Studenti_diplomskog_studija_fotografije_ADU_ISPIT

Autorskim serijama fotografija na izložbi će se predstaviti Buga Cvjetanović i Luka Pešun.
Izložba je rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada na jednoj temi po vlastitom odabiru. Ispit se iz institucije seli u javni prostor Galerije SC, čime ispitna izložba postaje i svojevrsni ispit komunikacije s publikom.

Buga Cvjetanović predstavlja se radom pod nazivom Eho, u kojem progovara o osobnom iskustvu anksioznosti i posljedicama tog iskustva na njezin odnos prema vanjskom svijetu, koristeći se simbolikom zrcala i napuštenih prostora.

Luka Pešun propituje kulturološke konvencije poimanja dlake u suvremenom društvu.

Izložba je nastala u organizaciji Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Facebook event

Maja_Simunovic_KALDERE

Zauzimajući cijeli prostor galerije, Maja Šimunović svojom site-specific instalacijom Kaldere preoblikuje jednostavan i poznat interijer u jedinstven krajolik. Prostor galerije nije samo lokacija u kojoj se djelo izlaže, on postaje neodvojiv od autoričina rada – bijeli zidovi galerije kontrastiraju crnoj podlozi i crnim objektima te omeđuju teritorij instalacije, dok usmjerena, ali blaga rasvjeta sa stropa galerije postaje važan faktor u stvaranju posebnog ambijenta.
U želji da predoči osobnu fascinaciju razornim silama prirode koje rezultiraju stvaranjem novih oblika, autorica stvara umjetan pejzaž: pod oblaže katranom i prekriva ga gipsanim „kalderama“. Kaldera je geološki oblik, tip vulkanskog kratera koji nastaje urušavanjem vulkana u sebe samog, nakon pražnjenja magmatske komore do kojeg može doći uslijed vulkanske erupcije.
Svaki izloženi objekt ručno je oblikovan; posebna pozornost pridana je njegovoj teksturi na kojoj se mogu razaznati otisci prstiju umjetnice nastali pri utiskivanju i slaganju slojeva organičke forme. Premda inspirirani prirodnim oblicima, multiplikacijom pojedinih objekata te malim mjerilom, naglašen je njihov umjetni postanak, jer svjedoči o uvjetima u kojima su nastali. Za razliku od prirodnih kaldera koje se mogu protezati na teritoriju i od nekoliko kilometara, ovi oblici nastaju iza zatvorenih vrata umjetničina ateljea.
Prigušeno svjetlo, crna podloga iz koje kao da izrastaju tamni oblici od obojanog gipsa, grupirani u svojevrsne otoke, stvaraju posebnu atmosferu i kompoziciju, kojima uvjetuju kretanje posjetitelja. Instalacija izaziva višesenzorne podražaje: vidom u zamračenom prostoru pokušavamo razaznati pojedine oblike i detalje; taktilnošću – jer svaki oblik možemo dotaknuti, osjetiti njegovu teksturu; te olfaktivnošću, jer specifičnim mirisom katrana evociramo turbulentne procese koji se odvijaju u dubinama Zemljine kore.
Oprez pri kretanju prostorom kroz samu instalaciju navodi nas na razmišljanje o krhkosti, ne samo umjetničkog djela već i same prirode, na pokušaje čovjeka da ovlada prirodom, da je ukroti, eksploatira i lakomisleno destruira. No također, navodi nas i na razmišljanje o prirodi kao takvoj – prirodi koja je neodvojiva od kulture, jer čovjek je, kao i svi njegovi produkti, dio prirode. Stvoreni apstraktni oblici postaju dijelom našeg okoliša, prirodne pojave umjetničkog promišljanja. (Kristina Stakor)

Maja Šimunović rođena je 1. siječnja 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2007. Upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Nikole Vučkovića, smjer kiparstvo 2007-2009.god. Treću godinu nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo u klasi prof. Damira Mataušića. Diplomirala je 2013. godine u klasi prof. Damira Mataušića.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2014. – Isječci iz stvarnosti; Galerija Inkubator, Zagreb
– Bilo pa prošlo; Green Room, Zabok
2012. – Tangenta; Galerija Antun Augustinčić, Klanjec
SKUPNE IZLOŽBE:
2014. – 32. Salon mladih; HDLU, Zagreb
– FIDEM XXXIII Art Medal World Congress; Sofija, Bugarska
2013. – 11. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
2012. – Erste fragmenti 8; Galerija NO, MSU, Zagreb
– Energija 2012. – izložba otkupljenih radova; Galerija ALU, Zagreb
– SCIENCE OF TIME – International Medallic Project; online
2011. – Moj doživljaj Muke, Pasionska baština; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
– INTERBIFEP – Internacionalni bijenalni festival portreta, crteža i grafika; Međunarodna galerija
portreta, Tuzla, BiH
– HOME – International Medallic Project; online
2010. – 10. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
– TIME – International Medallic Project – online
– Letnja umetnička škola Univerziteta umetnosti u Beogradu; Srbija
– Rudnik skrivenog blaga; Galerija Fakulteta likovnih umetnosti; Beograd, Srbija

RADIONICE:
2013. – terenska nastava – terakota; Našice
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb
2011. – terenska nastava Plemenitaš
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb

NAGRADE I PRIZNANJA:
2013. – prva nagrada natječaja za idejno rješenje Dr. Luigi
2012. – stipendija Erste banke Erste fragmenti 8
 

POVRATAK_NA_MJESTO_ZLOCINA

Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga / Facebook event
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC

Galerija Studentskog centra bila je, u sezoni 1990./91., uvjerljivo najuzbudljiviji centar alternativnih kulturnih događanja u ovom dijelu Europe. Pod vodstvom likovnih umjetnica Helene Klakočar i Sonje Hindkjaer, konceptualnoga kazališnog umjetnika Damira Bartola-Indoša, u društvu ljudi iz Kugle i grupe SexA te sociologa Benjamina Perasovića, stvoren je jedinstven i inspirativan okvir za suradnju i ispreplitanje šire supkulturne i umjetničke scene u kojoj se galerijski prostor svakodnevno transformirao u dinamičan prostor za susrete različitih vrsta umjetnosti i ljudi. Iako je ova epizoda kratko trajala, jak kolektivni duh samih aktera scene koji su osmišljavali koncept programa pokazao je neke putokaze za druge projekte 90-tih godina, kao što je npr. rad URK-a i kluba Močvara.
Ekipa koja je tada vodila Galeriju okupit će se ponovno u istom prostoru i predstaviti programe iz tog razdoblja u suradnji s umjetnicima koji su izvodili programe, izlagali ili vodili Galeriju. Magija tog perioda pokušat će se dočarati izložbom artefakata, ali i bogatim i raznovrsnim popratnim programom koji uključuje razgovore, koncerte i predavanja.

Izložbu je inicirala Helena Klakočar, a realizira se u suradnji sa suradnicima ondašnje Galerije ESCE te u koprodukciji Kulture promjene SC-a i „URK“/kluba Močvara.

Detaljan program:
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC
POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA

Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga
18 sati, razgovor „zločinaca“ koji su činili kreativni i aktivni tim u Galeriji ESCE početkom 90-ih godina. U razgovoru sudjeluju: Sonja Hindkjaer (danas Lucien), Helena Klakočar, Damir Bartol-Indoš, Zlatko Burić-Kićo, Benjamin Perasović, Kornel Šeper, Milan Vukšić-Ciki, Ivan Marušić-Klif, Romana Rožić, Aleksandar Dragaš
Poseban gost na Skypeu: Dušan Kojić Koja
20 sati, koncert
PAJINO JATO (Zagreb)

Za ovu će se posebnu priliku među publikom prošunjati duh Dragana Pajića Paje te će se, uz pomoć njegovih prijatelja – članova grupa Cul-de-Sac i Franz Kafka Ensemblea, Galerijom prosuti škriputavi, nježni, čudni, ponekad bučni, a zapravo radosni zvuci, nastali upravo u tom trenutku!
ZLI BUBNJARI (Zagreb)
Zidove Galerije ESCE do sada su nemilice tresli Fugazi, The Jesus Lizard, Disciplina kičme, Blurt, Sexa, Victimy Family i mnogi drugi, a sada će se u toj zahtjevnoj disciplini u kratkotrajnom brzopoteznom desantu okušati i benda veselih čudaka poznatih po ljubavi prema dobroj kapljici i bezumnom udaranju o bubanj.

Četvrtak, 31.ožujka, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovori: Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar s gostima
Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar predstavljaju izlagački program Galerije s nekoliko umjetnika koji su tada izlagali: Vlasta Delimar, Dražen Grubišić, Antun Maričić, Vlado Martek, Igor Modrić, Vlatko Vincek. Govoriti će se o njihovim dojmovima i koliko je to bilo važno za njihov rad. Sonja Hindkjaer jedina je od organizatora imala izložbu za vrijeme rada u Galeriji: „Smatrali smo da ne smijemo privatizirati prostor, kasnije kada su ukinuta sredstva pomislili smo da bismo mogli izvoditi samo naše programe.“ Zašto se to nije ostvarilo i što danas rade Sonja i Helena tema je drugog dijela razgovora.

Petak, 1. travnja, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovor: Zemljopis promjene
Helena Klakočar
Prikazivanje i razgovor o poglavlju strip knjige Nemirno more Helene Klakočar. Poglavlje govori o radu Galerije ESCE i o neodržanom protestu protiv njezina zatvaranja, a nalazi se unutar strip dnevnika o putovanju od Zagreba preko Dubrovnika do Italije i Grčke. Knjigu je, uz belgijsko, francusko, srpsko, slovensko i talijansko izdanje, u 2015. godini u Hrvatskoj objavio Vedis.

21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 1

Dragan Pajić Pajo je u klubu Kamov, klubu unutar kluba na katu Galerije ESCE, uz pomoć prijatelja iz Cul-de-Saca, petcima organizirao večeri improvizacijske glazbe, gdje se okupljala šarolika ekipa gostiju i u poluslučajnim susretima stvarala zanimljivu glazbu. Taj program bio je u potpunosti u duhu tadašnje Galerije koju su vodili ljudi spremni na izazove i koji su i sami često sudjelovali u programima kao izvođači, čineći tako najbolju moguću podlogu za najbolji europski klub tog vremena. Dva petka, 1. 4. i 8. 4., otvorit ćemo ponovo vrata Kamova, a instrumente će u ruke uzeti čitav niz muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka – Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić – Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 8. travnja, 21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 2

Na jelovniku je druga večer u društvu muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 15. travnja, 21 sat, Galerija SC
Zatvaranje izložbe uz koncert
ŠUMSKI (Zagreb)

Jednoga dana u siječnju 1991. u Galeriji ESCE tokom impro sessiona članova Cul-de-Saca donesena je paklena i nepokolebljiva odluka o osnivanju grupe Šumski. Od tada pa do danas Šumski su se kretali nekim svojim krivudavim putevima, vješto zaobilazeći glavne tokove. S novim hitovima pod miškom, novim članovima i novim sijedim vlasima, vratit će se na mjesto zločina, na svom premijernom nastupu u legendarnoj Galeriji ESCE.

Galerija_Kiosk_Kioosk_offline_1_-_o_identitetu_On_identity

“Pred objektivom ja sam istovremeno: onaj koji mislim da jesam, onaj koji bih volio da drugi misle da jesam, onaj koji fotograf misli da jesam i onaj kojim se on služi da bi pokazao svoje umijeće.” (Roland Barthes, Svijetla komora, Bilješka o fotografiji)
Promjenjivi identiteti i njihovo konstantno preispitivanje normalna su pojava u suvremenom svijetu. Umjetnici često istražuju problematiku identiteta ulazeći u osobna sjećanja, kolektivnu memoriju, percepciju sebe… Suočavanje sa vlastitom poviješću, te sa samim sobom, može biti dramatično i traumatično iskustvo. Postoje otkrića koje radije ne bismo učinili, ali istraživanje vlastitog korijenja pomaže nam ustanoviti – tko smo i kamo idemo.

Vincenza de Nigris nam prepričava priču kroz autoportret. Fizička distanca omogućila joj je da dodijeli određenu težinu vlastitom odnosu s majkom. Konfrontacija je postala moguća u trenutku kada su iznjedrile međusobne sličnosti, no prihvaćanje istih uvijek je težak zadatak. Iako je u sličnim godinama kao i njezina majka, na ovim fotografijama autorica ipak daje naslutiti da je posrijedi drugačije vrijeme. Njezin autoportret odaje ženu koja je sigurna u sebe i zna što želi. Autorica se nesvjesno odijeva u majčinu odjeću, nosi sličnu frizuru te zato u ovom radu, odlučuje dodatno naglasiti te akcije. Pronalazi odjeću i slične lokacije te stvara nove fotografije po uzoru na stare. Istražujući prošlost, autorica ispisuje vlastitu autobiografiju.

Valentina Leonelli također istražuje identitet. Njezin je rad posvećen traženju ravnoteže. Koristi vlastito tijelo i fotografski medij da bi ovjekovječila trenutak postizanja savršene ravnoteže u prostoru. Tim činom prikazuje utopističku potragu čovjeka za srećom. Istraživanjem i shvaćanjem sebe i vlastitog identiteta, čovjek evoluira i traži svoj put, svoje mjesto u svijetu. Fotografija je medij koji ima moć da zamrzne taj trenutak ravnovjesja, da nam pokaže priviđenje savršenog trenutka kojem svi težimo.
Vincenza de Nigris i Valentina Leonelli predstavljene su na online platformi za istraživanje suvremene fotografije KIOOSK kao dio ciklusa «O identitetu (On Identity)». Ova je izložba druga iz serije KIOOSK Offline gdje se radovi objavljeni na platformi prikazuju u izložbenim prostorima izvan virtualnog okvira.
Sabina Damiani, kustosica

http://kiooskphotography.tumblr.com/

Vincenza de Nigris rođena je 1985. godine. Specijalizirala je fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. Od tada se bavi profesionalnom fotografijom te radi na osobnim umjetničkim projektima. Koristi se sitnim i neotkrivenim fotografskim naracijama, gdje su osobe subjekti. Trenutno živi i radi u Munchenu.
kontakt: enza.denigris@gmail.com

Valentina Leonelli rođena je 1985. godine u gradu Chieti. Diplomirala je na smjeru Industrijskog dizajna na Politehnici u Milanu te specijalizirala fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. U lipnju 2015 završila je master prestižne Fondazione Fotografia u Modeni. Izlagala je na više skupnih izložbi te sudjelovala na umjetničkim rezidencijama Arte Sella – The Contemporary Mountain (Borgo Valsugana, IT) te Stills – Scotland’s Center for Photography (Edimburgh, UK).
kontakt: leonelli.valentina@gmail.com
 

Ana_Kovacic_GDJE_JE_JASENAS

Pripovijedajući priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, grmljem obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkoga prigradskog naselja koje polako nestaje pred okolnom šumom, Ana Kovačić koristi se narativnom strategijom pomalo nalik onoj magičnog realizma. Za magični realizam karakteristično je postojanje dviju suprotstavljenih perspektiva – one racionalne i one fantastične, kao i elemenata hibridnosti i ambivalentnosti, a koje je moguće detektirati kako na formalnom, tako i na sadržajnom planu izložbe Gdje je Jasenaš?.
Reljefna karta koja prikazuje selo dijelom je stvarna a dijelom izmaštana, čime se umjetnica udaljava od dokumentarističkog pristupa naraciji, gradeći priču o Jasenašu na subjektivnom, intimističkom diskursu. Šuma koja okružuje selo poprima gotovo nadnaravne karakteristike: ona je svojom širinom i područjem koje prekriva predimenzionirana, a promatrajući maketu, stječemo dojam kao da oko sela i ne postoji ništa osim te nepregledne šume, koja ga malo pomalo proždire. Sugestivni i atmosferom nabijen video rad U šumi prikazuje vrhove stabala kroz koje je ponegdje moguće vidjeti tek tmurno nebo u sumrak. Video nema tona, prati ga samo titl koji prenosi priču o stradanjima jasenaškog stanovništva u dva rata. I premda ne znamo čije riječi navodi umjetnica, naslućujemo kako je pripovjedač netko od starijih stanovnika Jasenaša, netko tko je proživio ratne strahote u Drugom svjetskom ratu, ali i u onom Domovinskom. Jasenaška šuma bila je poprište stradanja i ubijanja, no i utočište, mjesto skrivanja tamošnjeg stanovništva pred pogibelji. "Pokupili sve preko noći i tu ih u šumu oterali, poubijali. I onda smo bježali po šumi, pravili barake, kiša pada po nama…", kazuje neimenovani pripovjedač. Dinamika je i dramatika rada postignuta kontinuiranom loop projekcijom koja implicira cikličko ponavljanje zločina i ambivalentan odnos prema šumi koja, u očima malobrojnih preostalih stanovnika, predstavlja kako stratište tako i utočište. Anonimnost pripovjedača očituje se kroz odsustvo tona, odnosno njegova glasa, pridajući priči o ratnim stradanjima univerzalnost, dok gotovo sablasna tišina ovog videa kao da odaje počast žrtvama, ali i onima koji su nastavili svoj život u Jasenašu. Takvih više nema mnogo. U radu Forget-me-not/Prema Državnom zavodu za statistiku/Spomenik za posaditi, Ana stavlja u epruvete sjemenke potočnice, koja na mnogim jezicima nosi ime, odnosno zapovijed "ne zaboravi me" (eng. Forget-me-not, njem. Vergissmeinnicht). Broj sjemenki odgovara broju stanovnika Jasenaša, a na svakoj je epruveti navedena godina u kojoj je rađen popis stanovništva, od 1857. – 2011., kao i broj stanovnika Jasenaša te iste godine. Simbolika "obreda" brojanja sjemenki potočnice, kao i pomnog spremanja istih u epruvete, te u konačnici i sijanja potočnice, sadržava u sebi imperativ kako ne smijemo dozvoliti iščezavanje – ne samo Jasenaša, nego i sela kao takvog.
Iako izložba Gdje je Jasenaš? posjeduje svojevrsnu društveno angažiranu dimenziju: umjetnica se, unošenjem elemenata fikcije, od nje istovremeno i odmiče. Nju prvenstveno zanimaju intimne priče protagonista njenih radova, kojima pristupa sa simpatijom, neskrivenom subjektivnošću i bez imalo pretencioznosti. Te obične "male" priče stanovnika Jasenaša ispričane su u radu Kuće priče. Umjetnica odabire tri ruševne i napuštene kuće u selu oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika: "Tu je živjela Snježana. Njezin otac se zvao Miro, majka Milka. Još su imali sina. Poslije ovog rata su otišli. Ne znam gdje su. Ili su na ovaj kraj. Ili na onaj kraj."
Magijske elemente Ana unosi u rad Nove priče opisujući susret s čovjekom iz Jasenaša koji u vosku "vidi" budućnost. Umjetnica ga ispituje o budućnosti Jasenaša, a ovaj odgovara kako nema nikakve budućnosti za Jasenaš, „nema nikog i nema ko doć", dok rad Do 2015., koji se sastoji od portretnih fotografija koje je umjetnica fotografirala na grobovima u Jasenašu, predstavlja epitaf nekim prošlim vremenima. Tih vremena prisjeća se njen sugovornik: "dok je tu bilo tristo cura, a sto dječaka, sunce ti žarko, onda je to bio život!". Danas, pak, ima dana kad selom prođe tek poneki pas, što umjetnica bilježi u video radu Ulaz/izlaz.
Svim radovima na ovoj izložbi zajednička je aura nostalgije, na način kako je vidi Svetlana Boym. Za razliku od melankolije, koja je vezana uz individualnu svijest, nostalgija se temelji na odnosu između individualne biografije i biografije neke grupe ili nacije, između osobnog i kolektivnog pamćenja. Kolektivno pamćenje stanovnika Jasenaša, koje se formira uslijed njihove međusobne interakcije, omogućuje konstruiranje zajedničkog tumačenja prošlosti, a tu interakciju Ana opredmećuje u radu 15.11.2015., grupnom portretu mještana fotografiranih ispred mjesnog doma. Primjerak ove fotografije umjetnica će pokloniti mještanima, a činom njena postavljanja u mjesnom domu postat će i sama, baš kao i umjetničina pripovijest o Jasenašu, dijelom biografije sela.
No, nostalgija kojom je prožeta izložba Gdje je Jasenaš? zapravo ne predstavlja "čežnju za nekim određenim mjestom, već čežnju za drugim vremenom – vremenom našeg djetinjstva i sporijim ritmom naših snova" (Boym).
Mirna Rul

Ana Kovačić rođena je 1986. u Zagrebu. 2010. Završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. Nove medije na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2011. studijski je boravila na London Metropolitan Universityju, London, UK i University of Ulster, Belfast, UK, a 2009. na Indiana University of Pennsylvania, Indiana, PA, SAD. Od 2013. član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a od 2014. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu. Živi i radi u Zagrebu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE/SOLO EXHIBITIONS
2016. – Gdje je Jasenaš?, Multimedijalni kulturni centar Split, Split
2015. – Gdje je Jasenaš?, Gradski muzej Virovitica, Virovitica
2013. – 1:1, Popup 12, Esseker centar, Osijek
– Bez naziva (s Igorom Rufom), Plevnik-Kronkowska gallery, Celje, Slovenija
– 1:1, Galerija SC, Zagreb
2011. – Bez naziva (s Igorom Rufom i Krešimirom Katušićem), Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec
2010. – Scena prva – rekonstrukcije (s Igorom Rufom), Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb
2009. – Kind of space that time turns into, Miller Gallery, Indiana, PA, USA
IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI/SELECTED GROUP EXHIBITIONS
2016. – T-HT@msu.hr nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2014. – U ritmu dodira, Klovićevi dvori, Zagreb
2013. – Mladi, mlađi, najmlađi, Galerija Ateliera Žitnjak, Zagreb
– Essl Art Award, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2011. – Extraction, Space gallery, Pittsburgh, SAD
– BokBok, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb
2010. – Rock, Paper, Scissors, Artist Image resource (AIR), Pittsburgh, SAD

 

Kristina_Restovic_ROBOTI_I_MJESEC

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Kristine Restović "Roboti i Mjesec" u ponedjeljak, 26. listopada 2015. u 20 sati u Galeriji Studentskog centra

Izložba je otvorena do 14. studenog 2015.
radnim danom od 12 do 20 sati,
subotom od 10 do 13 sati.

Facebook event.

Kristina Restović predstavlja nam se ambijentom Soba za mjesečenje i izložbom ciklusa radova Roboti i Mjesec. Radi se o integralnim dijelovima jednog šireg angažmana radnog naslova Robotika unutar kojeg autorica, koristeći različite medije i tehnike izražavanja, prvenstveno kao grafičarka, istražuje mogućnosti otiska suvremene mentalne slike. Osnovna ideja tog angažmana ima više motivacijskih polazišta i pravaca razvijanja, a točku njihova dodira uočavam u razmatranju fenomena vremena. Vremena u kojem brzina emitiranja, protežnost, obuhvatnost i kontrola producirane slike u kombinaciji sa zastarijevanjem i zaboravom označava osnovne poluge društvene moći. Istovremeno i relativnost i iluzornost značaja te iste gluhe moći koja u većoj ili manjoj mjeri uvijek nanovo promašuje svoj elan.

Izloženi prikazi robota i mjeseca na aluminijskim pločama velikih dimenzija (1×2 m) izvedeni su sitotiskom (mjesec) i stiliziranim slikarstvom temeljnim bojama za aluminij (roboti). Aluminij je izabran kao podloga jer, osim što je tanak i lagan, svojim reflektiranjima otvara prostor unutar sebe. Time ostvaruje za cijelu priču važan potencijal uvlačenja gledatelja u kompoziciju u kojoj su mjesec i roboti nositelji iluzije prostora. Kretanjem prostorom galerije pomiče se pozicija promatrača u prostoru promatranog. U tom je smislu površina aluminija dinamična površina. Svaki pojedinačni rad „čitamo“ s vlastitim nejasnim odrazom u njemu i to nipošto nije slučajno.

Jer roboti i mjesec nisu tema već motiv, ponajprije zbog bogatstva „slika“ čiji su nositelji upravo u našoj memoriji, odnosno u onome što je od nje preostalo. Oni su besprijekorni okidači sjećanja, imaginarnog povratka u prostore djetinjstva, mladenačkog zanosa, opčinjenosti svijetom otvorenih mogućnosti. Svega potisnutog u okruženju siromaštva obilja koje (htjeli ne htjeli) konzumiramo svakodnevno bombardirani ogromnim količinama marketinških slika vrlo oskudnog sadržaja. Kritika matrice jedne vizije života koja paradoksalno problem vidi u onome čega nema dok ono što jest biva probodeno ravnodušnošću koja gleda a ne vidi.

Tema izložbe je pokret, stalno micanje po „dvoipodimenzionalnom“ procijepu između dojmova stvarnosti i promjenjivost značenja koja je tom micanju imanentna. U tom kontekstu (a i formatom) izloženi radovi su bliski poetici filma čime Kristina Restović zaokružuje svoje intermedijalno istraživanje koje je prije nekoliko godina započela kao nepretencioznu vježbu. Roboti i mjesec su bez ikakve sumnje sa svojim „neutralnim licima“ nositelji promjenjivosti značenja i kompozicijski elementi prostora narativa koji se u cijelosti uspostavlja tek našim sudjelovanjem kojemu ne možemo umaći. Za razliku od autorice koja našim ulaskom (prisustvom) otvara vrata svog izlaska (iščeznuća) ostavljajući nam svu raskoš dvojbi kroz koje je i sama prošla, kako bi mogli potpuno neometano promatrati zrcaljenja vlastite nestalnosti u samoći introspekcije.

Ambijent Soba za mjesečenje ili mala terapijska soba, kako ga doživljavam, nježno podcrtava upravo to što i cijela ova izložba nenametljivo i postojano emitira – važnost osobnog viđenja i otvaranje prostora različitim interpretacijama. Mjesec je ionako sam po sebi uvijek isti bez obzira vidimo li ga mi polupunog, polupraznog, potpuno punog ili ga uopće ne vidimo. On s tim nema ama baš ništa. Kao ni roboti, uostalom.

Toni Horvatić

BIOGRAFIJA

Kristina Restović rođena je u Splitu 1973. Diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. Bila je stipendist Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici ”Il Bisonte” u Firenci. 1996./97. Završila je poslijediplomski magistarski studij grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2007.
Radi kao vanjski suradnik Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u zvanju izvanredne profesorice na kolegiju Suvremene grafike na slikarskom odsjeku.
Izglagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad.
Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Samostalne izložbe (izbor)
2014. Roboti, Galerija Svetog Krševana, Šibenik
2013. Jedan na jedan, Galerija umjetnina, Split (s Nikolom Ukićem)
2013. Robotika, Galerija Greta, Zagreb / Salon Galić, Split
2010. Ljetno poslijepodne, Salon Galić, Split / Studio kabineta grafike HAZU, Zagreb
2010. / 2006. PAROVI/matrice, negativi, reprodukcije, Studio galerije Svetog Krševana, Šibenik / Salon Galić, Split
2005. Međunarodni grafički bijenale Splitgraphic, Konzervatorska galerija, Split (s Ivanom Kožarićem)
2004. Galerija Karas, Zagreb (sa Tanjom Ravlić i Ivanom Burom)
2004.Grafike 2002.-2004., Salon Galić, Split
2001. Za Rujan, Galerija umjetnina, Split
1999. SG2.0 / Salon Galić, Split (sa Viktorom Popovićem)

 

 

Otvoreni_poziv_umjetnicimaama_za_program_Galerije_SC_u_2017._Call_for_exhibition_proposals_for_2017

Galerija SC poziva umjetnike/ce i kustose/ice da se prijave na natječaj za izlaganje u 2017. godini. Rok prijave je 24. lipnja 2016.

Otvaramo poziv za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2017. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe &TD-a, Predvorje Kina SC…).

Programske smjernice Galerije SC posebno podržavaju mlade autore/ice, ali i one autore/ice koji žele unutar svojih prijedloga iskoristiti interdisciplinarne mogućnosti prostora Studentskog centra.

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC

popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu Galerije SC. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Dodatne informacije potražite na:

tel. 385 1 4593 550

mail: galerija@sczg.hr

F: Galerija SC

ENGLISH VERSION:

Gallery SC is inviting all artists and curators to apply for the call for exhibition proposals for 2017. The deadline for applications is June 24th 2016.

Applications refer to solo and group exhibitions, workshops, actions, performances, curatorial concepts, interdisciplinary projects for Gallery SC program in 2017. Applications are open for projects outside the Gallery SC as well (Kiosk, Caffe &TD, Kino SC lobby…).

Gallery’s program guideline supports especially young authors and those authors who are willing to use the interdisciplinary potential of Student centre’s space.

The application should contain:

filled out Gallery SC’s application

– accompanying material (up to 5 photos/sketches, video and/or audio material)

Applications can be delivered by person to the Gallery, sent by mail (Gallery SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) or e-mail (galerija@sczg.hr)

Applications will be considered by Gallery Council and the results will be published on the website (sczg.unizg.hr) and emailed to applicants. Incomplete, late and incorrect applications will not be considered.

Find more information by telephone +385 1 4593 602 or send an email to the e-mail galerija@sczg.hr

ALEN_KASUMOVIC_Pogled_na_svakodnevnicu_iz_sjedece_perspektive

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe fotografija Alena Kasumovića Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive u ponedjeljak, 16. studenog 2015. u 20 sati u Caffe &TD-a.
Izložba je otvorena do 30. studenog 2015. radnim danom od 9 do 22 sata, vikendom od 18 do 22 sata / Facebook event.

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive naziv je serije fotografija nastalih 2012. godine. Ovaj logičan i doslovan naziv odnosi se na određeni kontekst u kojem se autor nalazi – svijet rutine u kojem pogled kamere ima fiksnu poziciju. Jedan rakurs bilježi svakodnevicu u zadanim prostorima koji se autoru nameću sami od sebe – prostor Akademije gdje se školuje, prostor doma na Cvjetnom gdje obitava za vrijeme studija te prostor obiteljske kuće koju posjećuje u međuvremenu. Njegove fizičke predispozicije, zbog kojih je u invalidskim kolicima, na neki način, preuzimaju funkciju režije, tj. dokidaju je do neke mjere. Ono što vidimo na fotografijama približava nam jedno specifično očište zadanih parametara i vrlo je intimnog karaktera, jer ove fotografije prikazuju upravo to, pogled kojem se malo što može dodati ili oduzeti, intimni autorov pogled, bez ostatka, bez kompozicijskih predumišljaja. Osjećaj koji posjeduje u momentu okidanja preteže nad svjesnim i racionalnim odabirom kadra, pozicioniranjem oštrine u njemu, i zaustavljanjem vremenskog kontinuuma, pa bi se moglo reći kako je ovdje, na doslovnoj razini, apostrofirana ona Barthesova izjava u kojoj organ fotografije nije oko koje kroz vizir prati scenu, već ono što okida, tj. prst, a u Alenovom slučaju, usnice. Kroz ovaj tehničko – fizički eksperiment Alen kao da sam sebi želi objasniti ono optički nesvjesno, za koje je Adorno ustvrdio da postaje razvidno upravo izumom fotografije i filma. Moment u kojem autor, da tako kažem, ponovno preuzima kontrolu jest naknadno pregledavanje i uparivanje fotografija u formu diptiha, što je logičan odabir, obzirom na idejno polazište samog fotografskog procesa u kojem zadanost prostora i zadanost očišta podrazumijeva poklapanje perspektivnih silnica samo po sebi. Međutim, način na koji su fotografije uparene ne vodi se stvaranjem iluzije panoramskog preklapanja na mjestu gdje ono između dvije fotografije ne postoji, već uživljavanjem autora u komparativni sadržaj svake pojedine snimke, koje potom, u formi diptiha, stvaraju odnose između različitih subjekata i prostora na značenjskoj razini. Protagonisti fotografija mahom su osobe vezane uz određena mjesta za koja je i Alen vezan istom potrebom, namjerom ili željom. Kolege i prijatelji iz doma u kojem stanuje, Akademija likovnih umjetnosti, sa svim osebujnim ličnostima, te obitelj, prikazani su nenametljivo u svojem svakodnevnom životnom ritmu. Komparirajući na suptilan način sličnosti i razlike u bivanju, autor nam pripovijeda kako je to biti u vlastitoj koži, jer bez obzira na načine, sredstva i narative kojima se služe, umjetnici većinu vremena rade upravo to, pričaju o sebi samima, što katkad biva transponirano na onaj najopćenitiji nivo metafore koja nadilazi određenu individuu, pa samim time i njen rad postaje značajan.

Predrag Pavić

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive predstavlja fotografije nastale na Akademiji likovnih umjetnosti, u studentskom domu te kod kuće.

Fotografije su snimljene iz sjedeće perspektive pomoću upravljača te kamerom, pričvršćenoj na stalak. Stalak je montiran na invalidska kolica.

Serija je predstavljena kao knjiga fotografija, koje su složene u diptihe. Diptisi tematski prikazuju sličnosti gledišta, odnosno razlike u prostorima u kojima boravim. Kako bih naglasio intimnost svakodnevnog života, rad sam lišio kolorizma.

Obzirom na položaj fotoaparata prilagođen mojim fizičkim predispozicijma, kadrovi promatraču približavaju svijet u sjedećem položaju iz moje perspektive koja je obzirom na trenutni životni period primorana na rutinu koja se svodi na tri lokacije: kuća, studentski dom te Akademija.

Ovim fotografijama prikazujem ujedno i svijet ljudi koji me okružuju i društvenu skupinu kojoj pripadam te se ujedno stavljam u poziciju promatrača.

Alen Kasumović

ŽIVOTOPIS

Alen Kasumović (1991.) završio je preddiplomski studij slikarstva na ALUi u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića 2015. Student je diplomskog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer novi mediji.

Izlagao je na više skupnih izložbi: 1. studentsko biennale Autoportret, Galerija Waldinger, Osijek, 2015; ESSL ART AWARD CEE 2015, NO Galerija, MSU, Zagreb; Arti Parti vol. 4 – ORIS, Zagreb, 2015;

32. Salon mladih, Venientes – izbor iz godišnje produkcije ALU 2013/14., HDLU, Zagreb, 2014;

6. zaprešićki biiennale akvarela, Galerija Razvid, POU Zaprešić, 2010.

te sudjelovao na nekoliko radionica: Kako slikati ustima – Malci muzealci, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2015; CreArt – Ljeto na Strossu, DIS(this)ABILITY vol. 2, Strossmayerovo šetalište, Zagreb, 2014, Be Active and Creative not Discriminative, DIS(this)ABILITY, The House Hostel, Zagreb, 2014

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Collector s Invitation ESSL ART AWARD 2015, stipendija Sveučilišta u Zagrebu za nadarene studente u kategoriji do 10 % 2014, Dekanova nagrada za izvrstan uspjeh za akad. god. 2011/12.

kontakt: mungos03@gmail.com
 

Jelena_Lovrec_STILL_LIFE_STILL_ALIVE

Pitanje odnosa umjetnika ili umjetnice prema svojemu radu jedno je od onih vječnih živućih pitanja na koja je teško, ako je uopće moguće, ako je uopće i potrebno – davati kakve jednoznačne odgovore ili opaske. Odnos je to najintimniji, istovremeno i najteži i najiskreniji, a koji je uvijek i beziznimno otvoren promjenama, redefiniranju, krizama, napuknućima, pa i iščeznućima. Veza umjetnika prema onomu što stvara u sebi nosi svu težinu pojedinačnoga života i nerijetko je teško razlučiva od samoga življenja umjetnika ili umjetnice. Ipak, stvarajući subjekt neprestano propituje vlastitu poziciju u odnosu prema svojemu radu, uvijek iznova generirajući „sljedeći korak“, stanovitu nadogradnju prethodne kreativne faze ili, s druge strane, u potpunosti nastoji anulirati stanje „prije“.
U određenoj se mjeri ovakve „stvaralačke inventure“ i propitivanja uzročno-posljedične veze između autorstva i produkcije poduhvatio i posljednji u nizu projekata Jelene Lovrec. Njegov je okidač možda moguće tražiti u razlozima nešto pragmatičnije prirode, kao što je autoričino osvještavanje činjenice da je fizička pretrpanost vlastitim radovima priječi u daljnjemu radu. No, s druge strane, onaj nukleus samoga projekta sasvim je nadišao pitanje pragmatičnosti ili životne praktičnosti, zašavši u sferu mnogih instanci duboko ukorijenjenih u svijet umjetnosti i njegovih zakonitosti. Destabilizacija umjetničkoga rada kao samosvojnog organizma ali nedjeljivog od osobe autora, zatim preispitivanje (vlastite) umjetničke svrhovitosti i koncepta (pre)poznatosti u umjetničkome svijetu te kritika funkcioniranja umjetničkoga tržišta, neka su od najsnažnije podcrtanih pitanja kojima se Jelena Lovrec ovim projektom okrenula.
Rad čine akcije objedinjene sloganom Želim bit’ k’o Berber, upriličene na nekima od najfrekventnijih punktova u Zagrebu, kamo se autorica znala uputiti posljednjih tjedana. Sa sobom je redovito nosila i svoje radove, opus sačinjen od crteža, kolaža i manjih instalacija, a koji su neprekinuto nastajali posljednjih šest godina, odlučivši ih sve – pokloniti slučajnim prolaznicima. Natovareni u velika kolica za kupnju, radovi su tako osvanuli na Trgu bana Jelačića, na Kvaternikovu trgu, kod zgrade HNK te u zoni između Vlaške i Petrove, svakog puta u sve manjemu broju. Kako autorica pojašnjava – i njezina se intimna, ali i profesionalna pozicija, svakog puta mijenjala kako se mijenjala i lokacija. Svaki punkt imao je neku svoju „publiku“; ljude koji se zaustave i postave pitanje ili ga ne postave; ljude koji su željeli samo ostaviti komentar na ovakvu „izložbu“ ili, primjerice, strukture zadužene za održavanje javnoga reda i mira, koji su na Trgu bili primorani i intervenirati. Istovremeno su i ove mikro-interakcije s autoricom također zabilježene fotografski, otvorivši još jednu dodatnu priču, usložnjavajući čitav projekt, izvodeći rad na rad.
Uz umjetninu koju su prolaznici sami odabrali, bilo je nužno da ispune darovnicu, na kojoj, između ostaloga, stoji da se Obdarenik obvezuje čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom.
Određeni je broj obdarenika, stavivši svoj potpis na službeni dokument, uistinu prihvatio odgovornost i zadaću koju je primopredaja obuhvatila, poslavši fotografije rada, sada smještenog u neki novi, autorici posvema nepoznat prostor.
I primjetan kritički moment dao je snažan impetus akciji Jelene Lovrec. Istovremeno bolno ironično, ali, kako kaže, i s nekom dozom istine, pomislila je kakve su to prakse, razmjene, razgovori, dogovori, pregovori, mjeseci, godine i desetljeća nužni kako bi umjetnik postao poznat, odnosno, kako bi nečija djela gotovo zatravila mentalne i fizičke prostore okorjelih „obožavatelja umjetnosti“. Odlučila je, stoga, nakon nekoliko godina vaganja svoje odluke – ući u svako kućanstvo, postati punopravnim dijelom ćaskanja o umjetnosti i umjetninama koje sada krase mnoge privatne prostore. Odlučila je, kako kaže, da – želi bit’ k’o Berber. Na ovaj ili onaj način.
Jedno od pitanja koje je također potpirilo akciju stiglo je iz smjera zakonitosti umjetničkoga tržišta i financijskoga aspekta umjetničkoga rada. Procijeniti umjetninu, „poslati je u svijet“ s naljepnicom o vrijednosti koju je netko drugi iznio ili, s onom koju kupac nudi, kako govori autorica – najmanje je lijepa od okolnosti koje su dio života (i življenja) umjetnika. Nakon mnogih nikada plaćenih radova, čin poklanjanja svega Jeleni Lovrec poslužio je kao bolno ali oslobađajuće rješenje, a koje bi, u konačnici, možda moglo označiti i potencijalnu promjenu na bolje.
Svakako ostaje vidjeti rezultate ovakve radikalne odluke, čiji će se odjeci, po svoj prilici, moći pratiti kroz godine koje slijede. A preostaje razmišljati i o djelima koja su se odcijepila od svoje matice, koja žive neki novi život, kao i o novim djelima koja su obuhvaćena ovom izložbom. Upravo su ti izlošci – fotografije obdarenika i novi smještaj poklonjenih djela – novi radovi Jelene Lovrec, koje novi udomitelji već na izložbi mogu odabrati i pravno se obavezati da će čuvati stečeni rad i poslati Darovatelju fotografiju rada nakon što ga smjesti u svoj dom…
Martina Bratić

Jelena Lovrec rođena je 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primjijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2008. i iste godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2014. godine u klasi prof. Roberta Šimraka na odjelu grafike. Od 2015. godine članica je HDLU-a.

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE

2015. – In English, Please!; Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

2014. – Švedski stol; Galerija Zlati Ajngel, Varaždin

2013. – O znanju, neznanju i drugim tvrdokornostima; Galerija Inkubator,
Zagreb

IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI

 

 

 

 

 

 

 

2015. T-HT nagrada@msu.hr; MSU, Zagreb

2014. Međunarodna izložba grafike; Vetrinjski dvor, Maribor

Osam profila; Narodni muzej, Čazma

Venientes – izložba godišnje produkcije ALU; HDLU, Zagreb

Erste fragmenti X, HDLU, Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

ESSL ART AWARD – VIG special invitation: Junge kunst aus CEE, Beč

2013. ESSL ART AWARD CEE; Essl Museum, Beč, MSU Zagreb

Međunarodna izložba minijatura; Novi dvori, Zaprešić

UMJETNIČKI PROJEKTI

2014. – Scenografija scensko-muzičkog djela Priča o vojniku, međunarodni Opera Exam Festival,
Budapest Liszt Academy, Budimpešta

2013. – Scenografija i vizualni identitet scensko-muzičkog djela Priča o vojniku; dvorana Gorgona, MSU, Zagreb

– Umjetnost na zemlji; land art, Bojana

NAGRADE I PRIZNANJA

2014. Magistar s pohvalom (CUM LAUDE Magister)
2013. Glavna nagrada ESSL Art Award CEE
Nagrada Vienna Insurance Group – Junge Kunst aus CEE
2009. Pohvala Akademije za postignut uspjeh u godini 2008./2009.