Mjesec: siječanj 2019.

Past is a perfect snapshot, it is not supposed to reveal any signs of decay; it has to be freshly painted in it’s "original image" and remain eternally young.Svetlana Boym (The future of nostalgia)

Autorovo putovanje u prošlost započelo je arhivskim istraživanjem razdoblja kojem Dino Zrnec formalno pripada, no fenomenološko iskustvo življenja izblijedjelo je ili u potpunosti izostalo. Traganje za idealnim prikazima istraživanog razdoblja rezultiralo je odabirom niza fotografija tvornica iz razdoblja socijalizma (tvornica Ventilator, tvornica kovanica Marko Orešković Ikom, TEŽ i tvornica Jedinstvo). Scene kolektivnog rada reprezentiranog fotografijama asociraju na stereotipne socijalističke narative zajedništva i fizičkog rada kao temelja društvenog napretka.

Projiciranjem tih fotografija na zid ateliera autor se uključuje u odabrani prizor kao imaginarni akter radnje. Svoje samouključivanje potom materijalizira na slikarskom platnu, interpolacijom vlastitog lika u fotografski predložak. Oživljavanje povijesti rezultat je osobne potrage za fiktivnom percepcijom života u socijalizmu konačno ostvarene zamišljenim sudjelovanjem u fizičkim tvorničkim poslovima. Odabrane fotografije postaju medij koji teleportira umjetnika na željeno mjesto u željeno vrijeme. Metoda kojom se autor služi je poput igre uživljavanja u inače biografski nedostupne uloge. Takva metoda omogućava mu da izvede ali ujedno i dokumentira vlastiti proces transformacije. Sudjelovanje je zabilježeno ali s jednim jasnim odmakom, na samom platnu jasno egzistiraju dvije stvarnosti: ona fotografska i ona umjetnikova. Jedna predstavlja prošlost, a druga sadašnjost. Autor nas ne želi navesti da povjerujemo u vjerodostojnost svog sudjelovanja, već nam jasno osvještava svoju svjesnu infiltraciju. Očitim odvajanjem vlastite pozicije od one imaginarne, autor ne podliježe nostalgiji za prošlim vremenom.

Njegovi radovi predstavljaju tehnički eksperiment te proces osobnog istraživanja zajedničke prošlosti. U samom procesu istraživanja autor zauzima neutralnu i nevinu poziciju, ne želeći kritički pristupiti socijalizmu, već vođen znatiželjom želi i odgonetnuti (odnosno oblikovati) vlastiti odnos i stav prema njemu. Stav prema prošlosti, pojedinici zauzimaju bez obzira jesu li imali stvarni doticaj s prošlošću koje se sjećaju ili su o njoj saznali posredno, jer takav stav se konstantno i iznova oblikuje u sadašnjosti. U tom smislu povijesno društveno sjećanje (u ovom slučaju sjećanje na razdoblje socijalizma) kao takvo nije u potpunosti rezultat izravnog iskustva već je potaknuto indirektno, čitanjem ili slušanjem o povijesnim događajima. Nasuprot povijesnom društvenom sjećanju stoji autobiografsko, sjećanje na događaje koje smo osobno doživjeli u prošlosti.1 Ovi radovi egzistiraju u procjepu između povijesnog (istraživanje slikovnog materijala) i autobiografskog sjećanja, a pritom se manjak autobiografskog nadoknađuje doslovnim projiciranjem u fotografske reprezentacije nikad proživljenih iskustava.

Radovi Dine Zrneca predstavljaju neopterećeni osvrt na socijalizam iz perspektive umjetnika mlađe generacije čija su sjećanja na socijalizam svedena na egzotičan (i zabavan) ritual primanja u pionire. Bez učitavanja i nagomilavanja slojeva značenja, autor se prepušta kreativnom preosmišljavanju povijesti potaknut vlastitom potencijalnom ulogom u društveno važnim aktivnostima.

"Prošlost kao savršena fotografija, bez znakova raspadanja trebala bi biti nanovo oslikana u svoj izvorni prikaz i kao takva ostati vječno mlada" piše Svetlana Boym u knjizi Budućnost nostalgije kritički se osvrnuvši na učestale iskrivljene percepcije prošlosti.2 Slijepom veličanju prošlosti autorica suprotstavlja refleksivno poimanje prošlosti koje počiva na osobnim konstrukcijama i reinterpretaciji autobiografskog sjećanja. Takvu poziciju zauzeo je i autor, koji krećući od ideje savršene fotografije preispituje i distorzirajući mijenja vlastitu, ali i gledateljevu, perspektivu prošlosti.

Lea Vene

Ostati živ: Socijalistička disko kultura

Tema ove izložbe je disko kultura koja se krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina razvila u SFRJ, uvukavši se u brojne pore društva, da bi naposljetku ostala zaboravljenom.
Dijelom je to posljedica snažnog utjecaja jednog drugog suvremenog fenomena. Kao spoj umjetničke avangarde i društvene kritičnosti, novi val stekao je povlašten status unutar čitave lokalne pop-rock scene, učinivši je srodnom simultanim zbivanjima u svijetu. Koliko god utemeljen, stav je skrenuo pogled s drugih iznimnih pojava nesvakidašnje pop-kulture socijalističke Jugoslavije.

Nebriga za jugoslavenski disco, međutim, ni po čemu nije osebujna. Žanr je ostao neistražen i u svom izvornom idiomu, kakav je početkom 1970-ih nastao u gay getoima crne Amerike. Njegov prvotni emancipacijski potencijal ubrzo je zaboravljen. U javnoj memoriji disco je tako ostao tek oličenje izrabljivačke glazbene industrije, lišen umjetničkih ambicija i skrivenih subverzivnih značenja, osuđen na trajni prezir kritičara koji su u njemu vidjeli reakcionarnu manifestaciju kulture spektakla.
No, kako objasniti bujanje disco spektakla u jednoj socijalističkoj zemlji? Svojim inherentnim hedonizmom, eskapizmom i konzumerizmom disco je, naime, izravno negirao radnu etiku, jednakost i modernistički progres socijalizma. Slučaj nije bio samo jugoslavenski premda je tu, zbog specifičnog razvoja, bio izrazitiji. U svom globalnom pohodu, disko groznica je krajem 1970-ih uspješno prešla željeznu zavjesu, zahvativši čitavu komunističku Europu, preuzimajući različite oblike, značenja i funkcije.
Izložba osvjetljava prijenos disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultirao stvaranjem lokalne disco inačice, sukladne postojećem kontekstu i mogućnostima. U nastalom amalgamu bilo je mjesta i za fascinaciju Travoltom, Studiom 54 i Boney M, ali i za realnost zagrebačkog Big Bena, Lokica i Mirzinog Jata. Disco se pritom tretira kao složena pojava čiji su se učinci prelili izvan glazbene sfere, pokazujući njegove mnogobrojne dimenzije. U svojoj središnjoj, glazbenoj komponenti, lokalni disko crpio je iz žanrova deriviranih iz rocka, poput beata i funka, i posljedično utjecao na dobar dio onog što se danas smatra novim valom. U isti mah, on je izrastao na podlozi razvijene domaće zabavne glazbene industrije i u svom je vrhuncu zarazio dobar dio estrade.
Bitan dio njegovog gesamtkunstwerka čini distinktni vizualni kod s bogatim utjecajem kiča i campa. Osebujna, prepoznatljiva moda i estetika blještavila, izvorno kultivirani oko disko aktera, postupno su se proširili na druge glazbene žanrove, ali i na neglazbene oblike dizajna, uživajući veliku medijsku podršku. Nasuprot postojećem zaboravu, disco je bio neočekivani miljenik središnjih jugoslavenskih medija koji su postali ključno mjesto njegove vizualne i diskurzivne artikulacije, u rasponu od raskošnih novinskih foto-reportaža do koreografiranih televizijskih disco sekvenci koje nailaze na odjek i izvan granica bivše države.
Poput drugih formi pop-glazbe, disco je postao zametkom zasebnog životnog stila, obilježenog inovativnim svjetonazorom i kodeksom ponašanja. Njegovo rađanje pratio je medijski potpomognut sukob s drugim, antagonističkim omladinskim supkulturama poput punka, koji je disko vezao uz konformističku, bogatu i dokonu mladež. Realnost je pak bila maglovitija. Ovaj specifični mikrokozmos davao je dotad nezabilježenu vidljivost rubnim društvenim skupinama, urbanom proletarijatu, poput Roma, koji počinju igrati ključnu ulogu u prostoru koji je postao trajnim simbolom disko-kulture.

Revolucionarajući načine uživanja u popularnoj glazbi, diskoteke su stvorile uvjete za opstanak disko kulture koja više nije trebala biti vezana uz konkretni glazbeni stil, već je etablirala novu vrstu društvenosti i noćnog života usredotočenog oko središnjeg plesnog rituala. Izbijanje plesne groznice moguće je pratiti na nekoliko razina, od organizacije plesnih takmičenja u klubovima, do poplave plesnih grupa koje afirmiraju drugačiji odnos prema tijelu. Pojava mladih pjevačkih ženskih disco zvijezda potiče slobodnije poglede na seksualnost na tankoj granici između objektivizacije i osnaženja. Uz dominantni mačizam, na rubovima je ostalo dovoljno prostora za pojedinačne radikalne izlete i poigravanje s rodnim stereotipima.

Sa svojim ambivalentnim porijeklom, statusom, osobinama i utjecajem, ovako opisana disko kultura briše ustaljene granice između mainstreama i supkulture. Postavljajući se u fluidan i dinamičan međuprostor, ona ukazuje na neadekvatnost starih binarnih modela u percepciji kasno-socijalističke stvarnosti čija kompleksnost izmiče pojednostavljenim dihotomijama otpora i represije. Unutar spomenutog ideološkog okvira, procvat lokalne disko kulture pokazuje se prije svega kao manifestacija potrošačkog socijalizma i svojevrsni izlog u dekadentno razdoblje jugoslavenskog socijalizma.

U tom smislu, disco predstavlja svojevrsni simptom inherentnih, kontradiktornih značajki sistema koji je odustao od svoje ideologije, prihvaćajući vlastitu negaciju na neverbalnoj plesnoj razini.
 

Kuhinjska ravnala i kutomjeri

Prvi od tri susreta s autorima dogodio se na terasi teniskog kluba u toplo svibanjsko popodne. „Zanima nas samo pravilna umjetnost. Prije svega, ne smije biti ni prevelika ni premalena u odnosu na gledatelja. Ne smije biti ni štetna po njegovo zdravlje. Pravilna umjetnost nas priprema za društvo bez rada i zločina. Ona se uspijeva održati iako više nema neprijatelja.“ Jako sam žedan i s ovim se vrućinama teško nosim. „Pravilna umjetnost veseli majku autora i pronalazi mu djevojku.“ Odlazimo, Karla je podmirila račun novčanicom od pedeset kuna. Novac je dobar način da se nagradi pravilna umjetnost. Petar i Karla u svojoj se praksi vode načelima pravilne umjetnosti.

Sutradan sam ih posjetio u njihovom stanu. U hodniku dva Pony bicikla, u dnevnom boravku TV, razne stvari, veliki stožac presvučen filcom. Na stolu otvorena „Logika“, udžbenik za gimnazije, „Time sadržaj želimo što više uskladiti sa sadašnjim stanjem logike u svijetu“ valovito podcrtano flomasterom. Niz knjiga na prozoru započinje Knobbovom iscrpnom analizom „Projektor u suvremenoj umjetnosti“. Petar zavaljen u fotelji, s laptopom u krilu i nogama na stošcu vidno zabavljen video-igrom, pucnjevi i škripa kočnica tjeraju me na balkon. Pitao sam Karlu o kompoziciji laganih gipsanih masa koju sam ondje pronašao, na podu. „Može! Treba im onda hitno napudrati obraze!“ Iako su to bili probni odljevi balustera od kojih je donedavno namjeravala sagraditi umanjeni Partenon, moju je zabunu upravo shvatila kao prijedlog. Grand Theft Auto, San Andreas, Petar opet krade autobus: „Moram požuriti, dan ovdje traje dvadeset i četiri minute, a svjetlo je najljepše u zoru.“ Poželio je naslikati krajolik Hanky Panky Pointa, brežuljka smještenog na sjeverozapadnoj granici Red Countyja. Pravilna umjetnost ide gdje glazba ne može doprijeti.

Treći dan. Pravilna umjetnost je neodoljiva. Dnevni boravak je ispražnjen, na zidu dvije započete slike. Oštar miris terpentina tjera me na balkon. Na podu još jedna kompozicija, ne viša od mojeg stopala, napudranih obraza. Svaka kompozicija biti će uspostavljena rasporedom djelomičnih odljevaka iz kalupa za baluster. Suzdržanost, repeticija, izbjegnuti označenik. Istovremeno, Karla iznosi i dio svog slikarskog ciklusa pod nazivom „Karla goes abstraction“. Petar ukratko objašnjava: „Prema scenariju video-igre, Hanky Panky Point je često okupljalište mladih, čemu i duguje svoj naziv.“ Jutarnja svjetlost kodirana u game engineu, virtualna rosa, nalet vjetra iz donjeg desnog kuta ekrana, ulje na platnu, pejzaž. Sutra, pak, Petar želi naslikati samojeda u travi.

Već sam bio pred zgradom, na putu prema autu, kad sam se sjetio. Pozvonio sam na parlafon: „A koji je naziv izložbe?“ Nakon kratke tišine, glas: „Kuhinjska ravnala i kutomjeri.“

Branko Krstić Ceh

BIOGRAFIJE

Karla Ljubičić

Rođena 6. lipnja 1989. godine u Zadru. 2008. maturirala u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Iste godine upisala kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. 2011./2012. školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala u lipnju 2014. godine u klasi N. Bilića.

Dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru 2008./2009. te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012./2013. godine.

Petar Mikulić

Rođen 8.11.1989. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 2008. maturirao u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Magistrirao na odsjeku slikarstva Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine u klasi prof. Igora Rončevića. Živi i radi u Zagrebu.

Kuhinjska ravnala i kutomjeri

Prvi od tri susreta s autorima dogodio se na terasi teniskog kluba u toplo svibanjsko popodne. „Zanima nas samo pravilna umjetnost. Prije svega, ne smije biti ni prevelika ni premalena u odnosu na gledatelja. Ne smije biti ni štetna po njegovo zdravlje. Pravilna umjetnost nas priprema za društvo bez rada i zločina. Ona se uspijeva održati iako više nema neprijatelja.“ Jako sam žedan i s ovim se vrućinama teško nosim. „Pravilna umjetnost veseli majku autora i pronalazi mu djevojku.“ Odlazimo, Karla je podmirila račun novčanicom od pedeset kuna. Novac je dobar način da se nagradi pravilna umjetnost. Petar i Karla u svojoj se praksi vode načelima pravilne umjetnosti.

Sutradan sam ih posjetio u njihovom stanu. U hodniku dva Pony bicikla, u dnevnom boravku TV, razne stvari, veliki stožac presvučen filcom. Na stolu otvorena „Logika“, udžbenik za gimnazije, „Time sadržaj želimo što više uskladiti sa sadašnjim stanjem logike u svijetu“ valovito podcrtano flomasterom. Niz knjiga na prozoru započinje Knobbovom iscrpnom analizom „Projektor u suvremenoj umjetnosti“. Petar zavaljen u fotelji, s laptopom u krilu i nogama na stošcu vidno zabavljen video-igrom, pucnjevi i škripa kočnica tjeraju me na balkon. Pitao sam Karlu o kompoziciji laganih gipsanih masa koju sam ondje pronašao, na podu. „Može! Treba im onda hitno napudrati obraze!“ Iako su to bili probni odljevi balustera od kojih je donedavno namjeravala sagraditi umanjeni Partenon, moju je zabunu upravo shvatila kao prijedlog. Grand Theft Auto, San Andreas, Petar opet krade autobus: „Moram požuriti, dan ovdje traje dvadeset i četiri minute, a svjetlo je najljepše u zoru.“ Poželio je naslikati krajolik Hanky Panky Pointa, brežuljka smještenog na sjeverozapadnoj granici Red Countyja. Pravilna umjetnost ide gdje glazba ne može doprijeti.

Treći dan. Pravilna umjetnost je neodoljiva. Dnevni boravak je ispražnjen, na zidu dvije započete slike. Oštar miris terpentina tjera me na balkon. Na podu još jedna kompozicija, ne viša od mojeg stopala, napudranih obraza. Svaka kompozicija biti će uspostavljena rasporedom djelomičnih odljevaka iz kalupa za baluster. Suzdržanost, repeticija, izbjegnuti označenik. Istovremeno, Karla iznosi i dio svog slikarskog ciklusa pod nazivom „Karla goes abstraction“. Petar ukratko objašnjava: „Prema scenariju video-igre, Hanky Panky Point je često okupljalište mladih, čemu i duguje svoj naziv.“ Jutarnja svjetlost kodirana u game engineu, virtualna rosa, nalet vjetra iz donjeg desnog kuta ekrana, ulje na platnu, pejzaž. Sutra, pak, Petar želi naslikati samojeda u travi.

Već sam bio pred zgradom, na putu prema autu, kad sam se sjetio. Pozvonio sam na parlafon: „A koji je naziv izložbe?“ Nakon kratke tišine, glas: „Kuhinjska ravnala i kutomjeri.“

Branko Krstić Ceh

BIOGRAFIJE

Karla Ljubičić

Rođena 6. lipnja 1989. godine u Zadru. 2008. maturirala u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. Iste godine upisala kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. 2011./2012. školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirala u lipnju 2014. godine u klasi N. Bilića.

Dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Mostaru 2008./2009. te Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2012./2013. godine.

Petar Mikulić

Rođen 8.11.1989. godine u Mostaru, Bosna i Hercegovina. 2008. maturirao u Gimnaziji fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu. Magistrirao na odsjeku slikarstva Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 2014. godine u klasi prof. Igora Rončevića. Živi i radi u Zagrebu.

Sam naziv izložbe Ivana Markovića „2“, implicira element koji izmješta ovaj repertoar motiva iz njihova uobičajenog konteksta – oni su svi, u prvi mah iz nejasnog razloga, udvostručeni. Umjetnik kao ishodište uzima slučajnost, trenutak vlastitog nesvakodnevnog opažaja u svakodnevnoj situaciji, u kojoj je njegova percepcija iznenada postala usmjerena ka binarnostima. Motive, koji su mu uslijed ovog procesa zaokupili pažnju, izolira, dekontekstualizira te projicira na platno. Nešto sasvim poznato, poput cvijeta, kvake na vratima, čokoladice, sada vidimo – u paru. Naizgled malen pomak ipak čini osjetnu razliku, a produkti ove operacije zadržavaju pogled.

Svojevrsno je to davanje (ili vraćanje?) legitimiteta trivijalnomu, omogućujući mu da postane početkom priče, razrada čije je fabule prepuštena promatraču. Na taj način propituju se kako sklonosti tog istog promatrača, tako i potencijal svakodnevnog kao podloge za kreiranje jedne vrste scenarija, bez obzira na to vodi li on u poetizaciju ili banalizaciju, izaziva li odobravanje ili kritiku.

Ono što karakterizira ove radove moglo bi se opisati kao povratak primarnom, nagonima i instinktima. Stječemo dojam da si je, prilikom promišljanja o njima, umjetnik postavio pitanje – zašto ne, pri samom ulasku u izložbeni prostor, suočiti pogled sa slatkišima? Izazvati želju za slatkim, zatim je potencirati, dovesti gotovo do natruhe proždrljivosti koju je trenutno nemoguće ignorirati, a niti zatomiti? Ili se, kao što to čini u sljedećem predstavljenom djelu, koncentrirati se na cvijet, samu njegovu prezentnost i estetski kapacitet? Tim pitanjima ocrtava vlastitu, ne toliko eksplicitnu agendu – poigrati se, ne napuštajući pritom i mogućnost nekih novih spoznaja. Umjetnost je za Markovića upravo to – igra, spontana, ludički intonirana, nekompetitivna i nepredvidiva. Apsolvirajući na prethodnim radovima, poput ležernog poziva na palačinke, nastavlja u tom smjeru, te se kao koncepcijska poveznica kristalizira sklonost autora ka jednoj vrsti intrige i induciranju interakcije s krajnjim ciljem zabavljanja svih sudionika. U toj igri on, istina, zadaje početne elemente. Međutim ne pretendira režirati njezin daljnji tijek, nego ju prepušta individualnom mentalnom procesu publike. S ovime na umu, postaje nam jasna njegova umjetnička strategija – servirati artefakte čije je značenje arbitrarno, koji su prijemčivi za razna tumačenja, i time rasvijetliti njihov interpretativni potencijal. Pritom, ipak, ne propušta skrenuti pozornost na osobno senzorno iskustvo, iznenadno, neobjašnjivo, gotovo bizarno – čuđenje. Pred publikom je stoga izazov, prilika da ga i sami iskuse.

Naposlijetku, Marković zaključuje s dvostrukom dozom intimnog inputa. Izlaže, naime, fragment vlastita djetinjstva, svoj crtež koji je nastao u dobi od tri godine (naslućujemo – udvostručen), rukotvorinu maloga sebe. Podsjetnik, rekla bih, na vrijeme kada je već i svakodnevno izazivalo ushit i oduševljenje, čiji nedostatak kronično osjećamo kao kolateralni gubitak u procesu postajanja – velikima.

Jozefina Ćurković

BIOGRAFIJA:

Ivan Marković rođen je 12. veljače 1988. u Zagrebu. Završio je srednju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu 2007. Upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo 2008. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Zoltana Novaka 2014. godine.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2015. Dođi na palačinku; Galerija Greta, Zagreb

2014. Boje i lakovi; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE:

2014. – 32. Salon mladih, HDLU, Zagreb

2013. – 2. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb

2011. – Mali formati, Galerija Greta Zagreb

Kreativna radna akcija u suradnji s Lega-Lega, Galerija Greta. Zagreb

SCENOGRAFIJE:

2015. Crveno, Teatar Exit, Zagreb

Otvaramo poziv za umjetnike i kustose do 35 godina za prijavu samostalne i skupne izložbe, radionica, akcija, performansa, kustoske koncepcije, interdisciplinarne projekte za program Galerije SC u 2016. godini. Prijaviti se mogu i projekti za druge prostore SC-a (Kiosk, Caffe ITD-a, predvorje Kina,…).

Prijava treba sadržavati:

POPUNJENU PRIJAVNICU GALERIJE SC i popratni materijal (do 5 fotografija/skica, video ili audio zapisi)

Prijave se mogu donijeti u Galeriju, poslati poštom (Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb) i poslati mailom na galerija@sczg.hr

Prijave razmatra Savjet Galerije, a rezultati će biti objavljeni na webu i poslani mailom. Nepotpune, nepravilno ispunjene i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Informacije na tel. 385 1 4593 602,galerija@sczg.hr

 Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1978. odlazi na duži studijski boravak u Kanadu, SAD, Englesku i Nizozemsku. U početku usmjeren na područje proširenih medija (televizija, ambijent, instalacije, performance), od 1973. posvećuje se poglavito videoumjetnosti i eksperimentalnoj televiziji. Istražujući prirodu medija, posebno televizijske slike, usredotočuje svoju pažnju na problem univerzalne bipolarosti. U kasnijim radovima približava se postmodernom estetskom stanju u kojemu se odnosi i vrijednosti relativiziraju do apsurda. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na XVI. Bijenalu u Sao Paolu, Dokumenti u Kasselu, na izložbi New Narrative u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1984. te na svjetskim festivalima videoumjetnosti.

&nbsp

Krenimo od premise da je Svemir sve. On je ukupnost svega što postoji, uključujući sav: prostor, vrijeme, materiju, energiju i sve iza toga . On krije nedostižne istine, nedohvatljive granice, u svojoj svemoći on krije i svjetlost i tamu, tišinu i zvuk.
Interaktivu prostorno-zvučnu instalaciju Davor Sanvincenti gradi upravo na tragu promišljanja Svemira u odnosu na čovjeka, postavljajući u njoj vertikalnu smjernicu iščitavnja značenja te povezivanja i zatvaranja kruga između nas i Svemira. Pojam (empty set, prazni skup) u matematičkoj teoriji skupova predstavlja jedinstveni skup koji ne sadrži nijedan element, on je istovremeno i otvoren i zatvoren, on je sve i ništa , baš kao i Svemir. Instalacija je naručena za Muzički biennale Zagreb i predstvalja svojevrsni nastavak ranije započetog proučavanja odnosa zvuka i prostora, materijalizacije šumova, konkretno lokalizacije beskraja zvukova svemirskih prostranstva. Ideja rada počiva na kontrapunktu, na suprotnostima koje se uzajamno nadopunjuju i u konačnici čine cjelinu. Prostor galerije autor puni prazninom. Tišina nas uvlači u sebe samu. Na mjesto horizonta, koji dijeli nebo i Zemlju, autor postavlja maslinu za svjedoka vremena. Ostavljen sam, izdvojen iz mase, posjetitelj dopušta zvuku vjetra, zvijezda, valova i konstelacija da obuzme prostor.
Znanstvenici Sveučilišta u Birminghamu, mjereći promjene u svjetlosti zviježđa Gemma, otkrili u još prije nekoliko godina da zahvaljujući tzv. „starquakes“ (zvjezdanim potresima) koji rezorniraju od površine do jezgre, zvijezda može vibrirati poput glazbenog instrumenta stvarajući harmonični šum. Utvrđen je odnos veličine i zvuka – što je zvijezda veća frekvencija je niža, dok vibracije uzrokuju širenja i kontrakcije koje rezultiraju u obliku treperujućeg svjetla. U svojom novom radu Sanvincenti nastavlja istraživanje odnosa treperavih prostranstva zvjezdanih šumova i opipljive realnosti svijeta oko nas gradeći kontrapunkt zvuka i tišine. Interaktivna instalacija sastoji se od reza debla drevne istarske masline, ispolirane japanskom tehnikom otkrivanja godova. Svaki god svjedok je vremena i zalog novog putovanja. U razgranatosti debla masline, koja i sama čini svojevrsno sazviježđe, jasno vidimo vrijeme odluke jednog drveta. Između godova autor perforira one konstelacije zviježđa koje su bile vidljive u trenutku kad je maslina dopustila rez. Punjene korijenom iste masline, konstelacije ostvaruju potpunu vertikalizaciju, povezanost najdubljeg s najvišim, znanog i nepoznatog, reza na rezu. Posjetitelj je pozvan da nježnom gestom pređe preko vremena jednog stabla te tako aktivira zvukove, šumove i hramonije prirodnih zvučnih zapisa ukorijenjenih među godovima. Njihovom aktivacijom u prostor se ultrasoničnim zvučnicima isprepliću i odašilju valovi snimljeni zvučnim sondama NASAe i terenskih snimki izvornog područja masline. Zvuk usmjereno putuje prostorom galerije stvarajući individualizirano iskustvo slušanja, ovisno o poziciji.
Nastalo iskustvo u osnovi je iskonski šum Svemira, to je harmonija beskraja, kontrapunkt tišine i šuma, bez naknadnih intervencija i klasičnih glazbenih pravila.
Dodir postaje simbolička poveznica kontrapunkta, dodir nečujnog!
Karla Pudar
 

Izložba se može pogledati i poslušati u radno vrijeme Galerije SC do 25.4.2015., http://galerija.sczg.hr/
Više informacija o izložbi i programima 28. Muzičkog biennala Zagreb na www.mbz.hr

Davor Sanvincenti / r.1979/ multimedijalni je umjetnik. Intenzivno se bavi područjem fenomenologije audiovizualnog i antropologijom vizualne kulture, fokusirajudi se na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Njegovo se umjetničko djelovanje grana u razne medije: film i video, fotografija, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualni performansi. U radovima se bavi konceptom iluzije, istražujudi mogude granice percepcije te konstrukcije iskustva. Dobitnik je više nagrada među kojima Radoslav Putar (2010.) za najboljeg umjetnika do 35 godina te T-HT Nagrade pri Muzeju Suvremenih Umjetnosti Zagreb (2008). Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima, na lokacijama poput Centre Georges Pompidou, Paris; HfG/ZKM, Karlsruhe; UniversalMuseum Joanneum, Graz; Lincoln Center, New York; Museo de Arte Contemporaneo, Oaxaca; FRAC Pays de la Loire, Carquefou; Camera Austria, Graz; MSU, Zagreb; La Triennale, Milano; NIU, Barcelona; Filmoteca Española, Madrid; Glassbox, Paris; Haus der Kulturen der Welt, Berlin.

Ozbiljnost, dosljednost i temeljitost u svim aspektima rada osobine su koje ističu ovih četvero mladih umjetnika, bivših studenata Umjetničke akademije u Osijeku, čiji su radovi prezentirani na izložbi. Takav pristup radu razvidan je u njihovim djelima iako je riječ o sasvim različitim poetikama. Valentina Grubačević, koja je već nagrađivana za svoje radove, oblikuje prostorne grafike vrlo intimne provinijencije na sebi svojstven i začudan način. Tamara Meščić donosi nam suptilan i iskren prikaz osobne mitologije gledan očima žene, koristeći različite medijske pristupe. Krunoslav Dundović, mladi umjetnik velikoga potencijala i energije, pokazuje suvereno baratanje grafičkim tehnikama kroz različita kompozicijska rješenja koja se mogu iščitavati na više razina. Četvrta sudionica, Vesna Gašparić, nedavno nagrađena Grand Prixom na 24. Slavonskom biennalu za svoj diplomski rad „Identitet prostora: antropologija prostora i njegovo poimanje“, prezentira intiman ali i socijalno osvješten rad u kojem se vidi njezino jasno razumjevanje vremena u kojem živi, a koje oblikuje na vrlo suptilan i promišljen način.
Ovi mladi umjetnici svojim su radom i njegovom kvalitetom zaslužili pruženu im pažnju koja je nužna za njihov daljnji razvoj i napredovanje, jer od njih još možemo očekivati veliki broj kvalitetnih ostvarenja, a sve što je potrebno je dati im priliku.
Doc. Art. Mario Čaušić
—

Prostor i komunikacija

Vezano za medij grafike postoji jedna zanimljivost. Ona pripada području likovnih umjetnosti i tretira je se (sasvim opravdano) kao vizualni materijal, dok se njezin naziv etimološki izvodi iz grčkoga glagola graphein što znači pisati. Grafički bi otisak, prema tome, bio pisana pikturalnost, ispisana slika. Ne treba u tome tražiti kontradikciju. Otiskivanju je pismena prethodilo otiskivanje vizualnoga sadržaja. „Poticaj za tiskanje knjiga potekao je, dakle, iz reproduciranja slikovnog medija inspiriranog slikom nastalom otiskom tijela [vera icon, op.a.] i željom za prikazivanjem religioznih sadržaja“, piše Horst Bredekamp. Grafika, doduše, više nije otisak materijalnoga tijela kao što je to bio Veronikin rubac, ali jest otisak koji je ruka grafičara upisala u matricu. Kada se govori o grafici, prešutno se priznaje da se radi o reprodukciji matrice, odnosno o njezinu otisku. Potreba za otiskivanjem čovjeka prati od pretpovijesnoga razdoblja kada je u ritualnome općenju s vlastitim životnim prostorom na zidovima pećina ostavljao otiske vlastitih ruku. Ostavljeni je otisak bio potvrda njega samoga, njegova postojanja; reprodukcija dijela tijela na podlogu. Otisak, međutim, ne vežemo samo uz likovnost, nego još više uz pisanu riječ, uz tiskarstvo. Tiskana je knjiga također otisak, no otisnuta knjiga i otisnuta grafika imaju posve drugačiji životni karakter. Listajući knjigu gledamo slova, otisak dijelova abecede poredanih u konkretne riječi, sintagme, rečenice, paragrafe, poglavlja… Kod otisnute se knjige, nadalje, ne vodi računa o kojemu se rednom broju otiska radi, to u pravilu nije važno. S grafičkim je listom drugačije. S druge strane, na grafičku se matricu često dodatno intervenira, rade se brojni probni otisci, vodi se računa o cjelini prikaza te odnosu svjetla i sjene što kod otisnutih slova nije od temeljne važnosti. Rad na grafičkoj matrici jest proces istraživanja, traganja za najboljom solucijom koju grafičar možda nikada ne uspije otkriti. Radeći na matrici, grafičar u nju uvodi pozamašan interval svoga života. Radi se o djelovanju vlastitoga tijela koje u tome slučaju nije otisnuto, ali proizvodi i priprema mogućnost da se nešto otisne. Kada sam spomenuo kako grafički list sada nije „otisak materijalnoga tijela“, nisam želio poreći da se kroz grafiku provlači postojanje određene tjelesnosti. Tjelesnost je to one mentalne dimenzije koju nam kroz izložene radove na sebi svojstven način predstavljaju Krunoslav Dundović, Vesna Gašparić, Valentina Grubačević i Tamara Meščić.
Dundović izlaže „Skrivene prostore“. Njihova je topografija izmišljena i ne pripada našoj stvarnosti, nego materijalizira djelić Krunoslavove osobne stvarnosti. On svoju stvarnost apstrahira odustajući od deskripcije, jasnoga vizualiziranja i potrage za detaljima. Dovoljna je tek naznaka prostora i elemenata u njemu s neskrivenom dozom oslanjanja na animaciju. Vesna ne ponire toliko u sebe koliko u vlastito okruženje. Pita se ima li prostor jasan identitet i koliko je on sklon mijeni. Montažnim postupkom u prizore napuštenih prostora unosi ljudske likove s fotografija ujedinjujući dvije razine stvarnosti u novu realnost koja joj daje priliku da sama istražuje zadanu problematiku „Antropologije prostora“ istovremeno nudeći gledatelju da joj se pridruži na tome putovanju. Valentina grafiku uvodi u treću dimenziju aplicirajući otisak na soft skulpture. U njezinu se radu naglasak stavlja na komunikaciju i dohvaćanje njezinih „struktura“. Na koji način prikazati komunikaciju? Pomoću imaginacije! „Inspirarala su me pitanja“, kaže Valentina, „vezana uz ‘nevidljivi svijet’, mikrosvijet, alternativnu fiziku, virtualne komunikacije, prostor i komunikacije u tom prostoru u kojemu mi obitavamo.“ Tamara je najdublje uronjena u uobičajenu stvarnost čiji smisao pokušava iščitavati iz svoje egzistencijalne situacije, monološke komunikacije i obiteljske memorije. U izloženoj seriji radova polemizira s vlastitim bivanjem tragajući za obiteljskim elementima koji su na bilo koji način odredili njezin subjekt, pri čemu se kao referentna točka i uporište otkriva lik bake-frizerke.

Igor Loinjak

—

IZLAŽU:
Krunoslav Dundović
Rođen je 16. 4. 1987. godine u Osijeku.
2005/06 – Završio školu za tekstil, dizajn i primjenjene umjetnosti u Osijeku, slikarski dizajn
2005./06. upisuje preddiplomski studi likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku
2009./10. – Završio preddiplomski studij Likovne kulture na umjetničkoj akademiji u Osijeku
2010./11. – Upisao diplomski studij likovne kulture smijer slikarstvo
2010. postao članom HDLU-a Osijek
Trenutno apsolvent na Likovnoj akademiji u Osijeku, smijer slikarstvo. Bavi se fotografijom, videom, grafikom, dizajnom, te aktivno izlaže.

Samostalne izložbe
2011. DIJALOZI NA GRANICI, Galerija suvremene umjetnosti Pančevo, Pančevo

Grupne izložbe
2014. 8. EX YU KONKURS ZA GRAFIKU, Nacionalna galerija Beograd
2014. 32. SALON MLADIH, HDLU, Zagreb
2014. IZLOŽBA NAGRAĐENIH STUDENATA UAOS, Galerija Prica, Samobor
2014. HDLU GRAFIKA, Galerija Kazamat, Osijek
2013. IWAGO 2, Galerija Kazamat, Osijek
2013. STARTER 2, Arheološki muzej, Osijek
2012. HDLU MULTIMEDIA – MEDIJAMORFOZE, Galerija Kazamat, Osijek
2012. ODBIENNALE, popup, Esseker centar, Osijek
2012. 23. SLAVONSKI BIENNALE, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2012. FOTOSTARTER, Novi sad
2012. II. INTERNATIONAL GRAPHIC ART BIENNIAL – Graphics Review, Rumunjska
2011. SHORTZ, festival kratkog filma i videa, Novi Sad
2009. STARTER – Galerija Kazamat, Osijek
– Gradski muzej Požega, Požega
– Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Galerija Ružić, Slavonski Brod
– Gradski muzej Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti Vinkovci, Vinkovci
– Gradski muzej Vukovar, Dvorac Eltz, Vukovar
– Muzej Đakovštine, Đakovo
– Galerija SC, Zagreb

Nagrade
2012. Dekanova nagrada u akademskoj godini 2012./2013.
2012. UAOS – nagrada za slikarstvo

 

Zastupljenost u zbirkama
2013. HAZU, kabinet grafike

Kolonije / Radionice
2014. RADIONICA ,,SITOTISAK” (UAOS), Osijek
2013. ,,2. MEĐUNARODNA RADIONICA UMJETNIČKE GRAFIKE (IWAGO 2)", HDLU, Osijek
2013. ,,31. BARANJSKA SLIKARSKA KOLONIJA", Draž

Dizajn
2014. 3.MEĐUNARODNA RADIONICA UMJETNIČKE GRAFIKE (Oblikovanje kataloga)
2014. PANNONIAN CHALLENGE 15 (Vizualni indentitet)
2006. PANNONIAN CHALLENGE 7 (Vizualni indentitet)
2005. PANNONIAN CHALLENGE 6 (Vizualni indentitet)

 

Tamara Meščić, mag.edu. art
rođena 19.kolovoza 1987. Živi i radi u Osijeku.
2013. godine diplomirala na likovnom odsjeku, smjer grafika na Umjetničke akademije u Osijeku, pod mentorstvom doc. art. Maria Čaušića. Na drugoj godini diplomskog studija,odlazi na razmjenu studenata u Pečuh, Mađarska. Bila je jedna od organizatorica aktivnosti KSUM-a, kluba studenata Umjetničke Akademije u Osijeku. Od 2012. postala članica Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnika u Osijeku . Sudjelovala na nekoliko humanitarnim i umjetničkim radionicama, te aktivno vodila likovnu radionicu „Društvo Naša djeca“.
Izdvojene izložbe:
2014. Novo lice grafike, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Volumen linije, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Vikend za kulturu, grupna izložba, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Prostor ženske intuicije, diplomska izložba, Gradska Galerija Waldinger , Osijek
2013. GrafičaRI, skupna izložba, Galerija Mali Salon, Rijeka
2013. Art lab, samostalna izložba, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2012. 23. Slavonski biennale, skupna izložba, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2010. hybrid media camp, skupna izložba, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad/ Begeč
2010. Cooltour provokacija, skupna izložba, Galerija 4, Slavonski Brod
 

Valentina Grubačević rođena je1986. godine Osijeku. Diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer grafike. Tokom studija osnovala je “Klub studenata Umjetničke akademije” preko kojeg je organizirala umjetnička događanja te je dobitnica Dekanove nagrade za uspješnost na studiju. "Posebnu nagradu žirija" za najbolju grafičku instalaciju je dobila na izložbi “GrafičaRi” u Rijeci 2013. godine. Sudjelovala na nekolicini projekata, aktivna u izlagačkim djelatnostima, postala član HDLU-a Osijek 2011. Sudjelovala je na 2. "Međunarodnoj radionici umjetničke grafike" (IWAGO), te je organizatorica nekolicine umjetničkih događanja i projekata poput "Baranja animation festivala", festivala međunarodnog animiranog filma, "ReArt" sajma umjetnosti i rukotvorina te projekta "Re-Fashion" u suradnji sa eTwinning partnerom iz Grčke. Živi u Osijeku i bavi se pedagoškim radom.
 

Vesna Gašparić, mag. educ. Likovne kulture

Rođena 18. prosinca 1985., u Podravini. Trenutno boravi i radi u Belom Manastiru.

2013. godine diplomirala na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, pod mentorstvom doc. art. Maria Čaušića. Na prvoj godini Diplomskog studija odlazi na razmjenu studenata u Pečuh , Mađarska-Faculty of Music and Visual Arts. Odmah na početku svog studija postaje korisnicom državne stipendije i kredita za nadarene studente.

2014. Postaje članicom HDLU-a, te iste godine ostvaruje umjetničku rezidenciju u Belgiji, u sklopu međunarodnog projekta GLO`ART. Dobitnica je brojnih nagrada, među značajnijima je prošlogodišnja nagrada GRAND PRIX na izložbi 24 Slavonski biennale u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlagala na samostalnim i brojnim skupnim izložbama, te aktivna sudionica u radionicama I projektima humanitarnog karaktera.

Izdvojene izložbe:

2015- “Identitet prostora-antropologija prostora i njegovo poimanje” Izložba u Galeriji Događanja,

Zagreb ( predviđeno za 2015.)

2014-2015. “24 Slavonski Biennale” Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, Hrvatska- GRAND PRIX 2014.- GLO`ART- izložba radova nastalih za vrijeme rezidencije, Laneken, Belgija

2014.- “Novo lice grafike”-godišnja izložba članova HDLU-a, galerija Kazamat, Osijek, Hrvatska 2013. –“ Prostori ženske intuicije”- Galerija Waldinger, Osijek, Hrvatska

2013. -„GraficaRi“ – izložba grafika , galerija Mali Salon, Rijeka, Hrvatska 2013. –“Vikend za kulturu” skupna izložba, Galerija Kazamat, Osijek

2011.- „I. biennale hrvatske mlade fotografije“ Kneževa palača, Zadar 2010.: – „22. Slavonski Biennale“ , GLUO, Osijek, Hrvatska

2010. – “Izložba 1+1” , Galerija Kazamat, izložba profesora i studenata umjetničke akademije, Osijek