Bilježenje novije povijesti, posebice u Istočnoj Europi, odgovara pisanju ili stvaranju iste – nepromjenjive i nedovršene, izložene instrumentalizaciji ideologije i spektakularnih mitologija. Uhvaćena na razini dnevne transformacije društvenog života, ona manifestira greške i rupe u kolektivnoj memoriji, izbrisana značenja koja označavaju poznatu amneziju nečijeg vlastitog stanja. Mali spomenici dnevnih vrijednosti, empatično reproducirani, pronalaze svoj put u kolektivnu svijest. Drugi, prolazni, signaliziraju svoje kratkotrajno prisustvo diskretno i neprimjetno. Povijesni govor pak upisuje vlastitu eroziju u javne ikone i portrete, odbacuje njihova značenja te ih briše s mape percepcije svakodnevnog urbanog života. Lagodna kritička obamrlost i drijemež građanske savjesti olakšavaju time krivotvorenje javnih vrijednosti, konstituiranih na sjecištu fragmentiranih narativa i praznih retoričkih govora koji ih legitimiraju.
Oponašajući maske posuđenih formalnih identiteta, prikazani radovi pretpostavljaju mogućnost kritike formalnom aproprijacijom i redistribucijom konvencionalnih znakova moći. Ovi umjetnički projekti od samog početka podrazumijevaju osnovno umjetničko stanje prebačeno na predstavljeni objekt te propituju mehanizme kolektivne reprezentacije koji daju pravo umjetničkog statusa objektu estetske reprezentacije. Njihov govor istražuje istrošenost estetskih kategorija na polju društvene i kulturne prakse, aktivirajući njihove etičke kvalitete kao rezultat, ne pretvarajući se pritom da provode inkvizitorsku praksu.
Njihova zajednička diskurzivna praksa leži u reinterpretaciji “monumentalnosti” kao kiparskom utjelovljenju prolaznosti i slučaja. Oni oponašaju konfliktne estetike te kritički koriste svoj simbolički potencijal. Usvajanjem ironičnog pristupa prema njegovoj političkoj i ideološkoj funkciji, spomenik, shvaćen kao naziv za ekonomiju javnih vrijednosti i oznaka postojanosti i izdržljivosti, biva transformiran u performativni element predloženog scenarija, koji često biva izokrenut na granici s kritičkom parodijom. Doslovno krivotvorenje koje ovi izloženi umjetnički objekti vrše materijalizira određene disfunkcije njihovih odgovarajućih vrijednosti, koje oni predstavljaju s refleksivne distance, kritizirajući konzistenciju i pouzdanost ljepila među različitim zajedničkim reprezentacijama koje prisvajaju.
Referirajući se posebice na očekivane uloge suvremene javne skulpture, tekstualni narativ ove izložbe teži ostvariti intervenciju u lokalnom socio-političkom stanju danas, konstantnim i teatralnim prikazivanjem situacije. Iza promišljanja o formi javne skulpture i značenja spomenika, koje izvodi svaki od izabranih radova i koje je podvrgnuto stalnom i subverzivnom propitivanju kroz simulaciju, izložba priznaje koliko identitet javnih ikona s kojima svakodnevno dolazimo u neposredan kontakt u javnosti može biti falsificiran jednostavnom diskurzivnom konstrukcijom. Radovi na izložbi vrše intervencije nad umjetničkim jezikom koji se koristi za estetsko posredovanje javnih slika i koji za njih preoblikuje drugačiju estetsku upotrebu.
gost kustos Cristian Nae