Fotografija je odavno prestala biti samo trag nečega što se uistinu dogodilo, trenutka ljudskog postojanja ili bilješka iskustva. Interpretativni potencijal kojim obiluje fotografski snimak i koji je oblikovan iskustvom zbilje i sudjelovanjem u njoj podređen je manipulativnom potencijalu medija.
Sredinom 19. stoljeća fotografija je prvi put korištena za dokumentiranje i istraživanje granica vidljivog i svijeta nevidljivog. Tada su i nastale prve dokumentacije ukazanja, za koje se vjerovalo da su duhovi s drugog svijeta. Vješti fotografi, svjesni ljudske želje za demistifikacijom, našli su način kako misterij zagrobnog života unovčiti – kada za novo fotografiranje ne bi dovoljno dobro isprali kemikalije s ploča, izblijedjele siluete prošlog snimka (uz tadašnju iznimno dugu ekspoziciju) preslikale bi se na fotografiju poput duha. Fotografija je tako postala najbolji dokaz za postojanje nematerijalnog – aure, duhova. Novootkriveni izum bio je neupitno uvjerljiv sve dok se u prikazima „duhova“ nisu prepoznala lica sugrađana.
Osjetljiva priroda interpretacije fotografskog snimka u uskoj je vezi s kulturnom i društvenom memorijom svakog čovjeka, a kompleksnost i slojevitost sveukupnog ljudskog znanja preslikava se na svakodnevne pojave. Psihološki fenomen koji to najbolje tumači je pareidolia, tj. percipiranje nejasnog i često slučajnog podražaja kao važnog i poznatog. Koliko nam se samo puta dogodilo da u stranoj zemlji ugledamo lice susjeda u potpunom strancu, da u oblaku prepoznamo animalnu formu ili da u vlastitoj sjeni vidimo zvijer? Ipak, najbolji primjer pareidolije je prepoznavanje svetaca u svakodnevnim pojavama, što usko vežemo s ukazanjem, tj. pojavom koja postoji samo u individualnoj percepciji promatrača.
U tom smjeru Kristina Lenard u svojim radovima propituje medij fotografije i njezina kamera nas „uvodi u optički nesvjesno (das Optisch-Unbewusste) kao što nas i psihoanaliza uvodi u nesvjesne nagone“ (Walter Benjamin). Pritom se poigrava s percepcijom promatrača, koji uglavnom gleda površno i vidi ono što želi vidjeti, tj. ono u što vjeruje. Skrivenim i mistificiranim detaljima fotografske kompozicije i kadra potiče promatrača na komunikaciju s radom, navodi ga da pažljivije gleda, otkriva detalje i propituje viđeno. Vještom manipulacijom fotografijom, koja se često smatra medijem najvjernijeg predočavanja, i pažljivo režiranim situacijama autorica želi unijeti sumnju u istinitost i realnost prikazanog. Stvarnost koja je prikazana u seriji od šest ukazanja nije stvarnost onakva kakva jest, već odraz svijeta obavijenog kulturnom i društvenom memorijom pojedinca koji tu stvarnost percipira.
Ciklus Ukazanja vezan je uz pareidoliju, a tematski se može podijeliti u dva dijela. Prvi se veže uz teme i simbole ikonografije Zapada, a drugi nas upućuje na neobične pojave (ghost-like apparences).
Ukazanja vezana uz zapadno kršćansku ikonografiju pružaju, onome tko ih prepozna, utjehu i utočište. Ona su kompozicijski prepoznatljiva, narativna i puna simbolike. Osvjetljenjem je postignuta željena atmosfera, naglašavaju se detalji i stvaraju ukazanja. Upravo je svjetlost glavni tvorac svih prikaza. Na Veronikinom rupcu odsustvom igre svjetla i sjene nestaje i ukazanje, u šumskom prizoru svjetlost stvara lik sveca, sunce se u objektivu lomi stvarajući aureolu i božansko oko iz kojeg se otvara trokut na prsima figure, a u sobi s prekrivenim stvarima, koju je netko napustio ili pak još nije došao, svjetlost koja dopire iz gornjeg desnog kuta stvara smiraj, sličan onome kod flamanskih majstora. Zagledamo li se pozornije u fotografiju prazne sobe uvidjet ćemo začudni moment – stopala koja sramežljivo izviruju pod bijelom draperijom i naslućuju neočekivanu nazočnost osobe. I drugi dio ukazanja iz ciklusa prožet je nizom skrivenih detalja koji upućuju na nekakvu ili nečiju prisutnost. Poput prizora prazne sobe što se reflektira u sjajnim balonima, koji su se razdvojili kako se helij dizao u smjeru neba, a zrak ostajao pri zemlji, i ukazuje nam na odsustvo subjekta – onoga tko je fotografirao. Ono što je u umjetničinom studiju bila vaza s cvijećem – mrtva priroda, ljepota puna prolaznosti, vanitas – tehničkom manipulacijom i produženom ekspozicijom postaje samo trag u kojem svatko prepoznaje ono što sam želi vidjeti.
Zanimljivo je i pomalo paradoksalno što medij fotografije kojim se umjetnica služi u isto vrijeme potvrđuje i negira postojanje ukazanja. Dokumentacijska fotografija kao takva svjedoči o vjerodostojnosti, a u ovom slučaju riječ je o namještenoj, nestvarnoj i manipuliranoj pojavnosti s kojom zavodi ljude i navodi ih da vjeruju u njezino postojanje. Unutar svakog prikaza autorica ostavlja prostor za višeslojna iščitavanja.
Ukazanja nerijetko prate bizarni tekstovi, nevjerojatna svjedočanstva i popularni natpisi u dnevnim novinama, koji istovremeno potenciraju senzacionalistički aspekt i provociraju hiper-komercijalni potencijal takvih iskustava, koji u svojoj srži predstavljaju duboko osobno, a nerijetko i religiozno iskustvo.
U svom radu Kristina Lenard kritički se osvrće na taj pomaknuti sustav vrijednosti. Kreće od suštinskih duhovnih vrijednosti i u obrnutom procesu, u kojem od lažnog čini stvarno, poigrava se s percepijom promatrača te izrežiranu scenu prikazuje kao realni moment – ukazanja.
Ovim radovima daje nam jasnu poruku – svatko vidi ono što želi vidjeti.
Karla Pudar