Sjena, taj neuhvatljivi, nematerijalni negativ predmeta u sebi krije bizarnu čar. Karakter sjene kao nečeg trenutačnog, eteričnog i mističnog fascinirao je i Matoša, tog suvremenika impresionista koji je unatoč divljenju za bogatstvo boje i svijetla Monetovih živerniovskih vrtova napisao: „Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći.“ Ona privlači oko i stimulira maštu: projicirajući u jednoj tamnoj plohi trodimenzionalne stvari, te deformirajući njihove obrise, uljuljkuje nas u razmišljanja, stvara prostor zaštićen od svijetla koji potiče na introspekciju i mir. To je svojevrstan crtež koji nas prati cijelog života, okružujući nas neprestano.
Sjene su osnovni motiv i fascinacija ulja na platnu Maje Vodanović. Na njezinim monokromnim platnima vidimo tonski istaknute oblike, neraspoznatljive na prvi pogled. To su sjene koje bacaju predmeti: uglavnom sobne biljke, deformirane i izdužene zbog kuta pod kojim svijetlo djeluje na predmete. Sjena kao nešto neuhvatljivo i nematerijalno upravo je genijalno shvaćena i interpretirana na ovim platnima koja stalno balansiraju na nesigurnoj granici između apstraktnog i konkretnog. Te deformirane konture stvari prikazane na ovakav način više sugeriraju nego što ekspliciraju objekt tako da ove slike u vizualnom mediju provode tu postavku koju je Mallarm� savjetovao pjesnicima.
Pred vratima apstraktne umjetnosti nalaze se Monetova kasna ostvarenja – lopoči. Dovevši impresionističku teoriju o slici kao obojanom polju do krajnjih konsekvenci pred kraj svog života Monet je slikao lopoče kao polja čistih boja koja već gube predmetnost, gube referenciju na motiv bivajući samo obojanim plohama. Slikanje sjena, područja utišanih boja, nastavlja se logično na monetovske eksperimente, jer kako su njegovi lopoči (ponekad zaista samo nominalno) upućivali na predmetno slikarstvo, slike Maje Vodanović činjenicom slikanja sjena ukazuju na predmetnost nekog objekta (koji je tu sjenu bacio). No sjena je sama po sebi nepredmetna, ona je ploha (poput slike), tamna ploha koja utišava boje predmeta na koji su bačene. Slika ne prikazuje predmet, čak niti njegov svjetlosni otisak (kako su govorili impresionisti) već njegov svjetlosni negativ.
Platna su monokromna te djeluju na nas prvenstveno bojom, naprosto fizičkom prisutnošću određene, najčešće pastelne, boje, fizikalnom emisijom fotona od predmeta. Sama slika Maje Vodanović shvaćena je kao predmet: od samih naziva koji upućuju da je ona samo slika, do poteza koji su sve uočljiviji, kako slikarica razvija svoj jezik. Predmet nije više motiv slike – predmet je slika.
No ove su slike također povezane sa stvaranjem posebne atmosfere, te se i na taj način nadovezuju na monetovsko poimanje boje. To su slike intimnog prostora to jest interijera sobe u skrovitim, neodređenim prikazima, pune svakodnevnih predmeta s osobnim vrijednostima (kroz koje progovaraju proustovski duhovi sjećanja). Sjene predmeta obraćaju nam se s ovih platana melankolično i sjetno poput bolećive Matoševe proze na koju smo se nadovezali na početku: „Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera…“
gost kustos Feđa Gavrilović