Studenti_diplomskog_studija_fotografije_ADU_ISPIT

Autorskim serijama fotografija na izložbi će se predstaviti Buga Cvjetanović i Luka Pešun.
Izložba je rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada na jednoj temi po vlastitom odabiru. Ispit se iz institucije seli u javni prostor Galerije SC, čime ispitna izložba postaje i svojevrsni ispit komunikacije s publikom.

Buga Cvjetanović predstavlja se radom pod nazivom Eho, u kojem progovara o osobnom iskustvu anksioznosti i posljedicama tog iskustva na njezin odnos prema vanjskom svijetu, koristeći se simbolikom zrcala i napuštenih prostora.

Luka Pešun propituje kulturološke konvencije poimanja dlake u suvremenom društvu.

Izložba je nastala u organizaciji Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Facebook event

Jelena_Lovrec_STILL_LIFE_STILL_ALIVE

Pitanje odnosa umjetnika ili umjetnice prema svojemu radu jedno je od onih vječnih živućih pitanja na koja je teško, ako je uopće moguće, ako je uopće i potrebno – davati kakve jednoznačne odgovore ili opaske. Odnos je to najintimniji, istovremeno i najteži i najiskreniji, a koji je uvijek i beziznimno otvoren promjenama, redefiniranju, krizama, napuknućima, pa i iščeznućima. Veza umjetnika prema onomu što stvara u sebi nosi svu težinu pojedinačnoga života i nerijetko je teško razlučiva od samoga življenja umjetnika ili umjetnice. Ipak, stvarajući subjekt neprestano propituje vlastitu poziciju u odnosu prema svojemu radu, uvijek iznova generirajući „sljedeći korak“, stanovitu nadogradnju prethodne kreativne faze ili, s druge strane, u potpunosti nastoji anulirati stanje „prije“.
U određenoj se mjeri ovakve „stvaralačke inventure“ i propitivanja uzročno-posljedične veze između autorstva i produkcije poduhvatio i posljednji u nizu projekata Jelene Lovrec. Njegov je okidač možda moguće tražiti u razlozima nešto pragmatičnije prirode, kao što je autoričino osvještavanje činjenice da je fizička pretrpanost vlastitim radovima priječi u daljnjemu radu. No, s druge strane, onaj nukleus samoga projekta sasvim je nadišao pitanje pragmatičnosti ili životne praktičnosti, zašavši u sferu mnogih instanci duboko ukorijenjenih u svijet umjetnosti i njegovih zakonitosti. Destabilizacija umjetničkoga rada kao samosvojnog organizma ali nedjeljivog od osobe autora, zatim preispitivanje (vlastite) umjetničke svrhovitosti i koncepta (pre)poznatosti u umjetničkome svijetu te kritika funkcioniranja umjetničkoga tržišta, neka su od najsnažnije podcrtanih pitanja kojima se Jelena Lovrec ovim projektom okrenula.
Rad čine akcije objedinjene sloganom Želim bit’ k’o Berber, upriličene na nekima od najfrekventnijih punktova u Zagrebu, kamo se autorica znala uputiti posljednjih tjedana. Sa sobom je redovito nosila i svoje radove, opus sačinjen od crteža, kolaža i manjih instalacija, a koji su neprekinuto nastajali posljednjih šest godina, odlučivši ih sve – pokloniti slučajnim prolaznicima. Natovareni u velika kolica za kupnju, radovi su tako osvanuli na Trgu bana Jelačića, na Kvaternikovu trgu, kod zgrade HNK te u zoni između Vlaške i Petrove, svakog puta u sve manjemu broju. Kako autorica pojašnjava – i njezina se intimna, ali i profesionalna pozicija, svakog puta mijenjala kako se mijenjala i lokacija. Svaki punkt imao je neku svoju „publiku“; ljude koji se zaustave i postave pitanje ili ga ne postave; ljude koji su željeli samo ostaviti komentar na ovakvu „izložbu“ ili, primjerice, strukture zadužene za održavanje javnoga reda i mira, koji su na Trgu bili primorani i intervenirati. Istovremeno su i ove mikro-interakcije s autoricom također zabilježene fotografski, otvorivši još jednu dodatnu priču, usložnjavajući čitav projekt, izvodeći rad na rad.
Uz umjetninu koju su prolaznici sami odabrali, bilo je nužno da ispune darovnicu, na kojoj, između ostaloga, stoji da se Obdarenik obvezuje čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom.
Određeni je broj obdarenika, stavivši svoj potpis na službeni dokument, uistinu prihvatio odgovornost i zadaću koju je primopredaja obuhvatila, poslavši fotografije rada, sada smještenog u neki novi, autorici posvema nepoznat prostor.
I primjetan kritički moment dao je snažan impetus akciji Jelene Lovrec. Istovremeno bolno ironično, ali, kako kaže, i s nekom dozom istine, pomislila je kakve su to prakse, razmjene, razgovori, dogovori, pregovori, mjeseci, godine i desetljeća nužni kako bi umjetnik postao poznat, odnosno, kako bi nečija djela gotovo zatravila mentalne i fizičke prostore okorjelih „obožavatelja umjetnosti“. Odlučila je, stoga, nakon nekoliko godina vaganja svoje odluke – ući u svako kućanstvo, postati punopravnim dijelom ćaskanja o umjetnosti i umjetninama koje sada krase mnoge privatne prostore. Odlučila je, kako kaže, da – želi bit’ k’o Berber. Na ovaj ili onaj način.
Jedno od pitanja koje je također potpirilo akciju stiglo je iz smjera zakonitosti umjetničkoga tržišta i financijskoga aspekta umjetničkoga rada. Procijeniti umjetninu, „poslati je u svijet“ s naljepnicom o vrijednosti koju je netko drugi iznio ili, s onom koju kupac nudi, kako govori autorica – najmanje je lijepa od okolnosti koje su dio života (i življenja) umjetnika. Nakon mnogih nikada plaćenih radova, čin poklanjanja svega Jeleni Lovrec poslužio je kao bolno ali oslobađajuće rješenje, a koje bi, u konačnici, možda moglo označiti i potencijalnu promjenu na bolje.
Svakako ostaje vidjeti rezultate ovakve radikalne odluke, čiji će se odjeci, po svoj prilici, moći pratiti kroz godine koje slijede. A preostaje razmišljati i o djelima koja su se odcijepila od svoje matice, koja žive neki novi život, kao i o novim djelima koja su obuhvaćena ovom izložbom. Upravo su ti izlošci – fotografije obdarenika i novi smještaj poklonjenih djela – novi radovi Jelene Lovrec, koje novi udomitelji već na izložbi mogu odabrati i pravno se obavezati da će čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom…
Martina Bratić

Jelena Lovrec rođena je 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primjijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2008. i iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Roberta Šimraka na odjelu grafike. Od 2015. godine članica je HDLU-a.

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2015. – In English, Please!; Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2014. – Švedski stol; Galerija Zlati Ajngel, Varaždin

2013. – O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima; Galerija Inkubator,
Zagreb

IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI

 

 

 

 

 

 

 

2015. T-HT nagrada@msu.hr; MSU, Zagreb

2014. Međunarodna izložba grafike; Vetrinjski dvor, Maribor

Osam profila; Narodni muzej, Čazma

Venientes – izložba godišnje produkcije ALU; HDLU, Zagreb

Erste fragmenti X, HDLU, Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

ESSL ART AWARD – VIG special invitation: Junge kunst aus CEE, Beč

2013. ESSL ART AWARD CEE; Essl Museum, Beč, MSU Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

UMJETNIČKI PROJEKTI

2014. – Scenografija scensko-muzičkog djela Priča o vojniku, međunarodni Opera Exam Festival,
Budapest Liszt Academy, Budimpešta

2013. – Scenografija i vizualni identitet scensko-muzičkog djela Priča o vojniku; dvorana Gorgona, MSU, Zagreb

– Umjetnost na zemlji; land art, Bojana

NAGRADE I PRIZNANJA

2014. Magistar s pohvalom (CUM LAUDE Magister)
2013. Glavna nagrada ESSL Art Award CEE
Nagrada Vienna Insurance Group – Junge Kunst aus CEE
2009. Pohvala Akademije za postignut uspjeh u godini 2008./2009.

 

Silvio_Vujicic_Everything_I_like_is_either_illegal_immoral_or_doesnt_yet_exist

Rad na izložbi započeo je prije dvije godine, a uključuje intenzivno prikupljanje biljnih i organskih uzoraka te višestruku i dugotrajnu laboratorijsku obradu. Kristali, otrovi, psiho-aktivni stimulansi, parfemi i boje, mediji su koje Vujičić koristi, a ovim će radom objediniti svoja petogodišnja istraživanja. Instalacija Silvija Vujičića napravljena je isključivo za Francuski paviljon koji i je kustoski zamišljen kao mjesto istraživanja u kojem autori reagiraju na izazove prostora. Vujičićev site specific projekt koristi čitav prostor paviljona te se kroz svoje dijelove referira na niz, ne samo prostornih, referenci.

Radovi za paviljon na određeni način zatvaraju pojedine priče kojima se umjetnik posljednjih godina bavi, ali i tvore jedan novi i zatvoreni svijet koji nosi svoju zasebnu i vrlo slojevitu priču. Slojevita je u svojem promišljanju, pripremi, metodologiji rada, povijesnim i suvremenim referencama, ali i finalnom produktu za koji nisu dostatne jednostavne i poprilično jednoznačne riječi kao što su: izložba, instalacija ili performans. Kao i u nekim prijašnjim radovima, i ovdje umjetnik ulazi u dijalog s jednim od ključnih radova u povijesti umjetnosti, zahtjevnim radom flamanskog majstora Hyeronimusa Boscha poznatog pod imenom Vrt zemaljskih naslada (oko 1500. g.). Ovaj je triptih zbog svoje složenosti izazvao brojne teoretičare koji se još uvijek ne slažu u tome što je trebala biti glavna poruka triptih: moralno i didaktičko upozorenje ili vrlo detaljno uprizorenje ljudskih kušnji?

Silvio Vujičić prisvaja pojedine elemente, no u njihovu slaganju u novu cjelinu unutar Francuskog paviljona apsolutno je sigurno da ne postoji moralna i didaktička želja autora. On ih izdvaja i, kroz sebi svojstvene metode rada, pretvara u nove. Njihovo značenje i simbolika transformirana je i dekodirana u potpuno novi kod i sustav, ali njegovo čitanje ovisi o znanju i polazišnoj točki gledatelja. I dok Bosch u svojem radu želi udovoljiti učenom naručitelju te brojnim detaljima pokušava pridobiti pozornost, moguće i educirati gledatelja, Vujičića u njegovom radu to nimalo ne interesira. Njegov sustav funkcionira na više razina, a koliko njih ćete prepoznati ovisi samo o vama, vašem znanju, vašoj želji i zainteresiranosti i dubini s kojom želite/možete ući u priču.

Silvio Vujičić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Na internacionalnoj umjetničkoj sceni poznat je po interdisciplinarnim projektima, a njegovi radovi uvijek su slojevita i promišljena situacija u kojoj koristi rezultate svojih istraživanja te ih postavlja u širi umjetnički i društveni kontekst.

Kustosica: Marta Kiš
Stručni suradnici: Stipica Tomić i Ivona Jasprica
Asistenti produkcije: Deni Horvatić i Marta Tokić
Grafički dizajn: Mladen Donadini
Produkcija: Kultura promjene, Studentski centar u Zagrebu
Projekt sufinanciraju: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb
Sponzori: Regeneracija Zabok

Marko_Markovic_IZVRNUTE_PIRAMIDE

Izložba je otvorena do 9. srpnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Nakon uspješnih izdanja Markovićeve samostalne izložbe Izvrnute piramide koja se do sada mogla vidjeti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art radionici Lazareti u Dubrovniku, Dnevnom boravku Rojca u Puli te na Vienna Parallel, izložba gostuje Galeriji SC u Zagrebu nakon čega odlazi u Dioklecijanove podrume u Splitu, te u galeriju Kazamat u Osijeku. Otvorenje je zakazano za 28. lipnja u 20 sati, a prethodit će mu razgovor u 19 sati u kojem će sudjelovati Slaven Tolj i Marko Marković, a moderirat će ga Marta Kiš.

Kao konceptualna osnova okupljenih radova, izvrnuta piramida poziva na pretresanje piramidalne društvene strukture, najavljivane u radničkim, lijevim i anarhičnim usmjerenjima, ili pak strujama zagovaranja direktne demokracije…

“Zadirući u specifične geografske koordinate, izložba smjera presijecanju lokalnih i globalnih simptoma, povezivanju pokraćenog društvenog živca, s ove i one strane velike vode. Socijalna nepravda, krivine radnog sustava, istiskivanje javnog dobra, sveprisutnost privatnog kapitala, te istodobno modaliteti otpora, i umjetničkog i građanskog, pojedina su uporišta Izvrnute piramide. Iskazana su iz prvog lica, s osloncem u tijelu i neverbalnoj ekspresiji. Izbjegavanje verbalnog izraza, kao jedno od općih mjesta performerske prakse, podvlači nepovjerenje u službene i upravne forme jezika, njegovu nerijetko ušutkavajuću i manipulativnu funkciju. “ (kustosi Ksenija Orelj i Slaven Tolj)

Izložba Izvrnute piramide dio je opusa Marka Markovića nastalog u posljednjih intenzivnih pet godina u kojima je mijenjao mjesto boravišta, ispitivao umjetničke medije, ali ostao vjeran radovima koji ne prestaju preispitivati zadane društvene norme i nametnutosti.

 

NATASA_SKUSEK_A_Real_Man

PRAVI MUŠKARAC

Nataša Skušek često se bavi problematizacijom duboko ukorijenjenih pojmova koji se uzimaju zdravo za gotovo, stereotipa i društvenih uloga pripisanih ženama. Trudnoća, majčinstvo, kućanski poslovi, partnerski odnos, prehrana, slobodno vrijeme, izgled i fetišizacija ženskog tijela – predstavljaju elemente koji čine sadržaj njezinih radova. Ovoga puta, autorica zadržava „odnos“ kao temu, no, usmjerava svoju pozornost prema muškarcu. Pravi muškarac, izložba postavljena kao audio-video instalacija, uključuje skulpturu koja čini apsurdnu karikaturu kontrasta društvenih uloga, pripisanih ženama i muškarcima u partnerskom odnosu. Umjetnica si postavlja pitanje – što zapravo termin ”pravi muškarac” znači partnerima, ulazeći u njihove želje, očekivanja, razočaranja i traume u vezi.

U svojim video uradcima umjetnica istražuje razne načine ugađanja partneru te kako se brinuti za njega. Naša kultura stvorila je mit o ženi koja je – ako želi biti “prava žena” – potpuna suprotnost muškarcu. U različitim kulturama, žena bi trebala, od prapovijesti do danas, simbolički utjeloviti čistoću nevinosti, idealnu majku, koja je emotivna i podređena muškarcu. Mit patologizira žene namećući im određenu strukturu – unutar koje one moraju pronaći svoj put – propisujući biološkim ženama točno određenu, sasvim posebnu društvenu ulogu. Njihovo ispunjenje te uloge očekuje se u većoj mjeri no što bi to žene htjele. Uslijed nelagode koja proizlazi iz toga, prikazana žena intenzivira svoju brigu o partneru tako što postaje sve više patološki opsesivna. Nježnost kao odraz “pretjerane” brige o partneru – zbog pretjeranog pritiska očekivanja – pretvara se u nasilnu kaznu, koja rezultira smanjenim ili nestankom partnerovog zadovoljstva.

U središnjoj plohi njezinog videa pod nazivom Golica nalazi se stražnjica prekrivena svilenim gaćicama. Ona pleše dok netko (muškarac) navodi ritam zviždeći spomenuti folk-pop ritam. Performans koji bi trebao upotpuniti želju za ugodom te biti atraktivan partneru, gubi svu svoju prednost u banalnosti zabavnog ritma, pritom aludirajući da sam seksipil nije dovoljan u vezi, jer mu nedostaje skrupulozan performans kućanskih poslova. Video khm khm intenzivira brigu za prisilom. Prikazuje gornji dio tijela te djelomično lice muškarca kojega netko hrani (žena). Depersonalizirani muškarac proždire hranu poput stroja, pljuskajući, jedva hvatajući korak s velikim porcijama, dok kašlje i guši se. Video se može iščitati kao ublažavanje gladi, dok prerasta u proždrljivost. Muškarčeva proždrljivost vodi u očaj i iritaciju ženu koja ga ne uspijeva zadovoljiti, te vodi u kažnjavanje po principu: “to si tražio, sad progutaj”. Video uzrokuje pomiješane osjećaje. Hranjenje je nasilno samo po sebi, dok u isto vrijeme uključuje i dozu slatkoće. To je poput hranjenja djeteta koje nije naviklo jesti te mu gutanje uzrokuje poteškoće. Nema distinkcije između dobra i zla, ženina briga i želja prelaze – u nasilje, muškarčeva ugoda i uživanje u hrani – u gušenje. U videu Heri vidimo uho izbliza, duge dlake koje rastu iz njega te nekoga (ženu) kako ih češlja i plete. Njezina muka uzrokovana njegovom neurednosti i, prema njezinom mišljenju, nedovoljno visokim higijenskim standardima, rezultira time da ona preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način. “Njezin način” ne znači nužno nešto pozitivno, što nam je zorno prikazano konačnim rezultatom.

Instalacija i zvuk videa – sarkastična parabola odnosa sreće i zadovoljstva – uglavljeni su s par audio isječaka u petlji. Jedan od njih je audio indikacija perilice za pranje rublja ili sušilice kojoj je ciklus završio, snimljenu sa slučajnim pauzama. Drugi zvuk je snimljen na CD, izgreban, te se ponavlja. Zvuk ilustrira kućanske poslove, uvijek ometajući nečiji život, i “kućanicu”, no ne i njega, jer je “općepoznata” činjenica da je obveza dovršetka kućanskih poslova njezina.

Gledatelji slijedi „fil rouge“ koji ih suočavaju s dihotomijom između ženske aspiracije da zadovolji muškarca i žene kao subjekta zarobljenog u položaju nelagode. Žena i muškarac su socijalni konstrukti, koji se nikad zapravo ne upoznaju kao pravi subjekti; sve je u biti fantazam koji ukazuje na potrebu i želju oba partnera kako bi jedan drugoga zadovoljili. Želja za užitkom uvijek dovodi jednoga od njih u stanje nelagode te se ovdje gledatelj propitkuje tko od njih zapravo uživa. Osjećaj koji nas svladava dok gledamo na djela koja provociraju muškarčevo zadovoljstvo, objekt fantazma je uvijek potreban, dok ženi ne treba nikakav objekt koji bi potaknuo njezino zadovoljstvo te može uživati i u njegovoj odsutnosti.

Na izložbi nećemo pronaći odgovor na pitanje – što u biti čini pravoga muškarca, ali ćemo biti u mogućnosti dešifrirati neke odgovore vezane uz dinamiku muško-ženskog partnerstva. Previsoka očekivanja uzrokuju preopterećenja i nezadovoljstvo te završavaju u pretjeranoj njezi i tretmanu – slično tretmanu bespomoćnog djeteta, neizmjerno i van kontrole, zadiru u autonomiju pojedinca. To ističe i skulptura The Brown Teddy-Bear (Smeđi Medvjedić), kopija ilustracije iz slikovnice Smeđi medvjedić se igra u kadi (1), koja se sastoji od kade napunjene vodom. U vezi, odrasla osoba predstavlja medvjedića koji se igra s vodom, dakle dijete. Dio izložbe je i stol s buketom cvijeća te meringue kolačićima, koji se na slovenskom jeziku zovu španjolski vjetrovi. Kolačići predstavljaju element koji umjetnica često inkorporira u svoje izložbe; uvijek nose gorko-slatku poruku. U navedenom slučaju, vjetrovi aludiraju na nadutost, prenoseći poruku da čak i stvari koje su navodno dobre u vezama, kao što je zadovoljavanje partnera te briga o partneru, mogu postati ustajale ako potječu iz pogrešnih pretpostavki.

Nataša Skušek pokušava nadmašiti binarnu podjelu na muška i ženska načela te ukazuje na opasnost mitologizacije izvornog muškog i ženskog načela. Subjekti i njihovo zadovoljstvo su seksualno određeni. Ženski i muški princip postoje, jednaki su, a opet u potpunosti drugačiji. Umjetnica u svojim djelima pokazuje i razotkriva socijalni položaj žene u odnosu na muško zadovoljstvo, i obrnuto, kao što je naveo Jacques Lacan: “ne postoji takvo što kao seksualni odnos”. Time ona otvara narav umjetničkog djela području mitologizacije i fantazma o integritetu muškog i ženskog užitka i odnosa.

ŽIVOTOPIS

Nataša Skušek (1967.) studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je diplomirala 2002. godine i magistrirala tri godine kasnije. Za vrijeme studija stekla je višu razinu stručnosti na akademiji u Trondheimu u Norveškoj. Dobitnica je Prešeren nagrade za studente. Predstavila je svoj opus na nekoliko međunarodnih izložbi; od toga najvažnije bile su: Break 2.2 Festival, Ljubljana, Slovenija (2003.); International Festival 8th of March, Erevan, Armenija (2005.); 2. feministički festival FemFest, Zagreb, Hrvatska, (2007.); 13th International Festival of Contemporary Art The City of Women, Ljubljana, Slovenija (2007.); 2009 Incheon Women Artists’ Biennale, Južna Koreja (2009.); Feminist Art in Slovenia, Ljubljana, Slovenija (2010.). Također je izlagala na brojnim samostalnim izložbama, poput Mummy, Doula, Wife, Carer (Mamica, dojilja, žena, njegovateljica), P74 centar i galerija, Ljubljana, Slovenija (2006.). Njezini radovi dio su mnogih privatnih i javnih zbirki. Bavi se skulpturom, videom, fotografijom, performansom te novim medijima, s naglaskom na istraživanje kulturne paradigme zapadnog čovjeka, osobito temama poput odnosa među spolovima, erotizma, seksualnosti, tijela, majčinstva, obitelji, hranjenja. Živi i radi u Ljubljani.

https://natasaskusek.allyou.net/

(1) Tekst je napisala Marie Aubinais, ilustrirao Daniele Bour, preveo Borut Petrovič Jesenovec, Didakta 2006

Program_za_2017._u_Galeriji_SC

Stručni savjet Galerije SC (Vladimir Čajkovac, Vida Guzmić, Zlatan Vehabović, Mirjana Vodopija, Ksenija Baronica i Marta Kiš) odabrao je program za 2017. godinu koji se nalazi u prilogu.
Zahvaljujemo svima na prijavi, a čestitamo onima čiji prijedlozi su prihvaćeni.

1. Into thin air (grupna izložba)
2. Gorki Žuvela
3. Radovan Kunić: Prikupljanja vremena
4. Damir Sobota: Systemic paintings
5. Zdravka Ivandija: Prve skice (radni naslov)
6. Michael Strasser i Eva Engelbert: Tracks and Traces
7. Ispit – ispitna izložba studenata prve godine diplomskog studija fotografije
8. Marina Paulenka
9. Gordana Bakić
10. Ana Kuzmanić (radionica)
11. Oni dolaze (Tea Ivković, Luka Kedžo, Vanda Kreutz, Ana Mušćet, Marija Plečko i Petra Orbanić)
12. Performansi:
Tin Dožić, Ivan Šaravanja i Vedran Živković (grupa Ono)
Najbolja (i suradnici)
13. Drugi kadar / grupna izložba – &TD

 

STRIPBURGER_Attention_Work_Pozor_radovi

Izložba Attention, Work! udruge Stripburger prikazuje vizualno istraživanje posvećeno radu, aktivnosti koja oplemenjuje i daje smisao svakom ljudskom biću. Doduše, rad jača tijelo i um, kao što poslovica kaže, no također omogućuje kapitaliziranje ljudske snage i znanja u sustavnom obliku. To može dovesti do depersonalizacije i bezobzirnog iskorištavanja, namijenjenog isključivo povećanju dobiti. Rad također može dovesti do preopterećenja, iscrpljenosti i stresa. Između tih dviju krajnosti, izlošci brojnih autora pretvaraju ovu multimedijalnu izložbu u konstruktivan i značajan temelj za dublje promišljanje o prirodi, smislu i značaju rada u suvremenom društvu.
Izložba je zamišljena kao pandan Stripburgerovoj međunarodnoj antologiji stripa pod nazivom Workburger. Tome je pridodana serija radova u drugim medijima koji zaokružuju poruku knjige. Marljivi umjetnici uspjeli su stvoriti seriju provokativnih kreacija koje isprepliću utopiju i zajedljivu kritiku. Duhovito i ironijski u svrhu propitivanja općeg stanja suvremenog društva, posebice proizvodnje značenja kao njegove glavne pokretačke snage. Izložba, nadahnuta suvremenom zbiljom, prikazuje slojevitost manifestiranja tih sukoba, pokrenutih nerazmjerom između stvarne vrijednosti i priznate ocjene rada.

Matjaž Brulc

 

Počasni članovi ad hoc udruge strip umjetnika su: Bojan Albahari (Sl), Žiga Aljaš (Sl). Max Andersson (SE/DE), Kaja Avberšek (Sl), Arkadi (DE), Boris Beja (Sl), Pakito Bolino (FR), Paul Ashley Brown (UK), Anna Ehrlemark (SE), Mina Fina (Sl), Domen Finžgar (Sl), Lars Fiske (NO), Matti Hagelberg (FI), Jyrki (Heikkinen (Fl), Igor Hofbauer )HR), Jeroen Janssen (BE); Jakob Klemenčič (Sl), Marko Kocioer (Sl), Tanja Komadina (Sl), Marko A. Kovačič (Sl), David Krančan (Sl), Olaf Ladousse (FR/ES), Matej Lavrenčič (Sl), Andraž Magajna (Sl), Akinori Oishi (JP), Teresa Camara Pestana (PT), Marcel Ruijters (NL), Lars Sjunnesson (SE), Mateusz Skutnik (PL), Boris Stanič (RS), Matej Stupica (Sl), Andrej Štular (Sl), Lasse Wandschneider (DE); Danijel Žeželj (HR).
 

Tonka_Malekovic_SPACES_BETWEEN_LIVING_PLACES

Umjetničko-istraživački projekt Spaces Between (Living) Places propituje fenomenologiju migrirajućih i fluidnih identiteta te kulturološke i geografske međuprostore življenja uzrokovane ekonomskim migracijama. Umjetnica Tonka Maleković vlastitim jednogodišnjim migrantskim iskustvom na relaciji Hrvatska-Njemačka, te serijom razgovora s drugim protagonistima slične biografije, ocrtava zajednički fundus iskustva ekonomske migracije; uzroke recentnih masovnih odlazaka iz vlastite zemlje, ali i procese konstruiranja osjećaja identiteta i pripadanja novome mjestu, kulturi, zajednici.
Umjetnica u suradnji s kulturnom antropologinjom Petrom Kelemen propituje metodološke forme i formate umjetničkog i znanstvenog istraživanja. Umjetnički se rad tako osniva na seriji susreta umjetnice i protagonista koji su se odvijali u šetnjama njemačkim gradovima u pokrajinama Baden-Württemberg i Bavarskoj, te metodološkoj razmjeni sa znanstvenicom sličnoga područja interesa. Uloga je umjetnice dvojaka, u transverzalnoj metodologiji ona biva subjektom i objektom istraživanja, ispitivačicom i ispitanicom. Vizualni uvid u migriranje identiteta te brisanje jasnih granica istraživačkih i životnih uloga kamerom pruža video umjetnik Matija Kralj, koji je pratio umjetnicu i znanstvenicu na terenskom radu u Stuttgartu.
„Spaces Between (Living) Places“ u Galeriji Studentskog centra predstavit će se kao trodijelna medijska instalacija: višekanalna zvučna instalacija razgovora s brojnim pojednicima, ekonomskim emigrantima s naših prostora, video projekcija razgovora s umjetnicom i čitanja Bewerbunga, službenog obrasca pri traženju zaposlenja u Njemačkoj kao alata u kreiranju novoga identiteta, te izbora isječaka umjetničine izmještene svakodnevice.

Na zatvaranju izložbe u subotu, 10. rujna 2016. u 12 sati, umjetnica Tonka Maleković, njezina suradnica kulturna antropologinja Petra Kelemen i kustosica Ana Dana Beroš razgovarat će sa zainteresiranom publikom o hibridnim umjetničko-znanstvenim formama istraživanja – paralelama, dvojbama i dosezima umjetničkog i znanstvenog rada, te genezi rada Spaces Between (Living) Places.

Istraživanje Spaces Between (Living) Places omogućeno je sredstvima projekta Actopolis, jedan je dio potpomognut i sredstvima Hrvatske zaklade za znanost – projektom „Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet“, a izložba u Galeriji SC ostvarena u partnerstvu s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu.

U zagrebačkoj skupini umjetnika, uz Tonku Maleković i njezin rad Spaces Between (Living) Places, sudjeluju Selma Banich, Nikola Bojić, Lightune.G (Bojan Gagić, Miodrag Gladović) i Saša Šimpraga. Kustosica zagrebačkoga projekta „Actopolis – Invisible Belonging“ arhitektica je Ana Dana Beroš.

U Zagrebu će u rujnu na mikro-rezidenciji boraviti Armina Pilav, umjetnica i arhitektica koja živi i radi na relaciji Venecija-Sarajevo-Delft, a koja također sudjeluje u projektu Actopolis.

Podsjetimo, Actopolis je transnacionalni umjetnički laboratorij, poziv na djelovanje i suoblikovanje grada, koji povezuje 9 kustosa i više od 40 umjetnika iz 7 gradova jugoistočne Europe, Turske i Njemačke; Atenu, Ankaru/Mardin, Beograd, Bukurešt, Oberhausen, Sarajevo i Zagreb. Sudionici projekta propituju različita urbanistička pitanja i ostvaruju intervencije u gradski prostor međusobno razmjenjujući strategije, taktike i metode rada.

Actopolis je pokrenuo njemački Goethe-Institut i umjetnička organizacija Urbane Künste Ruhr, s kustosima voditeljima Angelikom Fitz, Katjom Aßmann i Martinom Fritzom.

Više o projektu ACTOPOLIS (na engleskom jeziku) actopolis.net.

Facebook event

Marina_Bauer_SAMA_SA_SOBOM

Interaktivnost i tjelesna percepcija bili su za Marinu Bauer u većini njenih dosadašnjih kiparskih radova pretpostavka za neposredniji, dublji i trajniji doživljaj umjetničkog djela. Već u nekima od prvih samostalnih radova na Akademiji likovnih umjetnosti nazvanim Uzmite me u ruke, Otvorite i pogledajte i Vratite sklopljeno imperativima poziva gledatelja da se ne zaustavi samo na gledanju prkoseći tako uobičajenoj galerijskoj praksi percipiranja umjetnosti sa sigurne udaljenosti. tj. poimanju kiparskog djela kao nečega oko čega se pasivno kruži, kao nečega što se gleda, a ne dira. U svojim kasnijim zapaženim radovima Sjećanje I i Sjećanje II Marina nastavlja s fizičkim angažiranjem promatrača pa tako doživljavanje tih njenih radova podrazumijeva iskapanje cementnih otisaka predmeta iz pijeska ili pregledavanje i prepoznavanje predmeta zarobljenih u silikonskim valjcima. Introverti, njezina kiparsko-multimedijalna instalacija nagrađena na posljednjem, 12. trijenalu hrvatskog kiparstva, sastoji se od šest bijelih kubusa/postamenata čiju unutrašnjost kroz maleni otvor pregledavamo dimnjačarskom kamerom. Prijevod konkretnih materijalnih sadržaja njihovih nutrina u dinamične vizualne fenomene pratimo na ekranu pri čemu se bude naše vlastite asocijacije i vizualne predodžbe. Svim ovim radovima Marina uvijek pristupa kiparski, iz objekta, iz materijala, iz dodira, baratanja rukama, omogućavajući pritom više razina tumačenja.
U ovdje izloženom radu Sam/a sa sobom Marina širi sferu svog kiparskog interesa u interaktivnosti s odnosa ruka-materijal na odnos tijelo-materijal-prostor i pritom se jasno definira kao umjetnica koju zanima osobno iskustvo unutar taktilnih, haptičkih i kinestetičkih doživljaja, kako vlastitih, tako i promatračevih. Sama činenica da koristimo riječi promatrač/gledatelj za osobu koja doživljava trodimenzionalno djelo likovne umjetnosti dokazuje kako su ovi ostali spomenuti osjetilni aspekti u tom smislu zanemareni. Marinu zanima kiparstvo upravo kao susret tijela u prostoru, pri čemu osim očima, kiparsko djelo/tijelo percipiramo i dodirom i vlastitim tijelom: u odnosu na njegovu dimenziju i zapreminu, položaj i kompoziciju, težinu, mekoću, tvrdoću…
Pred nama je šest kabina različitih dimenzija u čiju unutrašnjost ulazimo, doživljavamo različite proporcije, karaktere i sadržajne ispune tih prostora.
U tim specifičnim, više ili manje tijesnim prostorima, izolirani od svih ostalih podražaja, cijelim se bićem suočavamo s različitim materijalima koji nas potiču na različite misli, usmjeravaju naše kretanje i istraživanje. Potiču nas da zastanemo i bivamo malo sami sa sobom. Što ćemo tamo iskusiti, na što će nas to iskustvo podsjetiti, kako ćemo se osjećati, ne znamo niti možemo znati dok u njih ne uđemo. To ne zna ni umjetnica. Ona tek ponukana vlastitom iskustvenošću, koju ne želi isticati, daje promišljene oblikovne prijedloge koji bi nam mogli korisititi u ovom susretu sa samima sobom. U tome uvijek ostaje kiparski dosljedna i temeljita: od promišljanja smještaja kabina u galerijski prostor, komponiranja ploha i otvora unutar samih objekata te senzibilnog izbora, kontrastiranja korištenih materijala do predviđanja njihovog psihološkog djelovanja. Kako ćemo mi svojim tijelom i iskustvom zaokružiti njenu kiparsku misao, zanima i samu umjetnicu.
Da Marinina umjetnost nije jednostrana i zatvorena, dokazuje umjetničina nedavno utemeljena praksa provođenja usmjerenih razgovora metodom fokus grupe s posjetiteljima izložbe. Tim razgovorima ona želi produbiti svoja shvaćanja o doživljaju umjetničkog djela, u ovom slučaju o ulozi tjelesne percepcije u tom doživljavanju, što je i tema istraživanja njenog umjetničkog doktorata. Ova kvalitativna istraživačka metoda, posuđena iz društvenih znanosti, daje Marininom umjetničkom radu dašak znanstvene znatiželje, iako osnovna svrha tih razgovora, vjerujem, nije znanstvena spoznaja nego dijeljenje i uspoređivanje osobnih i intuitivnih saznanja i doprinos potrazi za smislom umjetnosti.

Hana Lukas Midžić

Izložba je otvorena do 23. siječnja 2016., radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, ulaz je besplatan.

Tijekom izložbe autorica namjerava, s psihologinjom Ivom Šverko, kroz nekoliko grupnih razgovora s posjetiteljima istražiti njihov doživljaj i shvaćanje izložbe. U grupama od šest do deset osoba posjetitelji će, vođeni pitanjima, razgovarati o izložbi, a prikupljene rezultate autorica će koristiti u daljnjoj razradi umjetničkog projekta.

Pozivamo zainteresirane posjetitelje da sudjeluju u istraživanju i prijave se u neki od navedenih termina na e mail: ksenija.baronica@sczg.hr i marinabau@yahoo.com Termini: 16. 1. 2016. od 17 do 18 sati; 19. 1. 2016. od 18 do 19 sati; četvrtak, 21. 1. 2016. od 18 do 19 sati

Biografija Marine Bauer:

Rođena 1972. u Zagrebu.
Diplomirala 1998. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izlaže samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Prva samostalna izložba Val bila je ujedno i diplomski rad a izložena je 1996. u Galeriji SC u Zagrebu. Slijede Galerija Nova, Zagreb 1999; Galerija Juraj Klović, Rijeka 2000; Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb 2004; Galerija Kazamat, Osijek 2004; Galerija Sv. Krševana, Šibenik 2005; Stadtmuseum, Graz, Austrija 2005; Gradska galerija Labin 2006; Galerija ZILIK, Karlovac 2013; Galerija Matice hrvatske, Zagreb 2014.
Na skupnoj izložbi prvi put izlaže 1994. na V.Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci u Zagrebu, a od ostalih izložbi izdvajaju se 30. Zagrebački salon, Klovićevi dvori, Zagreb 1995; Bijenale mladih Mediterana, Moderna galerija, Rijeka 1997; Freies Gestalten, Gradski muzej, Graz, Austrija, 1999; VII, VIII, IX i XII. Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb, 2000, 2003, 2006. i 2015; 27. Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2004; Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, 2007; Od kipa do ispovijedi, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2011.
Sudjeluje na izložbi Suvremeno hrvatsko kiparstvo koja je od 2009. do 2011. predstavljena u Beču, Berlinu, Bratislavi, Trstu, Budimpešti, Pećuhu, Ljubljani i Zagrebu.

2005. godine sudjelovala je u projektu Akademie Graz LandArt – Park und Au Schloss Gleinstätten u sklopu kojeg su trajno postavljene skulpture: Praspavač I, Praspavač II i Stope u Gleinstättenu u Austriji.
Sudjeluje na likovnim simpozijima i radionicama u sklopu kojih su nastale i trajno postavljene skulpture Ležeća figura u Parku skulptura Jakovlje 2007., te Vrata u Vrsaru 1994. godine.

Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1993, nagrade na natječaju za spomenik fra Grgi Martiću 1994. te nagrade 12. Trijenala hrvatskog kiparstva 2015. godine.

Od 2002. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prvo kao vanjska suradnica, a od 2008. zaposlena kao asistentica na Kiparskom, pa na Nastavničkom odsjeku. 2015. godine zaposlena kao docentica na Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu.
Od 2002. do 2011. drži nastavu iz kolegija Kiparstvo studentima prve godine Slikarskog, Grafičkog i Odsjeka za animirani film i nove medije, a od 2011. nastavu iz kolegija Kiparstvo 2/N studentima druge godine Nastavničkog odsjeka.

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu također pohađa poslijediplomski doktorski studij kiparstva gdje radi na temi Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela. U sklopu rada na doktoratu provela je i dva istraživanja koja su posterima predstavljena na međunarodnim psihologijskim znanstvenim skupovima u Zadru i Zagrebu.

Članica je HDLU-a.
Živi i radi u Zagrebu.

NESAVRSENE_STUKTURE_razgovor_s_Vladom_Martekom_i_Rasom_Todosijevicem

Otvorenje izložbe Nes(a)vršene strukture na kojoj će svoje radove predstaviti grupa autora iz Hrvatske i Srbije održat će se u petak, 29. siječnja u Galeriji SC s početkom u 20 sati. Sudjeluju: Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav, Marko Tirnanić te gost izlagač Raša Todosijević.

Izložba ostaje otvorena do 6. veljače 2016. Radno vrijeme Galerije SC je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Otvorenju će u četvrtak, 28. siječnja prethoditi javni razgovor dvaju umjetnika, Vlade Marteka i Raše Todosijevića koji će iz svojih perspektiva u direktnom dijalogu razgovarati o temi nes(a)vršenosti. Razgovor je zakazan za 18 sati također u Galeriji SC.

Nes(a)vršene strukture su suradnja koja se u posljednje dvije godine gradi i razvija između umjetnika, kustosa i institucija iz Hrvatske i Srbije, a koju su inicirale Galerija SC (Kultura promjene, SC, Zagreb) i Galerija Podroom (KCB, Beograd). Istraživački proces kroz koji su prošli pozvani umjetnici (Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav i Marko Tirnanić), kustosi (Zorana Đaković Minniti, Marta Kiš, Karla Pudar) i drugi pojedinci, bio je podjednako nes(a)vršen s obzirom na opetovano suočavanje sa svim nesavršenostima kako institucionalnih tako i osobnih pozicija unutar sustava djelovanja, te njihova stalna pozicija neistraženog i hermetičnog. Komparativnim pristupom ova suradnja imala je za cilj, između ostalog, upotpuniti međusobni pregled o regionalnim umjetničkim strujanjima i pridonijeti međusobnoj povezanosti. Nakon prve faze koja je bila predstavljena u prosincu 2014. u Galeriji Podroom Kulturnog Centra Beograda, pozvani umjetnici na izložbi u Galeriji SC predstavljaju nove produkcije umjetničkih radova posebno osmišljenih za ovu priliku.

Realizaciju projekta pomogli: autori, Kultura promjene Studentskog centara u Zagrebu, Kulturni centar Beograda, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Beograd, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

www.kcb.org.rs