Usred sela Biljane Donje u Ravnim kotarima 2010. godine stvorilo se gotovo 200 000 tona industrijskog otpada, silikomanganske troske koja je među lokalnim stanovništvom poznata pod imenom Crno Brdo. Troska u Biljanima Donjim je nusprodukt proizvodnje bivše Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku koja je zatvorena 1994. godine.
Atraktivan teren TEF-a nalazi se na sjeverozapadnom obalnom dijelu Šibenika. Da bi se stavio u novu funkciju, potrebno ga je u potpunosti očistiti od troske koja se tijekom više desetljeća rada tvornice odlagala na morskoj obali. Unatoč nedovršenoj i neadekvatnoj sanaciji otpada kojom je ugroženo okolno stanovništvo, na terenu TEF-a, na mjestu na kojem se prethodno nalazila najveća gomila troske, uređena je gradska plaža.
I stanovništvo Biljana Donjih ugroženo je troskom, koja je zahvaljujući preimenovanju iz otpada u sirovinu, umjesto na adekvatnom odlagalištu otpada, deponirana usred naseljenog sela. Nakon bezuspješnih prosvjeda, usprkos nevidljivom zagađenju zemlje, vode i zraka te prijetećem prisustvu stranog tijela u selu, vidljivo je da mještani ignoriraju opasnost i nastavljaju s uobičajenim životom.
Osobna priča, kolektivno sjećanje koje dijeli sa stanovnicima Šibenika te želja za informiranošću bili su kod Lane Stojićević dovoljan poticaj da se upusti u višemjesečno istraživanje rada Tvornice elektroda i ferolegura rodnog Šibenika i utjecaja koje je ista imala na lokalni kontekst kroz posljednjih 20 godina otkad je zatvorena. Istraživanje je rezultiralo izložbom pod nazivom Crno Brdo, gdje autorica serijom radova različitih tehnika uspješno gradi narativ u kojem se etnografski elementi isprepleću s problematikama i posljedicama procesa industrijalizacije i deindustrijalizacije te suvremenog tretiranja ruralnih područja.
Glavni motiv izložbe po kojem je cijeli projekt dobio ime je referenca na industrijski otpad za čije je svojevrsno brendiranje zaslužno stanovništvo Biljana Donjih – malog sela u koje su relocirana oblikom prirodna, no bojom i sastavom artificijelna brda troske. Začudna impresija nadrealnog krajolika neobične vizualne i poetske kvalitete kod autorice je izazvala poriv za estetiziranjem industrijskog otpada.
„Paradoks neprirodne prirode“ termin je koji autorica koristi pri opisivanju apsurdne i disfunkcionalne situacije pronalaska post-industrijskog krajolika u ruralnom području koje nikada nije imalo doticaj s industrijom. Ipak, niz bezuspješnih prosvjeda lokalnog stanovništva rezultirao je tihom rezignacijom u kolektivnom shvaćanju brda. Iako svjesni potencijalno opasnog utjecaja brda, da bi opstali u tim nepovoljnim uvjetima, prisiljeni su na prividan suživot.
Nova posebnost Biljana Donjih prividno je afirmirana ironičnim brendiranjem pojave Crnog Brda putem vizualnog identiteta. Industrijskim otpadom onemogućena poljoprivreda, po kojoj je ovaj kraj ranije bio poznat, dodatno je naglašena palmom, eskapističkim simbolom koji ukazuje na činjenicu da je Crno Brdo indirektna cijena šibenskog turizma.
Nemoć, strah i rezignaciju kao plodove kolonizacije privatnog prostora kojoj je stanovništvo bilo podvrgnuto, autorica materijalizira najosobnijim motivom – onom vlastitog doma. Konstantna nevidljiva opasnost tako je vizualizirana u obliku kamena troske koji prijeteći lebdi poviše makete autoričine kuće u Šibeniku, adrese Prilaz tvornici 14, u kojoj je živjela u vrijeme problematične sanacije troske.
Može se primijetiti paralela s razrušenim i napuštenim domovima u Biljanima Donjim. Osjećaj fragilnosti kuća bez krovova koje čovjeku više ne mogu pružiti zaštitni „omotač“ duboko je rezonirao kod autorice, u čijem je radu sveprisutan određeni strah i tiha panika nevidljivih utjecaja Crnog Brda.
Vjerna svom prijašnjem radu autorica ne zazire od etnografskih elemenata – tako izrađuje masku izvezenu tzv. četverokukom, simbolom nade i zaštite, tradicionalnim vezom tipičnim za područje Ravnih kotara. Autorica izvodi svoju verziju narodne nošnje simboličkog kolorita. Tonovi crne i sive, prilagođeni novom krajoliku, odabrani su naspram bogate ornamentike i živopisnih boja originalne četverokuke. Uzimajući u obzir uobičajenu povezanost krajolika i stanovništva, postavlja pitanje kako Crno Brdo kao umjetan i štetan krajolik utječe na razvoj lokalne populacije pa tako i na njihov narodno-umjetnički izričaj, a odgovor nam prezentira video-radom. Figuri koja se kreće Crnim brdom kao po kakvom limbu, maska predstavlja simboličku zaštitu u otrovnom krajoliku.
Crno Brdo je tematski višedimenzionalna izložba; radovi variraju od kritike društvenih procesa do uistinu osobnih momenata. Treba izbjegavati percipiranje izložbe kroz aktivističku prizmu, isto kao što je autorica izbjegla klasičnu aktivističku notu pri ulaženju u cijelu problematiku. Ono što Lana Stojićević Crnim Brdom uspijeva je indirektno vođenje publike kroz priču koju smatra da je bilo važno ispričati.
Lana Beović
BIOGRAFIJA
Lana Stojićević rođena je 1989. u Šibeniku. Diplomirala je slikarstvo 2012. godine u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Dobitnica je Prve otkupne nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja 2011., Dekanove i Rektorove nagrade 2012. Živi i radi u Zagrebu i Splitu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2013. – Dvoboj; Galerija Contra, Koper
2012. – Galerija umjetnina, Split
SKUPNE IZLOŽBE:
2013. – 38. Splitski salon; Salon Galić, Split
2013. – T-HTnagrada@msu.hr; MSU, Zagreb
2012. – 31. Salon mladih, HDLU; Zagreb