*
Videofragmenti Ane Hušman i film Marka Tadića – refleksije o procesima spoznavanja i konstrukcijama smisla, o postajanjima i nestajanjima – dodiruju se u predodžbi razglednice. U Tadićevoj filmskoj fabulaciji razgledica je, doslovce, mise-en-scène; u
fragmentima Ane Hušman inscenacija, performans za filmsku i video-kameru postaje mise-en-scène gdje metonimijski, paradoksalno, raščinjeni lanac generira motive s dobro poznatih razglednica. I pritom se ne radi o ekfrazi.
*
Dugo devetnaesto stoljeće izumilo je Povijest i Fotografiju. Tako barem Barthes kaže. Isto to stoljeće generiralo je nacionalnu državu i pustilo u optjecaj razglednicu. Film je stigao pri samom njegovom kraju, istodobno s jednako tako epohalnim otkrićem nesvjesnoga, za koje se kasnije ustvrilo da je strukturirano kao jezik. U tom devetnaestom stoljeću u kojemu je industrijska revolucija bila popraćena izumom masovnih, reproducibilnih medija i masovnim migracijama stanovništva, nacionalna država uspostavlja monopol nad poštanskom službom, a prva tiskana razglednica sa slikovnim
prikazom u funkciji suvenira pojavljuje se 1870. godine u Francuskoj: Camp de Conlie, logor za izobrazbu vojnika u francusko-pruskom ratu. Etimološki, suvenir je istodobno uspomena i sjećanje.
*
Radovi Ane Hušman i Marka Tadića fokusiraju teme naracije, sjećanja, uspomena, udaljenosti, čežnje i putovanja, ili možda preciznije, migracija. Jer, ta putovanja nemaju nikakve veze s također devetnaestostoljetnim izumom – turizmom. Rekla bih da je
predmet njihova interesa proces fikcionalizacije unutar kojega sjećanje postaje održivo a pamćenje stvara simbole u smislu identitetnih odrednica. Oboje, nimalo slučajno, koriste
postupak animacije. Animirati znači učiniti nešto živim, pokrenuti nepokretno, ili doslovce opremiti nešto dušom.
*
U brojnim jezicima postoji fraza "u živom sjećanju". Tako u živom sjećanju može postojati i nešto čemu nikad nismo svjedočili, ili netko koga nikada nismo upoznali. Živo je sjećanje nerijetko nastanjeno utvarama, stvarnim poput Duha Hamletova Oca. Tadićev
Narator uvodi nas u filmsko putovanje pričom o čovjeku koji živi stoljećima, susjedu kojega je poznavao u djetinjstvu, a kojega je i njegov djed poznavao također u svom djetinjstvu, te konstatacijom kako se danas čini trivijalnim ono što se nekada smatralo
veličanstvenim. Početni filmski kadar koji konotira pojam beskućništva, gdje uz upaljenu vatru, te lučke dizalice u stražnjem planu, stariji muškarac nešto govori mlađemu, pretvara se u razglednicu kojoj slijedi druga razglednica, pa treća, četvrta i tako u beskraj.
Na njima vidimo ono što poimamo prirodnim i kulturnim znamenitostima svijeta, a crna animirana mrlja konotirajući putnika kroz prostor i vrijeme iz pojedinca se pretvara u mnoštvo, neprestano nastajući i nestajući. Među crno-bijelim razglednicama s početka
20. stoljeća, ukazuje se i jedna grčke provenijencije koju potpis na bijeloj donjoj margini identificira kao Sokratov zatvor. Hoćemo li povjerovati da je doista u toj stijeni bio zatočen filozof čiju misao poznamo isključivo iz Platonove pripovijesti? Hoćemo li
povjerovati da je Antun Mihanović nadahnuće za stihove buduće hrvatske himne dobio na mjestu na kojemu su u Zelenjaku, na cesti Klanjec – Kumrovec Braća Hrvatskoga Zmaja 1935. godine podignula spomenik do danas više puta prerađivanom tekstu
hrvatske himne? Tri videofragmenta Ane Hušman objedinjena su tekstom i podtekstom o znamenitostima domovine vlastitih predaka i inscenacijom učenja jezika koji se naziva materinjim. Potraga za fragmentima vlastitog nacionalnog identiteta artikulirana je
formom artificijelno-konverzacijskog scenskog uprizorenja koje ističe razdvojenost tijela, govora i jezika. Potomci emigranata dolaze iz dalekog kraja da bi se osvjedočili. Doživjeli ono što su čuli. Zato kreću na izlet u Zelenjak, Klanjec i Kumrovec, tragom
nacionalne himne koja se u drugom uprizorenju pretvara u još jedan prepjev. U njemu ono "Lijepa naša domovino" postaje "Lijepa li je planina" u živoj glazbenoj izvedbi triju životinja iz krune hrvatskog grba: lava, kune i zlatne koze crvenih rogova i papaka.
Doslovna animacija ili točnije, personifikacija simbola, pretvara bajku o domovini predaka u basnu vraćajući nas ponovo pitanju o sadržaju razglednice. Je li njezin sadržaj slika koja se vidi, ono što piše na poleđini otisnute slike, ili glas koji stotinjak godina
kasnije (nijemo) izgovara fragmente raščinjenog teksta mnogobrojnih poruka koje stižu izdaleka?
U Zagrebu, travanj 2013. Leonida Kovač