(…)
Umjetnici imaju povlasticu, ali i teret, bavljenja vlastitim i tuđim iskustvom kroz djela. Možda je naivno i relativističko gledanje, no u posve doslovnom smislu, kipari u svojem radu imaju možda najteži teret. Izražavanje u materijalu poput drva ili kamena, do određene mjere ne podnosi pogreške i katkada željeni rezultat ne proistječe iz autorove sposobnosti, koliko od same volje materije da se podvine njegovoj ideji.
Slijedom ovoga razmišljanja video-rad te druge radove iz ciklusa, skulpture izvedene u glini, kamenu te aluminiju, s jedne strane sagledavam kao simboličku referencu na životne teškoće, ali i kao osvještavanje samoga umjetničkoga procesa stvaranja. Iako Daniel postupno ulazi u različite medije, kiparsko iskustvo prepoznaje se kao temelj njegova umjetničkoga razmišljanja.
Radovi su formirani kao snažan simbol – trn. Ovisno o izražajnosti pojedinih materijala i načinu na koji je oblikovano, svako djelo određeno je zasebnim kontekstom i mogućnošću iščitavanja. Trn sastavljen od cigli implicira primjerice čin građenja, to jest inherentnu čovjekovu potrebu da gradi, izrađuje – svoj životni prostor ali i sam život. Koristeći pak reskost i prodornost aluminija, Daniel oblikuje velike objekte kojima simulira oštro probijanje (poda i stropa galerije), koje iza sebe ostavlja vidljive posljedice (krhotine). Kameno trnje, postavljeno na otvorenom, dimenzijama i grubo obrađenom površinom doimaju se poput pradavnih ljudskih, pa čak i životinjskih tragova na zemlji.
U radu koji se predstavlja na ovoj izložbi, Daniel postiže krajnje osobni trenutak bavljenja temom. Metafora se, naime, istovremeno transformira u djelo i u htjelo, odnosno kroz autorovo htjelo ona postaje djelo – performans zabilježen video-radom i (krhki) objekt – trn (oblikovan od autorove odrezane kose).
Suština samog rada je čin u kojem Daniel kao autor i subjekt transponira svoje iskustvo getoizacije, koja počinje kao i svaki drugi vid oduzimanja slobode, osnovnoga prava svakoga bića, šišanjem kose – izmjenom i oduzimanjem identiteta pojedinca.
Nadalje, sagledala bih karakter trnja od kose koje Daniel slaže pred sobom, i koji su raspoređeni u prostoru galerije. Svaki trn proizlazi izravno od njegove materije, dio je njegova tijela i kao takav najvjerodostojniji znamen njegova iskustva. Njegova krhkost, efemernost, jer dovoljno je jače strujanje zraka ili druga fizička intervencija, da se rasprhne, predočuje zapravo krhkost i efemernost ljudskoga života, te njegovu podložnost vanjskim utjecajima. Trnje je također dovedeno, pored konteksta patnje, i u kontekst otpora, otpora koji je upitan u svom krajnjem rezultatu, zato trnje i jest kreirano od fragilne materije (kose), materije koja u sebi sadrži zapis vremena.
(…)
Barbara Vujanović