Mjesec: siječanj 2019.

Otvorenje izložbe Nes(a)vršene strukture na kojoj će svoje radove predstaviti grupa autora iz Hrvatske i Srbije održat će se u petak, 29. siječnja u Galeriji SC s početkom u 20 sati. Sudjeluju: Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav, Marko Tirnanić te gost izlagač Raša Todosijević.

Izložba ostaje otvorena do 6. veljače 2016. Radno vrijeme Galerije SC je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Otvorenju će u četvrtak, 28. siječnja prethoditi javni razgovor dvaju umjetnika, Vlade Marteka i Raše Todosijevića koji će iz svojih perspektiva u direktnom dijalogu razgovarati o temi nes(a)vršenosti. Razgovor je zakazan za 18 sati također u Galeriji SC.

Nes(a)vršene strukture su suradnja koja se u posljednje dvije godine gradi i razvija između umjetnika, kustosa i institucija iz Hrvatske i Srbije, a koju su inicirale Galerija SC (Kultura promjene, SC, Zagreb) i Galerija Podroom (KCB, Beograd). Istraživački proces kroz koji su prošli pozvani umjetnici (Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav i Marko Tirnanić), kustosi (Zorana Đaković Minniti, Marta Kiš, Karla Pudar) i drugi pojedinci, bio je podjednako nes(a)vršen s obzirom na opetovano suočavanje sa svim nesavršenostima kako institucionalnih tako i osobnih pozicija unutar sustava djelovanja, te njihova stalna pozicija neistraženog i hermetičnog. Komparativnim pristupom ova suradnja imala je za cilj, između ostalog, upotpuniti međusobni pregled o regionalnim umjetničkim strujanjima i pridonijeti međusobnoj povezanosti. Nakon prve faze koja je bila predstavljena u prosincu 2014. u Galeriji Podroom Kulturnog Centra Beograda, pozvani umjetnici na izložbi u Galeriji SC predstavljaju nove produkcije umjetničkih radova posebno osmišljenih za ovu priliku.

Realizaciju projekta pomogli: autori, Kultura promjene Studentskog centara u Zagrebu, Kulturni centar Beograda, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Beograd, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

www.kcb.org.rs

 

Interaktivnost i tjelesna percepcija bili su za Marinu Bauer u većini njenih dosadašnjih kiparskih radova pretpostavka za neposredniji, dublji i trajniji doživljaj umjetničkog djela. Već u nekima od prvih samostalnih radova na Akademiji likovnih umjetnosti nazvanim Uzmite me u ruke, Otvorite i pogledajte i Vratite sklopljeno imperativima poziva gledatelja da se ne zaustavi samo na gledanju prkoseći tako uobičajenoj galerijskoj praksi percipiranja umjetnosti sa sigurne udaljenosti. tj. poimanju kiparskog djela kao nečega oko čega se pasivno kruži, kao nečega što se gleda, a ne dira. U svojim kasnijim zapaženim radovima Sjećanje I i Sjećanje II Marina nastavlja s fizičkim angažiranjem promatrača pa tako doživljavanje tih njenih radova podrazumijeva iskapanje cementnih otisaka predmeta iz pijeska ili pregledavanje i prepoznavanje predmeta zarobljenih u silikonskim valjcima. Introverti, njezina kiparsko-multimedijalna instalacija nagrađena na posljednjem, 12. trijenalu hrvatskog kiparstva, sastoji se od šest bijelih kubusa/postamenata čiju unutrašnjost kroz maleni otvor pregledavamo dimnjačarskom kamerom. Prijevod konkretnih materijalnih sadržaja njihovih nutrina u dinamične vizualne fenomene pratimo na ekranu pri čemu se bude naše vlastite asocijacije i vizualne predodžbe. Svim ovim radovima Marina uvijek pristupa kiparski, iz objekta, iz materijala, iz dodira, baratanja rukama, omogućavajući pritom više razina tumačenja.
U ovdje izloženom radu Sam/a sa sobom Marina širi sferu svog kiparskog interesa u interaktivnosti s odnosa ruka-materijal na odnos tijelo-materijal-prostor i pritom se jasno definira kao umjetnica koju zanima osobno iskustvo unutar taktilnih, haptičkih i kinestetičkih doživljaja, kako vlastitih, tako i promatračevih. Sama činenica da koristimo riječi promatrač/gledatelj za osobu koja doživljava trodimenzionalno djelo likovne umjetnosti dokazuje kako su ovi ostali spomenuti osjetilni aspekti u tom smislu zanemareni. Marinu zanima kiparstvo upravo kao susret tijela u prostoru, pri čemu osim očima, kiparsko djelo/tijelo percipiramo i dodirom i vlastitim tijelom: u odnosu na njegovu dimenziju i zapreminu, položaj i kompoziciju, težinu, mekoću, tvrdoću…
Pred nama je šest kabina različitih dimenzija u čiju unutrašnjost ulazimo, doživljavamo različite proporcije, karaktere i sadržajne ispune tih prostora.
U tim specifičnim, više ili manje tijesnim prostorima, izolirani od svih ostalih podražaja, cijelim se bićem suočavamo s različitim materijalima koji nas potiču na različite misli, usmjeravaju naše kretanje i istraživanje. Potiču nas da zastanemo i bivamo malo sami sa sobom. Što ćemo tamo iskusiti, na što će nas to iskustvo podsjetiti, kako ćemo se osjećati, ne znamo niti možemo znati dok u njih ne uđemo. To ne zna ni umjetnica. Ona tek ponukana vlastitom iskustvenošću, koju ne želi isticati, daje promišljene oblikovne prijedloge koji bi nam mogli korisititi u ovom susretu sa samima sobom. U tome uvijek ostaje kiparski dosljedna i temeljita: od promišljanja smještaja kabina u galerijski prostor, komponiranja ploha i otvora unutar samih objekata te senzibilnog izbora, kontrastiranja korištenih materijala do predviđanja njihovog psihološkog djelovanja. Kako ćemo mi svojim tijelom i iskustvom zaokružiti njenu kiparsku misao, zanima i samu umjetnicu.
Da Marinina umjetnost nije jednostrana i zatvorena, dokazuje umjetničina nedavno utemeljena praksa provođenja usmjerenih razgovora metodom fokus grupe s posjetiteljima izložbe. Tim razgovorima ona želi produbiti svoja shvaćanja o doživljaju umjetničkog djela, u ovom slučaju o ulozi tjelesne percepcije u tom doživljavanju, što je i tema istraživanja njenog umjetničkog doktorata. Ova kvalitativna istraživačka metoda, posuđena iz društvenih znanosti, daje Marininom umjetničkom radu dašak znanstvene znatiželje, iako osnovna svrha tih razgovora, vjerujem, nije znanstvena spoznaja nego dijeljenje i uspoređivanje osobnih i intuitivnih saznanja i doprinos potrazi za smislom umjetnosti.

Hana Lukas Midžić

Izložba je otvorena do 23. siječnja 2016., radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, ulaz je besplatan.

Tijekom izložbe autorica namjerava, s psihologinjom Ivom Šverko, kroz nekoliko grupnih razgovora s posjetiteljima istražiti njihov doživljaj i shvaćanje izložbe. U grupama od šest do deset osoba posjetitelji će, vođeni pitanjima, razgovarati o izložbi, a prikupljene rezultate autorica će koristiti u daljnjoj razradi umjetničkog projekta.

Pozivamo zainteresirane posjetitelje da sudjeluju u istraživanju i prijave se u neki od navedenih termina na e mail: ksenija.baronica@sczg.hr i marinabau@yahoo.com Termini: 16. 1. 2016. od 17 do 18 sati; 19. 1. 2016. od 18 do 19 sati; četvrtak, 21. 1. 2016. od 18 do 19 sati

Biografija Marine Bauer:

Rođena 1972. u Zagrebu.
Diplomirala 1998. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izlaže samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Prva samostalna izložba Val bila je ujedno i diplomski rad a izložena je 1996. u Galeriji SC u Zagrebu. Slijede Galerija Nova, Zagreb 1999; Galerija Juraj Klović, Rijeka 2000; Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb 2004; Galerija Kazamat, Osijek 2004; Galerija Sv. Krševana, Šibenik 2005; Stadtmuseum, Graz, Austrija 2005; Gradska galerija Labin 2006; Galerija ZILIK, Karlovac 2013; Galerija Matice hrvatske, Zagreb 2014.
Na skupnoj izložbi prvi put izlaže 1994. na V.Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci u Zagrebu, a od ostalih izložbi izdvajaju se 30. Zagrebački salon, Klovićevi dvori, Zagreb 1995; Bijenale mladih Mediterana, Moderna galerija, Rijeka 1997; Freies Gestalten, Gradski muzej, Graz, Austrija, 1999; VII, VIII, IX i XII. Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb, 2000, 2003, 2006. i 2015; 27. Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2004; Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, 2007; Od kipa do ispovijedi, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2011.
Sudjeluje na izložbi Suvremeno hrvatsko kiparstvo koja je od 2009. do 2011. predstavljena u Beču, Berlinu, Bratislavi, Trstu, Budimpešti, Pećuhu, Ljubljani i Zagrebu.

2005. godine sudjelovala je u projektu Akademie Graz LandArt – Park und Au Schloss Gleinstätten u sklopu kojeg su trajno postavljene skulpture: Praspavač I, Praspavač II i Stope u Gleinstättenu u Austriji.
Sudjeluje na likovnim simpozijima i radionicama u sklopu kojih su nastale i trajno postavljene skulpture Ležeća figura u Parku skulptura Jakovlje 2007., te Vrata u Vrsaru 1994. godine.

Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1993, nagrade na natječaju za spomenik fra Grgi Martiću 1994. te nagrade 12. Trijenala hrvatskog kiparstva 2015. godine.

Od 2002. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prvo kao vanjska suradnica, a od 2008. zaposlena kao asistentica na Kiparskom, pa na Nastavničkom odsjeku. 2015. godine zaposlena kao docentica na Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu.
Od 2002. do 2011. drži nastavu iz kolegija Kiparstvo studentima prve godine Slikarskog, Grafičkog i Odsjeka za animirani film i nove medije, a od 2011. nastavu iz kolegija Kiparstvo 2/N studentima druge godine Nastavničkog odsjeka.

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu također pohađa poslijediplomski doktorski studij kiparstva gdje radi na temi Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela. U sklopu rada na doktoratu provela je i dva istraživanja koja su posterima predstavljena na međunarodnim psihologijskim znanstvenim skupovima u Zadru i Zagrebu.

Članica je HDLU-a.
Živi i radi u Zagrebu.

Izložba Attention, Work! udruge Stripburger prikazuje vizualno istraživanje posvećeno radu, aktivnosti koja oplemenjuje i daje smisao svakom ljudskom biću. Doduše, rad jača tijelo i um, kao što poslovica kaže, no također omogućuje kapitaliziranje ljudske snage i znanja u sustavnom obliku. To može dovesti do depersonalizacije i bezobzirnog iskorištavanja, namijenjenog isključivo povećanju dobiti. Rad također može dovesti do preopterećenja, iscrpljenosti i stresa. Između tih dviju krajnosti, izlošci brojnih autora pretvaraju ovu multimedijalnu izložbu u konstruktivan i značajan temelj za dublje promišljanje o prirodi, smislu i značaju rada u suvremenom društvu.
Izložba je zamišljena kao pandan Stripburgerovoj međunarodnoj antologiji stripa pod nazivom Workburger. Tome je pridodana serija radova u drugim medijima koji zaokružuju poruku knjige. Marljivi umjetnici uspjeli su stvoriti seriju provokativnih kreacija koje isprepliću utopiju i zajedljivu kritiku. Duhovito i ironijski u svrhu propitivanja općeg stanja suvremenog društva, posebice proizvodnje značenja kao njegove glavne pokretačke snage. Izložba, nadahnuta suvremenom zbiljom, prikazuje slojevitost manifestiranja tih sukoba, pokrenutih nerazmjerom između stvarne vrijednosti i priznate ocjene rada.

Matjaž Brulc

 

Počasni članovi ad hoc udruge strip umjetnika su: Bojan Albahari (Sl), Žiga Aljaš (Sl). Max Andersson (SE/DE), Kaja Avberšek (Sl), Arkadi (DE), Boris Beja (Sl), Pakito Bolino (FR), Paul Ashley Brown (UK), Anna Ehrlemark (SE), Mina Fina (Sl), Domen Finžgar (Sl), Lars Fiske (NO), Matti Hagelberg (FI), Jyrki (Heikkinen (Fl), Igor Hofbauer )HR), Jeroen Janssen (BE); Jakob Klemenčič (Sl), Marko Kocioer (Sl), Tanja Komadina (Sl), Marko A. Kovačič (Sl), David Krančan (Sl), Olaf Ladousse (FR/ES), Matej Lavrenčič (Sl), Andraž Magajna (Sl), Akinori Oishi (JP), Teresa Camara Pestana (PT), Marcel Ruijters (NL), Lars Sjunnesson (SE), Mateusz Skutnik (PL), Boris Stanič (RS), Matej Stupica (Sl), Andrej Štular (Sl), Lasse Wandschneider (DE); Danijel Žeželj (HR).
 

PRAVI MUŠKARAC

Nataša Skušek često se bavi problematizacijom duboko ukorijenjenih pojmova koji se uzimaju zdravo za gotovo, stereotipa i društvenih uloga pripisanih ženama. Trudnoća, majčinstvo, kućanski poslovi, partnerski odnos, prehrana, slobodno vrijeme, izgled i fetišizacija ženskog tijela – predstavljaju elemente koji čine sadržaj njezinih radova. Ovoga puta, autorica zadržava „odnos“ kao temu, no, usmjerava svoju pozornost prema muškarcu. Pravi muškarac, izložba postavljena kao audio-video instalacija, uključuje skulpturu koja čini apsurdnu karikaturu kontrasta društvenih uloga, pripisanih ženama i muškarcima u partnerskom odnosu. Umjetnica si postavlja pitanje – što zapravo termin ”pravi muškarac” znači partnerima, ulazeći u njihove želje, očekivanja, razočaranja i traume u vezi.

U svojim video uradcima umjetnica istražuje razne načine ugađanja partneru te kako se brinuti za njega. Naša kultura stvorila je mit o ženi koja je – ako želi biti “prava žena” – potpuna suprotnost muškarcu. U različitim kulturama, žena bi trebala, od prapovijesti do danas, simbolički utjeloviti čistoću nevinosti, idealnu majku, koja je emotivna i podređena muškarcu. Mit patologizira žene namećući im određenu strukturu – unutar koje one moraju pronaći svoj put – propisujući biološkim ženama točno određenu, sasvim posebnu društvenu ulogu. Njihovo ispunjenje te uloge očekuje se u većoj mjeri no što bi to žene htjele. Uslijed nelagode koja proizlazi iz toga, prikazana žena intenzivira svoju brigu o partneru tako što postaje sve više patološki opsesivna. Nježnost kao odraz “pretjerane” brige o partneru – zbog pretjeranog pritiska očekivanja – pretvara se u nasilnu kaznu, koja rezultira smanjenim ili nestankom partnerovog zadovoljstva.

U središnjoj plohi njezinog videa pod nazivom Golica nalazi se stražnjica prekrivena svilenim gaćicama. Ona pleše dok netko (muškarac) navodi ritam zviždeći spomenuti folk-pop ritam. Performans koji bi trebao upotpuniti želju za ugodom te biti atraktivan partneru, gubi svu svoju prednost u banalnosti zabavnog ritma, pritom aludirajući da sam seksipil nije dovoljan u vezi, jer mu nedostaje skrupulozan performans kućanskih poslova. Video khm khm intenzivira brigu za prisilom. Prikazuje gornji dio tijela te djelomično lice muškarca kojega netko hrani (žena). Depersonalizirani muškarac proždire hranu poput stroja, pljuskajući, jedva hvatajući korak s velikim porcijama, dok kašlje i guši se. Video se može iščitati kao ublažavanje gladi, dok prerasta u proždrljivost. Muškarčeva proždrljivost vodi u očaj i iritaciju ženu koja ga ne uspijeva zadovoljiti, te vodi u kažnjavanje po principu: “to si tražio, sad progutaj”. Video uzrokuje pomiješane osjećaje. Hranjenje je nasilno samo po sebi, dok u isto vrijeme uključuje i dozu slatkoće. To je poput hranjenja djeteta koje nije naviklo jesti te mu gutanje uzrokuje poteškoće. Nema distinkcije između dobra i zla, ženina briga i želja prelaze – u nasilje, muškarčeva ugoda i uživanje u hrani – u gušenje. U videu Heri vidimo uho izbliza, duge dlake koje rastu iz njega te nekoga (ženu) kako ih češlja i plete. Njezina muka uzrokovana njegovom neurednosti i, prema njezinom mišljenju, nedovoljno visokim higijenskim standardima, rezultira time da ona preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način. “Njezin način” ne znači nužno nešto pozitivno, što nam je zorno prikazano konačnim rezultatom.

Instalacija i zvuk videa – sarkastična parabola odnosa sreće i zadovoljstva – uglavljeni su s par audio isječaka u petlji. Jedan od njih je audio indikacija perilice za pranje rublja ili sušilice kojoj je ciklus završio, snimljenu sa slučajnim pauzama. Drugi zvuk je snimljen na CD, izgreban, te se ponavlja. Zvuk ilustrira kućanske poslove, uvijek ometajući nečiji život, i “kućanicu”, no ne i njega, jer je “općepoznata” činjenica da je obveza dovršetka kućanskih poslova njezina.

Gledatelji slijedi „fil rouge“ koji ih suočavaju s dihotomijom između ženske aspiracije da zadovolji muškarca i žene kao subjekta zarobljenog u položaju nelagode. Žena i muškarac su socijalni konstrukti, koji se nikad zapravo ne upoznaju kao pravi subjekti; sve je u biti fantazam koji ukazuje na potrebu i želju oba partnera kako bi jedan drugoga zadovoljili. Želja za užitkom uvijek dovodi jednoga od njih u stanje nelagode te se ovdje gledatelj propitkuje tko od njih zapravo uživa. Osjećaj koji nas svladava dok gledamo na djela koja provociraju muškarčevo zadovoljstvo, objekt fantazma je uvijek potreban, dok ženi ne treba nikakav objekt koji bi potaknuo njezino zadovoljstvo te može uživati i u njegovoj odsutnosti.

Na izložbi nećemo pronaći odgovor na pitanje – što u biti čini pravoga muškarca, ali ćemo biti u mogućnosti dešifrirati neke odgovore vezane uz dinamiku muško-ženskog partnerstva. Previsoka očekivanja uzrokuju preopterećenja i nezadovoljstvo te završavaju u pretjeranoj njezi i tretmanu – slično tretmanu bespomoćnog djeteta, neizmjerno i van kontrole, zadiru u autonomiju pojedinca. To ističe i skulptura The Brown Teddy-Bear (Smeđi Medvjedić), kopija ilustracije iz slikovnice Smeđi medvjedić se igra u kadi (1), koja se sastoji od kade napunjene vodom. U vezi, odrasla osoba predstavlja medvjedića koji se igra s vodom, dakle dijete. Dio izložbe je i stol s buketom cvijeća te meringue kolačićima, koji se na slovenskom jeziku zovu španjolski vjetrovi. Kolačići predstavljaju element koji umjetnica često inkorporira u svoje izložbe; uvijek nose gorko-slatku poruku. U navedenom slučaju, vjetrovi aludiraju na nadutost, prenoseći poruku da čak i stvari koje su navodno dobre u vezama, kao što je zadovoljavanje partnera te briga o partneru, mogu postati ustajale ako potječu iz pogrešnih pretpostavki.

Nataša Skušek pokušava nadmašiti binarnu podjelu na muška i ženska načela te ukazuje na opasnost mitologizacije izvornog muškog i ženskog načela. Subjekti i njihovo zadovoljstvo su seksualno određeni. Ženski i muški princip postoje, jednaki su, a opet u potpunosti drugačiji. Umjetnica u svojim djelima pokazuje i razotkriva socijalni položaj žene u odnosu na muško zadovoljstvo, i obrnuto, kao što je naveo Jacques Lacan: “ne postoji takvo što kao seksualni odnos”. Time ona otvara narav umjetničkog djela području mitologizacije i fantazma o integritetu muškog i ženskog užitka i odnosa.

ŽIVOTOPIS

Nataša Skušek (1967.) studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je diplomirala 2002. godine i magistrirala tri godine kasnije. Za vrijeme studija stekla je višu razinu stručnosti na akademiji u Trondheimu u Norveškoj. Dobitnica je Prešeren nagrade za studente. Predstavila je svoj opus na nekoliko međunarodnih izložbi; od toga najvažnije bile su: Break 2.2 Festival, Ljubljana, Slovenija (2003.); International Festival 8th of March, Erevan, Armenija (2005.); 2. feministički festival FemFest, Zagreb, Hrvatska, (2007.); 13th International Festival of Contemporary Art The City of Women, Ljubljana, Slovenija (2007.); 2009 Incheon Women Artists’ Biennale, Južna Koreja (2009.); Feminist Art in Slovenia, Ljubljana, Slovenija (2010.). Također je izlagala na brojnim samostalnim izložbama, poput Mummy, Doula, Wife, Carer (Mamica, dojilja, žena, njegovateljica), P74 centar i galerija, Ljubljana, Slovenija (2006.). Njezini radovi dio su mnogih privatnih i javnih zbirki. Bavi se skulpturom, videom, fotografijom, performansom te novim medijima, s naglaskom na istraživanje kulturne paradigme zapadnog čovjeka, osobito temama poput odnosa među spolovima, erotizma, seksualnosti, tijela, majčinstva, obitelji, hranjenja. Živi i radi u Ljubljani.

https://natasaskusek.allyou.net/

(1) Tekst je napisala Marie Aubinais, ilustrirao Daniele Bour, preveo Borut Petrovič Jesenovec, Didakta 2006

Rad na izložbi započeo je prije dvije godine, a uključuje intenzivno prikupljanje biljnih i organskih uzoraka te višestruku i dugotrajnu laboratorijsku obradu. Kristali, otrovi, psiho-aktivni stimulansi, parfemi i boje, mediji su koje Vujičić koristi, a ovim će radom objediniti svoja petogodišnja istraživanja. Instalacija Silvija Vujičića napravljena je isključivo za Francuski paviljon koji i je kustoski zamišljen kao mjesto istraživanja u kojem autori reagiraju na izazove prostora. Vujičićev site specific projekt koristi čitav prostor paviljona te se kroz svoje dijelove referira na niz, ne samo prostornih, referenci.

Radovi za paviljon na određeni način zatvaraju pojedine priče kojima se umjetnik posljednjih godina bavi, ali i tvore jedan novi i zatvoreni svijet koji nosi svoju zasebnu i vrlo slojevitu priču. Slojevita je u svojem promišljanju, pripremi, metodologiji rada, povijesnim i suvremenim referencama, ali i finalnom produktu za koji nisu dostatne jednostavne i poprilično jednoznačne riječi kao što su: izložba, instalacija ili performans. Kao i u nekim prijašnjim radovima, i ovdje umjetnik ulazi u dijalog s jednim od ključnih radova u povijesti umjetnosti, zahtjevnim radom flamanskog majstora Hyeronimusa Boscha poznatog pod imenom Vrt zemaljskih naslada (oko 1500. g.). Ovaj je triptih zbog svoje složenosti izazvao brojne teoretičare koji se još uvijek ne slažu u tome što je trebala biti glavna poruka triptih: moralno i didaktičko upozorenje ili vrlo detaljno uprizorenje ljudskih kušnji?

Silvio Vujičić prisvaja pojedine elemente, no u njihovu slaganju u novu cjelinu unutar Francuskog paviljona apsolutno je sigurno da ne postoji moralna i didaktička želja autora. On ih izdvaja i, kroz sebi svojstvene metode rada, pretvara u nove. Njihovo značenje i simbolika transformirana je i dekodirana u potpuno novi kod i sustav, ali njegovo čitanje ovisi o znanju i polazišnoj točki gledatelja. I dok Bosch u svojem radu želi udovoljiti učenom naručitelju te brojnim detaljima pokušava pridobiti pozornost, moguće i educirati gledatelja, Vujičića u njegovom radu to nimalo ne interesira. Njegov sustav funkcionira na više razina, a koliko njih ćete prepoznati ovisi samo o vama, vašem znanju, vašoj želji i zainteresiranosti i dubini s kojom želite/možete ući u priču.

Silvio Vujičić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Na internacionalnoj umjetničkoj sceni poznat je po interdisciplinarnim projektima, a njegovi radovi uvijek su slojevita i promišljena situacija u kojoj koristi rezultate svojih istraživanja te ih postavlja u širi umjetnički i društveni kontekst.

Kustosica: Marta Kiš
Stručni suradnici: Stipica Tomić i Ivona Jasprica
Asistenti produkcije: Deni Horvatić i Marta Tokić
Grafički dizajn: Mladen Donadini
Produkcija: Kultura promjene, Studentski centar u Zagrebu
Projekt sufinanciraju: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb
Sponzori: Regeneracija Zabok

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe fotografija Alena Kasumovića Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive u ponedjeljak, 16. studenog 2015. u 20 sati u Caffe &TD-a.
Izložba je otvorena do 30. studenog 2015. radnim danom od 9 do 22 sata, vikendom od 18 do 22 sata / Facebook event.

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive naziv je serije fotografija nastalih 2012. godine. Ovaj logičan i doslovan naziv odnosi se na određeni kontekst u kojem se autor nalazi – svijet rutine u kojem pogled kamere ima fiksnu poziciju. Jedan rakurs bilježi svakodnevicu u zadanim prostorima koji se autoru nameću sami od sebe – prostor Akademije gdje se školuje, prostor doma na Cvjetnom gdje obitava za vrijeme studija te prostor obiteljske kuće koju posjećuje u međuvremenu. Njegove fizičke predispozicije, zbog kojih je u invalidskim kolicima, na neki način, preuzimaju funkciju režije, tj. dokidaju je do neke mjere. Ono što vidimo na fotografijama približava nam jedno specifično očište zadanih parametara i vrlo je intimnog karaktera, jer ove fotografije prikazuju upravo to, pogled kojem se malo što može dodati ili oduzeti, intimni autorov pogled, bez ostatka, bez kompozicijskih predumišljaja. Osjećaj koji posjeduje u momentu okidanja preteže nad svjesnim i racionalnim odabirom kadra, pozicioniranjem oštrine u njemu, i zaustavljanjem vremenskog kontinuuma, pa bi se moglo reći kako je ovdje, na doslovnoj razini, apostrofirana ona Barthesova izjava u kojoj organ fotografije nije oko koje kroz vizir prati scenu, već ono što okida, tj. prst, a u Alenovom slučaju, usnice. Kroz ovaj tehničko – fizički eksperiment Alen kao da sam sebi želi objasniti ono optički nesvjesno, za koje je Adorno ustvrdio da postaje razvidno upravo izumom fotografije i filma. Moment u kojem autor, da tako kažem, ponovno preuzima kontrolu jest naknadno pregledavanje i uparivanje fotografija u formu diptiha, što je logičan odabir, obzirom na idejno polazište samog fotografskog procesa u kojem zadanost prostora i zadanost očišta podrazumijeva poklapanje perspektivnih silnica samo po sebi. Međutim, način na koji su fotografije uparene ne vodi se stvaranjem iluzije panoramskog preklapanja na mjestu gdje ono između dvije fotografije ne postoji, već uživljavanjem autora u komparativni sadržaj svake pojedine snimke, koje potom, u formi diptiha, stvaraju odnose između različitih subjekata i prostora na značenjskoj razini. Protagonisti fotografija mahom su osobe vezane uz određena mjesta za koja je i Alen vezan istom potrebom, namjerom ili željom. Kolege i prijatelji iz doma u kojem stanuje, Akademija likovnih umjetnosti, sa svim osebujnim ličnostima, te obitelj, prikazani su nenametljivo u svojem svakodnevnom životnom ritmu. Komparirajući na suptilan način sličnosti i razlike u bivanju, autor nam pripovijeda kako je to biti u vlastitoj koži, jer bez obzira na načine, sredstva i narative kojima se služe, umjetnici većinu vremena rade upravo to, pričaju o sebi samima, što katkad biva transponirano na onaj najopćenitiji nivo metafore koja nadilazi određenu individuu, pa samim time i njen rad postaje značajan.

Predrag Pavić

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive predstavlja fotografije nastale na Akademiji likovnih umjetnosti, u studentskom domu te kod kuće.

Fotografije su snimljene iz sjedeće perspektive pomoću upravljača te kamerom, pričvršćenoj na stalak. Stalak je montiran na invalidska kolica.

Serija je predstavljena kao knjiga fotografija, koje su složene u diptihe. Diptisi tematski prikazuju sličnosti gledišta, odnosno razlike u prostorima u kojima boravim. Kako bih naglasio intimnost svakodnevnog života, rad sam lišio kolorizma.

Obzirom na položaj fotoaparata prilagođen mojim fizičkim predispozicijma, kadrovi promatraču približavaju svijet u sjedećem položaju iz moje perspektive koja je obzirom na trenutni životni period primorana na rutinu koja se svodi na tri lokacije: kuća, studentski dom te Akademija.

Ovim fotografijama prikazujem ujedno i svijet ljudi koji me okružuju i društvenu skupinu kojoj pripadam te se ujedno stavljam u poziciju promatrača.

Alen Kasumović

ŽIVOTOPIS

Alen Kasumović (1991.) završio je preddiplomski studij slikarstva na ALUi u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića 2015. Student je diplomskog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer novi mediji.

Izlagao je na više skupnih izložbi: 1. studentsko biennale Autoportret, Galerija Waldinger, Osijek, 2015; ESSL ART AWARD CEE 2015, NO Galerija, MSU, Zagreb; Arti Parti vol. 4 – ORIS, Zagreb, 2015;

32. Salon mladih, Venientes – izbor iz godišnje produkcije ALU 2013/14., HDLU, Zagreb, 2014;

6. zaprešićki biiennale akvarela, Galerija Razvid, POU Zaprešić, 2010.

te sudjelovao na nekoliko radionica: Kako slikati ustima – Malci muzealci, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2015; CreArt – Ljeto na Strossu, DIS(this)ABILITY vol. 2, Strossmayerovo šetalište, Zagreb, 2014, Be Active and Creative not Discriminative, DIS(this)ABILITY, The House Hostel, Zagreb, 2014

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Collector s Invitation ESSL ART AWARD 2015, stipendija Sveučilišta u Zagrebu za nadarene studente u kategoriji do 10 % 2014, Dekanova nagrada za izvrstan uspjeh za akad. god. 2011/12.

kontakt: mungos03@gmail.com
 

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Kristine Restović "Roboti i Mjesec" u ponedjeljak, 26. listopada 2015. u 20 sati u Galeriji Studentskog centra

Izložba je otvorena do 14. studenog 2015.
radnim danom od 12 do 20 sati,
subotom od 10 do 13 sati.

Facebook event.

Kristina Restović predstavlja nam se ambijentom Soba za mjesečenje i izložbom ciklusa radova Roboti i Mjesec. Radi se o integralnim dijelovima jednog šireg angažmana radnog naslova Robotika unutar kojeg autorica, koristeći različite medije i tehnike izražavanja, prvenstveno kao grafičarka, istražuje mogućnosti otiska suvremene mentalne slike. Osnovna ideja tog angažmana ima više motivacijskih polazišta i pravaca razvijanja, a točku njihova dodira uočavam u razmatranju fenomena vremena. Vremena u kojem brzina emitiranja, protežnost, obuhvatnost i kontrola producirane slike u kombinaciji sa zastarijevanjem i zaboravom označava osnovne poluge društvene moći. Istovremeno i relativnost i iluzornost značaja te iste gluhe moći koja u većoj ili manjoj mjeri uvijek nanovo promašuje svoj elan.

Izloženi prikazi robota i mjeseca na aluminijskim pločama velikih dimenzija (1×2 m) izvedeni su sitotiskom (mjesec) i stiliziranim slikarstvom temeljnim bojama za aluminij (roboti). Aluminij je izabran kao podloga jer, osim što je tanak i lagan, svojim reflektiranjima otvara prostor unutar sebe. Time ostvaruje za cijelu priču važan potencijal uvlačenja gledatelja u kompoziciju u kojoj su mjesec i roboti nositelji iluzije prostora. Kretanjem prostorom galerije pomiče se pozicija promatrača u prostoru promatranog. U tom je smislu površina aluminija dinamična površina. Svaki pojedinačni rad „čitamo“ s vlastitim nejasnim odrazom u njemu i to nipošto nije slučajno.

Jer roboti i mjesec nisu tema već motiv, ponajprije zbog bogatstva „slika“ čiji su nositelji upravo u našoj memoriji, odnosno u onome što je od nje preostalo. Oni su besprijekorni okidači sjećanja, imaginarnog povratka u prostore djetinjstva, mladenačkog zanosa, opčinjenosti svijetom otvorenih mogućnosti. Svega potisnutog u okruženju siromaštva obilja koje (htjeli ne htjeli) konzumiramo svakodnevno bombardirani ogromnim količinama marketinških slika vrlo oskudnog sadržaja. Kritika matrice jedne vizije života koja paradoksalno problem vidi u onome čega nema dok ono što jest biva probodeno ravnodušnošću koja gleda a ne vidi.

Tema izložbe je pokret, stalno micanje po „dvoipodimenzionalnom“ procijepu između dojmova stvarnosti i promjenjivost značenja koja je tom micanju imanentna. U tom kontekstu (a i formatom) izloženi radovi su bliski poetici filma čime Kristina Restović zaokružuje svoje intermedijalno istraživanje koje je prije nekoliko godina započela kao nepretencioznu vježbu. Roboti i mjesec su bez ikakve sumnje sa svojim „neutralnim licima“ nositelji promjenjivosti značenja i kompozicijski elementi prostora narativa koji se u cijelosti uspostavlja tek našim sudjelovanjem kojemu ne možemo umaći. Za razliku od autorice koja našim ulaskom (prisustvom) otvara vrata svog izlaska (iščeznuća) ostavljajući nam svu raskoš dvojbi kroz koje je i sama prošla, kako bi mogli potpuno neometano promatrati zrcaljenja vlastite nestalnosti u samoći introspekcije.

Ambijent Soba za mjesečenje ili mala terapijska soba, kako ga doživljavam, nježno podcrtava upravo to što i cijela ova izložba nenametljivo i postojano emitira – važnost osobnog viđenja i otvaranje prostora različitim interpretacijama. Mjesec je ionako sam po sebi uvijek isti bez obzira vidimo li ga mi polupunog, polupraznog, potpuno punog ili ga uopće ne vidimo. On s tim nema ama baš ništa. Kao ni roboti, uostalom.

Toni Horvatić

BIOGRAFIJA

Kristina Restović rođena je u Splitu 1973. Diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997. Bila je stipendist Internacionalne škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici ”Il Bisonte” u Firenci. 1996./97. Završila je poslijediplomski magistarski studij grafike na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2007.
Radi kao vanjski suradnik Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u zvanju izvanredne profesorice na kolegiju Suvremene grafike na slikarskom odsjeku.
Izglagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad.
Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Samostalne izložbe (izbor)
2014. Roboti, Galerija Svetog Krševana, Šibenik
2013. Jedan na jedan, Galerija umjetnina, Split (s Nikolom Ukićem)
2013. Robotika, Galerija Greta, Zagreb / Salon Galić, Split
2010. Ljetno poslijepodne, Salon Galić, Split / Studio kabineta grafike HAZU, Zagreb
2010. / 2006. PAROVI/matrice, negativi, reprodukcije, Studio galerije Svetog Krševana, Šibenik / Salon Galić, Split
2005. Međunarodni grafički bijenale Splitgraphic, Konzervatorska galerija, Split (s Ivanom Kožarićem)
2004. Galerija Karas, Zagreb (sa Tanjom Ravlić i Ivanom Burom)
2004.Grafike 2002.-2004., Salon Galić, Split
2001. Za Rujan, Galerija umjetnina, Split
1999. SG2.0 / Salon Galić, Split (sa Viktorom Popovićem)

 

 

“Pred objektivom ja sam istovremeno: onaj koji mislim da jesam, onaj koji bih volio da drugi misle da jesam, onaj koji fotograf misli da jesam i onaj kojim se on služi da bi pokazao svoje umijeće.” (Roland Barthes, Svijetla komora, Bilješka o fotografiji)
Promjenjivi identiteti i njihovo konstantno preispitivanje normalna su pojava u suvremenom svijetu. Umjetnici često istražuju problematiku identiteta ulazeći u osobna sjećanja, kolektivnu memoriju, percepciju sebe… Suočavanje sa vlastitom poviješću, te sa samim sobom, može biti dramatično i traumatično iskustvo. Postoje otkrića koje radije ne bismo učinili, ali istraživanje vlastitog korijenja pomaže nam ustanoviti – tko smo i kamo idemo.

Vincenza de Nigris nam prepričava priču kroz autoportret. Fizička distanca omogućila joj je da dodijeli određenu težinu vlastitom odnosu s majkom. Konfrontacija je postala moguća u trenutku kada su iznjedrile međusobne sličnosti, no prihvaćanje istih uvijek je težak zadatak. Iako je u sličnim godinama kao i njezina majka, na ovim fotografijama autorica ipak daje naslutiti da je posrijedi drugačije vrijeme. Njezin autoportret odaje ženu koja je sigurna u sebe i zna što želi. Autorica se nesvjesno odijeva u majčinu odjeću, nosi sličnu frizuru te zato u ovom radu, odlučuje dodatno naglasiti te akcije. Pronalazi odjeću i slične lokacije te stvara nove fotografije po uzoru na stare. Istražujući prošlost, autorica ispisuje vlastitu autobiografiju.

Valentina Leonelli također istražuje identitet. Njezin je rad posvećen traženju ravnoteže. Koristi vlastito tijelo i fotografski medij da bi ovjekovječila trenutak postizanja savršene ravnoteže u prostoru. Tim činom prikazuje utopističku potragu čovjeka za srećom. Istraživanjem i shvaćanjem sebe i vlastitog identiteta, čovjek evoluira i traži svoj put, svoje mjesto u svijetu. Fotografija je medij koji ima moć da zamrzne taj trenutak ravnovjesja, da nam pokaže priviđenje savršenog trenutka kojem svi težimo.
Vincenza de Nigris i Valentina Leonelli predstavljene su na online platformi za istraživanje suvremene fotografije KIOOSK kao dio ciklusa «O identitetu (On Identity)». Ova je izložba druga iz serije KIOOSK Offline gdje se radovi objavljeni na platformi prikazuju u izložbenim prostorima izvan virtualnog okvira.
Sabina Damiani, kustosica

http://kiooskphotography.tumblr.com/

Vincenza de Nigris rođena je 1985. godine. Specijalizirala je fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. Od tada se bavi profesionalnom fotografijom te radi na osobnim umjetničkim projektima. Koristi se sitnim i neotkrivenim fotografskim naracijama, gdje su osobe subjekti. Trenutno živi i radi u Munchenu.
kontakt: enza.denigris@gmail.com

Valentina Leonelli rođena je 1985. godine u gradu Chieti. Diplomirala je na smjeru Industrijskog dizajna na Politehnici u Milanu te specijalizirala fotografiju na Likovnoj akademiji Brera u Milanu. U lipnju 2015 završila je master prestižne Fondazione Fotografia u Modeni. Izlagala je na više skupnih izložbi te sudjelovala na umjetničkim rezidencijama Arte Sella – The Contemporary Mountain (Borgo Valsugana, IT) te Stills – Scotland’s Center for Photography (Edimburgh, UK).
kontakt: leonelli.valentina@gmail.com
 

Izložba fotografija studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Katedre za fotografiju, pod mentorstvom prof. Sandre Vitaljić.

Projekt se u Galeriji SC održava od 2012. godine.

Facebook event izložbe.

Mozaik Gorana Novakovića, Beginning of the End, već nam u naslovu da naslutiti jedan od načina na koji mu možemo pristupiti. Sinkrono postojanje dvaju ili više naizgled međusobno kontradiktornih koncepata objedinjenih u jednoj funkcionalno koherentnoj cjelini jedan je od ključnih aspekata ovoga zahtjevnog, ali istovremeno intuitivno vrlo pristupačnog rada (da odmah krenemo s paradoksima), čemu ćemo pokušati malčice ući u trag.
Prvi pogled na ovaj mozaik impozantnih dimenzija otkriva nam prikaz eksplozije nuklearne bombe, karakteristični oblak u obliku gljive. Priđemo li bliže, vidimo da se mozaik sastoji od plastičnih tipki računalnih tipkovnica, umjesto klasičnih višebojnih kamenčića. Stilski gledano, rad predstavlja jednu sintezu klasičnog medija (mozaika) s konceptualnom umjetnošću, kao i s brojnim drugim umjetničkim strujama 20. stoljeća, čime nadilazi jednoznačnu kategorizaciju, stvarajući jedinstven izričaj.
U uporabi tipki različitih tonova koje su bile dio pravih, korištenih tipkovnica, prepoznajemo principe ready-made umjetnosti. Slično kao kod ready-made objekata, materijalni integritet i identitet tipki u potpunosti je očuvan, zadržavajući svoj oblik, boju i simbol koji bi se pritiskom na nju pojavio na ekranu. Sama transformacija tipki u umjetničke objekte ipak se ne događa tek pukim činom izlaganja u galeriji, nego im autor daje jednu novu funkciju u kontekstu drugog medija. U takvom postupku, tipke funkcioniraju na dvije razine u radu. Na jednoj bivaju afirmirane u svome nepromijenjenom identitetu, a na drugoj su u službi elemenata mozaika. Ključno je to da su te dvije funkcije simultane, čime dotičemo srž njegovoga konceptualnog karaktera.
Naime, ovo nije tek mozaik „napravljen od tipki“ koji treba oduševiti promatrača autorovim zavidnim strpljenjem i vještinom (iako je oboje bez ikakve sumnje prisutno), nego je upravo njihov identitet taj koji aktivno sudjeluje u konstrukciji sadržaja.
Ovim radom Goran postavlja pitanje odnosa između tehnološkog napretka i samouništenja. Često u svojim djelima, pa tako i ovdje, prikaze shvaća kao logotipe, dakle – prepoznatijive simbole čiji semantički sadržaj funkcionira u asocijaciji s nekim već poznatim konceptom. Ovdje moramo biti svjesni meroloških odnosa pojedinih elemenata, cjeline i njihovih funkcija.
Krenuvši od prikaza eksplozije nuklearne bombe, intuitivno razumijemo logotip. Nuklearna bomba, najmoćnije oružje masovnog (samo-)uništenja istovremeno je gotovo u jednakoj mjeri simbol nevjerojatnoga tehnološkog napretka čovječanstva. Upravo je taj produkt ljudskog stvaranja, genija, suradnje, duhovne i intelektualne evolucije ono što na kraju prijeti ljudskoj egzistenciji apsolutnim uništenjem. Tehnologija koja ima potencijal biti katalizator napretka, bivajući sama vrhunac znanosti razdoblja u kojem je nastala, otkriva svoju mračnu stranu.
Taj dvojni, paradoksalni karakter napretka nije vidljiv samo u prikazu eksplozije, već i u samoj činjenici računalnih tipki. One same nam također pričaju svoju priču o tehnološkom napretku, o razvoju računalne tehnologije koja prožima svakodnevicu do te mjere da bi nam bilo teško zamisliti život bez nje. Pojava interneta, društvenih mreža, medija masovne komunikacje, pametnih telefona i slično, uvelike je transformirala ljudsku konceptualnu i praktičnu okolinu i nepovratno promijenila način na koji shvaćamo vrijeme, udaljenost i informacije. Ali, baš kao i nuklearna tehnologija, i ona ima dvojni karakter. Goran na istu podlogu postavlja i pitanje digitalnog svijeta kao još jednog sredstva masovnog (samo-)uništenja: gubitak privatnosti, nadzor, kriminalna aktivnost i cyber bullying samo su neki aspekti mračne strane interneta. Preseljenje čovjeka u cyber prostor, preseljenje je u okoliš koji čovjeku nije blizak. Izolacija i otuđenje, gubitak društvenih vještina, moralni pomak pod zaštitom anonimnosti i slično prijete drugačijom, mnogo suptilnijom vrstom samouništenja. Pitanje koje se postavlja naravno nije usmjereno na inherentno dobro ili zlo same tehnologije, već na čovjekov odnos prema njoj. Instrumentalizacija tehnologije kroz ljudski subjekt je ono što će odrediti smjer i učinke njenog djelovanja. Ona postaje zrcalo čovjeka kao bića s dvostrukim potencijalom jedne konstantno autodekonstruktivne sile, uvijek se nanovo stvarajući i razarajući, učeći iz svojih pogrešaka, potom zaboravljajući što je naučio. Autor nas pita: u kolikoj je mjeri napredak zaista napredak?
Kao takav, Goranov mozaik od nas traži da napustimo klasičnu distinkciju između forme i sadržaja, u korist jedne nove vrste integriranog promatranja i konceptualizacije. Traži od nas da istovremeno vidimo i eksploziju i tipke, suočavajući nas s dvojnim konceptom konstrukcije i destrukcije, stvarajući kognitivni ambiguitet, kako u temi tako i u izvedbi. Strogo disciplinirani konstruktivni karakter slaganja tipki suprotstavljen je prikazu krajnje destrukcije, i onda ponovno naizgled monolitan prikaz biva atomiziran na tisuće slova, interpuncijskih znakova, simbola i razmaka.

Forma i sadržaj ovdje se preklapaju u potpunosti, stvarajući polivalentnu cjelinu koju nije moguće reducirati bez gubitka njegova vitalnog integriteta. Tu nije riječ o borbi dvaju sadržaja za nadmoć u našem kognitivnom procesu, nego se stvara ambiguitet zahtjevom da dvije cjeline koje percipiramo odvojeno držimo istovremeno na umu, ulazeći na taj način u jedan novi kognitivno-konceptualni prostor, različit od onog aristotelijanskog na kojeg smo navikli. Zaista vidjeti ovaj rad znači ne samo pasivno percipirati, nego aktivno konceptualizirati.

Za kraj, valja napomenuti da Goran svojim radovima, kako kaže, samo postavlja pitanja bez sugestije pravog ili jedinog odgovora. Beginning of the End onaj je partner u razgovoru koji započinje pitanjem, i upućuje ga Vama, promatraču, pozivajući Vas na ravnopravan dijalog.
Vlado Škorić

GORAN NOVAKOVIĆ rođen je 1982. u Zagrebu.
2011. završio je preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Igora Rončevića. 2014. magistrirao je u klasi doc. Zoltana Novaka.
Izlagao je na jednoj samostalnoj – P_3 projekt; Galerija Kranjčar, Zagreb, 2013. i više skupnih izložbi – 18. međunarodna izložba minijatura; Novi Dvori, Zaprešić, 2015; Boiling point; , Zagreb, 2013; Erste fragmenti 8; MSU, Zagreb; Međunarodni festival ulične umjetnosti; Essen, Njemačka, 2012; Transform, međunarodna izložba studenata likovnih akademija jugoistočne Europe; Nacionalna galerija za stranu umjetnost, Sofija, Bugarska; izrada scenografije za operu Carmen, suradnja ALU, ADU i Muzičke akademije u Zagrebu; 2011; Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2010.