Autor: Goran Arbanas

Pripovijedajući priču o gotovo distopijskom prožimanju prirode i napuštenih, grmljem obraslih kuća i okućnica Jasenaša, virovitičkoga prigradskog naselja koje polako nestaje pred okolnom šumom, Ana Kovačić koristi se narativnom strategijom pomalo nalik onoj magičnog realizma. Za magični realizam karakteristično je postojanje dviju suprotstavljenih perspektiva – one racionalne i one fantastične, kao i elemenata hibridnosti i ambivalentnosti, a koje je moguće detektirati kako na formalnom, tako i na sadržajnom planu izložbe Gdje je Jasenaš?.
Reljefna karta koja prikazuje selo dijelom je stvarna a dijelom izmaštana, čime se umjetnica udaljava od dokumentarističkog pristupa naraciji, gradeći priču o Jasenašu na subjektivnom, intimističkom diskursu. Šuma koja okružuje selo poprima gotovo nadnaravne karakteristike: ona je svojom širinom i područjem koje prekriva predimenzionirana, a promatrajući maketu, stječemo dojam kao da oko sela i ne postoji ništa osim te nepregledne šume, koja ga malo pomalo proždire. Sugestivni i atmosferom nabijen video rad U šumi prikazuje vrhove stabala kroz koje je ponegdje moguće vidjeti tek tmurno nebo u sumrak. Video nema tona, prati ga samo titl koji prenosi priču o stradanjima jasenaškog stanovništva u dva rata. I premda ne znamo čije riječi navodi umjetnica, naslućujemo kako je pripovjedač netko od starijih stanovnika Jasenaša, netko tko je proživio ratne strahote u Drugom svjetskom ratu, ali i u onom Domovinskom. Jasenaška šuma bila je poprište stradanja i ubijanja, no i utočište, mjesto skrivanja tamošnjeg stanovništva pred pogibelji. "Pokupili sve preko noći i tu ih u šumu oterali, poubijali. I onda smo bježali po šumi, pravili barake, kiša pada po nama…", kazuje neimenovani pripovjedač. Dinamika je i dramatika rada postignuta kontinuiranom loop projekcijom koja implicira cikličko ponavljanje zločina i ambivalentan odnos prema šumi koja, u očima malobrojnih preostalih stanovnika, predstavlja kako stratište tako i utočište. Anonimnost pripovjedača očituje se kroz odsustvo tona, odnosno njegova glasa, pridajući priči o ratnim stradanjima univerzalnost, dok gotovo sablasna tišina ovog videa kao da odaje počast žrtvama, ali i onima koji su nastavili svoj život u Jasenašu. Takvih više nema mnogo. U radu Forget-me-not/Prema Državnom zavodu za statistiku/Spomenik za posaditi, Ana stavlja u epruvete sjemenke potočnice, koja na mnogim jezicima nosi ime, odnosno zapovijed "ne zaboravi me" (eng. Forget-me-not, njem. Vergissmeinnicht). Broj sjemenki odgovara broju stanovnika Jasenaša, a na svakoj je epruveti navedena godina u kojoj je rađen popis stanovništva, od 1857. – 2011., kao i broj stanovnika Jasenaša te iste godine. Simbolika "obreda" brojanja sjemenki potočnice, kao i pomnog spremanja istih u epruvete, te u konačnici i sijanja potočnice, sadržava u sebi imperativ kako ne smijemo dozvoliti iščezavanje – ne samo Jasenaša, nego i sela kao takvog.
Iako izložba Gdje je Jasenaš? posjeduje svojevrsnu društveno angažiranu dimenziju: umjetnica se, unošenjem elemenata fikcije, od nje istovremeno i odmiče. Nju prvenstveno zanimaju intimne priče protagonista njenih radova, kojima pristupa sa simpatijom, neskrivenom subjektivnošću i bez imalo pretencioznosti. Te obične "male" priče stanovnika Jasenaša ispričane su u radu Kuće priče. Umjetnica odabire tri ruševne i napuštene kuće u selu oko kojih, na temelju pripovijedanja jasenaških starosjedioca, gradi priču o raseljavanju tamošnjih stanovnika: "Tu je živjela Snježana. Njezin otac se zvao Miro, majka Milka. Još su imali sina. Poslije ovog rata su otišli. Ne znam gdje su. Ili su na ovaj kraj. Ili na onaj kraj."
Magijske elemente Ana unosi u rad Nove priče opisujući susret s čovjekom iz Jasenaša koji u vosku "vidi" budućnost. Umjetnica ga ispituje o budućnosti Jasenaša, a ovaj odgovara kako nema nikakve budućnosti za Jasenaš, „nema nikog i nema ko doć", dok rad Do 2015., koji se sastoji od portretnih fotografija koje je umjetnica fotografirala na grobovima u Jasenašu, predstavlja epitaf nekim prošlim vremenima. Tih vremena prisjeća se njen sugovornik: "dok je tu bilo tristo cura, a sto dječaka, sunce ti žarko, onda je to bio život!". Danas, pak, ima dana kad selom prođe tek poneki pas, što umjetnica bilježi u video radu Ulaz/izlaz.
Svim radovima na ovoj izložbi zajednička je aura nostalgije, na način kako je vidi Svetlana Boym. Za razliku od melankolije, koja je vezana uz individualnu svijest, nostalgija se temelji na odnosu između individualne biografije i biografije neke grupe ili nacije, između osobnog i kolektivnog pamćenja. Kolektivno pamćenje stanovnika Jasenaša, koje se formira uslijed njihove međusobne interakcije, omogućuje konstruiranje zajedničkog tumačenja prošlosti, a tu interakciju Ana opredmećuje u radu 15.11.2015., grupnom portretu mještana fotografiranih ispred mjesnog doma. Primjerak ove fotografije umjetnica će pokloniti mještanima, a činom njena postavljanja u mjesnom domu postat će i sama, baš kao i umjetničina pripovijest o Jasenašu, dijelom biografije sela.
No, nostalgija kojom je prožeta izložba Gdje je Jasenaš? zapravo ne predstavlja "čežnju za nekim određenim mjestom, već čežnju za drugim vremenom – vremenom našeg djetinjstva i sporijim ritmom naših snova" (Boym).
Mirna Rul

Ana Kovačić rođena je 1986. u Zagrebu. 2010. Završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. Nove medije na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2011. studijski je boravila na London Metropolitan Universityju, London, UK i University of Ulster, Belfast, UK, a 2009. na Indiana University of Pennsylvania, Indiana, PA, SAD. Od 2013. član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a od 2014. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu. Živi i radi u Zagrebu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE/SOLO EXHIBITIONS
2016. – Gdje je Jasenaš?, Multimedijalni kulturni centar Split, Split
2015. – Gdje je Jasenaš?, Gradski muzej Virovitica, Virovitica
2013. – 1:1, Popup 12, Esseker centar, Osijek
– Bez naziva (s Igorom Rufom), Plevnik-Kronkowska gallery, Celje, Slovenija
– 1:1, Galerija SC, Zagreb
2011. – Bez naziva (s Igorom Rufom i Krešimirom Katušićem), Galerija Antuna Augustinčića, Klanjec
2010. – Scena prva – rekonstrukcije (s Igorom Rufom), Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb
2009. – Kind of space that time turns into, Miller Gallery, Indiana, PA, USA
IZBOR SKUPNIH IZLOŽBI/SELECTED GROUP EXHIBITIONS
2016. – T-HT@msu.hr nagrada, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2014. – U ritmu dodira, Klovićevi dvori, Zagreb
2013. – Mladi, mlađi, najmlađi, Galerija Ateliera Žitnjak, Zagreb
– Essl Art Award, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2011. – Extraction, Space gallery, Pittsburgh, SAD
– BokBok, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb
2010. – Rock, Paper, Scissors, Artist Image resource (AIR), Pittsburgh, SAD

 

Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga / Facebook event
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC

Galerija Studentskog centra bila je, u sezoni 1990./91., uvjerljivo najuzbudljiviji centar alternativnih kulturnih događanja u ovom dijelu Europe. Pod vodstvom likovnih umjetnica Helene Klakočar i Sonje Hindkjaer, konceptualnoga kazališnog umjetnika Damira Bartola-Indoša, u društvu ljudi iz Kugle i grupe SexA te sociologa Benjamina Perasovića, stvoren je jedinstven i inspirativan okvir za suradnju i ispreplitanje šire supkulturne i umjetničke scene u kojoj se galerijski prostor svakodnevno transformirao u dinamičan prostor za susrete različitih vrsta umjetnosti i ljudi. Iako je ova epizoda kratko trajala, jak kolektivni duh samih aktera scene koji su osmišljavali koncept programa pokazao je neke putokaze za druge projekte 90-tih godina, kao što je npr. rad URK-a i kluba Močvara.
Ekipa koja je tada vodila Galeriju okupit će se ponovno u istom prostoru i predstaviti programe iz tog razdoblja u suradnji s umjetnicima koji su izvodili programe, izlagali ili vodili Galeriju. Magija tog perioda pokušat će se dočarati izložbom artefakata, ali i bogatim i raznovrsnim popratnim programom koji uključuje razgovore, koncerte i predavanja.

Izložbu je inicirala Helena Klakočar, a realizira se u suradnji sa suradnicima ondašnje Galerije ESCE te u koprodukciji Kulture promjene SC-a i „URK“/kluba Močvara.

Detaljan program:
Srijeda, 30. ožujka, Galerija SC
POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA
Otvorenje izložbe plakata, pozivnica, kataloga
18 sati, razgovor „zločinaca“ koji su činili kreativni i aktivni tim u Galeriji ESCE početkom 90-ih godina. U razgovoru sudjeluju: Sonja Hindkjaer (danas Lucien), Helena Klakočar, Damir Bartol-Indoš, Zlatko Burić-Kićo, Benjamin Perasović, Kornel Šeper, Milan Vukšić-Ciki, Ivan Marušić-Klif, Romana Rožić, Aleksandar Dragaš
Poseban gost na Skypeu: Dušan Kojić Koja
20 sati, koncert
PAJINO JATO (Zagreb)
Za ovu će se posebnu priliku među publikom prošunjati duh Dragana Pajića Paje te će se, uz pomoć njegovih prijatelja – članova grupa Cul-de-Sac i Franz Kafka Ensemblea, Galerijom prosuti škriputavi, nježni, čudni, ponekad bučni, a zapravo radosni zvuci, nastali upravo u tom trenutku!
ZLI BUBNJARI (Zagreb)
Zidove Galerije ESCE do sada su nemilice tresli Fugazi, The Jesus Lizard, Disciplina kičme, Blurt, Sexa, Victimy Family i mnogi drugi, a sada će se u toj zahtjevnoj disciplini u kratkotrajnom brzopoteznom desantu okušati i benda veselih čudaka poznatih po ljubavi prema dobroj kapljici i bezumnom udaranju o bubanj.

Četvrtak, 31.ožujka, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovori: Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar s gostima
Sonja Hindkjaer i Helena Klakočar predstavljaju izlagački program Galerije s nekoliko umjetnika koji su tada izlagali: Vlasta Delimar, Dražen Grubišić, Antun Maričić, Vlado Martek, Igor Modrić, Vlatko Vincek. Govoriti će se o njihovim dojmovima i koliko je to bilo važno za njihov rad. Sonja Hindkjaer jedina je od organizatora imala izložbu za vrijeme rada u Galeriji: „Smatrali smo da ne smijemo privatizirati prostor, kasnije kada su ukinuta sredstva pomislili smo da bismo mogli izvoditi samo naše programe.“ Zašto se to nije ostvarilo i što danas rade Sonja i Helena tema je drugog dijela razgovora.

Petak, 1. travnja, 19 sati, Galerija SC
Javni razgovor: Zemljopis promjene
Helena Klakočar
Prikazivanje i razgovor o poglavlju strip knjige Nemirno more Helene Klakočar. Poglavlje govori o radu Galerije ESCE i o neodržanom protestu protiv njezina zatvaranja, a nalazi se unutar strip dnevnika o putovanju od Zagreba preko Dubrovnika do Italije i Grčke. Knjigu je, uz belgijsko, francusko, srpsko, slovensko i talijansko izdanje, u 2015. godini u Hrvatskoj objavio Vedis.

21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 1
Dragan Pajić Pajo je u klubu Kamov, klubu unutar kluba na katu Galerije ESCE, uz pomoć prijatelja iz Cul-de-Saca, petcima organizirao večeri improvizacijske glazbe, gdje se okupljala šarolika ekipa gostiju i u poluslučajnim susretima stvarala zanimljivu glazbu. Taj program bio je u potpunosti u duhu tadašnje Galerije koju su vodili ljudi spremni na izazove i koji su i sami često sudjelovali u programima kao izvođači, čineći tako najbolju moguću podlogu za najbolji europski klub tog vremena. Dva petka, 1. 4. i 8. 4., otvorit ćemo ponovo vrata Kamova, a instrumente će u ruke uzeti čitav niz muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka – Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić – Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 8. travnja, 21 sat, Klub Kamov
MALA IMPRO VEČERA 2
Na jelovniku je druga večer u društvu muzičara sklonih improvizaciji. Neki od njih su: Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, Damir Prica Kafka Capri, Franjo Glušac, Miro Mance, Hrvoje Nikšić, Andreja Košavić Kurelec, Neven Jurić Nenchi, Zlatko Burić Kićo,…

Petak, 15. travnja, 21 sat, Galerija SC
Zatvaranje izložbe uz koncert
ŠUMSKI (Zagreb)
Jednoga dana u siječnju 1991. u Galeriji ESCE tokom impro sessiona članova Cul-de-Saca donesena je paklena i nepokolebljiva odluka o osnivanju grupe Šumski. Od tada pa do danas Šumski su se kretali nekim svojim krivudavim putevima, vješto zaobilazeći glavne tokove. S novim hitovima pod miškom, novim članovima i novim sijedim vlasima, vratit će se na mjesto zločina, na svom premijernom nastupu u legendarnoj Galeriji ESCE.

Zauzimajući cijeli prostor galerije, Maja Šimunović svojom site-specific instalacijom Kaldere preoblikuje jednostavan i poznat interijer u jedinstven krajolik. Prostor galerije nije samo lokacija u kojoj se djelo izlaže, on postaje neodvojiv od autoričina rada – bijeli zidovi galerije kontrastiraju crnoj podlozi i crnim objektima te omeđuju teritorij instalacije, dok usmjerena, ali blaga rasvjeta sa stropa galerije postaje važan faktor u stvaranju posebnog ambijenta.
U želji da predoči osobnu fascinaciju razornim silama prirode koje rezultiraju stvaranjem novih oblika, autorica stvara umjetan pejzaž: pod oblaže katranom i prekriva ga gipsanim „kalderama“. Kaldera je geološki oblik, tip vulkanskog kratera koji nastaje urušavanjem vulkana u sebe samog, nakon pražnjenja magmatske komore do kojeg može doći uslijed vulkanske erupcije.
Svaki izloženi objekt ručno je oblikovan; posebna pozornost pridana je njegovoj teksturi na kojoj se mogu razaznati otisci prstiju umjetnice nastali pri utiskivanju i slaganju slojeva organičke forme. Premda inspirirani prirodnim oblicima, multiplikacijom pojedinih objekata te malim mjerilom, naglašen je njihov umjetni postanak, jer svjedoči o uvjetima u kojima su nastali. Za razliku od prirodnih kaldera koje se mogu protezati na teritoriju i od nekoliko kilometara, ovi oblici nastaju iza zatvorenih vrata umjetničina ateljea.
Prigušeno svjetlo, crna podloga iz koje kao da izrastaju tamni oblici od obojanog gipsa, grupirani u svojevrsne otoke, stvaraju posebnu atmosferu i kompoziciju, kojima uvjetuju kretanje posjetitelja. Instalacija izaziva višesenzorne podražaje: vidom u zamračenom prostoru pokušavamo razaznati pojedine oblike i detalje; taktilnošću – jer svaki oblik možemo dotaknuti, osjetiti njegovu teksturu; te olfaktivnošću, jer specifičnim mirisom katrana evociramo turbulentne procese koji se odvijaju u dubinama Zemljine kore.
Oprez pri kretanju prostorom kroz samu instalaciju navodi nas na razmišljanje o krhkosti, ne samo umjetničkog djela već i same prirode, na pokušaje čovjeka da ovlada prirodom, da je ukroti, eksploatira i lakomisleno destruira. No također, navodi nas i na razmišljanje o prirodi kao takvoj – prirodi koja je neodvojiva od kulture, jer čovjek je, kao i svi njegovi produkti, dio prirode. Stvoreni apstraktni oblici postaju dijelom našeg okoliša, prirodne pojave umjetničkog promišljanja. (Kristina Stakor)

Maja Šimunović rođena je 1. siječnja 1989. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2007. Upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Nikole Vučkovića, smjer kiparstvo 2007-2009.god. Treću godinu nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo u klasi prof. Damira Mataušića. Diplomirala je 2013. godine u klasi prof. Damira Mataušića.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2014. – Isječci iz stvarnosti; Galerija Inkubator, Zagreb
– Bilo pa prošlo; Green Room, Zabok
2012. – Tangenta; Galerija Antun Augustinčić, Klanjec
SKUPNE IZLOŽBE:
2014. – 32. Salon mladih; HDLU, Zagreb
– FIDEM XXXIII Art Medal World Congress; Sofija, Bugarska
2013. – 11. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
2012. – Erste fragmenti 8; Galerija NO, MSU, Zagreb
– Energija 2012. – izložba otkupljenih radova; Galerija ALU, Zagreb
– SCIENCE OF TIME – International Medallic Project; online
2011. – Moj doživljaj Muke, Pasionska baština; Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
– INTERBIFEP – Internacionalni bijenalni festival portreta, crteža i grafika; Međunarodna galerija
portreta, Tuzla, BiH
– HOME – International Medallic Project; online
2010. – 10. memorijal Ive Kerdića – Triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike; Osijek
– TIME – International Medallic Project – online
– Letnja umetnička škola Univerziteta umetnosti u Beogradu; Srbija
– Rudnik skrivenog blaga; Galerija Fakulteta likovnih umetnosti; Beograd, Srbija

RADIONICE:
2013. – terenska nastava – terakota; Našice
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb
2011. – terenska nastava Plemenitaš
– C.R.T.A. – crtačka radionica; HDLU, Zagreb

NAGRADE I PRIZNANJA:
2013. – prva nagrada natječaja za idejno rješenje Dr. Luigi
2012. – stipendija Erste banke Erste fragmenti 8
 

„Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto je tako s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je skrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbuđenju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.“
(Proust)

Poduži citat preuzet iz Proustova ciklusa „U traganju za izgubljenim vremenom“ može se smatrati i integralnim dijelom teksta pisanoga uz izložbu „INPUT/OUTPUT“ mlade umjetnice Andree Zrno. Razlog je tomu Zrnino tematsko oslanjanje na sjećanje, prošlost upisanu ne samo u njezinu „pamet“, nego i u neki „materijalni predmet“ koji u njezinu slučaju ne ostaje „nepoznat“.
Iako podijeljena u više segmenata, objedinjenost izložbe na sadržajnoj razini nije napuštena jer tlocrti prostora u kojima je umjetnica živjela izvedeni koncem, zvučni radovi u kojima su naznačeni opisi istih prostora, kao i crno-bijeli printevi maramica govore ponešto drugačijim „jezikom“ o istoj stvari – memoriji i osobnom suočavanju autorice s njom. Nije naodmet spomenuti da već i sama realizacija osam končanih tlocrta vizualizira strukturu nalik memorijskom čipu računala. Vezenje tlocrta tankim i krhkim nitima konca oslanja se i na simboliku predivoga materijala ljudskog života kojim se zabavljaju sestrice Klota, Laheza i Atropa. Sedam se tlocrta (koincidencijom se u ovom slučaju može smatrati simboličko značenje broja 7) odnosi na prostore u kojima je umjetnica doista provela dio svoga života, dok onaj osmi veze prostor u kojem je trebala boraviti, ali spletom životnih niti do toga nije došlo. Zrno izradi tlocrta pristupa neopterećeno i nesputano ne inzistirajući na njihovoj posvemašnjoj točnosti te ih ostavljajući nedorečenim prostorom mogućnosti. Zvučne se instalacije oslanjaju na tlocrte, ali ih ne opisuju doslovno, nego nude tek mogući model po kojem je određeni prostor moguće nekome predstaviti riječima ističući njegove fizičke karakteristike, ali i osobne dojmove govornika. Tri isprepletena glasa govore o prostorima, opisuju ih kakofonijski ulazeći jedan u drugi ujedno onemogućavajući slušatelju da u potpunosti prati i razazna sadržaj koji svaki pojedini glas izgovara.
Osim vizualizacije tlocrtā i ilustracije verbalnih opisa prostora na način kako bi se određeni prostori opisali riječima Zrno izlaže i crno-bijele printeve (pre)složenih maramica. One za nju nisu jednoznačno određene. S jedne ih strane veže uz vlastito djetinjstvo čiji prestanak smješta u svoju petnaestu godinu. Funkcija se maramica u kasnijem periodu, nakon njezine dvadeset i osme godine i preseljenja u Belgiju, iz uporabne prometnula u kulturološku. Maramica se, priznaje Zrno, tako „opet pojavila i to ne u osobnoj uporabi nego u kulturi naroda zemlje u kojoj živim“. Maramica je ujedno predmet asocijativnog sjećanja u kojem se traži prošlost, ali i promjenjivost vlastitoga identiteta jer obrisati se maramicom uključuje i konotira ritualno čišćenje osobe koja ne želi biti tek pasivni, nego aktivni sudionik u oblikovanju identiteta, sudionik koji bi se podvrgnuo „simboličkoj smrti i ponovnom rođenju, da bi, nakon toga, izronio s novim identitetom“. Kao kulturološki uvjetovanom fenomenu sklonom mijeni, vlastitomu identitetu čovjek uvijek pristupa re-interpretirajući ga iz pozicije SADA. Maramica se, kao uporabni predmet za čišćenje, ali i identifikacijski predmet kulturološkog miljea u kojem Zrno boravi, također veže uz re-interpretaciju. Ne znam je li maramica onaj Proustov materijalni predmet s početka priče, koji je Zrno zahvaljujući „slučaju“ upoznala, i koji joj je pomogao (ili još uvijek pomaže) u aktivnom dohvaćanju i promišljanju prošlosti, ali nesumnjivo se u tematskom okviru izložbe može osjetiti kako joj je upravo taj predmet pomogao da se dublje poveže s vlastitim perfektom.

Igor Loinjak

Andrea Zrno rođena je 1985. godine u Osijeku. 2009. diplomirala je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2013. upisuje magisterij na In Situ odsjeku Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu, Belgija koji završava 2015. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Osijeku, suosnivačica umjetničke organizacije POPUP Osijek i Library in the library projekta u Antwerpenu. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad. Izlagala je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Trenutno živi i radi u Antwerpenu, Belgija.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
2013. Ultimate fight, Galerija Karas, Zagreb
2011. Ultimate fight, MMC Luka, Pula
2011. Ultimate fight, Galerija Kazamat, Osijek
2008. Atmosfersko, Galerija SC, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE (izbor)
> 2015.
De Lange Nacht, Factor 44, Antwerpen, Belgija
Silent circle // film&book launch //, Cinema Zuid, Antwerpen, Belgija
Library in the library project, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
LATENT ENCOUNTER / a join-in-picknick, Antwerpen, Belgija
An elephant never forgets, De Langezaal, Antwerpen, Belgija
> 2014.
Wintergarden, Kraljevska akademija likovnih umjetnosti, Antwerpen, Belgija
> 2013.
Veldslag, De Brakke Grond, Amsterdam, Nizozemska
> 2012.
Medijamorfoze, Galerija Kazamat, Osijek
POPUP Odbienale, Esseker, Osijek
23. Slavonski biennle, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Meeting point, Pecs, Mađarska
XI. Trijenale hrvatskog kiparstva“, Gliptoteka HAZU, Zagreb
> 2011.
2. Triennale auoportreta, Galerija Prica, Samobor
CologneOFF 2011 – Waterpieces Contemporary Art & Videoart Festival, Riga, Latvia
Osijek – Pečuh, Galerija Nador, Pečuh, Mađarska
Kiparstvo, godišnja izložba članova HDLU Osijek, Osijek
> 2010.
30. Salon mladih, HDLU Galerija Prsten, Zagreb, Hrvatska
Video Channel, 6th Cologne International Videoart Festival, Newmediafest 2010, Koln, Njemačka
VideoChannel, Newmeadiafest 2010, Koln, Njemačka
> 2009.
PRIX EUROPA 2009 – „Languages through lenses“, rbb Haus des Rundfunks, Berlin, Njemačka
Izložba radova umjetničke kolonije Ilirski zmaj, Gradski muzej Virovitica, Hrvatska
Videoholica, International video art festival, Varna, Bugarska

Otvorenje izložbe Nes(a)vršene strukture na kojoj će svoje radove predstaviti grupa autora iz Hrvatske i Srbije održat će se u petak, 29. siječnja u Galeriji SC s početkom u 20 sati. Sudjeluju: Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav, Marko Tirnanić te gost izlagač Raša Todosijević.

Izložba ostaje otvorena do 6. veljače 2016. Radno vrijeme Galerije SC je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.

Otvorenju će u četvrtak, 28. siječnja prethoditi javni razgovor dvaju umjetnika, Vlade Marteka i Raše Todosijevića koji će iz svojih perspektiva u direktnom dijalogu razgovarati o temi nes(a)vršenosti. Razgovor je zakazan za 18 sati također u Galeriji SC.

Nes(a)vršene strukture su suradnja koja se u posljednje dvije godine gradi i razvija između umjetnika, kustosa i institucija iz Hrvatske i Srbije, a koju su inicirale Galerija SC (Kultura promjene, SC, Zagreb) i Galerija Podroom (KCB, Beograd). Istraživački proces kroz koji su prošli pozvani umjetnici (Fokus Grupa, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Vladimir Miladinović, Marina Paulenka & Borko Vukosav i Marko Tirnanić), kustosi (Zorana Đaković Minniti, Marta Kiš, Karla Pudar) i drugi pojedinci, bio je podjednako nes(a)vršen s obzirom na opetovano suočavanje sa svim nesavršenostima kako institucionalnih tako i osobnih pozicija unutar sustava djelovanja, te njihova stalna pozicija neistraženog i hermetičnog. Komparativnim pristupom ova suradnja imala je za cilj, između ostalog, upotpuniti međusobni pregled o regionalnim umjetničkim strujanjima i pridonijeti međusobnoj povezanosti. Nakon prve faze koja je bila predstavljena u prosincu 2014. u Galeriji Podroom Kulturnog Centra Beograda, pozvani umjetnici na izložbi u Galeriji SC predstavljaju nove produkcije umjetničkih radova posebno osmišljenih za ovu priliku.

Realizaciju projekta pomogli: autori, Kultura promjene Studentskog centara u Zagrebu, Kulturni centar Beograda, Grad Zagreb, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Beograd, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

www.kcb.org.rs

 

Interaktivnost i tjelesna percepcija bili su za Marinu Bauer u većini njenih dosadašnjih kiparskih radova pretpostavka za neposredniji, dublji i trajniji doživljaj umjetničkog djela. Već u nekima od prvih samostalnih radova na Akademiji likovnih umjetnosti nazvanim Uzmite me u ruke, Otvorite i pogledajte i Vratite sklopljeno imperativima poziva gledatelja da se ne zaustavi samo na gledanju prkoseći tako uobičajenoj galerijskoj praksi percipiranja umjetnosti sa sigurne udaljenosti. tj. poimanju kiparskog djela kao nečega oko čega se pasivno kruži, kao nečega što se gleda, a ne dira. U svojim kasnijim zapaženim radovima Sjećanje I i Sjećanje II Marina nastavlja s fizičkim angažiranjem promatrača pa tako doživljavanje tih njenih radova podrazumijeva iskapanje cementnih otisaka predmeta iz pijeska ili pregledavanje i prepoznavanje predmeta zarobljenih u silikonskim valjcima. Introverti, njezina kiparsko-multimedijalna instalacija nagrađena na posljednjem, 12. trijenalu hrvatskog kiparstva, sastoji se od šest bijelih kubusa/postamenata čiju unutrašnjost kroz maleni otvor pregledavamo dimnjačarskom kamerom. Prijevod konkretnih materijalnih sadržaja njihovih nutrina u dinamične vizualne fenomene pratimo na ekranu pri čemu se bude naše vlastite asocijacije i vizualne predodžbe. Svim ovim radovima Marina uvijek pristupa kiparski, iz objekta, iz materijala, iz dodira, baratanja rukama, omogućavajući pritom više razina tumačenja.
U ovdje izloženom radu Sam/a sa sobom Marina širi sferu svog kiparskog interesa u interaktivnosti s odnosa ruka-materijal na odnos tijelo-materijal-prostor i pritom se jasno definira kao umjetnica koju zanima osobno iskustvo unutar taktilnih, haptičkih i kinestetičkih doživljaja, kako vlastitih, tako i promatračevih. Sama činenica da koristimo riječi promatrač/gledatelj za osobu koja doživljava trodimenzionalno djelo likovne umjetnosti dokazuje kako su ovi ostali spomenuti osjetilni aspekti u tom smislu zanemareni. Marinu zanima kiparstvo upravo kao susret tijela u prostoru, pri čemu osim očima, kiparsko djelo/tijelo percipiramo i dodirom i vlastitim tijelom: u odnosu na njegovu dimenziju i zapreminu, položaj i kompoziciju, težinu, mekoću, tvrdoću…
Pred nama je šest kabina različitih dimenzija u čiju unutrašnjost ulazimo, doživljavamo različite proporcije, karaktere i sadržajne ispune tih prostora.
U tim specifičnim, više ili manje tijesnim prostorima, izolirani od svih ostalih podražaja, cijelim se bićem suočavamo s različitim materijalima koji nas potiču na različite misli, usmjeravaju naše kretanje i istraživanje. Potiču nas da zastanemo i bivamo malo sami sa sobom. Što ćemo tamo iskusiti, na što će nas to iskustvo podsjetiti, kako ćemo se osjećati, ne znamo niti možemo znati dok u njih ne uđemo. To ne zna ni umjetnica. Ona tek ponukana vlastitom iskustvenošću, koju ne želi isticati, daje promišljene oblikovne prijedloge koji bi nam mogli korisititi u ovom susretu sa samima sobom. U tome uvijek ostaje kiparski dosljedna i temeljita: od promišljanja smještaja kabina u galerijski prostor, komponiranja ploha i otvora unutar samih objekata te senzibilnog izbora, kontrastiranja korištenih materijala do predviđanja njihovog psihološkog djelovanja. Kako ćemo mi svojim tijelom i iskustvom zaokružiti njenu kiparsku misao, zanima i samu umjetnicu.
Da Marinina umjetnost nije jednostrana i zatvorena, dokazuje umjetničina nedavno utemeljena praksa provođenja usmjerenih razgovora metodom fokus grupe s posjetiteljima izložbe. Tim razgovorima ona želi produbiti svoja shvaćanja o doživljaju umjetničkog djela, u ovom slučaju o ulozi tjelesne percepcije u tom doživljavanju, što je i tema istraživanja njenog umjetničkog doktorata. Ova kvalitativna istraživačka metoda, posuđena iz društvenih znanosti, daje Marininom umjetničkom radu dašak znanstvene znatiželje, iako osnovna svrha tih razgovora, vjerujem, nije znanstvena spoznaja nego dijeljenje i uspoređivanje osobnih i intuitivnih saznanja i doprinos potrazi za smislom umjetnosti.

Hana Lukas Midžić

Izložba je otvorena do 23. siječnja 2016., radnim danom od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, ulaz je besplatan.

Tijekom izložbe autorica namjerava, s psihologinjom Ivom Šverko, kroz nekoliko grupnih razgovora s posjetiteljima istražiti njihov doživljaj i shvaćanje izložbe. U grupama od šest do deset osoba posjetitelji će, vođeni pitanjima, razgovarati o izložbi, a prikupljene rezultate autorica će koristiti u daljnjoj razradi umjetničkog projekta.

Pozivamo zainteresirane posjetitelje da sudjeluju u istraživanju i prijave se u neki od navedenih termina na e mail: ksenija.baronica@sczg.hr i marinabau@yahoo.com Termini: 16. 1. 2016. od 17 do 18 sati; 19. 1. 2016. od 18 do 19 sati; četvrtak, 21. 1. 2016. od 18 do 19 sati

Biografija Marine Bauer:

Rođena 1972. u Zagrebu.
Diplomirala 1998. na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izlaže samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Prva samostalna izložba Val bila je ujedno i diplomski rad a izložena je 1996. u Galeriji SC u Zagrebu. Slijede Galerija Nova, Zagreb 1999; Galerija Juraj Klović, Rijeka 2000; Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Zagreb 2004; Galerija Kazamat, Osijek 2004; Galerija Sv. Krševana, Šibenik 2005; Stadtmuseum, Graz, Austrija 2005; Gradska galerija Labin 2006; Galerija ZILIK, Karlovac 2013; Galerija Matice hrvatske, Zagreb 2014.
Na skupnoj izložbi prvi put izlaže 1994. na V.Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci u Zagrebu, a od ostalih izložbi izdvajaju se 30. Zagrebački salon, Klovićevi dvori, Zagreb 1995; Bijenale mladih Mediterana, Moderna galerija, Rijeka 1997; Freies Gestalten, Gradski muzej, Graz, Austrija, 1999; VII, VIII, IX i XII. Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb, 2000, 2003, 2006. i 2015; 27. Salon mladih, HDLU, Zagreb, 2004; Zagrebački salon, HDLU, Zagreb, 2007; Od kipa do ispovijedi, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2011.
Sudjeluje na izložbi Suvremeno hrvatsko kiparstvo koja je od 2009. do 2011. predstavljena u Beču, Berlinu, Bratislavi, Trstu, Budimpešti, Pećuhu, Ljubljani i Zagrebu.

2005. godine sudjelovala je u projektu Akademie Graz LandArt – Park und Au Schloss Gleinstätten u sklopu kojeg su trajno postavljene skulpture: Praspavač I, Praspavač II i Stope u Gleinstättenu u Austriji.
Sudjeluje na likovnim simpozijima i radionicama u sklopu kojih su nastale i trajno postavljene skulpture Ležeća figura u Parku skulptura Jakovlje 2007., te Vrata u Vrsaru 1994. godine.

Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 1993, nagrade na natječaju za spomenik fra Grgi Martiću 1994. te nagrade 12. Trijenala hrvatskog kiparstva 2015. godine.

Od 2002. godine radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, prvo kao vanjska suradnica, a od 2008. zaposlena kao asistentica na Kiparskom, pa na Nastavničkom odsjeku. 2015. godine zaposlena kao docentica na Nastavničkom odsjeku ALU u Zagrebu.
Od 2002. do 2011. drži nastavu iz kolegija Kiparstvo studentima prve godine Slikarskog, Grafičkog i Odsjeka za animirani film i nove medije, a od 2011. nastavu iz kolegija Kiparstvo 2/N studentima druge godine Nastavničkog odsjeka.

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu također pohađa poslijediplomski doktorski studij kiparstva gdje radi na temi Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela. U sklopu rada na doktoratu provela je i dva istraživanja koja su posterima predstavljena na međunarodnim psihologijskim znanstvenim skupovima u Zadru i Zagrebu.

Članica je HDLU-a.
Živi i radi u Zagrebu.

Izložba Attention, Work! udruge Stripburger prikazuje vizualno istraživanje posvećeno radu, aktivnosti koja oplemenjuje i daje smisao svakom ljudskom biću. Doduše, rad jača tijelo i um, kao što poslovica kaže, no također omogućuje kapitaliziranje ljudske snage i znanja u sustavnom obliku. To može dovesti do depersonalizacije i bezobzirnog iskorištavanja, namijenjenog isključivo povećanju dobiti. Rad također može dovesti do preopterećenja, iscrpljenosti i stresa. Između tih dviju krajnosti, izlošci brojnih autora pretvaraju ovu multimedijalnu izložbu u konstruktivan i značajan temelj za dublje promišljanje o prirodi, smislu i značaju rada u suvremenom društvu.
Izložba je zamišljena kao pandan Stripburgerovoj međunarodnoj antologiji stripa pod nazivom Workburger. Tome je pridodana serija radova u drugim medijima koji zaokružuju poruku knjige. Marljivi umjetnici uspjeli su stvoriti seriju provokativnih kreacija koje isprepliću utopiju i zajedljivu kritiku. Duhovito i ironijski u svrhu propitivanja općeg stanja suvremenog društva, posebice proizvodnje značenja kao njegove glavne pokretačke snage. Izložba, nadahnuta suvremenom zbiljom, prikazuje slojevitost manifestiranja tih sukoba, pokrenutih nerazmjerom između stvarne vrijednosti i priznate ocjene rada.

Matjaž Brulc

 

Počasni članovi ad hoc udruge strip umjetnika su: Bojan Albahari (Sl), Žiga Aljaš (Sl). Max Andersson (SE/DE), Kaja Avberšek (Sl), Arkadi (DE), Boris Beja (Sl), Pakito Bolino (FR), Paul Ashley Brown (UK), Anna Ehrlemark (SE), Mina Fina (Sl), Domen Finžgar (Sl), Lars Fiske (NO), Matti Hagelberg (FI), Jyrki (Heikkinen (Fl), Igor Hofbauer )HR), Jeroen Janssen (BE); Jakob Klemenčič (Sl), Marko Kocioer (Sl), Tanja Komadina (Sl), Marko A. Kovačič (Sl), David Krančan (Sl), Olaf Ladousse (FR/ES), Matej Lavrenčič (Sl), Andraž Magajna (Sl), Akinori Oishi (JP), Teresa Camara Pestana (PT), Marcel Ruijters (NL), Lars Sjunnesson (SE), Mateusz Skutnik (PL), Boris Stanič (RS), Matej Stupica (Sl), Andrej Štular (Sl), Lasse Wandschneider (DE); Danijel Žeželj (HR).
 

PRAVI MUŠKARAC

Nataša Skušek često se bavi problematizacijom duboko ukorijenjenih pojmova koji se uzimaju zdravo za gotovo, stereotipa i društvenih uloga pripisanih ženama. Trudnoća, majčinstvo, kućanski poslovi, partnerski odnos, prehrana, slobodno vrijeme, izgled i fetišizacija ženskog tijela – predstavljaju elemente koji čine sadržaj njezinih radova. Ovoga puta, autorica zadržava „odnos“ kao temu, no, usmjerava svoju pozornost prema muškarcu. Pravi muškarac, izložba postavljena kao audio-video instalacija, uključuje skulpturu koja čini apsurdnu karikaturu kontrasta društvenih uloga, pripisanih ženama i muškarcima u partnerskom odnosu. Umjetnica si postavlja pitanje – što zapravo termin ”pravi muškarac” znači partnerima, ulazeći u njihove želje, očekivanja, razočaranja i traume u vezi.

U svojim video uradcima umjetnica istražuje razne načine ugađanja partneru te kako se brinuti za njega. Naša kultura stvorila je mit o ženi koja je – ako želi biti “prava žena” – potpuna suprotnost muškarcu. U različitim kulturama, žena bi trebala, od prapovijesti do danas, simbolički utjeloviti čistoću nevinosti, idealnu majku, koja je emotivna i podređena muškarcu. Mit patologizira žene namećući im određenu strukturu – unutar koje one moraju pronaći svoj put – propisujući biološkim ženama točno određenu, sasvim posebnu društvenu ulogu. Njihovo ispunjenje te uloge očekuje se u većoj mjeri no što bi to žene htjele. Uslijed nelagode koja proizlazi iz toga, prikazana žena intenzivira svoju brigu o partneru tako što postaje sve više patološki opsesivna. Nježnost kao odraz “pretjerane” brige o partneru – zbog pretjeranog pritiska očekivanja – pretvara se u nasilnu kaznu, koja rezultira smanjenim ili nestankom partnerovog zadovoljstva.

U središnjoj plohi njezinog videa pod nazivom Golica nalazi se stražnjica prekrivena svilenim gaćicama. Ona pleše dok netko (muškarac) navodi ritam zviždeći spomenuti folk-pop ritam. Performans koji bi trebao upotpuniti želju za ugodom te biti atraktivan partneru, gubi svu svoju prednost u banalnosti zabavnog ritma, pritom aludirajući da sam seksipil nije dovoljan u vezi, jer mu nedostaje skrupulozan performans kućanskih poslova. Video khm khm intenzivira brigu za prisilom. Prikazuje gornji dio tijela te djelomično lice muškarca kojega netko hrani (žena). Depersonalizirani muškarac proždire hranu poput stroja, pljuskajući, jedva hvatajući korak s velikim porcijama, dok kašlje i guši se. Video se može iščitati kao ublažavanje gladi, dok prerasta u proždrljivost. Muškarčeva proždrljivost vodi u očaj i iritaciju ženu koja ga ne uspijeva zadovoljiti, te vodi u kažnjavanje po principu: “to si tražio, sad progutaj”. Video uzrokuje pomiješane osjećaje. Hranjenje je nasilno samo po sebi, dok u isto vrijeme uključuje i dozu slatkoće. To je poput hranjenja djeteta koje nije naviklo jesti te mu gutanje uzrokuje poteškoće. Nema distinkcije između dobra i zla, ženina briga i želja prelaze – u nasilje, muškarčeva ugoda i uživanje u hrani – u gušenje. U videu Heri vidimo uho izbliza, duge dlake koje rastu iz njega te nekoga (ženu) kako ih češlja i plete. Njezina muka uzrokovana njegovom neurednosti i, prema njezinom mišljenju, nedovoljno visokim higijenskim standardima, rezultira time da ona preuzima inicijativu i počinje popravljati njegov izgled na svoj način. “Njezin način” ne znači nužno nešto pozitivno, što nam je zorno prikazano konačnim rezultatom.

Instalacija i zvuk videa – sarkastična parabola odnosa sreće i zadovoljstva – uglavljeni su s par audio isječaka u petlji. Jedan od njih je audio indikacija perilice za pranje rublja ili sušilice kojoj je ciklus završio, snimljenu sa slučajnim pauzama. Drugi zvuk je snimljen na CD, izgreban, te se ponavlja. Zvuk ilustrira kućanske poslove, uvijek ometajući nečiji život, i “kućanicu”, no ne i njega, jer je “općepoznata” činjenica da je obveza dovršetka kućanskih poslova njezina.

Gledatelji slijedi „fil rouge“ koji ih suočavaju s dihotomijom između ženske aspiracije da zadovolji muškarca i žene kao subjekta zarobljenog u položaju nelagode. Žena i muškarac su socijalni konstrukti, koji se nikad zapravo ne upoznaju kao pravi subjekti; sve je u biti fantazam koji ukazuje na potrebu i želju oba partnera kako bi jedan drugoga zadovoljili. Želja za užitkom uvijek dovodi jednoga od njih u stanje nelagode te se ovdje gledatelj propitkuje tko od njih zapravo uživa. Osjećaj koji nas svladava dok gledamo na djela koja provociraju muškarčevo zadovoljstvo, objekt fantazma je uvijek potreban, dok ženi ne treba nikakav objekt koji bi potaknuo njezino zadovoljstvo te može uživati i u njegovoj odsutnosti.

Na izložbi nećemo pronaći odgovor na pitanje – što u biti čini pravoga muškarca, ali ćemo biti u mogućnosti dešifrirati neke odgovore vezane uz dinamiku muško-ženskog partnerstva. Previsoka očekivanja uzrokuju preopterećenja i nezadovoljstvo te završavaju u pretjeranoj njezi i tretmanu – slično tretmanu bespomoćnog djeteta, neizmjerno i van kontrole, zadiru u autonomiju pojedinca. To ističe i skulptura The Brown Teddy-Bear (Smeđi Medvjedić), kopija ilustracije iz slikovnice Smeđi medvjedić se igra u kadi (1), koja se sastoji od kade napunjene vodom. U vezi, odrasla osoba predstavlja medvjedića koji se igra s vodom, dakle dijete. Dio izložbe je i stol s buketom cvijeća te meringue kolačićima, koji se na slovenskom jeziku zovu španjolski vjetrovi. Kolačići predstavljaju element koji umjetnica često inkorporira u svoje izložbe; uvijek nose gorko-slatku poruku. U navedenom slučaju, vjetrovi aludiraju na nadutost, prenoseći poruku da čak i stvari koje su navodno dobre u vezama, kao što je zadovoljavanje partnera te briga o partneru, mogu postati ustajale ako potječu iz pogrešnih pretpostavki.

Nataša Skušek pokušava nadmašiti binarnu podjelu na muška i ženska načela te ukazuje na opasnost mitologizacije izvornog muškog i ženskog načela. Subjekti i njihovo zadovoljstvo su seksualno određeni. Ženski i muški princip postoje, jednaki su, a opet u potpunosti drugačiji. Umjetnica u svojim djelima pokazuje i razotkriva socijalni položaj žene u odnosu na muško zadovoljstvo, i obrnuto, kao što je naveo Jacques Lacan: “ne postoji takvo što kao seksualni odnos”. Time ona otvara narav umjetničkog djela području mitologizacije i fantazma o integritetu muškog i ženskog užitka i odnosa.

ŽIVOTOPIS

Nataša Skušek (1967.) studirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, gdje je diplomirala 2002. godine i magistrirala tri godine kasnije. Za vrijeme studija stekla je višu razinu stručnosti na akademiji u Trondheimu u Norveškoj. Dobitnica je Prešeren nagrade za studente. Predstavila je svoj opus na nekoliko međunarodnih izložbi; od toga najvažnije bile su: Break 2.2 Festival, Ljubljana, Slovenija (2003.); International Festival 8th of March, Erevan, Armenija (2005.); 2. feministički festival FemFest, Zagreb, Hrvatska, (2007.); 13th International Festival of Contemporary Art The City of Women, Ljubljana, Slovenija (2007.); 2009 Incheon Women Artists’ Biennale, Južna Koreja (2009.); Feminist Art in Slovenia, Ljubljana, Slovenija (2010.). Također je izlagala na brojnim samostalnim izložbama, poput Mummy, Doula, Wife, Carer (Mamica, dojilja, žena, njegovateljica), P74 centar i galerija, Ljubljana, Slovenija (2006.). Njezini radovi dio su mnogih privatnih i javnih zbirki. Bavi se skulpturom, videom, fotografijom, performansom te novim medijima, s naglaskom na istraživanje kulturne paradigme zapadnog čovjeka, osobito temama poput odnosa među spolovima, erotizma, seksualnosti, tijela, majčinstva, obitelji, hranjenja. Živi i radi u Ljubljani.

https://natasaskusek.allyou.net/

(1) Tekst je napisala Marie Aubinais, ilustrirao Daniele Bour, preveo Borut Petrovič Jesenovec, Didakta 2006

Rad na izložbi započeo je prije dvije godine, a uključuje intenzivno prikupljanje biljnih i organskih uzoraka te višestruku i dugotrajnu laboratorijsku obradu. Kristali, otrovi, psiho-aktivni stimulansi, parfemi i boje, mediji su koje Vujičić koristi, a ovim će radom objediniti svoja petogodišnja istraživanja. Instalacija Silvija Vujičića napravljena je isključivo za Francuski paviljon koji i je kustoski zamišljen kao mjesto istraživanja u kojem autori reagiraju na izazove prostora. Vujičićev site specific projekt koristi čitav prostor paviljona te se kroz svoje dijelove referira na niz, ne samo prostornih, referenci.

Radovi za paviljon na određeni način zatvaraju pojedine priče kojima se umjetnik posljednjih godina bavi, ali i tvore jedan novi i zatvoreni svijet koji nosi svoju zasebnu i vrlo slojevitu priču. Slojevita je u svojem promišljanju, pripremi, metodologiji rada, povijesnim i suvremenim referencama, ali i finalnom produktu za koji nisu dostatne jednostavne i poprilično jednoznačne riječi kao što su: izložba, instalacija ili performans. Kao i u nekim prijašnjim radovima, i ovdje umjetnik ulazi u dijalog s jednim od ključnih radova u povijesti umjetnosti, zahtjevnim radom flamanskog majstora Hyeronimusa Boscha poznatog pod imenom Vrt zemaljskih naslada (oko 1500. g.). Ovaj je triptih zbog svoje složenosti izazvao brojne teoretičare koji se još uvijek ne slažu u tome što je trebala biti glavna poruka triptih: moralno i didaktičko upozorenje ili vrlo detaljno uprizorenje ljudskih kušnji?

Silvio Vujičić prisvaja pojedine elemente, no u njihovu slaganju u novu cjelinu unutar Francuskog paviljona apsolutno je sigurno da ne postoji moralna i didaktička želja autora. On ih izdvaja i, kroz sebi svojstvene metode rada, pretvara u nove. Njihovo značenje i simbolika transformirana je i dekodirana u potpuno novi kod i sustav, ali njegovo čitanje ovisi o znanju i polazišnoj točki gledatelja. I dok Bosch u svojem radu želi udovoljiti učenom naručitelju te brojnim detaljima pokušava pridobiti pozornost, moguće i educirati gledatelja, Vujičića u njegovom radu to nimalo ne interesira. Njegov sustav funkcionira na više razina, a koliko njih ćete prepoznati ovisi samo o vama, vašem znanju, vašoj želji i zainteresiranosti i dubini s kojom želite/možete ući u priču.

Silvio Vujičić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Na internacionalnoj umjetničkoj sceni poznat je po interdisciplinarnim projektima, a njegovi radovi uvijek su slojevita i promišljena situacija u kojoj koristi rezultate svojih istraživanja te ih postavlja u širi umjetnički i društveni kontekst.

Kustosica: Marta Kiš
Stručni suradnici: Stipica Tomić i Ivona Jasprica
Asistenti produkcije: Deni Horvatić i Marta Tokić
Grafički dizajn: Mladen Donadini
Produkcija: Kultura promjene, Studentski centar u Zagrebu
Projekt sufinanciraju: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb
Sponzori: Regeneracija Zabok

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe fotografija Alena Kasumovića Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive u ponedjeljak, 16. studenog 2015. u 20 sati u Caffe &TD-a.
Izložba je otvorena do 30. studenog 2015. radnim danom od 9 do 22 sata, vikendom od 18 do 22 sata / Facebook event.

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive naziv je serije fotografija nastalih 2012. godine. Ovaj logičan i doslovan naziv odnosi se na određeni kontekst u kojem se autor nalazi – svijet rutine u kojem pogled kamere ima fiksnu poziciju. Jedan rakurs bilježi svakodnevicu u zadanim prostorima koji se autoru nameću sami od sebe – prostor Akademije gdje se školuje, prostor doma na Cvjetnom gdje obitava za vrijeme studija te prostor obiteljske kuće koju posjećuje u međuvremenu. Njegove fizičke predispozicije, zbog kojih je u invalidskim kolicima, na neki način, preuzimaju funkciju režije, tj. dokidaju je do neke mjere. Ono što vidimo na fotografijama približava nam jedno specifično očište zadanih parametara i vrlo je intimnog karaktera, jer ove fotografije prikazuju upravo to, pogled kojem se malo što može dodati ili oduzeti, intimni autorov pogled, bez ostatka, bez kompozicijskih predumišljaja. Osjećaj koji posjeduje u momentu okidanja preteže nad svjesnim i racionalnim odabirom kadra, pozicioniranjem oštrine u njemu, i zaustavljanjem vremenskog kontinuuma, pa bi se moglo reći kako je ovdje, na doslovnoj razini, apostrofirana ona Barthesova izjava u kojoj organ fotografije nije oko koje kroz vizir prati scenu, već ono što okida, tj. prst, a u Alenovom slučaju, usnice. Kroz ovaj tehničko – fizički eksperiment Alen kao da sam sebi želi objasniti ono optički nesvjesno, za koje je Adorno ustvrdio da postaje razvidno upravo izumom fotografije i filma. Moment u kojem autor, da tako kažem, ponovno preuzima kontrolu jest naknadno pregledavanje i uparivanje fotografija u formu diptiha, što je logičan odabir, obzirom na idejno polazište samog fotografskog procesa u kojem zadanost prostora i zadanost očišta podrazumijeva poklapanje perspektivnih silnica samo po sebi. Međutim, način na koji su fotografije uparene ne vodi se stvaranjem iluzije panoramskog preklapanja na mjestu gdje ono između dvije fotografije ne postoji, već uživljavanjem autora u komparativni sadržaj svake pojedine snimke, koje potom, u formi diptiha, stvaraju odnose između različitih subjekata i prostora na značenjskoj razini. Protagonisti fotografija mahom su osobe vezane uz određena mjesta za koja je i Alen vezan istom potrebom, namjerom ili željom. Kolege i prijatelji iz doma u kojem stanuje, Akademija likovnih umjetnosti, sa svim osebujnim ličnostima, te obitelj, prikazani su nenametljivo u svojem svakodnevnom životnom ritmu. Komparirajući na suptilan način sličnosti i razlike u bivanju, autor nam pripovijeda kako je to biti u vlastitoj koži, jer bez obzira na načine, sredstva i narative kojima se služe, umjetnici većinu vremena rade upravo to, pričaju o sebi samima, što katkad biva transponirano na onaj najopćenitiji nivo metafore koja nadilazi određenu individuu, pa samim time i njen rad postaje značajan.

Predrag Pavić

Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive predstavlja fotografije nastale na Akademiji likovnih umjetnosti, u studentskom domu te kod kuće.

Fotografije su snimljene iz sjedeće perspektive pomoću upravljača te kamerom, pričvršćenoj na stalak. Stalak je montiran na invalidska kolica.

Serija je predstavljena kao knjiga fotografija, koje su složene u diptihe. Diptisi tematski prikazuju sličnosti gledišta, odnosno razlike u prostorima u kojima boravim. Kako bih naglasio intimnost svakodnevnog života, rad sam lišio kolorizma.

Obzirom na položaj fotoaparata prilagođen mojim fizičkim predispozicijma, kadrovi promatraču približavaju svijet u sjedećem položaju iz moje perspektive koja je obzirom na trenutni životni period primorana na rutinu koja se svodi na tri lokacije: kuća, studentski dom te Akademija.

Ovim fotografijama prikazujem ujedno i svijet ljudi koji me okružuju i društvenu skupinu kojoj pripadam te se ujedno stavljam u poziciju promatrača.

Alen Kasumović

ŽIVOTOPIS

Alen Kasumović (1991.) završio je preddiplomski studij slikarstva na ALUi u Zagrebu u klasi prof. Duje Jurića 2015. Student je diplomskog studija na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer novi mediji.

Izlagao je na više skupnih izložbi: 1. studentsko biennale Autoportret, Galerija Waldinger, Osijek, 2015; ESSL ART AWARD CEE 2015, NO Galerija, MSU, Zagreb; Arti Parti vol. 4 – ORIS, Zagreb, 2015;

32. Salon mladih, Venientes – izbor iz godišnje produkcije ALU 2013/14., HDLU, Zagreb, 2014;

6. zaprešićki biiennale akvarela, Galerija Razvid, POU Zaprešić, 2010.

te sudjelovao na nekoliko radionica: Kako slikati ustima – Malci muzealci, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, 2015; CreArt – Ljeto na Strossu, DIS(this)ABILITY vol. 2, Strossmayerovo šetalište, Zagreb, 2014, Be Active and Creative not Discriminative, DIS(this)ABILITY, The House Hostel, Zagreb, 2014

Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Collector s Invitation ESSL ART AWARD 2015, stipendija Sveučilišta u Zagrebu za nadarene studente u kategoriji do 10 % 2014, Dekanova nagrada za izvrstan uspjeh za akad. god. 2011/12.

kontakt: mungos03@gmail.com