Kategorija: Arhiva

“Pred objektivom ja sam istovremeno: onaj koji mislim da jesam, onaj koji bih volio da drugi misle da jesam, onaj koji fotograf misli da jesam i onaj kojim se on služi da bi pokazao svoje umijeće.” (Roland Barthes, Svijetla komora, Bilješka o fotografiji)
Promjenjivi identiteti i njihovo konstantno preispitivanje normalna su pojava u suvremenom svijetu. Umjetnici često istražuju problematiku identiteta ulazeći u osobna sjećanja, kolektivnu memoriju, percepciju sebe… Suočavanje sa vlastitom poviješću, te sa samim sobom, može biti dramatično i traumatično iskustvo. Postoje otkrića koje radije ne bismo učinili, ali istraživanje vlastitog korijenja pomaže nam ustanoviti – tko smo i kamo idemo.

Vincenza de Nigris nam prepričava priču kroz autoportret. Fizička distanca omogućila joj je da dodijeli određenu težinu vlastitom odnosu s majkom. Konfrontacija je postala moguća u trenutku kada su iznjedrile međusobne sličnosti, no prihvaćanje istih uvijek je težak zadatak. Iako je u sličnim godinama kao i njezina majka, na ovim fotografijama autorica ipak daje naslutiti da je posrijedi drugačije vrijeme. Njezin autoportret odaje ženu koja je sigurna u sebe i zna što želi. Autorica se nesvjesno odijeva u majčinu odjeću, nosi sličnu frizuru te zato u ovom radu, odlučuje dodatno naglasiti te akcije. Pronalazi odjeću i slične lokacije te stvara nove fotografije po uzoru na stare. Istražujući prošlost, autorica ispisuje vlastitu autobiografiju.

Valentina Leonelli također istražuje identitet. Njezin je rad posvećen traženju ravnoteže. Koristi vlastito tijelo i fotografski medij da bi ovjekovječila trenutak postizanja savršene ravnoteže u prostoru. Tim činom prikazuje utopističku potragu čovjeka za srećom. Istraživanjem i shvaćanjem sebe i vlastitog identiteta, čovjek evoluira i traži svoj put, svoje mjesto u svijetu. Fotografija je medij koji ima moć da zamrzne taj trenutak ravnovjesja, da nam pokaže priviđenje savršenog trenutka kojem svi težimo.
Vincenza de Nigris i Valentina Leonelli predstavljene su na online platformi za istraživanje suvremene fotografije KIOOSK kao dio ciklusa «O identitetu (On Identity)». Ova je izložba druga iz serije KIOOSK Offline gdje se radovi objavljeni na platformi prikazuju u izložbenim prostorima izvan virtualnog okvira.
Sabina Damiani, kustosica

http://kiooskphotography.tumblr.com/

Vincenza de Nigris rođena je 1985. godine. Specijalizirala je fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. Od tada se bavi profesionalnom fotografijom te radi na osobnim umjetničkim projektima. Koristi se sitnim i neotkrivenim fotografskim naracijama, gdje su osobe subjekti. Trenutno živi i radi u Munchenu.
kontakt: enza.denigris@gmail.com

Valentina Leonelli rođena je 1985. godine u gradu Chieti. Diplomirala je na smjeru Industrijskog dizajna na Politehnici u Milanu te specijalizirala fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. U lipnju 2015 završila je master prestižne Fondazione Fotografia u Modeni. Izlagala je na više skupnih izložbi te sudjelovala na umjetničkim rezidencijama Arte Sella – The Contemporary Mountain (Borgo Valsugana, IT) te Stills – Scotland’s Center for Photography (Edimburgh, UK).
kontakt: leonelli.valentina@gmail.com
 

Pozivamo vas na otvorenje izložbe Ivana Dorotića Podstanari , večeras, 30. listopada u Galeriji Studentskog centra s početkom u 20 sati. Izložba je otvorena do 12. studenog, radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati.

O podstanarima kao urbanim nomadima

Biti podstanar – to je društvena uloga ili, ako hoćete, socijalna nužnost s kojom se suočava mnogo ljudi tijekom različitih faza svojih života. Bilo da je riječ o studentima koji su prisiljeni obrazovati se van svojih rodnih mjesta i gradova, bilo da je riječ o osobama, mladim parovima i roditeljima koji ne posjeduju vlastite nekretnine niti sredstva da ih kupe, podstanari su već desetljećima karakteristični prolaznici kroz brojne gradove svih hemisfera.

U vrlom novom stoljeću, kada su se još jednom dramatično razotkrile sve kontradikcije ekonomskog sustava u kojem ne samo mi „na Zapadu“ živimo, što je posebno došlo do izražaja u podivljalom tržištu nekretnina diljem Europe, biti podstanar postalo je, na neki način, forma metaforičkog bivanja simptomatičnog za sustav kao takav. Pogotovo u našem minijaturnom, lokalnom, o mnogo čemu ovisnom kontekstu. Nasljeđe pokopanog samoupravnog socijalizma, u kojem su gotovo svi imali riješeno stambeno pitanje, pa i dodatne vikendice i „kuće za odmor“ bez pretjerane muke, kod sretnijih se pojedinaca danas svelo na kibiciranje između baštinjenih nekretnina s ostatkom familije, mahom u rodnim gradovima gdje obitelji već duže vrijeme obitavaju. A što je s onima koji su, kako rekosmo, prisiljeni seliti se, trbuhom za kruhom?

Ivan Dorotić, autor ovih fotografija, i sam je podstanar u Zagrebu već duže od jednog desetljeća, a tijekom godina je promijenio isto toliko adresa. Njegov pogled, dakle, dopire iznutra. Sasvim je očito da Dorotićev cilj pri snimanju ovog ciklusa fotografija nije bio (samo) estetski izraziti relativno nepredvidivu svakodnevnicu podstanara, već i stvoriti umjetnički dokument koji u sebi neizbježno sadrži angažirani komentar, mada prikriven, implicitan. Trideset-i-nešto godišnji fotograf (generacijska odrednica ovaj put je bitna!), po vokaciji multidisciplinarni „slobodnjak“ svoje suborce podstanare snima u okruženju koje dobro poznaje – u domu koji to istodobno i nije, jer se u njega već za koji mjesec može useliti netko drugi. Zanimljivo je što subjekti fotografija nisu ciljano odabrani među prijateljima i poznanicima, već su to Dorotiću ponekad čak i nepoznati, ali generacijski i životnim stilom bliski podstanari koji su se odazvali na njegov poziv za sudjelovanje u projektu, čije se stanovanje obavezno prikazuje u diptihu. Prva fotografija prikazuje podstanara, podstanarku ili podstanare (to nisu samo pojedinci sami ili s kućnim ljubimcima, već i obitelji s malom djecom) u njihovim uobičajenim pozama i situacijama u iznajmljenim stanovima, u sobama i prostorijama koje su (blagim) intervencijama i vlastitim predmetima i odnosima učinili prijemčivima, privlačnima, svojima. Međutim, druga fotografija iz istog rakursa, s jednakim, blagim i nenametljivim osvjetljenjem, prikazuje iste prostorije ispražnjene, bez njihovih stanovnika, bez ičega što je te interijere činilo njihovima. Pa ipak, budući da obje fotografije zbog autorove intencije nužno promatramo u paru, teško je oteti se dojmu da i u drugoj fotografiji prisutnost protagonista i dalje postoji, kao odjek u kadru, kao nešto što se događa na samom njegovom rubu. Nameće se zaključak kako bi bilo zanimljivo u nekom trenutku naglo obrnuti perspektivu i umjesto podstanarima, baviti se samim stanovima koji često mijenjaju svoje stanovnike. Kako neprekidna prisutnost drugih i drugačijih ljudi utječe na interijere, kako se prostori mijenjaju uslijed kontinuiranih migracija stanara za koje se nisu stigli vezati, mijenja li se, u krajnjoj liniji, i karakter prostora zbog tih stalnih promjena, a ne samo njegov izgled „na prvu loptu“?

U srži Dorotićevog projekta Podstanari je kompleksni odnos između protagonista i njihovih promjenjivih obitavališta, a riječ je, dakako, prije svega o stupnju povezanosti koji su podstanari uspjeli razviti s prostorom koji im znači dom – doduše, možda privremeno; ali u trenutku useljenja i življenja, o privremenosti se iz dana u dan ne razmišlja. Naprosto se živi. Svatko gaji nastojanje da svoj životni prostor učini što ugodnijim, svojim vlastitim – to su instinkti bez kojih se ne može i koje fenomen podstanarstva u neku ruku narušava, ili preciznije, preobražava. Jer, osim nagona za savijanjem gnijezda, čovjek posjeduje, kao što je poznato, i gotovo bezgraničnu sposobnost prilagodbe ili socijalne adaptacije.

Sam autor je naspram svog permanentnog statusa podstanara s vremenom razvio pozitivan odnos, a vrline su prevagnule nad manama, jer nestalnost životnog prostora s jedne strane znači i slobodu, kao i bijeg od robovanja kreditima koje svi doživljavaju kao mnogo veće zlo od toga što nemaju svoju nekretninu. Sveprisutna premreženost suvremenog informatičkog i post-industrijskog društva omogućava privilegiranim stanovnicima urbanih sredina da više-manje sve što im je nužno za život nose sa sobom. Ne trebamo se zavaravati – premda su do određene mjere obespravljeni, građanski podstanari s druge su strane i povlašteni, jer imaju mogućnost migracije koju netko drugi možda nema ili će se na to mnogo teže odlučiti. Oni su suvremeni nomadi, što sa sobom nosi sve ljepote i zamke selidbenog života. Istodobno se postavlja i pitanje – nakon dugih stoljeća sjedilačke civilizacije, jesu li stalne selidbe nešto što ubuduće nikome više neće predstavljati izbor, nego jedinu moguću opciju?

 

Bojan Krištofić

 

Ivan Dorotić (Split, 1980.) završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu te 2008. diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija pohađao je interdisciplinarni kolegij Fotografija na Studiju dizajna. Radio je u nekoliko arhitektonskih ureda, četiri semestra bio je honorarni asistent pri Katedri za urbanističko planiranje na Arhitektonskom fakultet te je tri godine uređivao blog o prostoru i oblikovanju Pogledaj.to.

Od ljeta 2012. djeluje kao freelance autor, afirmirajući se ponajviše kao profesionalni fotograf u sferi arhitektonske fotografije te nastavlja pisati o vizualnoj umjetnosti i kulturi za niz domaćih medija. U travnju 2013. pokreće portal o vizualnoj kulturi i umjetnosti Vizkultura.hr čiji je glavni urednik. Dopisnik je iz Hrvatske za nizozemski arhitektonski magazin A10.

Izlagao je na dvije samostalne fotografske izložbe (First Shot – Kula Lotrščak Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2009., Galerija Waldinger, Osijek, 2010.), te na petnaestak grupnih dizajnerskih, arhitektonskih i fotografskih izložbi i festivala u Hrvatskoj, Francuskoj, Srbiji i Makedoniji. Fotografije su mu objavljivane u niz domaćih i svjetskih arhitektonskih i dizajnerskih magazina, publikacija i portala, te na naslovnicama časopisa Oris i Zarez. Recentni projekti koje je snimao kao službeni fotograf osvojili su najvažnije domaće arhitektonske nagrade.

Inicijator je i kustos projekta Plakatiranje – konstantno rastuće kolekcije autorskih plakata koje za portal Vizkultura.hr rade dizajneri i vizualni umjetnici.

Za fotografski projekt Podstanari na festivalu fotografije Rovinj Photodays 2013. pohvaljen je u kategoriji Umjetnički koncept.

Živi u Zagrebu i radi kao fotograf, publicist te u odnosima s javnošću za projekte kreativnih industrija, a povremeno eksperimentira s dizajnom.

&nbsp

Prijevod

Prijevod može značiti mnogo stvari. Može se prevesti knjiga, nečiji govor ili se može nečije djelovanje prevoditi u nešto s čim čovjek ima neki odnos. Dva rada na izložbi Prijevod istražuju isti pojam na dva različita načina.

Polazište Opere Nicka Crowa i Iana Rawlinsona vojni je tečaj jezika koji je napravljen za američke vojnike prije nego što ih se pošalje u zemlje u kojima se ne govori engleski. Tečaj je napravljen u formatu za ipod i koristi video avatare vojnog osoblja, ali i civila koji govore svojim materinjim jezikom. Tečaj je ograničen na osnovne fraze koje služe tome da američki vojnici mogu djelovati u zemljama poput Afganistana ili Iraka. U tom smislu je ovo potpuno drugačija zbirka izraza od turističkih knjiga fraza na koje je večina ljudi navikla. Izrazi poput Slušaj naša naređenja ili Ne mičite se jer će vas američki vojnik ubiti očigledno su u ovom slučaju jedinstveni.

Narativni luk Opere je konstruiran izborom takvih fraza a zvučni element svakog pojedinog izvora je korišten za muzičku partituru, tako da avatari na kraju svoje riječi pjevaju. Gesta pjevanja rečenice poput Stani ili pucam, ključna je za ovaj rad. Dok je literarna naracija ograničena osnovnom ponudom mogućih fraza, emotivna naracija se množi kroz glazbeni razvoj koji počiva na melodijskim strukturama ponuđenih jezika. Dijelovi rada također koriste snimke vojnika i civila iz medijskih vijesti, te su na njih dodana lica avatara koji pjevaju. Na taj način su protagonisti Opere postavljeni u kontekst medijske prezentacije događaja u suvremenim konfliktnim područjima.

Poruka je kolaborativni rad Nike Radić koji je ona radila zadnjih godinu dana i koji se ovdje može vidjeti u konačnoj verziji. Početak rada je bila jedna jednostavna prostorna instalacija velikog formata, slična radovima koje je autorica radila nakon završenog studija 90ih godina. Nakon što je sagradila početnu instalaciju, pozvala je prvu posjetiteljicu da pogleda rad i da joj svoju interpretaciju toga što vidi. Nakon toga je autorica instalaciju promijenila tako da, po njezinom mišljenu, rad što više izgleda kao interpretacija koju je upravu čula. Taj proces se ponavljao tridesetak puta sa različitim sudionicima. Posjetitelji su bili ljudi različite dobi, profesija i porijekla, ali su se svi profesionalno bavili suvremenom umjetnošću: Annie Davey, Branka Benić, Olivia Reynolds, Sandra Križić Roban, Ursula Lücke, Kathy Rae Huffman, Martina Mezak, Susanne Gerber, Eckhart Gillen, Goran Tomić, Judit Boenisch, Yuri Leiderman, Pierre André Podbielski, Christian Falsnaes, Maja Škerbot, Lovro Artuković, Stephan Gripp, Henrik Sundstrom, Kate Martin Brehme, Nina Kurtela, Vanini Belarmino, Nick Crowe, Miško Šuvaković, Katalin Timar i Marjetica Potrč.

U ovom radu izgled instalacije nije nikad bio važan s estetskog stanovišta. On je gotovo slučajan rezultat mnogih razgovora koju su zapravo sačinjavali sam rad. Instalacija se mijenjala od apstrakne konstrukcije do kompliciranog asemblaža objekata i u konačnici postala rad koji se bavi privatnim i javnim životom te performativnim aspektima svakodnevnog života i likovne umjetnosti. Kad se nekoliko zadnjih posjetitelja složilo oko toga o čemu je ovaj rad, proces se prirodno završio i više nisu bili pozivani novi posjetioci. Tijekom razgovora je postalo jasno da je svaki sudionik bio pod utjecajem vlastitih polazišta i trenutnih interesa te da su njihove interpretacije jednako toliko ovisile o tome što su donijeli sa sobom kao i o tome pred čim su se našli. Krajnji izgled instalacije je tako postao neka vrsta presjeka tema o kojima se trenutno najviše govori u suvremenoj umjetnosti.

Dok se Crowe i Rawlinson bave time kako jezik posreduje u odnosima moći, Nika Radić istražuje kako je naše razumijevanje svijeta određeno time odakle dolazimo. Zanimljivo je da, iako su ova dva rada krenula od potpuno različitih polaznih točaka i bavili se različitim aspektima komunikacije, na kraju i jedan i drugi pokazuju sličnu brigu za život pojedinca u kontekstu nasilja. Oba rada koriste teatralnu prezentaciju da bi istaknuli konstrukciju i artificijelnost današnjeg svijeta te se služe ironijom i humorom da bi razjasnili situacije s kojima se pojedinac mora uhvatiti u koštac, čak i ako možda sumnja u to da ih može promijeniti.

N.C. I.R. N.R

Nick Crowe i Ian Rawlinson žive u Berlinu i Manchesteru i zajedno rade od 1994. U svom radu prvenstveno se bave jezikom moći te njegovom gramatikom i retorikom. Njihovi radovi postavljaju pitanja o vjeri, politici, nacionalnom identitetu i okolišu, a u svojim video radovima i skulpturama dovode promatrača u situaciju fokusiranog suočavanja s kompleksnošću objekata i akcija u odnosu na njihov socijalni kontekst.

Recentne samostalne izložbe: Ride Across Lake Constance (s Awst & Waltherom), LoBe, Berlin, 2014; Six White Horses, Whitworth Gallery, Manchester, 2013; The Opera, Plataforma Revólver, Lisbon, 2012; Nick Crowe and Ian Rawlinson, SALT, Istanbul, 2012; Towards A Free Society, Institute of Jamais Vu, London, 2012. Njihov novi rad Song for Coal bit će premijerno prikazan u Parku skulptura Yorkshire (Yorkshire Sculpture Park), Wakefield u siječnju 2015.

 

Nika Radić već godinama u svom radu pretežno bavi problemom komunikacije i njezinim ograničenjima. To katkad uključuje komunikaciju kroz umjetnost i mogućnosti razumijevanja umjetničkog djela, ali se često odnosi na perspektive komunikacije među ljudima te koliko razumijevanje ovisi o prethodnom iskustvu sudionika.

Recentne samostalne izložbe su bile Poruka u MMC Luka, Pula (2013), Nika Radić – Annie Davey, LoBe, Berlin (2013), Vernissage, galerije Rigo, Novigrad (2012), U prolazu" MKC, Split (2011) i Moramo se razgovarati, Gliptoteka, Zagreb (2011). U lipnju ove godine Nika Radić i Nick Crowe bili su kustosi grupne izložbe Something with Performance u KuLe u Berlinu.

 Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1978. odlazi na duži studijski boravak u Kanadu, SAD, Englesku i Nizozemsku. U početku usmjeren na područje proširenih medija (televizija, ambijent, instalacije, performance), od 1973. posvećuje se poglavito videoumjetnosti i eksperimentalnoj televiziji. Istražujući prirodu medija, posebno televizijske slike, usredotočuje svoju pažnju na problem univerzalne bipolarosti. U kasnijim radovima približava se postmodernom estetskom stanju u kojemu se odnosi i vrijednosti relativiziraju do apsurda. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na XVI. Bijenalu u Sao Paolu, Dokumenti u Kasselu, na izložbi New Narrative u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1984. te na svjetskim festivalima videoumjetnosti.

U audiovizualno-fizičkoj instalaciji A Ray of Darkness Davor Sanvincenti nastavlja svoj umjetničko-istraživački projekt u kojem koristi znanja iz područja astrstrofotografije, zvučne geometrije i antropologije. Ispitivanjem Kvazara, najsvjetlijih objekata u Svemiru koji se povezuju s njegovim počecima te proučavanjem znanstvenog aspekta svjetla i malih svjetlosnih tijela, uz zvučnu kompoziciju koja stvara dojam kretanja, umjetnik stvara ambijent koji posjetitelja ozdvaja od svakodnevnih podražaja (izvangalerijskog) svijeta te ga potiče na iskonski prostorno-vremenski dijalog. Vremenska dimenzija naglašena je fizičkom prisutnošću Zemlje, u obliku miksteške zemlje, jednim od najstarijih svjedoka promjena od početaka formiranja planeta.

Otvorenje 12. prosinca u 19h u Galeriji SC.
RADNO VRIJEME GALERIJE za vrijeme izložbe A Ray of Darkness
13 – 23.12. te 27, 29. i 30.12. od 17 do 21 sati svaki dan osim nedjelje

Davor Sanvincenti
A Ray of Darkness

Uloga umjetnika je ključna za pomoć u razvijanju onih vrsta intuicija, novih metafora, koncepata i lingivstičkih elemenata koje su nužne za istraživanje novih graničnih teritorija, od mikro do makro razine. Roger Malina

Poznati astronom Roger Malina zagovornik je interakcije umjetnosti i znanosti, a migracija izvanznanstvenih ideja i metoda u znanost upravo je ono što će omogućiti nova (sa)znanja. Ovu misao on iznosi u vremenu kada astronomija, jedna od najstarijih znanstvenih disciplina, doslovno tapka u mraku. Početkom novog tisućljeća utvrđeno je, naime, da se 97% Svemira sastoji upravo od, ljudskim osjetilima nedokučive, tamne energije. I zato je nužno, tvrdi znanstvenik, sve prikupljane podatke i znanstvene metode učiniti dostupne svima, kako bi pomogli u njihovoj spoznaji.
U umjetničkoj audiovizualnoj prostornoj instalaciji A Ray of Darkness Davor Sanvincenti, radi upravo to: koristi znanja iz astrofotografije, zvučne geometrije i antropologije Svemira, a samo istraživanje započeo je prije pet godina. Njegova intuitivna energija, koja približava gledatelju (neznanstveniku) osnovne pojmove (astroloških) otkrića, osjeća se i u radovima koji prethode ovoj instalaciji. Rad Nevidljivi pejzaži: Svemir, prikazan 2011. godine u Galeriji Bačva, dao je naznake ovog istraživanja, posjetioca postavio sred antropocentrične situacije u kojoj glavnu ulogu imaju Kvazari, a zvukom je postignuta i kružna fizička senzacija, stvarajući tako meditativni prostor. Istraživanje se nastavlja i kroz prostornu instalaciju, iz 2013. godine, El Tiempo, en reposo entre la Tierra y el Cielo napravljenu za prostor Otvorene kocke Muzeja suvremene umjetnosti u Oaxaci u Meksiku. Uz primarni element instalacije, crvenu zemlju s područja na kojem živi starosjedilačko pleme Mišteka, bitan dio konstrukcije čine zvučni valovi koji u pravilnim razmacima pokreću vodom napunjenu površinu ogledala.
U Galeriji SC prisutni su gotovo svi elementi prethodnih instalacija: svakog solarnog sata razvija se kvadrofonična kompozicija koja ponovno završava u početnoj tišini, u polju astrofotografije ispituju se najsvjetliji oblici Svemira Kvazari, a na središnjoj skulpturi nalazi se i mala količina mištečke zemlje. Ekspanzija zvučnih valova i projekcija odaju osjećaj širenja, referirajući se upravo na spomenutu tamnu energiju čiji negativni tlak rezultira odbojnom gravitacijskom silom te ubrzava širenje Svemira. Višestruka projekcija snimaka Kvazara ukazuje na pojam gravitacijske leće, koja uzrokuje iskrivljenje zraka svjetlosti ponekad multiciplirajući određene elemente, pojam koji, iako izobličuje, pomaže u (raz)otkrivanju temeljnih kozmoloških pitanja. Podatke, znanja i alate iz znanosti Davor Sanvincenti koristi za proširivanje i preispitivanje ljudske percepcije. I posjetitelj je suočen, ne s novim tehnologijama, astronomskim otkrićima i skulpturom, nego upravo sa sinergijom koju stvaraju svi elementi od kojih se instalacija sastoji. Sinergijom energije svete zemlje Mišteka, starosjedilaca koji crvenu zemlju ponosno čuvaju, zemlju koja se smatra jednim od najstarijih svjedoka našeg planeta; energije Kvazara, navodnih svjedoka samih početaka Svemira te cirkularnog zvuka koji ih objedinjuje i u potpunosti izolira od vanjskog svijeta.
Instalacija A Ray of Darkness izdvaja čovjeka od svakodnevnih preokupacija, mjesto i vrijeme postaju nevažni, a ljudska je spoznaja stavljena u prvi plan. A zraka tmine iz naslova nije zraka mraka realnosti negativnog predznaka – upravo suprotno, zraka je to neslućenih mogućnosti, još nepoznatih saznanja i izazova ljudskoj kognitivnoj percepciji. Marta Kiš

Davor Sanvincenti / r.1979 / multimedijalni je umjetnik. Intenzivno se bavi fenomenologijom audiovizualnog i antropologijom vizualne kulture, fokusirajudi se na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Njegovo se umjetničko djelovanje grana u razne medije: film i video, fotografija, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualni performansi. Njegovi se radovi bave konceptom iluzije, istražujudi mogude granice percepcije te konstrukcije iskustva. Sanvincenti istražuje estetske i kvalitativne mogudnosti različitih medija u funkciji direktne komunikacije s posjetiteljem koji postaje neizbježan dio samoga rada, reflektiraju da misaono-tjelesna struktura. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2010 za najboljeg umjetnika do 35 godina.
Njegovi su radovi prikazani na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima, poput Rencontres Internationales Paris/Berlin/Madrid, LOOP /Barcelona, 25FPS /Zagreb, World Film Festival /Bangkok, VideoEX /Zurich, CineMed /Montpellier te na lokacijama poput Centre Georges Pompidou, Paris; ZKM, Karlsruhe; Lincoln Center, New York; UniversalMueum Joanneum, Graz; FRAC Pays de la Loire, Carquefou; Museo de Arte Contemporanea, Oaxaca; MSU, Zagreb; NIU, Barcelona; La Triennale, Milano; MoCA Vojvodina, Novi Sad; Filmoteca Española, Madrid; Glassbox Gallery, Pariz; Haus der Kulturen der Welt, Berlin.

Otvaramo poziv za umjetnike i kustose do 35 godina za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2016. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe ITD-a, predvorje Kina,…).

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC i popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu i poslani mailom. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Informacije na tel. 385 1 4593 602,galerija@sczg.hr

Istodobna mnogostrukost – I’m in Space between the Words now

Novi multimedijalni projekt I’m in Space between the Words now Magdalene Pederin koji se nastavlja na prethodni projekt Zaraza, postavlja nova pitanja o (ne)mogućnosti personalnog kontakta u komunikaciji u doba inteligentnih elektroničkih konstrukata, mreže i navigatora znanja s kompleksnim aplikacijama (pa i natural language user interface). Dispozitivi jesu novi, ali pitanja su stara, „vječno ljudska“ – ontološka i gnoseološka, s egzistencijalnim prisustvom dubokog emotivnog naboja kojeg dira i dodiruje „nezamislivost sama“, a čija se istodobna mnogostrukost nalazi izvan granica pogleda.

Stara istina govori „da bi se išta doista vidjelo, valjalo bi se udaljiti, povući u neku golemu udaljenost“, opsesivno kontemplativnu ali i zaigranu, kao u prostoru razmaka kod Stanislawa Lema u romanu Solaris (1961.)* – Magdalenine trajne fascinacije. Lemova verbalizacija slike „živog“ oceana na dalekom planetu Solaris, fikcija je znanstvenog istraživanja, promatranja i općenja s aktivnim karakterom oceanskih zbivanja. Ocean je „jedini stanovnik“ udaljenog Solarisa, njegova gibanja su poput golemog plazmatičnog mozga, izvora burnih električnih, magnetskih, gravitacijskih impulsa, s mnoštvom eksplozivnih signala i valovitih ritmova, sa silovitim erupcijama pjene i modrina, nakupina „mimoida“ i „dugava“, „simetriada i asimetriada“, s djelatnim sudjelovanjem u oblikovanju ljudskih mjernih instrumenata, u pokušajima kontakta posredstvom električnih uređaja koji su transformirali impulse odašiljane s obiju strana. To je slika beskrajnog „mora-mozga“, organske tvorevine s jakom „fizikom neutrinskih procesa“ i „neuronskom“ mrežom posve neuhvatljivom. U susretu s ovom tvorevinom nije bilo moguće dvaput dobiti istu reakciju na podražaj ili pronaći keywords ili search terms kao mogućnosti trajnog uzajamnog dodira i komunikacije. Golemi ocean-mozak je samo uzvraćao istraživačima vizualnom materijalizacijom utvara njihovih potisnutih misli i trauma, sjećanja i osjećaja.

Ova slika neuronske mreže golema plazmatičnog mozga progovara jezikom prikaza istodobne mnogostrukosti nasuprot modelu linearnosti. A „čovjek može obuhvatiti tako malo stvari odjednom; vidimo samo ono što se događa ispred nas, ovdje i sada; zorno prikazivanje istodobne mnogostrukosti, ma koliko međusobno povezanih procesa, prelazi naše mogućnosti … jer znamo – ali samo znamo, ne shvaćajući – da istodobno iznad i ispod nas, u strelovitim bezdanima, izvan granica pogleda i mašte, nastupa nebrojena množina i milijuni istodobnih preobrazbi, međusobno povezanih matematičkim kontrapunktom…“. Između je tek razmak, kao u jeziku između riječi, beskraj i praznina, što definitivno raskida linearnost struktura. Otuda i naziv Magdalenina rada Razmak između riječi je gdje se nalazim sada, jer je to mjesto where everthing else is that I didn’t know even existed, s referencom na zonu hibridne medijalnosti lika Samanthe iz SF filma Her.

Modularna, trokanalna video-audio instalacija Magdalene Pederin performativno konstituira složenu medijsku situaciju istodobne mnogostrukosti s obzirom na koncept „tehnološkog prekida“ komunikativne paradigme linearnosti. Ona se sastoji od 8 izvođača/protagonista koji svaki ima po 6 snimljenih videa od nekoliko minuta. Software MAX potom slučajnim odabirom bira one koji se prikazuju na svakom pojedinom kanalu. Sami protagonisti rada u ruci imaju (simulakrum) kompjuterskog uređaja i komuniciraju putem bežične slušalice koju imaju u uhu. Njima su supostavljena dva zvučnika na kojima ide tekst iz Solarisa (engleska verzija prijevoda), glasovi su text to speech ženski i muški. Zvuk putuje po prostoru (zvučna panorama) na način da čitajući roman od početka prema kraju muški glas iz jednog zvučnika počinje čitati da bi ženski glas iz drugog zvučnika nastavio čitanje i potom čitaju zajedno iz dva izvora (zvučnika). Ciklus se potom nastavlja – kada dođe do kraja, počinje se iz početka. Taj audio dio je predvidiv, za razliku od videa koji je nepredvidiv, ali po teoriji slučajnosti tri ista videa će se nakon nekog vremena ponoviti (od njih 48 pojavit će se istodobno tri koja su ista). Nema, dakle, klasične dramaturgije koja bi u procesu montaže pokazivala videa po određenom redoslijedu, narativnom ili bilo kojem drugom; ovaj se koncept referira na paradigmu mrežnog sustava, svejedno mozga ili interneta – sinapse su veze između neurona koje možemo usporediti s hyperlinkom.

Ova je slojevita instalacija „živi organizam“ istodobnih preobrazbi koje su međusobno povezane, ali izvan granica onog pogleda koji klizi po linearnim strukturama. Ona performativno nastupa kao „nebrojena množina“ mogućih/nemogućih dodira i razmaka, poput funkcioniranja mozga koji je mreža međusobno nepredvidljivo povezanih neurona. Moć mašte kao poruka širi se u beskraju računalnih mreža te njenih hyperlinkova za reference ili navigaciju prema različitim lokacijama, njihovim odnosima i značenjima, na korak do kreiranja i transhumane inteligencije. Ali, prije svega, ovim radom umjetnica posreduje poruku da se svijet i odnosi u njemu bespovratno restrukturiraju, stoga „nemojte prespavati svoje vrijeme…“.

Sonja Briski Uzelac

*Stanislaw Lem, Solaris, AGM, Zagreb, 2004.
 

 

Autorica teksta: Sonja Briski Uzelac
Prijevod: Tihana Bertek
Snimatelj: Branko Linta
Rasvjeta: Joško Milić
Pogramiranje: Ivan Marušić Klif
Protagonisti: Tomas Kutinjač, Selma Banich, Stipe Kostanić, Nikolina Komljenović, Livio Badurina, Iva Mihalić, Žak Valenta, Zrinka Užbinec
Kostimi: Oliver Jularić
Produkcija: Magdalena Pederin
Koprodukcija: Kultura Promjene, Studentski centar, Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Zahvala: Tihomir Milovac
Projekt su podržali Gradski ured za obrazovanje kulturu i sport Grad Zagreb i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
 

Sam naziv izložbe Ivana Markovića „2“, implicira element koji izmješta ovaj repertoar motiva iz njihova uobičajenog konteksta – oni su svi, u prvi mah iz nejasnog razloga, udvostručeni. Umjetnik kao ishodište uzima slučajnost, trenutak vlastitog nesvakodnevnog opažaja u svakodnevnoj situaciji, u kojoj je njegova percepcija iznenada postala usmjerena ka binarnostima. Motive, koji su mu uslijed ovog procesa zaokupili pažnju, izolira, dekontekstualizira te projicira na platno. Nešto sasvim poznato, poput cvijeta, kvake na vratima, čokoladice, sada vidimo – u paru. Naizgled malen pomak ipak čini osjetnu razliku, a produkti ove operacije zadržavaju pogled.

Svojevrsno je to davanje (ili vraćanje?) legitimiteta trivijalnomu, omogućujući mu da postane početkom priče, razrada čije je fabule prepuštena promatraču. Na taj način propituju se kako sklonosti tog istog promatrača, tako i potencijal svakodnevnog kao podloge za kreiranje jedne vrste scenarija, bez obzira na to vodi li on u poetizaciju ili banalizaciju, izaziva li odobravanje ili kritiku.

Ono što karakterizira ove radove moglo bi se opisati kao povratak primarnom, nagonima i instinktima. Stječemo dojam da si je, prilikom promišljanja o njima, umjetnik postavio pitanje – zašto ne, pri samom ulasku u izložbeni prostor, suočiti pogled sa slatkišima? Izazvati želju za slatkim, zatim je potencirati, dovesti gotovo do natruhe proždrljivosti koju je trenutno nemoguće ignorirati, a niti zatomiti? Ili se, kao što to čini u sljedećem predstavljenom djelu, koncentrirati se na cvijet, samu njegovu prezentnost i estetski kapacitet? Tim pitanjima ocrtava vlastitu, ne toliko eksplicitnu agendu – poigrati se, ne napuštajući pritom i mogućnost nekih novih spoznaja. Umjetnost je za Markovića upravo to – igra, spontana, ludički intonirana, nekompetitivna i nepredvidiva. Apsolvirajući na prethodnim radovima, poput ležernog poziva na palačinke, nastavlja u tom smjeru, te se kao koncepcijska poveznica kristalizira sklonost autora ka jednoj vrsti intrige i induciranju interakcije s krajnjim ciljem zabavljanja svih sudionika. U toj igri on, istina, zadaje početne elemente. Međutim ne pretendira režirati njezin daljnji tijek, nego ju prepušta individualnom mentalnom procesu publike. S ovime na umu, postaje nam jasna njegova umjetnička strategija – servirati artefakte čije je značenje arbitrarno, koji su prijemčivi za razna tumačenja, i time rasvijetliti njihov interpretativni potencijal. Pritom, ipak, ne propušta skrenuti pozornost na osobno senzorno iskustvo, iznenadno, neobjašnjivo, gotovo bizarno – čuđenje. Pred publikom je stoga izazov, prilika da ga i sami iskuse.

Naposlijetku, Marković zaključuje s dvostrukom dozom intimnog inputa. Izlaže, naime, fragment vlastita djetinjstva, svoj crtež koji je nastao u dobi od tri godine (naslućujemo – udvostručen), rukotvorinu maloga sebe. Podsjetnik, rekla bih, na vrijeme kada je već i svakodnevno izazivalo ushit i oduševljenje, čiji nedostatak kronično osjećamo kao kolateralni gubitak u procesu postajanja – velikima.

Jozefina Ćurković

BIOGRAFIJA:

Ivan Marković rođen je 12. veljače 1988. u Zagrebu. Završio je srednju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu 2007. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo 2008. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Zoltana Novaka 2014. godine.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2015. Dođi na palačinku; Galerija Greta, Zagreb

2014. Boje i lakovi; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE:

2014. – 32. Salon mladih, HDLU, Zagreb

2013. – 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb

2011. – Mali formati, Galerija Greta Zagreb

Kreativna radna akcija u suradnji s Lega-Lega, Galerija Greta. Zagreb

SCENOGRAFIJE:

2015. Crveno, Teatar Exit, Zagreb

Kiparica Iva Haramina svoje likovno stvaralaštvo ne ograničava na standardne kiparske pristupe i materijale, što je pokazala i svojom prvom samostalnom izložbom u Kiosku SC-a, kojom je 2010. godine ukazala na istraživački pristup usmjeren ka proučavanju različitih medija, granica među njima i oblikovanja prostora, kojim postiže potpuni umjetnički potencijal.
Svoje traganje nastavila je i u protekle četiri godine, istražujući pogodnu metodu kojom bi onaj nesvjesni aspekt stvaralačke energije u potpunosti pretočila u konkretan i zreo ciklus umjetničkih radova.
Središte cijelog ciklusa postaje istraživanje i eksperiment te njezina potpuna otvorenost prirodnim potencijalima materijala koje koristi, a kojima je vrlo vješto ovladala i u središte pažnje postavila osnovne estetske odrednice: crtu, plohu, oblik i boju. Oblikovanju vunenih reljefa, perforiranih platana ili pak intervencijama na lomografijama, pristupa decentno i minimalistički, ali s namjerom da dinamizam i energetska kolanja postavi u prvi plan.

Promatramo li ciklus u cijelosti, postaje jasno kako takav pristup asocira na koketiranje s elementima arte povere, ali ponajviše s elementima spacijalizma, uz pomoć kojih umjetnica sintetizira svoj interes prema kiparstvu, crtežu, slikarstvu i fotografiji u zaokruženu i jasnu cjelinu, čiji potpuni potencijal ostaje poznat samo njoj, a promatraču nudi mogućnost istraživanja i spoznaje tog podsvjesnog umjetničkog nagona, koji pažljivo izviruje iz svake njezine intervencije.

Radovi Ive Haramine s jedne strane prodiru u prostor, oblikujući ga na mek, podatan i primamljiv način, u vidu reljefa od ovčje vune, a s druge strane perforirana platna utjelovljuju dvojaku prirodu oprostorenja, prodirući u okolinu diskretno, ali odrješito i snažno, istovremeno uvlačeći okolinu, pa i samog promatrača u jednu novu, ne u potpunosti poznatu umjetničku dimenziju.
Žutica, škare, konac, špaga i ovčja vuna te primarne boje i ne-boje sredstva su pomoću kojih Iva Haramina izgrađuje pomalo mističnu, ali elegantnu i nadasve prirodnu seriju radova, koja istovremeno nudi mogućnost treniranja percepcije, ali i odmaranja pogleda u prirodnosti i jednostavnosti oblikovanog materijala i energije.

Ciklus novih radova Ive Haramine počiva na maksimi ”Manje je više” te u potpunosti ravnopravno valorizira konkretne elemente apstraktne umjetnosti i fizički aspekt umjetničkog nagona u procesu oblikovanja.

Sara Čičić

Iva Haramina Milinković rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2004. godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu , smjer kiparstvo, 2009. godine. Sudjelovala je na više izložbi, radionica i terenskih nastava. Članica HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.