Umjetničke istraživačke strategije i pozicije ispitivanja post-nacističkih kulturnih prostora
Većina umjetnika koja je sudjelovala na Documenti 13 bila je pozvana da posjeti određene politički osobito "zagađene" prostore u okolici Kassela, relevantne za njihove umjetničke radove. Od osobite je važnosti bio put u Breitenau, nacistički edukacijski i radni logor. Smješten 15-ak kilometara južno od Kassela i osnovan 1933. kao popravna institucija, Breitenau je očigledno bio najlogičnijii izbor odgovarajuće destinacije. Ovaj tekst posebno će se dotaknuti projekta Sanje Iveković "Neposlušni/e" koji se sastoji iz dva dijela. Prvi dio "Neposlušni/e – Revolucionar/i/ke" je instalacija izložena u Neue Galerie, a drugi dio "Neposlušni/e – Razlozi za privođenje" su plakati izloženi u različitim javnim prostorima Documente 13, a rezultat su autoričinog posjeta Breitenau i njezine istrage različitih odgovarajućih arhiva.
Temeljne strategije umjetničkog istraživanja Sanje Iveković pri izradi rada koji se bavi ikonografijom nacionalsocijalističkog doba upotrijebljene su na dubok i složen način. Rad "Neposlušni/e – Revolucionar/i/ke" predstavljen je kao instalacija i iako se bavi ranim nacionalsocijalističkim razdobljem i ujedno je direktan rezultat istraživanja Sanje Iveković po lokalnim arhivima, ovaj rad pruža i korak naprijed. Umjetnica je razvila svoj umjetnički proces na istrazi jedne jedine fotografije otkrivene u novinskim arhivima. Fotografija koja je nadahnula jedan dio "Neposlušnih – Revolucionar/a/ki" (objavljena u Hessiche Volkswacht u travnju 1933.) prikazuje vojnika nacista i magarca okruženog ogradom od bodljikave žice na prepoznatljivoj lokaciji: snimljena je na Opernplatzu u Kasselu, preko puta Documentinog glavnog mjesta zbivanja, Friedrichsplatza. Scena upućuje na jednostavnu metaforu, da je koncentracijski logor namijenjen tvrdoglavim građanima (tvrdoglavi kao magarci), i poziva na suzdržavanje od kupnje kod Židova. U borbi protiv povijesne amnezije ova nas fotografija upozorava na vječno vraćanje rasizma i aporiju "opunomoćenih" svjedoka.
Uz izloženu fotografiju i tekst pojašnjenja instalacija Sanje Iveković u Neue Galerie uključuje i vitrinu s plišanim igračkama u obliku magaraca i dodaje im imena pojedinaca koji se nisu pokorili nacističkom režimu u Njemačkoj i njegovoj opresivnoj politici spram Židova, kao i imena raznih "neposlušnih" osoba, koje su u 20. i 21. stoljeću pružale otpor različitim nepravdama diljem svijeta.
Drugi dio projekta pod imenom "Neposlušni/e – Razlozi za privođenje" sastoji se od šest plakata (svaki tiskan u nakladi od 100 primjeraka) koji su bili izloženi u javnim prostorima na oglasnim stupovima oko Kassela i u različitim institucijama (Kulturzentrum Schlachthof, Basement Neue Galerie, Hotel Hessenland, Kulturbahnhof, Universitat Kassel, Martin Luther King Schule, Paul Julius von Reuter Schule, Landesgericht, Paritatischer Wohlfahrtsverband, Kunstuniversitat).
Tekst plakata citira "legitimne" razloge koji su vodili do zatvaranja neposlušnih pojedinaca ili skupina ljudi, različite za muškarce i za žene. Primjerice, autorica navodi “slušanje radija na radnom mjestu” ili “odbijanje rada u noćnoj smjeni” kao neke od razloga zatvaranja. Međutim, rad nudi i mnogo radikalnije otkriće – na dnu plakata autorica navodi loga sedam velikih njemačkih tj. svjetskih brandova koji su profitirali od antisemitizma i holokausta. Prema autorici, loga su trebala biti redizajnirana kako bi se izbjeglo kršenje autorskih prava ili ostalih tužbi. Osmi je logo trebao otkriti informacije o glavnom krivcu, jednom od glavnih sponzora Documente 13 – Volkswagenu, ali umjesto toga je prostor ostavljen potpuno prazan. To je zapravo pružilo platformu za moguće aktivističke pothvate: tijekom prvih dana izložbe neki od praznih krugova isprovocirali su publiku da sudjeluje sa svojim grafitima. Naime, logo Volkswagena je svejedno bio dodan na neke plakate na različitim lokacijama jer je bolje informiranim lokalnim aktivistima bilo očigledno tko nedostaje na popisu najmoćnijih brandova.
Htjela bih istaknuti da je odnos između imperijalizma i rasizma, kojega se već dotakla Hannah Arendt, jasno uspostavljen kroz ovaj rad. Zapravo, prema Arendt rasizam je samo sredstvo za zamagljivanje pogleda dok imperijalizam postupa vođen vlastitim interesima, koji bi danas mogli biti stavljeni u kontekst probuđenog neoliberalnog rasizma. Preoblikovanje loga i ostavljanje praznog prostora na mjestu osmog loga ukazuje na to kako institucionalna strategija prozivanja, žigosanja i sramote kontinuiteta iz nacionalsocijalizma u post-nacizam nailazi na zid, ali otkriva kako je autorica-istraživačica bila odlučna u obraćanju, otkrivanju i kritici najdelikatnijih skrivenih tajni prošlosti sve dok se ne dotaknu suvremene situacije i sve dok se ne utvrdi uspostaviti povezanost prošlosti s njezinim posljedicama u sadašnjosti.
Suzana Milevska
�
SANJA IVEKOVIĆ
*1949. u Zagrebu (HR), živi u Zagrebu (HR)
Rad Sanje Iveković karakterizira kritički diskurs koji se bavi politikom slika i tijela. Njene umjetničke strategije uključuju analizu konstrukcije identiteta u medijima kao i politički angažman, solidarnost i aktivizam. Od 1970-ih stvara video radove, instalacije, performanse i akcije u javnoj domeni. Njen rad devedesetih godina bavi se kolapsom socijalističkih režima i posljedicama trijumfa kapitalizma i tržišne ekonomije nad životnim uvjetima, posebice u slučaju žena.
Izložbe (odabir):
Documenta 13, Kassel (2012.); „Waiting for the Revolution“, MUDAM, Luxembourg; „Sweet Violence“, MoMA, New York (2011.); „ Practice Makes a Master“, Museum Sztuki, Lodz; „Urgent Matters“, Bak, Van Abbemusem, (2009.); „General Alert“, Kolnischer Kunstverein; Fundacio Antoni Tapies, Gothenburg Konsthall; Documenta 12, Kassel (2007.); „Public Cuts“, Galerija P74, Ljubljana (2006.); “Open Systems: Rethinking Art c. 1970”,Tate Modern, London; “Die Regierung”, Secession (2005.); “Women’s House”, Palazzo Ferreri, Genoa (2004.); Documenta 11, Kassel; “Personal Cuts“ NGBK (2002.); Galerie im Taxispalais, Innsbruck (2001.); “After the Wall”, Moderna Muset, (1999./2001.), Manifesta 2, Luxembourg (1998.)