Autor: Goran Arbanas

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Kristine Restović "Roboti i Mjesec" u ponedjeljak, 26. listopada 2015. u 20 sati u Galeriji Studentskog centra

Izložba je otvorena do 14. studenog 2015.
radnim danom od 12 do 20 sati,
subotom od 10 do 13 sati.

Facebook event.

Kristina Restović predstavlja nam se ambijentom Soba za mjesečenje i izložbom ciklusa radova Roboti i Mjesec. Radi se o integralnim dijelovima jednog šireg angažmana radnog naslova Robotika unutar kojeg autorica, koristeći različite medije i tehnike izražavanja, prvenstveno kao grafičarka, istražuje mogućnosti otiska suvremene mentalne slike. Osnovna ideja tog angažmana ima više motivacijskih polazišta i pravaca razvijanja, a točku njihova dodira uočavam u razmatranju fenomena vremena. Vremena u kojem brzina emitiranja, protežnost, obuhvatnost i kontrola producirane slike u kombinaciji sa zastarijevanjem i zaboravom označava osnovne poluge društvene moći. Istovremeno i relativnost i iluzornost značaja te iste gluhe moći koja u većoj ili manjoj mjeri uvijek nanovo promašuje svoj elan.

Izloženi prikazi robota i mjeseca na aluminijskim pločama velikih dimenzija (1×2 m) izvedeni su sitotiskom (mjesec) i stiliziranim slikarstvom temeljnim bojama za aluminij (roboti). Aluminij je izabran kao podloga jer, osim što je tanak i lagan, svojim reflektiranjima otvara prostor unutar sebe. Time ostvaruje za cijelu priču važan potencijal uvlačenja gledatelja u kompoziciju u kojoj su mjesec i roboti nositelji iluzije prostora. Kretanjem prostorom galerije pomiče se pozicija promatrača u prostoru promatranog. U tom je smislu površina aluminija dinamična površina. Svaki pojedinačni rad „čitamo“ s vlastitim nejasnim odrazom u njemu i to nipošto nije slučajno.

Jer roboti i mjesec nisu tema već motiv, ponajprije zbog bogatstva „slika“ čiji su nositelji upravo u našoj memoriji, odnosno u onome što je od nje preostalo. Oni su besprijekorni okidači sjećanja, imaginarnog povratka u prostore djetinjstva, mladenačkog zanosa, opčinjenosti svijetom otvorenih mogućnosti. Svega potisnutog u okruženju siromaštva obilja koje (htjeli ne htjeli) konzumiramo svakodnevno bombardirani ogromnim količinama marketinških slika vrlo oskudnog sadržaja. Kritika matrice jedne vizije života koja paradoksalno problem vidi u onome čega nema dok ono što jest biva probodeno ravnodušnošću koja gleda a ne vidi.

Tema izložbe je pokret, stalno micanje po „dvoipodimenzionalnom“ procijepu između dojmova stvarnosti i promjenjivost značenja koja je tom micanju imanentna. U tom kontekstu (a i formatom) izloženi radovi su bliski poetici filma čime Kristina Restović zaokružuje svoje intermedijalno istraživanje koje je prije nekoliko godina započela kao nepretencioznu vježbu. Roboti i mjesec su bez ikakve sumnje sa svojim „neutralnim licima“ nositelji promjenjivosti značenja i kompozicijski elementi prostora narativa koji se u cijelosti uspostavlja tek našim sudjelovanjem kojemu ne možemo umaći. Za razliku od autorice koja našim ulaskom (prisustvom) otvara vrata svog izlaska (iščeznuća) ostavljajući nam svu raskoš dvojbi kroz koje je i sama prošla, kako bi mogli potpuno neometano promatrati zrcaljenja vlastite nestalnosti u samoći introspekcije.

Ambijent Soba za mjesečenje ili mala terapijska soba, kako ga doživljavam, nježno podcrtava upravo to što i cijela ova izložba nenametljivo i postojano emitira – važnost osobnog viđenja i otvaranje prostora različitim interpretacijama. Mjesec je ionako sam po sebi uvijek isti bez obzira vidimo li ga mi polupunog, polupraznog, potpuno punog ili ga uopće ne vidimo. On s tim nema ama baš ništa. Kao ni roboti, uostalom.

Toni Horvatić

BIOGRAFIJA

Kristina Restović rođena je u Splitu 1973. Diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. Bila je stipendist Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici ”Il Bisonte” u Firenci. 1996./97. Završila je poslijediplomski magistarski studij grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2007.
Radi kao vanjski suradnik Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u zvanju izvanredne profesorice na kolegiju Suvremene grafike na slikarskom odsjeku.
Izglagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad.
Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Samostalne izložbe (izbor)
2014. Roboti, Galerija Svetog Krševana, Šibenik
2013. Jedan na jedan, Galerija umjetnina, Split (s Nikolom Ukićem)
2013. Robotika, Galerija Greta, Zagreb / Salon Galić, Split
2010. Ljetno poslijepodne, Salon Galić, Split / Studio kabineta grafike HAZU, Zagreb
2010. / 2006. PAROVI/matrice, negativi, reprodukcije, Studio galerije Svetog Krševana, Šibenik / Salon Galić, Split
2005. Međunarodni grafički bijenale Splitgraphic, Konzervatorska galerija, Split (s Ivanom Kožarićem)
2004. Galerija Karas, Zagreb (sa Tanjom Ravlić i Ivanom Burom)
2004.Grafike 2002.-2004., Salon Galić, Split
2001. Za Rujan, Galerija umjetnina, Split
1999. SG2.0 / Salon Galić, Split (sa Viktorom Popovićem)

 

 

“Pred objektivom ja sam istovremeno: onaj koji mislim da jesam, onaj koji bih volio da drugi misle da jesam, onaj koji fotograf misli da jesam i onaj kojim se on služi da bi pokazao svoje umijeće.” (Roland Barthes, Svijetla komora, Bilješka o fotografiji)
Promjenjivi identiteti i njihovo konstantno preispitivanje normalna su pojava u suvremenom svijetu. Umjetnici često istražuju problematiku identiteta ulazeći u osobna sjećanja, kolektivnu memoriju, percepciju sebe… Suočavanje sa vlastitom poviješću, te sa samim sobom, može biti dramatično i traumatično iskustvo. Postoje otkrića koje radije ne bismo učinili, ali istraživanje vlastitog korijenja pomaže nam ustanoviti – tko smo i kamo idemo.

Vincenza de Nigris nam prepričava priču kroz autoportret. Fizička distanca omogućila joj je da dodijeli određenu težinu vlastitom odnosu s majkom. Konfrontacija je postala moguća u trenutku kada su iznjedrile međusobne sličnosti, no prihvaćanje istih uvijek je težak zadatak. Iako je u sličnim godinama kao i njezina majka, na ovim fotografijama autorica ipak daje naslutiti da je posrijedi drugačije vrijeme. Njezin autoportret odaje ženu koja je sigurna u sebe i zna što želi. Autorica se nesvjesno odijeva u majčinu odjeću, nosi sličnu frizuru te zato u ovom radu, odlučuje dodatno naglasiti te akcije. Pronalazi odjeću i slične lokacije te stvara nove fotografije po uzoru na stare. Istražujući prošlost, autorica ispisuje vlastitu autobiografiju.

Valentina Leonelli također istražuje identitet. Njezin je rad posvećen traženju ravnoteže. Koristi vlastito tijelo i fotografski medij da bi ovjekovječila trenutak postizanja savršene ravnoteže u prostoru. Tim činom prikazuje utopističku potragu čovjeka za srećom. Istraživanjem i shvaćanjem sebe i vlastitog identiteta, čovjek evoluira i traži svoj put, svoje mjesto u svijetu. Fotografija je medij koji ima moć da zamrzne taj trenutak ravnovjesja, da nam pokaže priviđenje savršenog trenutka kojem svi težimo.
Vincenza de Nigris i Valentina Leonelli predstavljene su na online platformi za istraživanje suvremene fotografije KIOOSK kao dio ciklusa «O identitetu (On Identity)». Ova je izložba druga iz serije KIOOSK Offline gdje se radovi objavljeni na platformi prikazuju u izložbenim prostorima izvan virtualnog okvira.
Sabina Damiani, kustosica

http://kiooskphotography.tumblr.com/

Vincenza de Nigris rođena je 1985. godine. Specijalizirala je fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. Od tada se bavi profesionalnom fotografijom te radi na osobnim umjetničkim projektima. Koristi se sitnim i neotkrivenim fotografskim naracijama, gdje su osobe subjekti. Trenutno živi i radi u Munchenu.
kontakt: enza.denigris@gmail.com

Valentina Leonelli rođena je 1985. godine u gradu Chieti. Diplomirala je na smjeru Industrijskog dizajna na Politehnici u Milanu te specijalizirala fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. U lipnju 2015 završila je master prestižne Fondazione Fotografia u Modeni. Izlagala je na više skupnih izložbi te sudjelovala na umjetničkim rezidencijama Arte Sella – The Contemporary Mountain (Borgo Valsugana, IT) te Stills – Scotland’s Center for Photography (Edimburgh, UK).
kontakt: leonelli.valentina@gmail.com
 

Izložba fotografija studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Projekt se u Galeriji SC održava od 2012. godine.

Facebook event izložbe.

Mozaik Gorana Novakovića, Beginning of the End, već nam u naslovu da naslutiti jedan od načina na koji mu možemo pristupiti. Sinkrono postojanje dvaju ili više naizgled međusobno kontradiktornih koncepata objedinjenih u jednoj funkcionalno koherentnoj cjelini jedan je od ključnih aspekata ovoga zahtjevnog, ali istovremeno intuitivno vrlo pristupačnog rada (da odmah krenemo s paradoksima), čemu ćemo pokušati malčice ući u trag.
Prvi pogled na ovaj mozaik impozantnih dimenzija otkriva nam prikaz eksplozije nuklearne bombe, karakteristični oblak u obliku gljive. Priđemo li bliže, vidimo da se mozaik sastoji od plastičnih tipki računalnih tipkovnica, umjesto klasičnih višebojnih kamenčića. Stilski gledano, rad predstavlja jednu sintezu klasičnog medija (mozaika) s konceptualnom umjetnošću, kao i s brojnim drugim umjetničkim strujama 20. stoljeća, čime nadilazi jednoznačnu kategorizaciju, stvarajući jedinstven izričaj.
U uporabi tipki različitih tonova koje su bile dio pravih, korištenih tipkovnica, prepoznajemo principe ready-made umjetnosti. Slično kao kod ready-made objekata, materijalni integritet i identitet tipki u potpunosti je očuvan, zadržavajući svoj oblik, boju i simbol koji bi se pritiskom na nju pojavio na ekranu. Sama transformacija tipki u umjetničke objekte ipak se ne događa tek pukim činom izlaganja u galeriji, nego im autor daje jednu novu funkciju u kontekstu drugog medija. U takvom postupku, tipke funkcioniraju na dvije razine u radu. Na jednoj bivaju afirmirane u svome nepromijenjenom identitetu, a na drugoj su u službi elemenata mozaika. Ključno je to da su te dvije funkcije simultane, čime dotičemo srž njegovoga konceptualnog karaktera.
Naime, ovo nije tek mozaik „napravljen od tipki“ koji treba oduševiti promatrača autorovim zavidnim strpljenjem i vještinom (iako je oboje bez ikakve sumnje prisutno), nego je upravo njihov identitet taj koji aktivno sudjeluje u konstrukciji sadržaja.
Ovim radom Goran postavlja pitanje odnosa između tehnološkog napretka i samouništenja. Često u svojim djelima, pa tako i ovdje, prikaze shvaća kao logotipe, dakle – prepoznatijive simbole čiji semantički sadržaj funkcionira u asocijaciji s nekim već poznatim konceptom. Ovdje moramo biti svjesni meroloških odnosa pojedinih elemenata, cjeline i njihovih funkcija.
Krenuvši od prikaza eksplozije nuklearne bombe, intuitivno razumijemo logotip. Nuklearna bomba, najmoćnije oružje masovnog (samo-)uništenja istovremeno je gotovo u jednakoj mjeri simbol nevjerojatnoga tehnološkog napretka čovječanstva. Upravo je taj produkt ljudskog stvaranja, genija, suradnje, duhovne i intelektualne evolucije ono što na kraju prijeti ljudskoj egzistenciji apsolutnim uništenjem. Tehnologija koja ima potencijal biti katalizator napretka, bivajući sama vrhunac znanosti razdoblja u kojem je nastala, otkriva svoju mračnu stranu.
Taj dvojni, paradoksalni karakter napretka nije vidljiv samo u prikazu eksplozije, već i u samoj činjenici računalnih tipki. One same nam također pričaju svoju priču o tehnološkom napretku, o razvoju računalne tehnologije koja prožima svakodnevicu do te mjere da bi nam bilo teško zamisliti život bez nje. Pojava interneta, društvenih mreža, medija masovne komunikacje, pametnih telefona i slično, uvelike je transformirala ljudsku konceptualnu i praktičnu okolinu i nepovratno promijenila način na koji shvaćamo vrijeme, udaljenost i informacije. Ali, baš kao i nuklearna tehnologija, i ona ima dvojni karakter. Goran na istu podlogu postavlja i pitanje digitalnog svijeta kao još jednog sredstva masovnog (samo-)uništenja: gubitak privatnosti, nadzor, kriminalna aktivnost i cyber bullying samo su neki aspekti mračne strane interneta. Preseljenje čovjeka u cyber prostor, preseljenje je u okoliš koji čovjeku nije blizak. Izolacija i otuđenje, gubitak društvenih vještina, moralni pomak pod zaštitom anonimnosti i slično prijete drugačijom, mnogo suptilnijom vrstom samouništenja. Pitanje koje se postavlja naravno nije usmjereno na inherentno dobro ili zlo same tehnologije, već na čovjekov odnos prema njoj. Instrumentalizacija tehnologije kroz ljudski subjekt je ono što će odrediti smjer i učinke njenog djelovanja. Ona postaje zrcalo čovjeka kao bića s dvostrukim potencijalom jedne konstantno autodekonstruktivne sile, uvijek se nanovo stvarajući i razarajući, učeći iz svojih pogrešaka, potom zaboravljajući što je naučio. Autor nas pita: u kolikoj je mjeri napredak zaista napredak?
Kao takav, Goranov mozaik od nas traži da napustimo klasičnu distinkciju između forme i sadržaja, u korist jedne nove vrste integriranog promatranja i konceptualizacije. Traži od nas da istovremeno vidimo i eksploziju i tipke, suočavajući nas s dvojnim konceptom konstrukcije i destrukcije, stvarajući kognitivni ambiguitet, kako u temi tako i u izvedbi. Strogo disciplinirani konstruktivni karakter slaganja tipki suprotstavljen je prikazu krajnje destrukcije, i onda ponovno naizgled monolitan prikaz biva atomiziran na tisuće slova, interpuncijskih znakova, simbola i razmaka.

Forma i sadržaj ovdje se preklapaju u potpunosti, stvarajući polivalentnu cjelinu koju nije moguće reducirati bez gubitka njegova vitalnog integriteta. Tu nije riječ o borbi dvaju sadržaja za nadmoć u našem kognitivnom procesu, nego se stvara ambiguitet zahtjevom da dvije cjeline koje percipiramo odvojeno držimo istovremeno na umu, ulazeći na taj način u jedan novi kognitivno-konceptualni prostor, različit od onog aristotelijanskog na kojeg smo navikli. Zaista vidjeti ovaj rad znači ne samo pasivno percipirati, nego aktivno konceptualizirati.

Za kraj, valja napomenuti da Goran svojim radovima, kako kaže, samo postavlja pitanja bez sugestije pravog ili jedinog odgovora. Beginning of the End onaj je partner u razgovoru koji započinje pitanjem, i upućuje ga Vama, promatraču, pozivajući Vas na ravnopravan dijalog.
Vlado Škorić

GORAN NOVAKOVIĆ rođen je 1982. u Zagrebu.
2011. završio je preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Igora Rončevića. 2014. magistrirao je u klasi doc. Zoltana Novaka.
Izlagao je na jednoj samostalnoj – P_3 projekt; Galerija Kranjčar, Zagreb, 2013. i više skupnih izložbi – 18. međunarodna izložba minijatura; Novi Dvori, Zaprešić, 2015; Boiling point; , Zagreb, 2013; Erste fragmenti 8; MSU, Zagreb; Međunarodni festival ulične umjetnosti; Essen, Njemačka, 2012; Transform, međunarodna izložba studenata likovnih akademija jugoistočne Europe; Nacionalna galerija za stranu umjetnost, Sofija, Bugarska; izrada scenografije za operu Carmen, suradnja ALU, ADU i Muzičke akademije u Zagrebu; 2011; Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2010.

 

Past is a perfect snapshot, it is not supposed to reveal any signs of decay; it has to be freshly painted in it’s "original image" and remain eternally young.Svetlana Boym (The future of nostalgia)

Autorovo putovanje u prošlost započelo je arhivskim istraživanjem razdoblja kojem Dino Zrnec formalno pripada, no fenomenološko iskustvo življenja izblijedjelo je ili u potpunosti izostalo. Traganje za idealnim prikazima istraživanog razdoblja rezultiralo je odabirom niza fotografija tvornica iz razdoblja socijalizma (tvornica Ventilator, tvornica kovanica Marko Orešković Ikom, TEŽ i tvornica Jedinstvo). Scene kolektivnog rada reprezentiranog fotografijama asociraju na stereotipne socijalističke narative zajedništva i fizičkog rada kao temelja društvenog napretka.

Projiciranjem tih fotografija na zid ateliera autor se uključuje u odabrani prizor kao imaginarni akter radnje. Svoje samouključivanje potom materijalizira na slikarskom platnu, interpolacijom vlastitog lika u fotografski predložak. Oživljavanje povijesti rezultat je osobne potrage za fiktivnom percepcijom života u socijalizmu konačno ostvarene zamišljenim sudjelovanjem u fizičkim tvorničkim poslovima. Odabrane fotografije postaju medij koji teleportira umjetnika na željeno mjesto u željeno vrijeme. Metoda kojom se autor služi je poput igre uživljavanja u inače biografski nedostupne uloge. Takva metoda omogućava mu da izvede ali ujedno i dokumentira vlastiti proces transformacije. Sudjelovanje je zabilježeno ali s jednim jasnim odmakom, na samom platnu jasno egzistiraju dvije stvarnosti: ona fotografska i ona umjetnikova. Jedna predstavlja prošlost, a druga sadašnjost. Autor nas ne želi navesti da povjerujemo u vjerodostojnost svog sudjelovanja, već nam jasno osvještava svoju svjesnu infiltraciju. Očitim odvajanjem vlastite pozicije od one imaginarne, autor ne podliježe nostalgiji za prošlim vremenom.

Njegovi radovi predstavljaju tehnički eksperiment te proces osobnog istraživanja zajedničke prošlosti. U samom procesu istraživanja autor zauzima neutralnu i nevinu poziciju, ne želeći kritički pristupiti socijalizmu, već vođen znatiželjom želi i odgonetnuti (odnosno oblikovati) vlastiti odnos i stav prema njemu. Stav prema prošlosti, pojedinici zauzimaju bez obzira jesu li imali stvarni doticaj s prošlošću koje se sjećaju ili su o njoj saznali posredno, jer takav stav se konstantno i iznova oblikuje u sadašnjosti. U tom smislu povijesno društveno sjećanje (u ovom slučaju sjećanje na razdoblje socijalizma) kao takvo nije u potpunosti rezultat izravnog iskustva već je potaknuto indirektno, čitanjem ili slušanjem o povijesnim događajima. Nasuprot povijesnom društvenom sjećanju stoji autobiografsko, sjećanje na događaje koje smo osobno doživjeli u prošlosti.1 Ovi radovi egzistiraju u procjepu između povijesnog (istraživanje slikovnog materijala) i autobiografskog sjećanja, a pritom se manjak autobiografskog nadoknađuje doslovnim projiciranjem u fotografske reprezentacije nikad proživljenih iskustava.

Radovi Dine Zrneca predstavljaju neopterećeni osvrt na socijalizam iz perspektive umjetnika mlađe generacije čija su sjećanja na socijalizam svedena na egzotičan (i zabavan) ritual primanja u pionire. Bez učitavanja i nagomilavanja slojeva značenja, autor se prepušta kreativnom preosmišljavanju povijesti potaknut vlastitom potencijalnom ulogom u društveno važnim aktivnostima.

"Prošlost kao savršena fotografija, bez znakova raspadanja trebala bi biti nanovo oslikana u svoj izvorni prikaz i kao takva ostati vječno mlada" piše Svetlana Boym u knjizi Budućnost nostalgije kritički se osvrnuvši na učestale iskrivljene percepcije prošlosti.2 Slijepom veličanju prošlosti autorica suprotstavlja refleksivno poimanje prošlosti koje počiva na osobnim konstrukcijama i reinterpretaciji autobiografskog sjećanja. Takvu poziciju zauzeo je i autor, koji krećući od ideje savršene fotografije preispituje i distorzirajući mijenja vlastitu, ali i gledateljevu, perspektivu prošlosti.

Lea Vene

Ostati živ: Socijalistička disko kultura

Tema ove izložbe je disko kultura koja se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina razvila u SFRJ, uvukavši se u brojne pore društva, da bi naposljetku ostala zaboravljenom.
Dijelom je to posljedica snažnog utjecaja jednog drugog suvremenog fenomena. Kao spoj umjetničke avangarde i društvene kritičnosti, novi val stekao je povlašten status unutar čitave lokalne pop-rock scene, učinivši je srodnom simultanim zbivanjima u svijetu. Koliko god utemeljen, stav je skrenuo pogled s drugih iznimnih pojava nesvakidašnje pop-kulture socijalističke Jugoslavije.

Nebriga za jugoslavenski disco, međutim, ni po čemu nije osebujna. Žanr je ostao neistražen i u svom izvornom idiomu, kakav je početkom 1970-ih nastao u gay getoima crne Amerike. Njegov prvotni emancipacijski potencijal ubrzo je zaboravljen. U javnoj memoriji disco je tako ostao tek oličenje izrabljivačke glazbene industrije, lišen umjetničkih ambicija i skrivenih subverzivnih značenja, osuđen na trajni prezir kritičara koji su u njemu vidjeli reakcionarnu manifestaciju kulture spektakla.
No, kako objasniti bujanje disco spektakla u jednoj socijalističkoj zemlji? Svojim inherentnim hedonizmom, eskapizmom i konzumerizmom disco je, naime, izravno negirao radnu etiku, jednakost i modernistički progres socijalizma. Slučaj nije bio samo jugoslavenski premda je tu, zbog specifičnog razvoja, bio izrazitiji. U svom globalnom pohodu, disko groznica je krajem 1970-ih uspješno prešla željeznu zavjesu, zahvativši čitavu komunističku Europu, preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.
Izložba osvjetljava prijenos disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultirao stvaranjem lokalne disco inačice, sukladne postojećem kontekstu i mogućnostima. U nastalom amalgamu bilo je mjesta i za fascinaciju Travoltom, Studiom 54 i Boney M, ali i za realnost zagrebačkog Big Bena, Lokica i Mirzinog Jata. Disco se pritom tretira kao složena pojava čiji su se učinci prelili izvan glazbene sfere, pokazujući njegove mnogobrojne dimenzije. U svojoj središnjoj, glazbenoj komponenti, lokalni disko crpio je iz žanrova deriviranih iz rocka, poput beata i funka, i posljedično utjecao na dobar dio onog što se danas smatra novim valom. U isti mah, on je izrastao na podlozi razvijene domaće zabavne glazbene industrije i u svom je vrhuncu zarazio dobar dio estrade.
Bitan dio njegovog gesamtkunstwerka čini distinktni vizualni kod s bogatim utjecajem kiča i campa. Osebujna, prepoznatljiva moda i estetika blještavila, izvorno kultivirani oko disko aktera, postupno su se proširili na druge glazbene žanrove, ali i na neglazbene oblike dizajna, uživajući veliku medijsku podršku. Nasuprot postojećem zaboravu, disco je bio neočekivani miljenik središnjih jugoslavenskih medija koji su postali ključno mjesto njegove vizualne i diskurzivne artikulacije, u rasponu od raskošnih novinskih foto-reportaža do koreografiranih televizijskih disco sekvenci koje nailaze na odjek i izvan granica bivše države.
Poput drugih formi pop-glazbe, disco je postao zametkom zasebnog životnog stila, obilježenog inovativnim svjetonazorom i kodeksom ponašanja. Njegovo rađanje pratio je medijski potpomognut sukob s drugim, antagonističkim omladinskim supkulturama poput punka, koji je disko vezao uz konformističku, bogatu i dokonu mladež. Realnost je pak bila maglovitija. Ovaj specifični mikrokozmos davao je dotad nezabilježenu vidljivost rubnim društvenim skupinama, urbanom proletarijatu, poput Roma, koji počinju igrati ključnu ulogu u prostoru koji je postao trajnim simbolom disko-kulture.

Revolucionarajući načine uživanja u popularnoj glazbi, diskoteke su stvorile uvjete za opstanak disko kulture koja više nije trebala biti vezana uz konkretni glazbeni stil, već je etablirala novu vrstu društvenosti i noćnog života usredotočenog oko središnjeg plesnog rituala. Izbijanje plesne groznice moguće je pratiti na nekoliko razina, od organizacije plesnih takmičenja u klubovima, do poplave plesnih grupa koje afirmiraju drugačiji odnos prema tijelu. Pojava mladih pjevačkih ženskih disco zvijezda potiče slobodnije poglede na seksualnost na tankoj granici između objektivizacije i osnaženja. Uz dominantni mačizam, na rubovima je ostalo dovoljno prostora za pojedinačne radikalne izlete i poigravanje s rodnim stereotipima.

Sa svojim ambivalentnim porijeklom, statusom, osobinama i utjecajem, ovako opisana disko kultura briše ustaljene granice između mainstreama i supkulture. Postavljajući se u fluidan i dinamičan međuprostor, ona ukazuje na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasno-socijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije. Unutar spomenutog ideološkog okvira, procvat lokalne disko kulture pokazuje se prije svega kao manifestacija potrošačkog socijalizma i svojevrsni izlog u dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma.

U tom smislu, disco predstavlja svojevrsni simptom inherentnih, kontradiktornih značajki sistema koji je odustao od svoje ideologije, prihvaćajući vlastitu negaciju na neverbalnoj plesnoj razini.
 

Kuhinjska ravnala i kutomjeri

Prvi od tri susreta s autorima dogodio se na terasi teniskog kluba u toplo svibanjsko popodne. „Zanima nas samo pravilna umjetnost. Prije svega, ne smije biti ni prevelika ni premalena u odnosu na gledatelja. Ne smije biti ni štetna po njegovo zdravlje. Pravilna umjetnost nas priprema za društvo bez rada i zločina. Ona se uspijeva održati iako više nema neprijatelja.“ Jako sam žedan i s ovim se vrućinama teško nosim. „Pravilna umjetnost veseli majku autora i pronalazi mu djevojku.“ Odlazimo, Karla je podmirila račun novčanicom od pedeset kuna. Novac je dobar način da se nagradi pravilna umjetnost. Petar i Karla u svojoj se praksi vode načelima pravilne umjetnosti.

Sutradan sam ih posjetio u njihovom stanu. U hodniku dva Pony bicikla, u dnevnom boravku TV, razne stvari, veliki stožac presvučen filcom. Na stolu otvorena „Logika“, udžbenik za gimnazije, „Time sadržaj želimo što više uskladiti sa sadašnjim stanjem logike u svijetu“ valovito podcrtano flomasterom. Niz knjiga na prozoru započinje Knobbovom iscrpnom analizom „Projektor u suvremenoj umjetnosti“. Petar zavaljen u fotelji, s laptopom u krilu i nogama na stošcu vidno zabavljen video-igrom, pucnjevi i škripa kočnica tjeraju me na balkon. Pitao sam Karlu o kompoziciji laganih gipsanih masa koju sam ondje pronašao, na podu. „Može! Treba im onda hitno napudrati obraze!“ Iako su to bili probni odljevi balustera od kojih je donedavno namjeravala sagraditi umanjeni Partenon, moju je zabunu upravo shvatila kao prijedlog. Grand Theft Auto, San Andreas, Petar opet krade autobus: „Moram požuriti, dan ovdje traje dvadeset i četiri minute, a svjetlo je najljepše u zoru.“ Poželio je naslikati krajolik Hanky Panky Pointa, brežuljka smještenog na sjeverozapadnoj granici Red Countyja. Pravilna umjetnost ide gdje glazba ne može doprijeti.

Treći dan. Pravilna umjetnost je neodoljiva. Dnevni boravak je ispražnjen, na zidu dvije započete slike. Oštar miris terpentina tjera me na balkon. Na podu još jedna kompozicija, ne viša od mojeg stopala, napudranih obraza. Svaka kompozicija biti će uspostavljena rasporedom djelomičnih odljevaka iz kalupa za baluster. Suzdržanost, repeticija, izbjegnuti označenik. Istovremeno, Karla iznosi i dio svog slikarskog ciklusa pod nazivom „Karla goes abstraction“. Petar ukratko objašnjava: „Prema scenariju video-igre, Hanky Panky Point je često okupljalište mladih, čemu i duguje svoj naziv.“ Jutarnja svjetlost kodirana u game engineu, virtualna rosa, nalet vjetra iz donjeg desnog kuta ekrana, ulje na platnu, pejzaž. Sutra, pak, Petar želi naslikati samojeda u travi.

Već sam bio pred zgradom, na putu prema autu, kad sam se sjetio. Pozvonio sam na parlafon: „A koji je naziv izložbe?“ Nakon kratke tišine, glas: „Kuhinjska ravnala i kutomjeri.“

Branko Krstić Ceh

BIOGRAFIJE

Karla Ljubičić

Rođena 6. lipnja 1989. godine u Zadru. 2008. maturirala u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Iste godine upisala kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. 2011./2012. školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala u lipnju 2014. godine u klasi N. Bilića.

Dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru 2008./2009. te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012./2013. godine.

Petar Mikulić

Rođen 8.11.1989. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 2008. maturirao u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Magistrirao na odsjeku slikarstva Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine u klasi prof. Igora Rončevića. Živi i radi u Zagrebu.

Kuhinjska ravnala i kutomjeri

Prvi od tri susreta s autorima dogodio se na terasi teniskog kluba u toplo svibanjsko popodne. „Zanima nas samo pravilna umjetnost. Prije svega, ne smije biti ni prevelika ni premalena u odnosu na gledatelja. Ne smije biti ni štetna po njegovo zdravlje. Pravilna umjetnost nas priprema za društvo bez rada i zločina. Ona se uspijeva održati iako više nema neprijatelja.“ Jako sam žedan i s ovim se vrućinama teško nosim. „Pravilna umjetnost veseli majku autora i pronalazi mu djevojku.“ Odlazimo, Karla je podmirila račun novčanicom od pedeset kuna. Novac je dobar način da se nagradi pravilna umjetnost. Petar i Karla u svojoj se praksi vode načelima pravilne umjetnosti.

Sutradan sam ih posjetio u njihovom stanu. U hodniku dva Pony bicikla, u dnevnom boravku TV, razne stvari, veliki stožac presvučen filcom. Na stolu otvorena „Logika“, udžbenik za gimnazije, „Time sadržaj želimo što više uskladiti sa sadašnjim stanjem logike u svijetu“ valovito podcrtano flomasterom. Niz knjiga na prozoru započinje Knobbovom iscrpnom analizom „Projektor u suvremenoj umjetnosti“. Petar zavaljen u fotelji, s laptopom u krilu i nogama na stošcu vidno zabavljen video-igrom, pucnjevi i škripa kočnica tjeraju me na balkon. Pitao sam Karlu o kompoziciji laganih gipsanih masa koju sam ondje pronašao, na podu. „Može! Treba im onda hitno napudrati obraze!“ Iako su to bili probni odljevi balustera od kojih je donedavno namjeravala sagraditi umanjeni Partenon, moju je zabunu upravo shvatila kao prijedlog. Grand Theft Auto, San Andreas, Petar opet krade autobus: „Moram požuriti, dan ovdje traje dvadeset i četiri minute, a svjetlo je najljepše u zoru.“ Poželio je naslikati krajolik Hanky Panky Pointa, brežuljka smještenog na sjeverozapadnoj granici Red Countyja. Pravilna umjetnost ide gdje glazba ne može doprijeti.

Treći dan. Pravilna umjetnost je neodoljiva. Dnevni boravak je ispražnjen, na zidu dvije započete slike. Oštar miris terpentina tjera me na balkon. Na podu još jedna kompozicija, ne viša od mojeg stopala, napudranih obraza. Svaka kompozicija biti će uspostavljena rasporedom djelomičnih odljevaka iz kalupa za baluster. Suzdržanost, repeticija, izbjegnuti označenik. Istovremeno, Karla iznosi i dio svog slikarskog ciklusa pod nazivom „Karla goes abstraction“. Petar ukratko objašnjava: „Prema scenariju video-igre, Hanky Panky Point je često okupljalište mladih, čemu i duguje svoj naziv.“ Jutarnja svjetlost kodirana u game engineu, virtualna rosa, nalet vjetra iz donjeg desnog kuta ekrana, ulje na platnu, pejzaž. Sutra, pak, Petar želi naslikati samojeda u travi.

Već sam bio pred zgradom, na putu prema autu, kad sam se sjetio. Pozvonio sam na parlafon: „A koji je naziv izložbe?“ Nakon kratke tišine, glas: „Kuhinjska ravnala i kutomjeri.“

Branko Krstić Ceh

BIOGRAFIJE

Karla Ljubičić

Rođena 6. lipnja 1989. godine u Zadru. 2008. maturirala u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Iste godine upisala kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. 2011./2012. školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala u lipnju 2014. godine u klasi N. Bilića.

Dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru 2008./2009. te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012./2013. godine.

Petar Mikulić

Rođen 8.11.1989. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 2008. maturirao u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Magistrirao na odsjeku slikarstva Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine u klasi prof. Igora Rončevića. Živi i radi u Zagrebu.

Sam naziv izložbe Ivana Markovića „2“, implicira element koji izmješta ovaj repertoar motiva iz njihova uobičajenog konteksta – oni su svi, u prvi mah iz nejasnog razloga, udvostručeni. Umjetnik kao ishodište uzima slučajnost, trenutak vlastitog nesvakodnevnog opažaja u svakodnevnoj situaciji, u kojoj je njegova percepcija iznenada postala usmjerena ka binarnostima. Motive, koji su mu uslijed ovog procesa zaokupili pažnju, izolira, dekontekstualizira te projicira na platno. Nešto sasvim poznato, poput cvijeta, kvake na vratima, čokoladice, sada vidimo – u paru. Naizgled malen pomak ipak čini osjetnu razliku, a produkti ove operacije zadržavaju pogled.

Svojevrsno je to davanje (ili vraćanje?) legitimiteta trivijalnomu, omogućujući mu da postane početkom priče, razrada čije je fabule prepuštena promatraču. Na taj način propituju se kako sklonosti tog istog promatrača, tako i potencijal svakodnevnog kao podloge za kreiranje jedne vrste scenarija, bez obzira na to vodi li on u poetizaciju ili banalizaciju, izaziva li odobravanje ili kritiku.

Ono što karakterizira ove radove moglo bi se opisati kao povratak primarnom, nagonima i instinktima. Stječemo dojam da si je, prilikom promišljanja o njima, umjetnik postavio pitanje – zašto ne, pri samom ulasku u izložbeni prostor, suočiti pogled sa slatkišima? Izazvati želju za slatkim, zatim je potencirati, dovesti gotovo do natruhe proždrljivosti koju je trenutno nemoguće ignorirati, a niti zatomiti? Ili se, kao što to čini u sljedećem predstavljenom djelu, koncentrirati se na cvijet, samu njegovu prezentnost i estetski kapacitet? Tim pitanjima ocrtava vlastitu, ne toliko eksplicitnu agendu – poigrati se, ne napuštajući pritom i mogućnost nekih novih spoznaja. Umjetnost je za Markovića upravo to – igra, spontana, ludički intonirana, nekompetitivna i nepredvidiva. Apsolvirajući na prethodnim radovima, poput ležernog poziva na palačinke, nastavlja u tom smjeru, te se kao koncepcijska poveznica kristalizira sklonost autora ka jednoj vrsti intrige i induciranju interakcije s krajnjim ciljem zabavljanja svih sudionika. U toj igri on, istina, zadaje početne elemente. Međutim ne pretendira režirati njezin daljnji tijek, nego ju prepušta individualnom mentalnom procesu publike. S ovime na umu, postaje nam jasna njegova umjetnička strategija – servirati artefakte čije je značenje arbitrarno, koji su prijemčivi za razna tumačenja, i time rasvijetliti njihov interpretativni potencijal. Pritom, ipak, ne propušta skrenuti pozornost na osobno senzorno iskustvo, iznenadno, neobjašnjivo, gotovo bizarno – čuđenje. Pred publikom je stoga izazov, prilika da ga i sami iskuse.

Naposlijetku, Marković zaključuje s dvostrukom dozom intimnog inputa. Izlaže, naime, fragment vlastita djetinjstva, svoj crtež koji je nastao u dobi od tri godine (naslućujemo – udvostručen), rukotvorinu maloga sebe. Podsjetnik, rekla bih, na vrijeme kada je već i svakodnevno izazivalo ushit i oduševljenje, čiji nedostatak kronično osjećamo kao kolateralni gubitak u procesu postajanja – velikima.

Jozefina Ćurković

BIOGRAFIJA:

Ivan Marković rođen je 12. veljače 1988. u Zagrebu. Završio je srednju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu 2007. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo 2008. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Zoltana Novaka 2014. godine.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2015. Dođi na palačinku; Galerija Greta, Zagreb

2014. Boje i lakovi; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE:

2014. – 32. Salon mladih, HDLU, Zagreb

2013. – 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb

2011. – Mali formati, Galerija Greta Zagreb

Kreativna radna akcija u suradnji s Lega-Lega, Galerija Greta. Zagreb

SCENOGRAFIJE:

2015. Crveno, Teatar Exit, Zagreb

Otvaramo poziv za umjetnike i kustose do 35 godina za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2016. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe ITD-a, predvorje Kina,…).

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC i popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu i poslani mailom. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Informacije na tel. 385 1 4593 602,galerija@sczg.hr