Oznaka roda za kulturu je relevantna. Oznake se rabe da bi se na što uputilo, što prepoznalo, pojasnilo, objavilo ili o čemu obavijestilo. Označavanjem se što ili koga čini raspoznatljivim, uporabnim, raspoloživim, posjedovnim.
Početkom 70-ih, Barthes i Kristeva rabe pojam označavanja u opreci prema pojmu označivosti, pri čemu o označavanju govore u kontekstu dominacije simboličkoga (svjesnog) nad semiotičkim (nesvjesnim) modalitetom, za razliku od označivosti koju dovode u vezu sa slobodnom igrom označitelja i užitkom koji je izazvan odsustvom imperativa „ispravne interpretacije“.
Predgovor tekstu Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta / Gender Trouble. Feminism and the Subversion of Identity, Judith Butler započinje sljedećom rečenicom: „Suvremene feminističke rasprave o značenjima roda opetovano izazivaju stanovit dojam nevolje, kao da bi neodređenost roda na kraju mogla završiti neuspjehom feminizma.“ 1
U poretku rodne pojmljivosti, označivost bi donijela / značila – zbrku. Spomenuti predgovor nastavlja se ovako: „Nevolja možda ne mora nositi takav negativan prizvuk.“
Ako, kada govorimo o feminizmu, odnosno, feminizmima i feminističkim diskursima, pritom podrazumijevamo neki subjekt kojemu se feminizam obraća ili za kojega se artikulira, ako feminizam pretpostavlja neki zajedničkim obilježjima označen identitet za kojega se i koji predstavlja, tada je u to podrazumijevanje implicitno uključena norma, kao ono što veže pojedince/ke skupa. Norma stvara jedinstvo samo kroz strategiju isključivanja.
Je li „subjekt“ feminizma unaprijed definiran i čime? U čemu je nevolja toga definiranja, i što nevolja čini tom definiranju?
Izložba Am I That Name? ostvarena je kroz istraživanje i komunikaciju sa umjetnicama i umjetnicima mlađe generacije, s područja uže regije, koje/i se u svom radu kritički referiraju na pitanja poimanja rodnih identiteta i subjekta, pri čemu je rod „uzet“ kao nešto što se izvršava kroz strukture predstavljanja. No, radovi ne artikuliraju neku „zajedničku diksurzivnu praksu“, niti su, budući da je riječ o umjetnicama i umjetnicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, grupirani u nešto što bi imalo namjeru prizivati predstavljački eho nekog bivšeg ili sadašnjeg „etniciteta“.
Performativ, koji se kao govorni čin značenjski ostvaruje kroz svoje bihevioralno izvršenje (izvođenjem, izgovaranjem, ispisivanjem ili čitanjem), ovdje je stavljen „u službu“ priče, s namjerom miniranja kategoričnosti. S obzirom na to da je rod izvediv jedino kroz performativ, realnost se roda i sama proizvodi kao učinak performanse, dok se specifičnost medija videa, performansa ili video – performansa pokazuje upravo u simultanitetu „stvarnosti“ i paradoksalnosti toga izvođenja.
Razvoj rodnih i queer preko feminističkih teorija, pokazao je inzistiranje na identifikaciji i lociranju subjekta feminiz(a)ma vrlo problematičnim i, štoviše, samorazarajućim. Ako se, umjesto subjekta, kojim se, prema Luce Irigaray, ne može biti bez Drugog, locira norma kao nešto što ne samo garantira, već i prijeti ustaljenom poretku, onda acting, doing, making i becoming može pretpostavke za bivanje stvarnim ili nestvarnim, dovoditi u pitanje.
U filmu „Judith Butler: Philosophical Encounters of the Third Kind“ (Paule Zajdermann, Fra, 2006.), Judith Butler započinje predavanje u jednoj pariškoj knjižari ovime: „Well, I must say, in my view, gender is always a failure, where everyone fails, and it’s a very good thing, that we fail…“2
***
Legitimacija pogreške kao konstitutivnog elementa procesa (de)konstrukcije vlastite rodnosti diskurs je unutar kojeg izloženi radovi dobivaju svoju djelatnost. Razumijevanje roda kao pluralnog (za razliku od binarnog) fenomena, kao determinante identiteta koji će biti napunjen tim pogreškama vodi ka uspostavi nebrojeno mnogo rodnih idetiteta, koji zagušuju i onemogućavaju uspostavljanje čvrstih razgraničenja. Strategija uspostavljanja rodne pluralnosti jedna je od mogućnosti dokidanja roda kao jedne od glavnih okosnica oko kojih se identitet uspostavlja.
Feministički diskurs i sam oprimjeruje značenjsko polje fluidnosti, nedefinirivosti i disperznosti koje nastoji uspostaviti kao legitimni modus djelovanja. Predstavaljnje vlastitih pozicija kao neuhvatljivih i konstantno promjenjivih, strategija je koja nužnost kategorizacija odbacuje kao irelevantnu i time eliminira moguća represivna djelovanja. Feministički diskurs ne možemo, a zasigurno ni ne trebamo nastojati dohvatiti u njegovu konkretnijem značenju – on naprosto predstavlja mogućnost za tkanje novog sustava označiteljskih praksi koje ne teži koherentnosti, dosljednosti, binarnosti ili krajnjoj jasnosti. Am I That Name? u određenoj je mjeri proširenje tog polje, mjesto koje samo po sebi gradi vlastiti operativni sistem, u kojem izloženi radovi ne nose zapečaćena značenja, niti traže svoje mjesto nužno u korelaciji jedni s drugima, već vlastite pozicije predstavljaju tek kao mogućnosti, legitimne i neparadigmatske mogućnosti, kao intimistička uprizorenja vlastitih povijesti.
***
Kretanje unaprijed zadanim sustavima, granicama i odnosima znanja i moći, vrlo često rezultira u opozicijskim praksama: željom za sugovornikom i emancipacijom pogleda. Hvatanje tog pogleda bez našeg uplitanja i davanje legitimnosti mikropričama i osobnim iskustvima, unosi nered u svijet u kojem je ekonomija moći isuviše centralizirana. Upravo taj nered i težnja ka dislociranju i raspršenosti cilj je naših metoda, koje u isto vrijeme funkcioniraju po principu negiranja tog istog cilja kao nečeg što jasno zadaje i zatvara priču. Intimizacija znanja i davanje prostora artikulaciji individualnog iskustva suprotstavljaju se represivnim mehanizmima kontrole, stroge određenosti i krajnje definiranosti velikih povijesti. Uključivanje regije ovdje je čvrsto povezano s feminističkom epistemologijom koja odbija velike priče i ne donosi velike zaključke. Regionalnost je stoga fluidni označitelj, a u ovoj se izložbi neprestano dislociramo, jer se kulturalno i politički određujemo brisanjem i dokidanjem granica. Dekonstrukcija, kako subjekta feminizma tako i nacije-države, nužno dovodi do novih i nepredvidih značenja, koja se kao takva ne pojavljuju da bi �zakopala� ona stara ili stvorila bolje konstelacije i nove hijerarhije, već da bi naglasila disperzivnost i multiplicirala poglede. Autorski tekstovi umjetnika i umjetnica produžeci su tih pogleda, a njihove priče neminovno ostvaruju dijalog; naši se pogledi mijenjaju i poprimaju neočekivane oblike.
WO_kolektiv // Jelena Graovac, Marijana Rimanić, Tanja Špoljar