovnih djela, stanja misli i njihove materijalizacije. Kao početnu točku projekta postavljam pitanja koliki je udio ideje, a koliki realizacije u nastanku djela.
Zadiranjem u svijet društvenih odnosa (uz prvotnu misao izlaska iz �uronjenosti� u vlastito stvaralaštvo), ulaskom u tuđi um provociram, istovremeno inzistirajući na stvaranju socijalnih odnosa. Osim što sam željela sagledati i pokušati shvatiti vlastitu poziciju preko stvaralaštva izabranih pojedinaca, cilj mi je zainteresirati i aktivirati mišljenje okoline.
Nastojim odabrati što različitije načine razmišljanja unutar medija slikarstva, ne ulazeći u vlastitu procjenu kvalitete djela odabranih studenata.
Važan aspekt je i odabir lokacije, prostor koji je svima zajednički.
Način izvedbe i prezentacije projekta nužno povlači i mogućnost negativne reakcije studenata.
Ivana Gorički

„Kriva sam!“
Umjetnica priznaje krivnju, polako i nemirno, nakon što ju urlajući „jedan“ upita zna li što radi. Što je Ivana Gorički skrivila i zašto onaj „jedan“ urla zbog onog što čini kao umjetnica?

„Poput usisavača…“
U potrazi za nečim čime bi `uronjenost` u vlastito stvaralaštvo zamijenila ulaskom u tuđi um posegnula je za tuđom inspiracijom. Nije se okrenula eksponiranim predstavnicima svjetske ili hrvatske art-scene; odabrala je ljude iz svoje neposredne okoline uz koje je godinama, rame uz rame, stvarala vlastite originalne radove.
Došla je do same granice stvaranja i plagiranja. Kopirala je i primjenjivala metode i tehnike ljudi koje poznaje i koji poznaju nju. Učinila je to na fingiranoj naslovnici nekog tabloidnog dnevnog listića. Iako je projekt (novine) pripremljen na način da osigura jednostavniju konzumaciju rada, stvaranje je ipak bio složeniji proces koji je trajao više od godinu dana. Ivana je kolege slikare promatrala, pratila, proučavala dok rade i potom proizvela rad koji bi mogao biti čak i njihov prvi sljedeći rad.

„Sretna sam!“
Neobičan je pritom spoj tog dugotrajnog istraživanja i lakoće kojom Ivana Gorički spaja špijunažu i svoje/njihove radove u originalan projekt. Nešto što je mogla biti ozbiljna studija stoji pred nama jednostavno i nepretenciozno i u tome je kvaliteta ovog rada. Popratnim tekstom, duhovitim crticama, ona nas vodi kroz svoj rad smijući se svojoj poziciji, otupljujući svojim humorom oštrice potencijalnih kritičara. I dok na naslovnici krivnju priznaje ozbiljno – polako i nemirno, na samom kraju se otkriva i Kriva sam! izgovara sa smješkom, onako kako bi stvarno i trebala.

gošća kustosica Martina Kontošić

A Place Of Home je interaktivna audio instalacija koja se pokreće ulaskom posjetitelja u aktivnu zonu zamračenog prostora Galerije. Svaki zvučnik, postavljen na stropu Galerije, predstavlja određen dio autoričinog stana i emitira zvukove koji se odnose na taj dio. Glas vodi posjetitelja kroz zatamnjenu Galeriju objašnjavajući prostor autoričinog doma. Autorica prema sjećanju opisuje mjesto i situaciju smještajući ih u Galeriju, a počinje doslovnim opisom svog životnog prostora postupno prelazeći u iskazivanje svog unutarnjeg stanja izazvanog preseljenjem iz Splita u Ljubljanu.

Rad se bavi pitanjem identiteta, ne/pripadanja, nostalgije.
Ovdje je prisutan i odnos manipulacije te slobode; postavlja se pitanje želi li posjetitelj ući u mračan prostor, istražiti ga i u kojoj mjeri, te koliko mu je ovakva sitacija ne/lagodna.

Mrak u Galeriji i neizvjesnost pri ulasku mogu ukazivati na umjetnikovu manipulaciju posjetiteljem iako on zapravo ima mogućnost odabira, bez njega se rad ni ne može pokrenuti. Ipak, manipulacija posjetiteljem je u njegovoj dvojnoj ulozi; on je istodobno posjetitelj i korisnik rada.