HRVOJE_IVANCIC_Put_u_Kathmandu

Autor je na svojem putovanju prošao preko balkanskog poluotoka, Turske, Sirije, Irana, Pakistana, Indije i Nepala. Putovalo se raznim prijevoznim sredstvima tako da je dio puta do Teherana prijeđen kombijem dok je daljnji put nastavljen kombinacijom javnih prijevoza: autobusa, vlakova, minibuseva, autostopom. Fotoaparat je zakoračio u pogranična područja Pakistana i Afganistana poznatim po sukobima s talibanima ali većinom je bilježio kulturu i običaje naroda koji na tim prostorima žive. Ulice Istanbula, život beduina, portreti stanovnika pakistanskih gradova, izolirana plemena, hinduistički običaji samo su neke od tema uhvaćenih u oko objektiva.

Cilj sveukupnog projekta bilo je razbijanje predrasuda o pojedinim zemljama isto kao i bilježenje kulture i običaja pojedinog područja. Vrijedi spomenuti da je odlazak na neka mjesta, poput triju izoliranih dolina gorja Hindukuš, bio vrlo zahtjevan i opasan. Ne bi li se snimila samo jedna fotografija potrebno je bilo zaobići mjesta sukoba gdje se talibani bore za vlastitu samoupravu, voziti se džipovima kroz udoline i planinske lance Hindukuša te se na sličan način vratiti. Pješačenje sirijskom pustinjom ne bi li se sreli beduini također je zahtjevan zadatak kojem se treba posvetiti više nego je to na samoj fotografiji vidljivo.

Izložba dvadeset i jedne fotografije sažeti je put do Nepala na kojem je jasno vidljivo kako se kulture i običaji mijenjaju s odmicanjem na Istok. U današnjem vremenu brzih komunikacija i dobrih zrakoplovnih veza mnogi ne primjete razmolikost kultura našeg planeta. Mnogi jednostavno u trenu dođu iz točke A u točku B, a da nisu osjetili čar samog puta. Krenete li recimo kopnom tada cijela stvar postaje živa i opipljiva. Umjesto da se nalazite 8 000 metara u zraku vi putujete kroz sva divna i raznolika područja koja se, s napredovanjem puta konstantno mijenjaju. “Put u Kathmandu” želi izazvati upravo taj osjećaj raznolikosti i šarenila kugle zemaljske i pokazati da Svijet, iako globalan, još uvijek ima puno različitosti i dobrodošle heterogenosti.

Fotografije su snimljene kamerom Canon eos400d I nalaze se izložene u formatu 115×80 cm.

THIS_BABY_DOLL_WILL_BE_A_JUNKIE

THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE [TBDWBAJ] je projekt nizozemske umjetnice Ulrike Montmann, koji se odvija paralelno u nekoliko različitih europskih zemalja (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Mađarska) u duljem vremenskom razdoblju. Riječ je o audiovizualnom portretu žena, ovisnica o drogama u ženskim zatvorima. Ta je društvena skupina odabrana kao indicator društvenog stanja.

Projekt je realiziran u suradnji Ženske kaznionice u Požegi, Udruge B.a.B.e., Kulture promjene SC-a, Ministarstva pravosuđa RH i Veleposlanstva kraljevine Nizozemske u Zagrebu.

27.04.2009. u 18:00 sati, ispred Galerije SC započinje socijalno angažirani umjetnička akcija This Baby Doll Will Be a Junkie, u kojem će sudjelovati predstavnici kulturnog, javnog i političkog života Hrvatske.

Akcija se sastoji od raznošenja porculanskih lutaka, nastalih u suradnji sa ženama zatvorenicama u Ženskoj kaznionici u Požegi, po javnim mjestima Grada Zagreba.

Iste večeri u Galeriji SC u 18.30, otvorit će se izložba pod nazivom Ljudski park i započet će javna rasprava na temu problema ovisnosti i ulozi socijalno-angažirane umjetnosti u njihovom rješavanju.

Na debati će sudjelovati: Nataša Škaričić (moderatorica), Vesna Babić, Barbara Blasin, Iva Kovač, Alexandra Landre, Kristina Leko, Ljubica Matijević-Vrsaljko, Željko Mavrović, Slavko Sakoman, Sanja Sarnavka, Benjamin Perasović, Robert Torre, Maja Vučić.

Raspored događanja:

27.04.2009. u 18.00 Umjetnička intervencija, otpočinje ispred SC-a Zagreb, u Savskoj ulici

27.04.2009. u 18.30 Otvorenje izložbe i javna debata, Galerija SC

Izložba Ljudski park može se pogledati do 30. travnja 2009. godine u Galeriji SC.

Više o projektu možete saznati na službenim stranicama� www.thisbabydollwillbeajunkie.com

SC_Gallery_open_call_for_exhibitions_for_the_year_2010

SC Gallery supports works that include all types of cooperation (national and international ones), multidisciplinarity, interactivity and innovation.

Priority will be given to younger authors who can apply to the already existing concept – They are coming… (solo exhibition that includes cooperation with younger colleagues – curators). We also encourage works that activate other premises of the Student Centre:

• ITD Coffee bar
• PU Gallery (cinema lobby)
• Kiosk Gallery (east entrance)
• and all the other premises within the SC

Works in all art techniques and mediums can be applied (painting, sculpture, graphic, photography, installation, video, performance, ambient, spatial interventions, new media, happening…) and curatorial concepts. Artists and/or curators are expected to be prepared to give a sort of public talk about their work or the topic relevant for their work (artist talk, exhibition guidance, lecture/presentation etc.)

The application for the competition should contain:

• first name, last name, address, contact telephone number and an e-mail address
• curriculum vitae
• description of the project
• technical specifications of the project (dimensions, medium, necessary technical equipment)
• following material (photographs, digital documentation, audio, video)
• information on possible application of the same project / work for some other exhibition space!
(solely for the purposes of mutual coordination of the program and its financing)

Applications can be sent by e-mail to galerija@sczg.hr (specifying – for SC Gallery competition), or to the address Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb, or can be delivered personally in the Gallery every workday from 12 pm to 3 pm, or by an arrangement made by telephone.

Received documentation can be picked up after the competition is over until the end of the year 2009. After that date the gallery does not take responsibility for applied documentation.

Incomplete and late applications will not be taken into consideration.

For all the additional information please write to galerija@sczg.hr or call + 385 1 4593 602 / SC Gallery.

The competition is opened from May 20th until June 20th, 2009.
www.sczg.hr/galerija

NARCISSISTER

Kroz inteligentnu dekonstrukciju popularnih medija, njezini eksplicitni pokreti otkrivaju raznovrsne tjelesne užitke ženske� eksualnosti te sugeriraju rod koji je ujedno neodređen, varljiv i odvažan. U njoj svojstvenim pokretima samozadovoljavanja, istraživanja vlastite osobnosti i nevjerojatnih akrobacija koje služe u izričaju osobnog iskaza ljubavi, Narcissister komunicira jezikom koje su rijetke žene uspjele svladati, a još su rjeđe te koje ga se usude govoriti. Ovaj premijerni nastup predstavlja njezinu najopsežniju upotrebu miješanih medija, s videouradcima, ručno izrađenim rekvizitima i kostimima, kao i glazbenu partituru napisanu u suradnji s partnerom, Evanom Collierom. Prethodna djela poput Ass/Vag, I’m Everywoman i The Russian Doll pojavit će se tijekom izvedbe novog materijala. Vidjet će se i niz glumaca obučenih poput Narcissister, od
kojih će svaki u danom trenutku uključivati publiku u Narcissisterin očaravajući svijet. Uranjajući publiku u Narcissisterin uzbudljiv tijek čiste, neumanjene taštine, ovaj projekt razmatra moć narcizma svojih izvođača koja doseže eksponencijalnu razinu. Kako se njezin zaprepašćujući izraz reflektira s ekrana prema članu publike, i opet prema izvođaču, tako se verzija mitološkog "jezera" u kojem se Narcis ogledao i koje ga je začaralo nanovo stvara.

 

Prije nego što se nazvala Narcissister, bila je profesionalna plesačica suvremenog plesa koja je glavninu obrazovanja stekla u Američkom plesnom centru Alvina Aileya. Od profesionalnih dostignuća ističe nastup s Aileyjevom trupom u Memoriji – jednom od najznačajnijih djela te trupe, turneju po Europi s njemačkom rock-operom, gdje je nastupala kao plesačica, i nastup u industrijskom djelu za kompaniju Mercedes Benz.

 

Uz nastupe, Narcissister je aktivna i u drugim kreativnim medijima poput suvremene izrade tekstilnih i drugih kolaža, kiparstva, umjetničke grafike i fotografije. Narcissister je intenzivno radila i kao komercijalna umjetnica, uređujući izloge trgovina te kao stilistica i umjetnička voditeljica projekata za impresivnu bazu klijenata. Njezini nastupi integriraju dotadašnje iskustvo profesionalne plesačice s njezinom trenutnom vizualnom idejom i praksom komercijalne umjetnosti.

Narcissister je za svoje iznimno živopisne izvedbe dobila priznanje kao izuzetna umjetnica kroz razne pisane pozive za nastupima i dodijeljene nagrade. Njezin umjetnički film The Self-Gratifierosvojio je nagradu za "najbolju upotrebu seksualne igračke" na festivalu erotskog filma Good Vibrations 2008. godine. U travnju prima Nagradu Bistro za izniman vodvilj/burlesku, u kategoriji koja je nastala upravo kako bi se odalo priznanje njezinom radu. Odabrana je za rezidencijalnog izvedbenog umjetnika u organizaciji Galerije Art in General i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, ovog proljeća u Zagrebu, a nastup na MBZ-u dio je tog njezinog programa.

 

Program je realiziran u suradnji sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika Zagreb.

Sveta_izlozba_Denisa_Kraskovica

Od samih početaka njegovi radovi dokaz su svestranosti, kako umjetničke, vidljive u virtuoznoj tehničkoj izvedbi, koja ne mari za medij (skulptura, slikarstvo, crtež, strip, video), tako i sadržajne, koja varira od životinjsko-biljnih i religijskih motiva, preko autoportreta i jednostavnih dosjetki do konceptualnih situacija s brojnim asocijativnim slojevima. Denis Krašković i dalje je "kriv" za apsolutno vladanje brojnim tehnikama, potpuno srčano predavanje radu, kulturalno vagabundstvo i neizmjernu dosjetljivost, mogućnost jednostavnog, ali sadržajnog izražavanja te za, kako bi naglasio Enes Quien, ljubav prema prirodi i slobodnim bićima u prirodi, poglavito životinjama.
Upravo iz toga proizlazi i odabir teme ove izložbe: sveti Franjo Asiški razgovara sa životinjama. Lik sveca okružen je s trinaest životinja koje s pažnjom slušaju njegove riječi dok mu, četrnaesta, ptičica, sjedi na podlaktici. Kipovi životinja po oblikovanju te završnom i vrlo važnom elementu Denisova rada – boji – odmah prizivaju poznatog jarunskog Kita, ali i mnoge manje poznate autorove izvedbe. Svinje, ovca, morski lav, kljucajuća kokoš prepoznatljivi su predstavnici svojih vrsta, no stilski pojednostavljenih karakteristika, što ih čini još umiljatijima. Sveti Franjo, iako stiliziran, u svojim je crtama ipak određeniji, jer on je glavni akter, onaj kojem su životinje okrenute, onaj kojega slušaju. Ujedno, on je jedini bez boje. Izdvojen kao prenositelj poruke koju veseli učenici rado prihvaćaju.
Postavljanje religijskih motiva u galerijski prostor kod jednog će dijela publike izazvati neodobravanje, a kod drugog slijepo poštovanje, oboje proizašlo iz površnog tradicionalističkog (ne)shvaćanja religije. No zastanite li malo, otvorite se za kontemplaciju i posvetite razmišljanju o Svetom Franji onoliko vremena koliko dnevno letite preko žutih stranica novina ili portala (hotimično ili ne). Postavite ga kao svojeg virtualnog prijatelja i vrijednosti će postati jasne. Umjetnikov odabir ovog sveca djelomično razumijemo kroz zajedničku ljubav prema životinjama, ali povezanost se očituje i na drugim razinama. Denisa se prepoznaje i po njegovim ekološki osviještenim radovima, kao što je ciklus ugroženih vrsta, a sveti Franjo zaštitnik je okoliša, što ukazuje na isti senzibilitet, u današnje doba nužan, ali svejedno rijedak. Poruke ovoga sveca, njegovo propagiranje nematerijalizma i ljubav prema gospođi Siromaštini bile su krajnost čak i u njegovo doba. Kapitalizam danas takav stav čini još ekstremnijim, u svom žrvnju on nam ne ostavlja ni trenutak slobodnog vremena u kojem bismo osvijestili te, za neku buduću generaciju, vrlo bitne teme. Katkad pogasimo sva suvišna svjetla, recikliramo papir ako je kontejner u blizini, ali svakog dana ponovo krećemo u istu nemilosrdnu borbu za opstanak u kojoj gotovo uvijek pokleknemo pred sumnjivim, ali lak(š)im vrijednostima.
Današnje zvijezde i idoli nude kratkoročnu besciljnu zabavu. Denis Krašković pred nas postavlja idola koji ima što reći, čiji su ciljevi svevremenski, evergreeni koje je većina nas putem pomalo zaboravila. Vrijeme je da im se ponovo posvetimo, što ovaj rad upravo od nas i očekuje. Svojom vedrinom i pozitivnim karakterom rad nije moralna prodika, već se urezuje u sjećanje i očekuje da mu se posvetite, da ga se prisjećate i iznova čitate. Ozbiljna tema pitanja vrijednosnog sustava i njegova gubitka sakrivena je iza vedrih, pomno odabranih boja.
Za početak sveti vas Franjo poziva da se pridružite životinjama i poslušate alternativu koju on nudi. Denis Krašković svojim će dojmljivim radom s vremena na vrijeme upasti u vaše sjećanje i u tom trenutku vas potaknuti na lagani osmijeh. Na vama je da prihvatite izazov i posvetite mu malo vremena, možda i donesete koju novu pozitivnu odluku. Zamislite što bi se desilo kada bi cijeli svijet učinio tako!

Marta Kiš

Oni_dolaze…_MAJA_VODANOVIC_Slike

Sjena, taj neuhvatljivi, nematerijalni negativ predmeta u sebi krije bizarnu čar. Karakter sjene kao nečeg trenutačnog, eteričnog i mističnog fascinirao je i Matoša, tog suvremenika impresionista koji je unatoč divljenju za bogatstvo boje i svijetla Monetovih živerniovskih vrtova napisao: „Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći.“ Ona privlači oko i stimulira maštu: projicirajući u jednoj tamnoj plohi trodimenzionalne stvari, te deformirajući njihove obrise, uljuljkuje nas u razmišljanja, stvara prostor zaštićen od svijetla koji potiče na introspekciju i mir. To je svojevrstan crtež koji nas prati cijelog života, okružujući nas neprestano.

Sjene su osnovni motiv i fascinacija ulja na platnu Maje Vodanović. Na njezinim monokromnim platnima vidimo tonski istaknute oblike, neraspoznatljive na prvi pogled. To su sjene koje bacaju predmeti: uglavnom sobne biljke, deformirane i izdužene zbog kuta pod kojim svijetlo djeluje na predmete. Sjena kao nešto neuhvatljivo i nematerijalno upravo je genijalno shvaćena i interpretirana na ovim platnima koja stalno balansiraju na nesigurnoj granici između apstraktnog i konkretnog. Te deformirane konture stvari prikazane na ovakav način više sugeriraju nego što ekspliciraju objekt tako da ove slike u vizualnom mediju provode tu postavku koju je Mallarm� savjetovao pjesnicima.

Pred vratima apstraktne umjetnosti nalaze se Monetova kasna ostvarenja – lopoči. Dovevši impresionističku teoriju o slici kao obojanom polju do krajnjih konsekvenci pred kraj svog života Monet je slikao lopoče kao polja čistih boja koja već gube predmetnost, gube referenciju na motiv bivajući samo obojanim plohama. Slikanje sjena, područja utišanih boja, nastavlja se logično na monetovske eksperimente, jer kako su njegovi lopoči (ponekad zaista samo nominalno) upućivali na predmetno slikarstvo, slike Maje Vodanović činjenicom slikanja sjena ukazuju na predmetnost nekog objekta (koji je tu sjenu bacio). No sjena je sama po sebi nepredmetna, ona je ploha (poput slike), tamna ploha koja utišava boje predmeta na koji su bačene. Slika ne prikazuje predmet, čak niti njegov svjetlosni otisak (kako su govorili impresionisti) već njegov svjetlosni negativ.

Platna su monokromna te djeluju na nas prvenstveno bojom, naprosto fizičkom prisutnošću određene, najčešće pastelne, boje, fizikalnom emisijom fotona od predmeta. Sama slika Maje Vodanović shvaćena je kao predmet: od samih naziva koji upućuju da je ona samo slika, do poteza koji su sve uočljiviji, kako slikarica razvija svoj jezik. Predmet nije više motiv slike – predmet je slika.

No ove su slike također povezane sa stvaranjem posebne atmosfere, te se i na taj način nadovezuju na monetovsko poimanje boje. To su slike intimnog prostora to jest interijera sobe u skrovitim, neodređenim prikazima, pune svakodnevnih predmeta s osobnim vrijednostima (kroz koje progovaraju proustovski duhovi sjećanja). Sjene predmeta obraćaju nam se s ovih platana melankolično i sjetno poput bolećive Matoševe proze na koju smo se nadovezali na početku: „Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera…“

gost kustos Feđa Gavrilović

PERFORACIJE_-_Tjedan_izvedbenih_umjetnosti_-_POZIV_ZA_PRIJAVU_RADOVA

Cilj Perforacija je iniciranje novih produkcija, poboljšanje prezentacijskih uvjeta te jačanje veza na nezavisnoj kulturnoj sceni. Program prvog izdanja Perforacija usmjeren je na okupljanje umjetnika iz Hrvatske i susjednih zemalja, čije se izvedbe temelje na plesnom, kazališnom i likovnom izrazu te prijelaznim i graničnim područjima različitih disciplina.

Za prijavu je potrebno:

– koncept rada / izvedbe

– tehničke potrebe

– CV

– fotografije ili info materijale prijašnjih izvedbi

Prijave slati mejlom na perforacije@gmail.com ili poštom na adresu: Centar za mirovne studije (za Perforacije), Pierottijeva 3/III, 10000 Zagreb.

Rok prijave je 26. 6. 2009.

Perforacije će uz prezentaciju radova biti i prostor susreta umjetnika s inozemnim producentima i direktorima kazališta i kulturnih centara iz SAD-a i Europe, koji su već najavili svoj dolazak.

Uz izbor umjetnika i radova po pozivu festivala, Perforacije pozivaju sve zainteresirane da predlože svoje izvedbene koncepte, odnosno performans u bilo kojem obliku ili žanru: body art, ritual, akcija, happening, intervencija, itd.

Odabrani prijedlozi bit će predstavljeni u okviru programa Perforacija te honorirana izvedba. Uz to nudimo i podršku u pripremnoj i produkcijskoj fazi prema potrebi projekta i našim mogućnostima. Podrška uključuje mogućnost rada u prostorima Studentskog centra u Zagrebu tijekom srpnja, kolovoza i rujna, participaciju u troškovima smještaja i puta umjetnika koji nisu iz Zagreba i druge mogućnosti prema pojedinačnim potrebama

Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti je projekt udruge Domino, a organizira se u partnerstvu s Kulturom promjene SC-a iz Zagreba i Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika.

AM_I_THAT_NAME

Oznaka roda za kulturu je relevantna. Oznake se rabe da bi se na što uputilo, što prepoznalo, pojasnilo, objavilo ili o čemu obavijestilo. Označavanjem se što ili koga čini raspoznatljivim, uporabnim, raspoloživim, posjedovnim.

Početkom 70-ih, Barthes i Kristeva rabe pojam označavanja u opreci prema pojmu označivosti, pri čemu o označavanju govore u kontekstu dominacije simboličkoga (svjesnog) nad semiotičkim (nesvjesnim) modalitetom, za razliku od označivosti koju dovode u vezu sa slobodnom igrom označitelja i užitkom koji je izazvan odsustvom imperativa „ispravne interpretacije“.

Predgovor tekstu Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta / Gender Trouble. Feminism and the Subversion of Identity, Judith Butler započinje sljedećom rečenicom: „Suvremene feminističke rasprave o značenjima roda opetovano izazivaju stanovit dojam nevolje, kao da bi neodređenost roda na kraju mogla završiti neuspjehom feminizma.“ 1

U poretku rodne pojmljivosti, označivost bi donijela / značila – zbrku. Spomenuti predgovor nastavlja se ovako: „Nevolja možda ne mora nositi takav negativan prizvuk.“

Ako, kada govorimo o feminizmu, odnosno, feminizmima i feminističkim diskursima, pritom podrazumijevamo neki subjekt kojemu se feminizam obraća ili za kojega se artikulira, ako feminizam pretpostavlja neki zajedničkim obilježjima označen identitet za kojega se i koji predstavlja, tada je u to podrazumijevanje implicitno uključena norma, kao ono što veže pojedince/ke skupa. Norma stvara jedinstvo samo kroz strategiju isključivanja.

Je li „subjekt“ feminizma unaprijed definiran i čime? U čemu je nevolja toga definiranja, i što nevolja čini tom definiranju?

Izložba Am I That Name? ostvarena je kroz istraživanje i komunikaciju sa umjetnicama i umjetnicima mlađe generacije, s područja uže regije, koje/i se u svom radu kritički referiraju na pitanja poimanja rodnih identiteta i subjekta, pri čemu je rod „uzet“ kao nešto što se izvršava kroz strukture predstavljanja. No, radovi ne artikuliraju neku „zajedničku diksurzivnu praksu“, niti su, budući da je riječ o umjetnicama i umjetnicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, grupirani u nešto što bi imalo namjeru prizivati predstavljački eho nekog bivšeg ili sadašnjeg „etniciteta“.

Performativ, koji se kao govorni čin značenjski ostvaruje kroz svoje bihevioralno izvršenje (izvođenjem, izgovaranjem, ispisivanjem ili čitanjem), ovdje je stavljen „u službu“ priče, s namjerom miniranja kategoričnosti. S obzirom na to da je rod izvediv jedino kroz performativ, realnost se roda i sama proizvodi kao učinak performanse, dok se specifičnost medija videa, performansa ili video – performansa pokazuje upravo u simultanitetu „stvarnosti“ i paradoksalnosti toga izvođenja.

Razvoj rodnih i queer preko feminističkih teorija, pokazao je inzistiranje na identifikaciji i lociranju subjekta feminiz(a)ma vrlo problematičnim i, štoviše, samorazarajućim. Ako se, umjesto subjekta, kojim se, prema Luce Irigaray, ne može biti bez Drugog, locira norma kao nešto što ne samo garantira, već i prijeti ustaljenom poretku, onda acting, doing, making i becoming može pretpostavke za bivanje stvarnim ili nestvarnim, dovoditi u pitanje.

U filmu „Judith Butler: Philosophical Encounters of the Third Kind“ (Paule Zajdermann, Fra, 2006.), Judith Butler započinje predavanje u jednoj pariškoj knjižari ovime: „Well, I must say, in my view, gender is always a failure, where everyone fails, and it’s a very good thing, that we fail…“2

***

Legitimacija pogreške kao konstitutivnog elementa procesa (de)konstrukcije vlastite rodnosti diskurs je unutar kojeg izloženi radovi dobivaju svoju djelatnost. Razumijevanje roda kao pluralnog (za razliku od binarnog) fenomena, kao determinante identiteta koji će biti napunjen tim pogreškama vodi ka uspostavi nebrojeno mnogo rodnih idetiteta, koji zagušuju i onemogućavaju uspostavljanje čvrstih razgraničenja. Strategija uspostavljanja rodne pluralnosti jedna je od mogućnosti dokidanja roda kao jedne od glavnih okosnica oko kojih se identitet uspostavlja.

Feministički diskurs i sam oprimjeruje značenjsko polje fluidnosti, nedefinirivosti i disperznosti koje nastoji uspostaviti kao legitimni modus djelovanja. Predstavaljnje vlastitih pozicija kao neuhvatljivih i konstantno promjenjivih, strategija je koja nužnost kategorizacija odbacuje kao irelevantnu i time eliminira moguća represivna djelovanja. Feministički diskurs ne možemo, a zasigurno ni ne trebamo nastojati dohvatiti u njegovu konkretnijem značenju – on naprosto predstavlja mogućnost za tkanje novog sustava označiteljskih praksi koje ne teži koherentnosti, dosljednosti, binarnosti ili krajnjoj jasnosti. Am I That Name? u određenoj je mjeri proširenje tog polje, mjesto koje samo po sebi gradi vlastiti operativni sistem, u kojem izloženi radovi ne nose zapečaćena značenja, niti traže svoje mjesto nužno u korelaciji jedni s drugima, već vlastite pozicije predstavljaju tek kao mogućnosti, legitimne i neparadigmatske mogućnosti, kao intimistička uprizorenja vlastitih povijesti.

***

Kretanje unaprijed zadanim sustavima, granicama i odnosima znanja i moći, vrlo često rezultira u opozicijskim praksama: željom za sugovornikom i emancipacijom pogleda. Hvatanje tog pogleda bez našeg uplitanja i davanje legitimnosti mikropričama i osobnim iskustvima, unosi nered u svijet u kojem je ekonomija moći isuviše centralizirana. Upravo taj nered i težnja ka dislociranju i raspršenosti cilj je naših metoda, koje u isto vrijeme funkcioniraju po principu negiranja tog istog cilja kao nečeg što jasno zadaje i zatvara priču. Intimizacija znanja i davanje prostora artikulaciji individualnog iskustva suprotstavljaju se represivnim mehanizmima kontrole, stroge određenosti i krajnje definiranosti velikih povijesti. Uključivanje regije ovdje je čvrsto povezano s feminističkom epistemologijom koja odbija velike priče i ne donosi velike zaključke. Regionalnost je stoga fluidni označitelj, a u ovoj se izložbi neprestano dislociramo, jer se kulturalno i politički određujemo brisanjem i dokidanjem granica. Dekonstrukcija, kako subjekta feminizma tako i nacije-države, nužno dovodi do novih i nepredvidih značenja, koja se kao takva ne pojavljuju da bi �zakopala� ona stara ili stvorila bolje konstelacije i nove hijerarhije, već da bi naglasila disperzivnost i multiplicirala poglede. Autorski tekstovi umjetnika i umjetnica produžeci su tih pogleda, a njihove priče neminovno ostvaruju dijalog; naši se pogledi mijenjaju i poprimaju neočekivane oblike.

WO_kolektiv // Jelena Graovac, Marijana Rimanić, Tanja Špoljar

PUMA_34

U noći s 14. na 15. travnja nepoznati počinitelji počinili su veliku štetu išaravši zid u Studentskom centru, Savska 25.

Ukoliko imate ikakvih informacija o ovom nemilom događaju molimo da nam ih javite!

MIRJANA_BATINIC_A_Place_Of_Home

A Place Of Home je interaktivna audio instalacija koja se pokreće ulaskom posjetitelja u aktivnu zonu zamračenog prostora Galerije. Svaki zvučnik, postavljen na stropu Galerije, predstavlja određen dio autoričinog stana i emitira zvukove koji se odnose na taj dio. Glas vodi posjetitelja kroz zatamnjenu Galeriju objašnjavajući prostor autoričinog doma. Autorica prema sjećanju opisuje mjesto i situaciju smještajući ih u Galeriju, a počinje doslovnim opisom svog životnog prostora postupno prelazeći u iskazivanje svog unutarnjeg stanja izazvanog preseljenjem iz Splita u Ljubljanu.

Rad se bavi pitanjem identiteta, ne/pripadanja, nostalgije.
Ovdje je prisutan i odnos manipulacije te slobode; postavlja se pitanje želi li posjetitelj ući u mračan prostor, istražiti ga i u kojoj mjeri, te koliko mu je ovakva sitacija ne/lagodna.

Mrak u Galeriji i neizvjesnost pri ulasku mogu ukazivati na umjetnikovu manipulaciju posjetiteljem iako on zapravo ima mogućnost odabira, bez njega se rad ni ne može pokrenuti. Ipak, manipulacija posjetiteljem je u njegovoj dvojnoj ulozi; on je istodobno posjetitelj i korisnik rada.