„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto je tako s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je skrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
(Proust)
Poduži citat preuzet iz Proustova ciklusa „U traganju za izgubljenim vremenom“ može se smatrati i integralnim dijelom teksta pisanoga uz izložbu „INPUT/OUTPUT“ mlade umjetnice Andree Zrno. Razlog je tomu Zrnino tematsko oslanjanje na sjećanje, prošlost upisanu ne samo u njezinu „pamet“, nego i u neki „materijalni predmet“ koji u njezinu slučaju ne ostaje „nepoznat“.
Iako podijeljena u više segmenata, objedinjenost izložbe na sadržajnoj razini nije napuštena jer tlocrti prostora u kojima je umjetnica živjela izvedeni koncem, zvučni radovi u kojima su naznačeni opisi istih prostora, kao i crno-bijeli printevi maramica govore ponešto drugačijim „jezikom“ o istoj stvari – memoriji i osobnom suočavanju autorice s njom. Nije naodmet spomenuti da već i sama realizacija osam končanih tlocrta vizualizira strukturu nalik memorijskom čipu računala. Vezenje tlocrta tankim i krhkim nitima konca oslanja se i na simboliku predivoga materijala ljudskog života kojim se zabavljaju sestrice Klota, Laheza i Atropa. Sedam se tlocrta (koincidencijom se u ovom slučaju može smatrati simboličko značenje broja 7) odnosi na prostore u kojima je umjetnica doista provela dio svoga života, dok onaj osmi veze prostor u kojem je trebala boraviti, ali spletom životnih niti do toga nije došlo. Zrno izradi tlocrta pristupa neopterećeno i nesputano ne inzistirajući na njihovoj posvemašnjoj točnosti te ih ostavljajući nedorečenim prostorom mogućnosti. Zvučne se instalacije oslanjaju na tlocrte, ali ih ne opisuju doslovno, nego nude tek mogući model po kojem je određeni prostor moguće nekome predstaviti riječima ističući njegove fizičke karakteristike, ali i osobne dojmove govornika. Tri isprepletena glasa govore o prostorima, opisuju ih kakofonijski ulazeći jedan u drugi ujedno onemogućavajući slušatelju da u potpunosti prati i razazna sadržaj koji svaki pojedini glas izgovara.
Osim vizualizacije tlocrtā i ilustracije verbalnih opisa prostora na način kako bi se određeni prostori opisali riječima Zrno izlaže i crno-bijele printeve (pre)složenih maramica. One za nju nisu jednoznačno određene. S jedne ih strane veže uz vlastito djetinjstvo čiji prestanak smješta u svoju petnaestu godinu. Funkcija se maramica u kasnijem periodu, nakon njezine dvadeset i osme godine i preseljenja u Belgiju, iz uporabne prometnula u kulturološku. Maramica se, priznaje Zrno, tako „opet pojavila i to ne u osobnoj uporabi nego u kulturi naroda zemlje u kojoj živim“. Maramica je ujedno predmet asocijativnog sjećanja u kojem se traži prošlost, ali i promjenjivost vlastitoga identiteta jer obrisati se maramicom uključuje i konotira ritualno čišćenje osobe koja ne želi biti tek pasivni, nego aktivni sudionik u oblikovanju identiteta, sudionik koji bi se podvrgnuo „simboličkoj smrti i ponovnom rođenju, da bi, nakon toga, izronio s novim identitetom“. Kao kulturološki uvjetovanom fenomenu sklonom mijeni, vlastitomu identitetu čovjek uvijek pristupa re-interpretirajući ga iz pozicije SADA. Maramica se, kao uporabni predmet za čišćenje, ali i identifikacijski predmet kulturološkog miljea u kojem Zrno boravi, također veže uz re-interpretaciju. Ne znam je li maramica onaj Proustov materijalni predmet s početka priče, koji je Zrno zahvaljujući „slučaju“ upoznala, i koji joj je pomogao (ili još uvijek pomaže) u aktivnom dohvaćanju i promišljanju prošlosti, ali nesumnjivo se u tematskom okviru izložbe može osjetiti kako joj je upravo taj predmet pomogao da se dublje poveže s vlastitim perfektom.
Igor Loinjak
Andrea Zrno rođena je 1985. godine u Osijeku. 2009. diplomirala je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2013. upisuje magisterij na In Situ odsjeku Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu, Belgija koji završava 2015. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku, suosnivačica umjetničke organizacije POPUP Osijek i Library in the library projekta u Antwerpenu. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. Izlagala je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno živi i radi u Antwerpenu, Belgija.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
2013. Ultimate fight, Galerija Karas, Zagreb
2011. Ultimate fight, MMC Luka, Pula
2011. Ultimate fight, Galerija Kazamat, Osijek
2008. Atmosfersko, Galerija SC, Zagreb
SKUPNE IZLOŽBE (izbor)
> 2015.
De Lange Nacht, Factor 44, Antwerpen, Belgija
Silent circle // film&book launch //, Cinema Zuid, Antwerpen, Belgija
Library in the library project, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
LATENT ENCOUNTER / a join-in-picknick, Antwerpen, Belgija
An elephant never forgets, De Langezaal, Antwerpen, Belgija
> 2014.
Wintergarden, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
> 2013.
Veldslag, De Brakke Grond, Amsterdam, Nizozemska
> 2012.
Medijamorfoze, Galerija Kazamat, Osijek
POPUP Odbienale, Esseker, Osijek
23. Slavonski biennle, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Meeting point, Pecs, Mađarska
XI. Trijenale hrvatskog kiparstva“, Gliptoteka HAZU, Zagreb
> 2011.
2. Triennale auoportreta, Galerija Prica, Samobor
CologneOFF 2011 – Waterpieces Contemporary Art & Videoart Festival, Riga, Latvia
Osijek – Pečuh, Galerija Nador, Pečuh, Mađarska
Kiparstvo, godišnja izložba članova HDLU Osijek, Osijek
> 2010.
30. Salon mladih, HDLU Galerija Prsten, Zagreb, Hrvatska
Video Channel, 6th Cologne International Videoart Festival, Newmediafest 2010, Koln, Njemačka
VideoChannel, Newmeadiafest 2010, Koln, Njemačka
> 2009.
PRIX EUROPA 2009 – „Languages through lenses“, rbb Haus des Rundfunks, Berlin, Njemačka
Izložba radova umjetničke kolonije Ilirski zmaj, Gradski muzej Virovitica, Hrvatska
Videoholica, International video art festival, Varna, Bugarska