Studenti_diplomskog_studija_fotografije_ADU_ISPIT

Autorskim serijama fotografija na izložbi će se predstaviti Buga Cvjetanović i Luka Pešun.
Izložba je rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada na jednoj temi po vlastitom odabiru. Ispit se iz institucije seli u javni prostor Galerije SC, čime ispitna izložba postaje i svojevrsni ispit komunikacije s publikom.

Buga Cvjetanović predstavlja se radom pod nazivom Eho, u kojem progovara o osobnom iskustvu anksioznosti i posljedicama tog iskustva na njezin odnos prema vanjskom svijetu, koristeći se simbolikom zrcala i napuštenih prostora.

Luka Pešun propituje kulturološke konvencije poimanja dlake u suvremenom društvu.

Izložba je nastala u organizaciji Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Facebook event

Kristina_Restovic_ROBOTI_I_MJESEC

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Kristine Restović "Roboti i Mjesec" u ponedjeljak, 26. listopada 2015. u 20 sati u Galeriji Studentskog centra

Izložba je otvorena do 14. studenog 2015.
radnim danom od 12 do 20 sati,
subotom od 10 do 13 sati.

Facebook event.

Kristina Restović predstavlja nam se ambijentom Soba za mjesečenje i izložbom ciklusa radova Roboti i Mjesec. Radi se o integralnim dijelovima jednog šireg angažmana radnog naslova Robotika unutar kojeg autorica, koristeći različite medije i tehnike izražavanja, prvenstveno kao grafičarka, istražuje mogućnosti otiska suvremene mentalne slike. Osnovna ideja tog angažmana ima više motivacijskih polazišta i pravaca razvijanja, a točku njihova dodira uočavam u razmatranju fenomena vremena. Vremena u kojem brzina emitiranja, protežnost, obuhvatnost i kontrola producirane slike u kombinaciji sa zastarijevanjem i zaboravom označava osnovne poluge društvene moći. Istovremeno i relativnost i iluzornost značaja te iste gluhe moći koja u većoj ili manjoj mjeri uvijek nanovo promašuje svoj elan.

Izloženi prikazi robota i mjeseca na aluminijskim pločama velikih dimenzija (1×2 m) izvedeni su sitotiskom (mjesec) i stiliziranim slikarstvom temeljnim bojama za aluminij (roboti). Aluminij je izabran kao podloga jer, osim što je tanak i lagan, svojim reflektiranjima otvara prostor unutar sebe. Time ostvaruje za cijelu priču važan potencijal uvlačenja gledatelja u kompoziciju u kojoj su mjesec i roboti nositelji iluzije prostora. Kretanjem prostorom galerije pomiče se pozicija promatrača u prostoru promatranog. U tom je smislu površina aluminija dinamična površina. Svaki pojedinačni rad „čitamo“ s vlastitim nejasnim odrazom u njemu i to nipošto nije slučajno.

Jer roboti i mjesec nisu tema već motiv, ponajprije zbog bogatstva „slika“ čiji su nositelji upravo u našoj memoriji, odnosno u onome što je od nje preostalo. Oni su besprijekorni okidači sjećanja, imaginarnog povratka u prostore djetinjstva, mladenačkog zanosa, opčinjenosti svijetom otvorenih mogućnosti. Svega potisnutog u okruženju siromaštva obilja koje (htjeli ne htjeli) konzumiramo svakodnevno bombardirani ogromnim količinama marketinških slika vrlo oskudnog sadržaja. Kritika matrice jedne vizije života koja paradoksalno problem vidi u onome čega nema dok ono što jest biva probodeno ravnodušnošću koja gleda a ne vidi.

Tema izložbe je pokret, stalno micanje po „dvoipodimenzionalnom“ procijepu između dojmova stvarnosti i promjenjivost značenja koja je tom micanju imanentna. U tom kontekstu (a i formatom) izloženi radovi su bliski poetici filma čime Kristina Restović zaokružuje svoje intermedijalno istraživanje koje je prije nekoliko godina započela kao nepretencioznu vježbu. Roboti i mjesec su bez ikakve sumnje sa svojim „neutralnim licima“ nositelji promjenjivosti značenja i kompozicijski elementi prostora narativa koji se u cijelosti uspostavlja tek našim sudjelovanjem kojemu ne možemo umaći. Za razliku od autorice koja našim ulaskom (prisustvom) otvara vrata svog izlaska (iščeznuća) ostavljajući nam svu raskoš dvojbi kroz koje je i sama prošla, kako bi mogli potpuno neometano promatrati zrcaljenja vlastite nestalnosti u samoći introspekcije.

Ambijent Soba za mjesečenje ili mala terapijska soba, kako ga doživljavam, nježno podcrtava upravo to što i cijela ova izložba nenametljivo i postojano emitira – važnost osobnog viđenja i otvaranje prostora različitim interpretacijama. Mjesec je ionako sam po sebi uvijek isti bez obzira vidimo li ga mi polupunog, polupraznog, potpuno punog ili ga uopće ne vidimo. On s tim nema ama baš ništa. Kao ni roboti, uostalom.

Toni Horvatić

BIOGRAFIJA

Kristina Restović rođena je u Splitu 1973. Diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. Bila je stipendist Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici ”Il Bisonte” u Firenci. 1996./97. Završila je poslijediplomski magistarski studij grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2007.
Radi kao vanjski suradnik Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u zvanju izvanredne profesorice na kolegiju Suvremene grafike na slikarskom odsjeku.
Izglagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad.
Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Samostalne izložbe (izbor)
2014. Roboti, Galerija Svetog Krševana, Šibenik
2013. Jedan na jedan, Galerija umjetnina, Split (s Nikolom Ukićem)
2013. Robotika, Galerija Greta, Zagreb / Salon Galić, Split
2010. Ljetno poslijepodne, Salon Galić, Split / Studio kabineta grafike HAZU, Zagreb
2010. / 2006. PAROVI/matrice, negativi, reprodukcije, Studio galerije Svetog Krševana, Šibenik / Salon Galić, Split
2005. Međunarodni grafički bijenale Splitgraphic, Konzervatorska galerija, Split (s Ivanom Kožarićem)
2004. Galerija Karas, Zagreb (sa Tanjom Ravlić i Ivanom Burom)
2004.Grafike 2002.-2004., Salon Galić, Split
2001. Za Rujan, Galerija umjetnina, Split
1999. SG2.0 / Salon Galić, Split (sa Viktorom Popovićem)

 

 

Otvoreni_poziv_umjetnicimaama_za_program_Galerije_SC_u_2017._Call_for_exhibition_proposals_for_2017

Galerija SC poziva umjetnike/ce i kustose/ice da se prijave na natječaj za izlaganje u 2017. godini. Rok prijave je 24. lipnja 2016.

Otvaramo poziv za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2017. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe &TD-a, Predvorje Kina SC…).

Programske smjernice Galerije SC posebno podržavaju mlade autore/ice, ali i one autore/ice koji žele unutar svojih prijedloga iskoristiti interdisciplinarne mogućnosti prostora Studentskog centra.

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC

popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu Galerije SC. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Dodatne informacije potražite na:

tel. 385 1 4593 550

mail: galerija@sczg.hr

F: Galerija SC

ENGLISH VERSION:

Gallery SC is inviting all artists and curators to apply for the call for exhibition proposals for 2017. The deadline for applications is June 24th 2016.

Applications refer to solo and group exhibitions, workshops, actions, performances, curatorial concepts, interdisciplinary projects for Gallery SC program in 2017. Applications are open for projects outside the Gallery SC as well (Kiosk, Caffe &TD, Kino SC lobby…).

Gallery’s program guideline supports especially young authors and those authors who are willing to use the interdisciplinary potential of Student centre’s space.

The application should contain:

filled out Gallery SC’s application

– accompanying material (up to 5 photos/sketches, video and/or audio material)

Applications can be delivered by person to the Gallery, sent by mail (Gallery SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) or e-mail (galerija@sczg.hr)

Applications will be considered by Gallery Council and the results will be published on the website (sczg.unizg.hr) and emailed to applicants. Incomplete, late and incorrect applications will not be considered.

Find more information by telephone +385 1 4593 602 or send an email to the e-mail galerija@sczg.hr

ALEN_KASUMOVIC_Pogled_na_svakodnevnicu_iz_sjedece_perspektive

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe fotografija Alena Kasumovića Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive u ponedjeljak, 16. studenog 2015. u 20 sati u Caffe &TD-a.
Izložba je otvorena do 30. studenog 2015. radnim danom od 9 do 22 sata, vikendom od 18 do 22 sata / Facebook event.

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive naziv je serije fotografija nastalih 2012. godine. Ovaj logičan i doslovan naziv odnosi se na određeni kontekst u kojem se autor nalazi – svijet rutine u kojem pogled kamere ima fiksnu poziciju. Jedan rakurs bilježi svakodnevicu u zadanim prostorima koji se autoru nameću sami od sebe – prostor Akademije gdje se školuje, prostor doma na Cvjetnom gdje obitava za vrijeme studija te prostor obiteljske kuće koju posjećuje u međuvremenu. Njegove fizičke predispozicije, zbog kojih je u invalidskim kolicima, na neki način, preuzimaju funkciju režije, tj. dokidaju je do neke mjere. Ono što vidimo na fotografijama približava nam jedno specifično očište zadanih parametara i vrlo je intimnog karaktera, jer ove fotografije prikazuju upravo to, pogled kojem se malo što može dodati ili oduzeti, intimni autorov pogled, bez ostatka, bez kompozicijskih predumišljaja. Osjećaj koji posjeduje u momentu okidanja preteže nad svjesnim i racionalnim odabirom kadra, pozicioniranjem oštrine u njemu, i zaustavljanjem vremenskog kontinuuma, pa bi se moglo reći kako je ovdje, na doslovnoj razini, apostrofirana ona Barthesova izjava u kojoj organ fotografije nije oko koje kroz vizir prati scenu, već ono što okida, tj. prst, a u Alenovom slučaju, usnice. Kroz ovaj tehničko – fizički eksperiment Alen kao da sam sebi želi objasniti ono optički nesvjesno, za koje je Adorno ustvrdio da postaje razvidno upravo izumom fotografije i filma. Moment u kojem autor, da tako kažem, ponovno preuzima kontrolu jest naknadno pregledavanje i uparivanje fotografija u formu diptiha, što je logičan odabir, obzirom na idejno polazište samog fotografskog procesa u kojem zadanost prostora i zadanost očišta podrazumijeva poklapanje perspektivnih silnica samo po sebi. Međutim, način na koji su fotografije uparene ne vodi se stvaranjem iluzije panoramskog preklapanja na mjestu gdje ono između dvije fotografije ne postoji, već uživljavanjem autora u komparativni sadržaj svake pojedine snimke, koje potom, u formi diptiha, stvaraju odnose između različitih subjekata i prostora na značenjskoj razini. Protagonisti fotografija mahom su osobe vezane uz određena mjesta za koja je i Alen vezan istom potrebom, namjerom ili željom. Kolege i prijatelji iz doma u kojem stanuje, Akademija likovnih umjetnosti, sa svim osebujnim ličnostima, te obitelj, prikazani su nenametljivo u svojem svakodnevnom životnom ritmu. Komparirajući na suptilan način sličnosti i razlike u bivanju, autor nam pripovijeda kako je to biti u vlastitoj koži, jer bez obzira na načine, sredstva i narative kojima se služe, umjetnici većinu vremena rade upravo to, pričaju o sebi samima, što katkad biva transponirano na onaj najopćenitiji nivo metafore koja nadilazi određenu individuu, pa samim time i njen rad postaje značajan.

Predrag Pavić

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive predstavlja fotografije nastale na Akademiji likovnih umjetnosti, u studentskom domu te kod kuće.

Fotografije su snimljene iz sjedeće perspektive pomoću upravljača te kamerom, pričvršćenoj na stalak. Stalak je montiran na invalidska kolica.

Serija je predstavljena kao knjiga fotografija, koje su složene u diptihe. Diptisi tematski prikazuju sličnosti gledišta, odnosno razlike u prostorima u kojima boravim. Kako bih naglasio intimnost svakodnevnog života, rad sam lišio kolorizma.

Obzirom na položaj fotoaparata prilagođen mojim fizičkim predispozicijma, kadrovi promatraču približavaju svijet u sjedećem položaju iz moje perspektive koja je obzirom na trenutni životni period primorana na rutinu koja se svodi na tri lokacije: kuća, studentski dom te Akademija.

Ovim fotografijama prikazujem ujedno i svijet ljudi koji me okružuju i društvenu skupinu kojoj pripadam te se ujedno stavljam u poziciju promatrača.

Alen Kasumović

ŽIVOTOPIS

Alen Kasumović (1991.) završio je preddiplomski studij slikarstva na ALUi u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića 2015. Student je diplomskog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer novi mediji.

Izlagao je na više skupnih izložbi: 1. studentsko biennale Autoportret, Galerija Waldinger, Osijek, 2015; ESSL ART AWARD CEE 2015, NO Galerija, MSU, Zagreb; Arti Parti vol. 4 – ORIS, Zagreb, 2015;

32. Salon mladih, Venientes – izbor iz godišnje produkcije ALU 2013/14., HDLU, Zagreb, 2014;

6. zaprešićki biiennale akvarela, Galerija Razvid, POU Zaprešić, 2010.

te sudjelovao na nekoliko radionica: Kako slikati ustima – Malci muzealci, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2015; CreArt – Ljeto na Strossu, DIS(this)ABILITY vol. 2, Strossmayerovo šetalište, Zagreb, 2014, Be Active and Creative not Discriminative, DIS(this)ABILITY, The House Hostel, Zagreb, 2014

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Collector s Invitation ESSL ART AWARD 2015, stipendija Sveučilišta u Zagrebu za nadarene studente u kategoriji do 10 % 2014, Dekanova nagrada za izvrstan uspjeh za akad. god. 2011/12.

kontakt: mungos03@gmail.com
 

Jelena_Lovrec_STILL_LIFE_STILL_ALIVE

Pitanje odnosa umjetnika ili umjetnice prema svojemu radu jedno je od onih vječnih živućih pitanja na koja je teško, ako je uopće moguće, ako je uopće i potrebno – davati kakve jednoznačne odgovore ili opaske. Odnos je to najintimniji, istovremeno i najteži i najiskreniji, a koji je uvijek i beziznimno otvoren promjenama, redefiniranju, krizama, napuknućima, pa i iščeznućima. Veza umjetnika prema onomu što stvara u sebi nosi svu težinu pojedinačnoga života i nerijetko je teško razlučiva od samoga življenja umjetnika ili umjetnice. Ipak, stvarajući subjekt neprestano propituje vlastitu poziciju u odnosu prema svojemu radu, uvijek iznova generirajući „sljedeći korak“, stanovitu nadogradnju prethodne kreativne faze ili, s druge strane, u potpunosti nastoji anulirati stanje „prije“.
U određenoj se mjeri ovakve „stvaralačke inventure“ i propitivanja uzročno-posljedične veze između autorstva i produkcije poduhvatio i posljednji u nizu projekata Jelene Lovrec. Njegov je okidač možda moguće tražiti u razlozima nešto pragmatičnije prirode, kao što je autoričino osvještavanje činjenice da je fizička pretrpanost vlastitim radovima priječi u daljnjemu radu. No, s druge strane, onaj nukleus samoga projekta sasvim je nadišao pitanje pragmatičnosti ili životne praktičnosti, zašavši u sferu mnogih instanci duboko ukorijenjenih u svijet umjetnosti i njegovih zakonitosti. Destabilizacija umjetničkoga rada kao samosvojnog organizma ali nedjeljivog od osobe autora, zatim preispitivanje (vlastite) umjetničke svrhovitosti i koncepta (pre)poznatosti u umjetničkome svijetu te kritika funkcioniranja umjetničkoga tržišta, neka su od najsnažnije podcrtanih pitanja kojima se Jelena Lovrec ovim projektom okrenula.
Rad čine akcije objedinjene sloganom Želim bit’ k’o Berber, upriličene na nekima od najfrekventnijih punktova u Zagrebu, kamo se autorica znala uputiti posljednjih tjedana. Sa sobom je redovito nosila i svoje radove, opus sačinjen od crteža, kolaža i manjih instalacija, a koji su neprekinuto nastajali posljednjih šest godina, odlučivši ih sve – pokloniti slučajnim prolaznicima. Natovareni u velika kolica za kupnju, radovi su tako osvanuli na Trgu bana Jelačića, na Kvaternikovu trgu, kod zgrade HNK te u zoni između Vlaške i Petrove, svakog puta u sve manjemu broju. Kako autorica pojašnjava – i njezina se intimna, ali i profesionalna pozicija, svakog puta mijenjala kako se mijenjala i lokacija. Svaki punkt imao je neku svoju „publiku“; ljude koji se zaustave i postave pitanje ili ga ne postave; ljude koji su željeli samo ostaviti komentar na ovakvu „izložbu“ ili, primjerice, strukture zadužene za održavanje javnoga reda i mira, koji su na Trgu bili primorani i intervenirati. Istovremeno su i ove mikro-interakcije s autoricom također zabilježene fotografski, otvorivši još jednu dodatnu priču, usložnjavajući čitav projekt, izvodeći rad na rad.
Uz umjetninu koju su prolaznici sami odabrali, bilo je nužno da ispune darovnicu, na kojoj, između ostaloga, stoji da se Obdarenik obvezuje čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom.
Određeni je broj obdarenika, stavivši svoj potpis na službeni dokument, uistinu prihvatio odgovornost i zadaću koju je primopredaja obuhvatila, poslavši fotografije rada, sada smještenog u neki novi, autorici posvema nepoznat prostor.
I primjetan kritički moment dao je snažan impetus akciji Jelene Lovrec. Istovremeno bolno ironično, ali, kako kaže, i s nekom dozom istine, pomislila je kakve su to prakse, razmjene, razgovori, dogovori, pregovori, mjeseci, godine i desetljeća nužni kako bi umjetnik postao poznat, odnosno, kako bi nečija djela gotovo zatravila mentalne i fizičke prostore okorjelih „obožavatelja umjetnosti“. Odlučila je, stoga, nakon nekoliko godina vaganja svoje odluke – ući u svako kućanstvo, postati punopravnim dijelom ćaskanja o umjetnosti i umjetninama koje sada krase mnoge privatne prostore. Odlučila je, kako kaže, da – želi bit’ k’o Berber. Na ovaj ili onaj način.
Jedno od pitanja koje je također potpirilo akciju stiglo je iz smjera zakonitosti umjetničkoga tržišta i financijskoga aspekta umjetničkoga rada. Procijeniti umjetninu, „poslati je u svijet“ s naljepnicom o vrijednosti koju je netko drugi iznio ili, s onom koju kupac nudi, kako govori autorica – najmanje je lijepa od okolnosti koje su dio života (i življenja) umjetnika. Nakon mnogih nikada plaćenih radova, čin poklanjanja svega Jeleni Lovrec poslužio je kao bolno ali oslobađajuće rješenje, a koje bi, u konačnici, možda moglo označiti i potencijalnu promjenu na bolje.
Svakako ostaje vidjeti rezultate ovakve radikalne odluke, čiji će se odjeci, po svoj prilici, moći pratiti kroz godine koje slijede. A preostaje razmišljati i o djelima koja su se odcijepila od svoje matice, koja žive neki novi život, kao i o novim djelima koja su obuhvaćena ovom izložbom. Upravo su ti izlošci – fotografije obdarenika i novi smještaj poklonjenih djela – novi radovi Jelene Lovrec, koje novi udomitelji već na izložbi mogu odabrati i pravno se obavezati da će čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom…
Martina Bratić

Jelena Lovrec rođena je 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primjijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2008. i iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Roberta Šimraka na odjelu grafike. Od 2015. godine članica je HDLU-a.

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2015. – In English, Please!; Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2014. – Švedski stol; Galerija Zlati Ajngel, Varaždin

2013. – O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima; Galerija Inkubator,
Zagreb

IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI

 

 

 

 

 

 

 

2015. T-HT nagrada@msu.hr; MSU, Zagreb

2014. Međunarodna izložba grafike; Vetrinjski dvor, Maribor

Osam profila; Narodni muzej, Čazma

Venientes – izložba godišnje produkcije ALU; HDLU, Zagreb

Erste fragmenti X, HDLU, Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

ESSL ART AWARD – VIG special invitation: Junge kunst aus CEE, Beč

2013. ESSL ART AWARD CEE; Essl Museum, Beč, MSU Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

UMJETNIČKI PROJEKTI

2014. – Scenografija scensko-muzičkog djela Priča o vojniku, međunarodni Opera Exam Festival,
Budapest Liszt Academy, Budimpešta

2013. – Scenografija i vizualni identitet scensko-muzičkog djela Priča o vojniku; dvorana Gorgona, MSU, Zagreb

– Umjetnost na zemlji; land art, Bojana

NAGRADE I PRIZNANJA

2014. Magistar s pohvalom (CUM LAUDE Magister)
2013. Glavna nagrada ESSL Art Award CEE
Nagrada Vienna Insurance Group – Junge Kunst aus CEE
2009. Pohvala Akademije za postignut uspjeh u godini 2008./2009.

 

Silvio_Vujicic_Everything_I_like_is_either_illegal_immoral_or_doesnt_yet_exist

Rad na izložbi započeo je prije dvije godine, a uključuje intenzivno prikupljanje biljnih i organskih uzoraka te višestruku i dugotrajnu laboratorijsku obradu. Kristali, otrovi, psiho-aktivni stimulansi, parfemi i boje, mediji su koje Vujičić koristi, a ovim će radom objediniti svoja petogodišnja istraživanja. Instalacija Silvija Vujičića napravljena je isključivo za Francuski paviljon koji i je kustoski zamišljen kao mjesto istraživanja u kojem autori reagiraju na izazove prostora. Vujičićev site specific projekt koristi čitav prostor paviljona te se kroz svoje dijelove referira na niz, ne samo prostornih, referenci.

Radovi za paviljon na određeni način zatvaraju pojedine priče kojima se umjetnik posljednjih godina bavi, ali i tvore jedan novi i zatvoreni svijet koji nosi svoju zasebnu i vrlo slojevitu priču. Slojevita je u svojem promišljanju, pripremi, metodologiji rada, povijesnim i suvremenim referencama, ali i finalnom produktu za koji nisu dostatne jednostavne i poprilično jednoznačne riječi kao što su: izložba, instalacija ili performans. Kao i u nekim prijašnjim radovima, i ovdje umjetnik ulazi u dijalog s jednim od ključnih radova u povijesti umjetnosti, zahtjevnim radom flamanskog majstora Hyeronimusa Boscha poznatog pod imenom Vrt zemaljskih naslada (oko 1500. g.). Ovaj je triptih zbog svoje složenosti izazvao brojne teoretičare koji se još uvijek ne slažu u tome što je trebala biti glavna poruka triptih: moralno i didaktičko upozorenje ili vrlo detaljno uprizorenje ljudskih kušnji?

Silvio Vujičić prisvaja pojedine elemente, no u njihovu slaganju u novu cjelinu unutar Francuskog paviljona apsolutno je sigurno da ne postoji moralna i didaktička želja autora. On ih izdvaja i, kroz sebi svojstvene metode rada, pretvara u nove. Njihovo značenje i simbolika transformirana je i dekodirana u potpuno novi kod i sustav, ali njegovo čitanje ovisi o znanju i polazišnoj točki gledatelja. I dok Bosch u svojem radu želi udovoljiti učenom naručitelju te brojnim detaljima pokušava pridobiti pozornost, moguće i educirati gledatelja, Vujičića u njegovom radu to nimalo ne interesira. Njegov sustav funkcionira na više razina, a koliko njih ćete prepoznati ovisi samo o vama, vašem znanju, vašoj želji i zainteresiranosti i dubini s kojom želite/možete ući u priču.

Silvio Vujičić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Na internacionalnoj umjetničkoj sceni poznat je po interdisciplinarnim projektima, a njegovi radovi uvijek su slojevita i promišljena situacija u kojoj koristi rezultate svojih istraživanja te ih postavlja u širi umjetnički i društveni kontekst.

Kustosica: Marta Kiš
Stručni suradnici: Stipica Tomić i Ivona Jasprica
Asistenti produkcije: Deni Horvatić i Marta Tokić
Grafički dizajn: Mladen Donadini
Produkcija: Kultura promjene, Studentski centar u Zagrebu
Projekt sufinanciraju: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb
Sponzori: Regeneracija Zabok

Marko_Markovic_IZVRNUTE_PIRAMIDE

Izložba je otvorena do 9. srpnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Nakon uspješnih izdanja Markovićeve samostalne izložbe Izvrnute piramide koja se do sada mogla vidjeti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art radionici Lazareti u Dubrovniku, Dnevnom boravku Rojca u Puli te na Vienna Parallel, izložba gostuje Galeriji SC u Zagrebu nakon čega odlazi u Dioklecijanove podrume u Splitu, te u galeriju Kazamat u Osijeku. Otvorenje je zakazano za 28. lipnja u 20 sati, a prethodit će mu razgovor u 19 sati u kojem će sudjelovati Slaven Tolj i Marko Marković, a moderirat će ga Marta Kiš.

Kao konceptualna osnova okupljenih radova, izvrnuta piramida poziva na pretresanje piramidalne društvene strukture, najavljivane u radničkim, lijevim i anarhičnim usmjerenjima, ili pak strujama zagovaranja direktne demokracije…

“Zadirući u specifične geografske koordinate, izložba smjera presijecanju lokalnih i globalnih simptoma, povezivanju pokraćenog društvenog živca, s ove i one strane velike vode. Socijalna nepravda, krivine radnog sustava, istiskivanje javnog dobra, sveprisutnost privatnog kapitala, te istodobno modaliteti otpora, i umjetničkog i građanskog, pojedina su uporišta Izvrnute piramide. Iskazana su iz prvog lica, s osloncem u tijelu i neverbalnoj ekspresiji. Izbjegavanje verbalnog izraza, kao jedno od općih mjesta performerske prakse, podvlači nepovjerenje u službene i upravne forme jezika, njegovu nerijetko ušutkavajuću i manipulativnu funkciju. “ (kustosi Ksenija Orelj i Slaven Tolj)

Izložba Izvrnute piramide dio je opusa Marka Markovića nastalog u posljednjih intenzivnih pet godina u kojima je mijenjao mjesto boravišta, ispitivao umjetničke medije, ali ostao vjeran radovima koji ne prestaju preispitivati zadane društvene norme i nametnutosti.

 

NATASA_SKUSEK_A_Real_Man

PRAVI MUŠKARAC

Nataša Skušek često se bavi problematizacijom duboko ukorijenjenih pojmova koji se uzimaju zdravo za gotovo, stereotipa i društvenih uloga pripisanih ženama. Trudnoća, majčinstvo, kućanski poslovi, partnerski odnos, prehrana, slobodno vrijeme, izgled i fetišizacija ženskog tijela – predstavljaju elemente koji čine sadržaj njezinih radova. Ovoga puta, autorica zadržava „odnos“ kao temu, no, usmjerava svoju pozornost prema muškarcu. Pravi muškarac, izložba postavljena kao audio-video instalacija, uključuje skulpturu koja čini apsurdnu karikaturu kontrasta društvenih uloga, pripisanih ženama i muškarcima u partnerskom odnosu. Umjetnica si postavlja pitanje – što zapravo termin ”pravi muškarac” znači partnerima, ulazeći u njihove želje, očekivanja, razočaranja i traume u vezi.

U svojim video uradcima umjetnica istražuje razne načine ugađanja partneru te kako se brinuti za njega. Naša kultura stvorila je mit o ženi koja je – ako želi biti “prava žena” – potpuna suprotnost muškarcu. U različitim kulturama, žena bi trebala, od prapovijesti do danas, simbolički utjeloviti čistoću nevinosti, idealnu majku, koja je emotivna i podređena muškarcu. Mit patologizira žene namećući im određenu strukturu – unutar koje one moraju pronaći svoj put – propisujući biološkim ženama točno određenu, sasvim posebnu društvenu ulogu. Njihovo ispunjenje te uloge očekuje se u većoj mjeri no što bi to žene htjele. Uslijed nelagode koja proizlazi iz toga, prikazana žena intenzivira svoju brigu o partneru tako što postaje sve više patološki opsesivna. Nježnost kao odraz “pretjerane” brige o partneru – zbog pretjeranog pritiska očekivanja – pretvara se u nasilnu kaznu, koja rezultira smanjenim ili nestankom partnerovog zadovoljstva.

U središnjoj plohi njezinog videa pod nazivom Golica nalazi se stražnjica prekrivena svilenim gaćicama. Ona pleše dok netko (muškarac) navodi ritam zviždeći spomenuti folk-pop ritam. Performans koji bi trebao upotpuniti želju za ugodom te biti atraktivan partneru, gubi svu svoju prednost u banalnosti zabavnog ritma, pritom aludirajući da sam seksipil nije dovoljan u vezi, jer mu nedostaje skrupulozan performans kućanskih poslova. Video khm khm intenzivira brigu za prisilom. Prikazuje gornji dio tijela te djelomično lice muškarca kojega netko hrani (žena). Depersonalizirani muškarac proždire hranu poput stroja, pljuskajući, jedva hvatajući korak s velikim porcijama, dok kašlje i guši se. Video se može iščitati kao ublažavanje gladi, dok prerasta u proždrljivost. Muškarčeva proždrljivost vodi u očaj i iritaciju ženu koja ga ne uspijeva zadovoljiti, te vodi u kažnjavanje po principu: “to si tražio, sad progutaj”. Video uzrokuje pomiješane osjećaje. Hranjenje je nasilno samo po sebi, dok u isto vrijeme uključuje i dozu slatkoće. To je poput hranjenja djeteta koje nije naviklo jesti te mu gutanje uzrokuje poteškoće. Nema distinkcije između dobra i zla, ženina briga i želja prelaze – u nasilje, muškarčeva ugoda i uživanje u hrani – u gušenje. U videu Heri vidimo uho izbliza, duge dlake koje rastu iz njega te nekoga (ženu) kako ih češlja i plete. Njezina muka uzrokovana njegovom neurednosti i, prema njezinom mišljenju, nedovoljno visokim higijenskim standardima, rezultira time da ona preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način. “Njezin način” ne znači nužno nešto pozitivno, što nam je zorno prikazano konačnim rezultatom.

Instalacija i zvuk videa – sarkastična parabola odnosa sreće i zadovoljstva – uglavljeni su s par audio isječaka u petlji. Jedan od njih je audio indikacija perilice za pranje rublja ili sušilice kojoj je ciklus završio, snimljenu sa slučajnim pauzama. Drugi zvuk je snimljen na CD, izgreban, te se ponavlja. Zvuk ilustrira kućanske poslove, uvijek ometajući nečiji život, i “kućanicu”, no ne i njega, jer je “općepoznata” činjenica da je obveza dovršetka kućanskih poslova njezina.

Gledatelji slijedi „fil rouge“ koji ih suočavaju s dihotomijom između ženske aspiracije da zadovolji muškarca i žene kao subjekta zarobljenog u položaju nelagode. Žena i muškarac su socijalni konstrukti, koji se nikad zapravo ne upoznaju kao pravi subjekti; sve je u biti fantazam koji ukazuje na potrebu i želju oba partnera kako bi jedan drugoga zadovoljili. Želja za užitkom uvijek dovodi jednoga od njih u stanje nelagode te se ovdje gledatelj propitkuje tko od njih zapravo uživa. Osjećaj koji nas svladava dok gledamo na djela koja provociraju muškarčevo zadovoljstvo, objekt fantazma je uvijek potreban, dok ženi ne treba nikakav objekt koji bi potaknuo njezino zadovoljstvo te može uživati i u njegovoj odsutnosti.

Na izložbi nećemo pronaći odgovor na pitanje – što u biti čini pravoga muškarca, ali ćemo biti u mogućnosti dešifrirati neke odgovore vezane uz dinamiku muško-ženskog partnerstva. Previsoka očekivanja uzrokuju preopterećenja i nezadovoljstvo te završavaju u pretjeranoj njezi i tretmanu – slično tretmanu bespomoćnog djeteta, neizmjerno i van kontrole, zadiru u autonomiju pojedinca. To ističe i skulptura The Brown Teddy-Bear (Smeđi Medvjedić), kopija ilustracije iz slikovnice Smeđi medvjedić se igra u kadi (1), koja se sastoji od kade napunjene vodom. U vezi, odrasla osoba predstavlja medvjedića koji se igra s vodom, dakle dijete. Dio izložbe je i stol s buketom cvijeća te meringue kolačićima, koji se na slovenskom jeziku zovu španjolski vjetrovi. Kolačići predstavljaju element koji umjetnica često inkorporira u svoje izložbe; uvijek nose gorko-slatku poruku. U navedenom slučaju, vjetrovi aludiraju na nadutost, prenoseći poruku da čak i stvari koje su navodno dobre u vezama, kao što je zadovoljavanje partnera te briga o partneru, mogu postati ustajale ako potječu iz pogrešnih pretpostavki.

Nataša Skušek pokušava nadmašiti binarnu podjelu na muška i ženska načela te ukazuje na opasnost mitologizacije izvornog muškog i ženskog načela. Subjekti i njihovo zadovoljstvo su seksualno određeni. Ženski i muški princip postoje, jednaki su, a opet u potpunosti drugačiji. Umjetnica u svojim djelima pokazuje i razotkriva socijalni položaj žene u odnosu na muško zadovoljstvo, i obrnuto, kao što je naveo Jacques Lacan: “ne postoji takvo što kao seksualni odnos”. Time ona otvara narav umjetničkog djela području mitologizacije i fantazma o integritetu muškog i ženskog užitka i odnosa.

ŽIVOTOPIS

Nataša Skušek (1967.) studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je diplomirala 2002. godine i magistrirala tri godine kasnije. Za vrijeme studija stekla je višu razinu stručnosti na akademiji u Trondheimu u Norveškoj. Dobitnica je Prešeren nagrade za studente. Predstavila je svoj opus na nekoliko međunarodnih izložbi; od toga najvažnije bile su: Break 2.2 Festival, Ljubljana, Slovenija (2003.); International Festival 8th of March, Erevan, Armenija (2005.); 2. feministički festival FemFest, Zagreb, Hrvatska, (2007.); 13th International Festival of Contemporary Art The City of Women, Ljubljana, Slovenija (2007.); 2009 Incheon Women Artists’ Biennale, Južna Koreja (2009.); Feminist Art in Slovenia, Ljubljana, Slovenija (2010.). Također je izlagala na brojnim samostalnim izložbama, poput Mummy, Doula, Wife, Carer (Mamica, dojilja, žena, njegovateljica), P74 centar i galerija, Ljubljana, Slovenija (2006.). Njezini radovi dio su mnogih privatnih i javnih zbirki. Bavi se skulpturom, videom, fotografijom, performansom te novim medijima, s naglaskom na istraživanje kulturne paradigme zapadnog čovjeka, osobito temama poput odnosa među spolovima, erotizma, seksualnosti, tijela, majčinstva, obitelji, hranjenja. Živi i radi u Ljubljani.

https://natasaskusek.allyou.net/

(1) Tekst je napisala Marie Aubinais, ilustrirao Daniele Bour, preveo Borut Petrovič Jesenovec, Didakta 2006

Program_za_2017._u_Galeriji_SC

Stručni savjet Galerije SC (Vladimir Čajkovac, Vida Guzmić, Zlatan Vehabović, Mirjana Vodopija, Ksenija Baronica i Marta Kiš) odabrao je program za 2017. godinu koji se nalazi u prilogu.
Zahvaljujemo svima na prijavi, a čestitamo onima čiji prijedlozi su prihvaćeni.

1. Into thin air (grupna izložba)
2. Gorki Žuvela
3. Radovan Kunić: Prikupljanja vremena
4. Damir Sobota: Systemic paintings
5. Zdravka Ivandija: Prve skice (radni naslov)
6. Michael Strasser i Eva Engelbert: Tracks and Traces
7. Ispit – ispitna izložba studenata prve godine diplomskog studija fotografije
8. Marina Paulenka
9. Gordana Bakić
10. Ana Kuzmanić (radionica)
11. Oni dolaze (Tea Ivković, Luka Kedžo, Vanda Kreutz, Ana Mušćet, Marija Plečko i Petra Orbanić)
12. Performansi:
Tin Dožić, Ivan Šaravanja i Vedran Živković (grupa Ono)
Najbolja (i suradnici)
13. Drugi kadar / grupna izložba – &TD

 

STRIPBURGER_Attention_Work_Pozor_radovi

Izložba Attention, Work! udruge Stripburger prikazuje vizualno istraživanje posvećeno radu, aktivnosti koja oplemenjuje i daje smisao svakom ljudskom biću. Doduše, rad jača tijelo i um, kao što poslovica kaže, no također omogućuje kapitaliziranje ljudske snage i znanja u sustavnom obliku. To može dovesti do depersonalizacije i bezobzirnog iskorištavanja, namijenjenog isključivo povećanju dobiti. Rad također može dovesti do preopterećenja, iscrpljenosti i stresa. Između tih dviju krajnosti, izlošci brojnih autora pretvaraju ovu multimedijalnu izložbu u konstruktivan i značajan temelj za dublje promišljanje o prirodi, smislu i značaju rada u suvremenom društvu.
Izložba je zamišljena kao pandan Stripburgerovoj međunarodnoj antologiji stripa pod nazivom Workburger. Tome je pridodana serija radova u drugim medijima koji zaokružuju poruku knjige. Marljivi umjetnici uspjeli su stvoriti seriju provokativnih kreacija koje isprepliću utopiju i zajedljivu kritiku. Duhovito i ironijski u svrhu propitivanja općeg stanja suvremenog društva, posebice proizvodnje značenja kao njegove glavne pokretačke snage. Izložba, nadahnuta suvremenom zbiljom, prikazuje slojevitost manifestiranja tih sukoba, pokrenutih nerazmjerom između stvarne vrijednosti i priznate ocjene rada.

Matjaž Brulc

 

Počasni članovi ad hoc udruge strip umjetnika su: Bojan Albahari (Sl), Žiga Aljaš (Sl). Max Andersson (SE/DE), Kaja Avberšek (Sl), Arkadi (DE), Boris Beja (Sl), Pakito Bolino (FR), Paul Ashley Brown (UK), Anna Ehrlemark (SE), Mina Fina (Sl), Domen Finžgar (Sl), Lars Fiske (NO), Matti Hagelberg (FI), Jyrki (Heikkinen (Fl), Igor Hofbauer )HR), Jeroen Janssen (BE); Jakob Klemenčič (Sl), Marko Kocioer (Sl), Tanja Komadina (Sl), Marko A. Kovačič (Sl), David Krančan (Sl), Olaf Ladousse (FR/ES), Matej Lavrenčič (Sl), Andraž Magajna (Sl), Akinori Oishi (JP), Teresa Camara Pestana (PT), Marcel Ruijters (NL), Lars Sjunnesson (SE), Mateusz Skutnik (PL), Boris Stanič (RS), Matej Stupica (Sl), Andrej Štular (Sl), Lasse Wandschneider (DE); Danijel Žeželj (HR).