Kategorija: Arhiva

 S namjerom da poveže politiku i umjetnost Omnibus za izravnu demokraciju u suradnji s građanskom inicijativom Više demokracije ove se godine zaustavlja u 12 gradova jugoistočne Europe gdje u suradnji s lokalnim partnerima i Goethe-Institutima organiziraju izložbe, diskusije i druga kulturna događanja. Omnibus na svom putu od 8000km iz Ljubljane stiže u Zagreb, a nakon toga nastavlja put prema Sarajevu.

Kultura promjene Studentskog centra u suradnji s Goethe-Institutom Kroatien organizira sljedeća događanja:

 

Petak, 11. rujna

od 10 do 14 sati – otvorena vrata OMNIBUSa na parkiralištu ispred Filozofskog fakulteta

18:30 otvorenje izložbe DIrektna demokracija u Galeriji SC

19:00 u Galeriji SC panel diskusija na temu: Joseph Beuys – borba za slobodni sustav obrazovanja i direktnu demokraciju; sudionici su: Johannes Stüttgen (učenik Josepha Beuysa), Dragan Zelić (zamjenik izvršne direktorice GONG-a), izaslanik Nezavisne studentske inicijative (FF Zagreb)

Subota, 12. rujna

od 11 do 14 sati otvorena vrata OMNIBUSa na Trgu bana Josipa Jelačića 

Mini-akcija Nezavisne studentske inicijative, 5 do 12

Autorica koristi kazališni postupak performansa kojim sama izlaže svoje djelo (izložak) u prostoru Galerije SC. Tim činom ona propituje galeriju kao auratični i definirani prostor/kontekst koji nije ishodište djela, već njegovo konačište. Ako izložak nastaje iz kazališnog postupka, je li onda on kazališno djelo i ako znamo da nije, koja tad bitna likovna pitanja postavlja?
‘Djelo(vanje)’ je kazališno-likovna instalacija iz perspektive Galerije i likovno-kazališni performans iz perspektive Teatra.

Njegovi likovi nisu individualizirani, oni su tek obrisi postavljeni u urbani prostor ili prirodne krajolike, čineći zajedno atmosferu svojstvenu gotovo svim autorovim slikama – nelagode, tjeskobe i nemira. Iz njegovih slika možemo iščitati egzistencijalističku potku, bavljenje problemima čovjeka bačenog u svijet, načelno osamljenog pojedinca nemoćnog uspostaviti odnos s drugim ljudima. Na slikama na kojima je prisutan ljudski lik, možemo reći da je zapravo prisutno samo njegovo biće, a bit kao takva izostaje jer je riječ o likovima bez lica, bez osobnosti koji se bore sa svijetom oko sebe. Izrazito koloristička, ekspresionistički naslikana pozadina uvlači likove u sebe pritom ne ostavljajući mnogo mjesta pojedincu u određenom prostoru, bilo to urbano ili prirodno okruženje. Možda bi netko mogao pronaći reference u romantičarskoj filozofiji panteizma, štovanja moćne prirode prema kojoj je čovjek nemoćan, ali ovdje je ipak riječ o egzistencijalističkom odnosu spram svijeta u kojem se pojavljuje osjećaj nelagode zbog konačne odgovornosti za vlastiti život.
Međutim, dok se egzistencijalisti zalažu za sve oblike protesta protiv stanja suvremene civilizacije, u ovim slikama to nije slučaj. U duhu postmoderne, Tirićevo slikarstvo je autonomno, neopterećeno društvenim angažmanom i imperativom izražavanja jasne kritike. Ono samo prikazuje fragmente života i logična je reakcija na kaotičan svijet današnjice.
Vokabularom postmoderne umjetnosti – korištenjem elementa iz tradicije povijesti umjetnosti, stiliziranim likovnim izrazom kojim se likovi stapaju i isprepliću s pozadinom, situacijama postavljenima gotovo na rub realnog i nadrealnog, spajanjem na prvi pogled nespojivih motiva i ambijenata kojima se često izaziva efekt očuđenja te fragmentarnim prikazima, gradi se sam prizor. Bio ljudski lik dio prizora ili ne, bila riječ o skupini otuđenih ljudi, osamljenom jahaču u šumi, krajoliku obasjanom uličnom lampom ili nečemu trećem, efekt je uvijek isti. Ukupnom dojmu pridonosi sugestivan kolorit, pretežno taman, razbijen intenzivnim, ponekad i fluorescentnim bojama.
Upravo zbog navedenih sklonosti jakim dojmovima, poput neriješenih protuslovlja i očuđenja, gledatelj sluti da u pozadini same vidljive scene leži ključ za razumijevanje sveukupnog prizora. Ali ključa za zagonetku u ovom slikanom svijetu nema, kao što nema ni konačnog tumačenja ili objašnjenja. Tome u prilog govori i činjenica što su sve slike ostavljene bez naslova, a time i bez ponuđenog konkretnog odgovora autora. Narativnost nije ni bit ovog slikarstva, ipak, kroz naslikani prizor govori upravo ono neizrečeno i stvara specifičnu atmosferu djela koja izaziva osjećaje melankolije, tjeskobe i osamljenosti.

Maruša Stamać

Na ljubljanskim školskim igralištima Fijolićeva Školica zvala se ristanc. Žutom bojom za ceste bila je zacrtana po napuklom betonu, a u polukružnome vrhu nije pisalo "nebo". Ipak su to bila drugačija vremena.
Čak i kad je školica nastala, za vrijeme ranog rimskog imperija, o nebu nije bilo nikakvoga govora. Najprije su je igrali rimski vojnici. Igrali vjerojatno nije ni prava riječ, jer su je, dužu od trideset metara – u punoj borbenoj opremi koristili za jačanje tijela. Iako je školica najprije bila vojna vježba, počela su je kopirati i djeca. Uskoro se proširila po čitavoj Europi i svijetu, igraju je čak u Vijetnamu i Argentini, u Francuskoj je poznata kao Marelles, u Njemačkoj Templehupfen, Englezi je nazivaju Hopscotch. Slaveni su je – s izuzetkom Slovenaca koji su je etimološko povezali s crtanjem (slov. risanje, op. p.) te je zovu ristanc – povezali sa školom. Tako je hrvatska školica na ruskome jeziku классики (umanjenica riječi razred), dok na poljskom isto značenje ima naziv klasy.
Školica je putovanje. Rimski legionari su na jednoj nozi trideset metara poskakivali prema boljoj tjelesnoj kondiciji, a djeca putuju prema konačnoj pobjedi. Kada dosegnu njezin polukružni vrh, zapadnoeuropska djeca dolaze "kući", na "odmorište" ili na "sigurno", dok ih u Hrvatskoj put dovodi iz "pakla" u "nebo".
Za odrasle je školica još samo sjećanje. Odrastanje – tako barem uče u školama – je ono pravo putovanje, a pravo se nebo vjerojatno nalazi u budućnosti. Priča se okreće kada odrastemo – tada nebeske postaju prošle, dječje godine. Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog odmora okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo kratka postaja na putu za pakao.
Kada je Fijolićevo sjećanje prevelo igru u umjetničko djelo, proputovalo je priču od neba do pakla i obrnuto. U školi su ga učili odrastanju te mu obećavali kako će kasnije biti bolje, kako će na kraju školice doseći nebo. On je sada odrasla osoba, čitao je knjige i iz njih saznao da su pakao zapravo ljudi oko nas. Refleksijom vlastitog, a time i našeg, tvojeg i mojeg puta nastala je nova, drukčija školica.
Fijolić se ovom izložbom ponovo predstavlja kao obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića. Međutim, u ovoj je izložbi ipak moguće naći crvenu nit koja umjetnikova djela povezuje u jedinstveni opus. Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da postoje moćni junaci, kada nam se činilo da bi John Wayne mogao u svakome trenutku projahati pored naše zgrade, kada smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana školica – povezuju umjetnikov opus. Ali Fijolić se u prošlost neke generacije ne vraća naivno. Za njega djetinjstvo nije svijet u kojem je sve bilo bezbrižno i neopasno. Njegov superheroj postaje Rektum, čovjek koji na grudima nosi čmar, Bruce Lee ne može spasiti Mostar, a Štrumpf leži mrtav u lokvi vlastite krvi. Iako su djela na ovoj izložbi hladnija i možda, na određeni način – bez aproprijacije junaka – monumentalnija od proteklih, ona pripovijedaju istu priču. To je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti, a laž odraslih postala mu je jasna. Djetinjstvo je opasno i obmanjujuće, govore Fijolićeva djela. Istovremeno je udaljeno i racionalizirano. Isklesano je u nadgrobnome mramoru, uliveno u svjetlećem monociklu, zatvoreno u bijelome lijesu. Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se cijede med i mlijeko. To je djetinjstvo hladno, u njemu treba na putu prema zrelosti propatiti mnoge boli. Da bismo putovali, pokrenuli kotač, moramo vlastito tijelo ozlijediti grubim šiljkom. Putovanje se ponekad prekida, a Fijolić u lijes ugrađuje solarij. Je li blještavo umjetno svijetlo odraslih ovdje kako bi probudilo život ili obojilo kožu tinejdžera? Može li nas put odrastanja dovesti do neba ili do pakla? Umjetnikovo djelo šuti.
gošća kustosica Petja Grafenauer

 

Zbog međusobnih neslaganja oko istupa pojedinih članova kolektiva u medije Puma34 se samoukida. Članovi će se nastaviti baviti individualnim radom.

Zastava na kojoj se savija odvijač razmeće se svojom širinom. Prazan prostor nosi ruksake. Jedan avion proučava ih u tom ništavilu. Leti oko njih, pohlepan je.
Stižem do gomile kartonskih kutija. Crveni karabineri će mi pomoći, a krhke kutije i banane odmoći da se na njih popnem. Objašnjavam da želim čokoladu. Ugledao sam je. Vezujem je koncem i vučem k sebi. Ne znam je li ovo u šatoru moja čokolada, ili tek hrpa koju želim. Ovaj plavi konac pravi je gad (Superego). Jednim njegovim krajem vučem osvojenu čokoladu, drugim on sam šije i zatvara prostor. Ne dopušta da uđem. Pravi je gad. Čini mi se da bih lakše pojeo ovo kamenje, nego osvojio šator. Neću se previše odmarati. Ljuti me to, sve bih bacio u smeće.
Mentor D. Sokić rekao mi je nedavno da nismo mi ti koji gledaju izložbe, nego da one gledaju nas. Nešto slično pročitao sam u Relacijskoj estetici Nicolasa Bourriauda, gdje on parafrazira tumačenje Sergea Daneyja o tome kako je svaka forma lice koje nas gleda.
A ove moje forme…, one mi govore kako je njihova „neostvarenost“ zapravo jedino što me tu gleda. Ispred mene stoji sama nedovršenost koja tek čeka da se nadopuni, koja postoji u obliku ovih prikaza, kao dio slijeda u kojem molećivo zuri, sa jednom jedinom svrhom, tražeći od mene da započnem igru.
Kroz igru razmišljam i rješavam zadatke koje su proizvele poluforme neostvarenosti. (Polu)forme se nadograđuju samo mojim trudom. Nadograđuju se uvjeravajući me, i tek kroz moje misli o njima one postaju forme. Slijed se nastavlja. En – ten – tini…
Imam li znanja i dalje nadopunjavati priču o ovim tvrdoglavim prikazima? Ti prikazi ne znaju za nerazumijevanje i nije im jasna moja zatečenost. Žele da nadopunim slijed, no za sada samo zure i uvjeravaju me u svoju polu-formnost čija će „ostvarenost“ biti moja svrha suradnje s njima.
Ali ljut sam, jer zure neprestano.
Prema N. Bourriaudu, stvarnost je nešto o čemu mogu govoriti s nekim, dakle, ona se definira samo kao proizvod dogovora, dok izlazak iz stvarnosti vodi u ludilo.
Ipak, zbog razgovora s ovim formama i njihova nadograđenog prikaza, prihvaćam rizik.
Slijed ionako voli da iza nečeg dolazi nešto. En – ten – tini…
…a svoj slijed imao je i ovaj tekst, bile su to brojne priče vođene s Peđom i Dexterom.
Ivan Tudek

Pripovjedni tekst može se oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili na određenu mješavinu svih tih sastojaka.[1]
U razgovoru o „njegovim formama“, Tudek mi je rekao kako je razlog i motiv nastanka njegova teksta nevidljivost ili nedovoljna vidljivost slojeva njegova rada (Id, Ego ili Superego?). Izložba, odnosno pripovjedni tekst En – ten – tini, oslonjen na mješavinu slika-tekst u kojoj tekst ne teži interpretaciji (iako je nemoguće da to ne bude), iskaz je o nemogućnosti postojanja ententini točke (.) koja izmiče neprestanim zapadanjem u igru, motivirana istovremeno nedovršenošću i nepristajanjem na dovršenost.
Jelena Graovac

[1] Roland Barthes, Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u Suvremena teorija pripovijedanja (prir. V. Biti), Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1992, str.47.

 

 

Galerija SC potiče radove koji uključuju sve vrste suradnje (nacionalne i internacionalne), multidisciplinarnost, interaktivnost i inovativnost.

Prednost će imati mlađi autori koji se mogu prijaviti na već postojećo koncept Oni dolaze… (samostalna izložba koja uključuje suradnju s mlađim kustoskim kolegama). Potiču se i radovi koji aktiviraju prostore Studentskog centra:
• Cafe ITDa
• Galerije PU (predvorje kina)
• Galerija Kiosk (kod istočnog izlaza)
• te svi drugi prostori SCa

Prijavljivati se mogu djela u svim likovnim tehnikama i medijima (slikarstvo, kiparstvo, grafika, fotografija, instalacija, video, performance, ambijent, prostorne intervencije, novi mediji, happening..) te kustoske koncepcije. Od umjetnika i/ili kustosa očekuje se da su spremni na neki vid javnog razgovora o svom radu ili temi akutalnoj za njihov rad (artist talk, vodstvo po izložbi, predavanje/prezentacija i sl.).

Prijava za natječaj treba sadržavati:
• ime, prezime, adresu, kontakt telefon i e-mail
• životopis
• idejni opis projekta
• tehnički opis rada (dimenzije, medij, potrebna tehnika)
• popratni materijal (fotografije, digitalna dokumentacija, audio, video)
• informaciju o eventualnoj prijavi istog projekta / rada u neki drugi izložbeni prostor! (isključivo radi međusobne koordinacije programa i njihovog financiranja)

Prijave se mogu poslati na e-mail galerija@sczg.hr (s naznakom za natječaj Galerije SC), poštom na Galerija SC, Savska 25, 10 000 Zagreb ili osobno u Galeriju radnim danom od 12 do 15 sati ili po dogovoru na telefon Galerije.

Pristigla dokumentacija može se podići po završetku natječaja do kraja 2009. godine. Po isteku tog roka Galerija ne odgovara za primljenu dokumentaciju.

Nepotpune i zakašnjele prijave neće se razmatrati.

Za sve dodatne informacije možete se pisati na e-mail adresu galerija@sczg.hr ili zvati na broj telefona + 385 1 4593 602 / Galerija SC.

Natječaj je otvoren od 20. svibnja do 20. lipnja 2009. godine.
 

Bilježenje novije povijesti, posebice u Istočnoj Europi, odgovara pisanju ili stvaranju iste – nepromjenjive i nedovršene, izložene instrumentalizaciji ideologije i spektakularnih mitologija. Uhvaćena na razini dnevne transformacije društvenog života, ona manifestira greške i rupe u kolektivnoj memoriji, izbrisana značenja koja označavaju poznatu amneziju nečijeg vlastitog stanja. Mali spomenici dnevnih vrijednosti, empatično reproducirani, pronalaze svoj put u kolektivnu svijest. Drugi, prolazni, signaliziraju svoje kratkotrajno prisustvo diskretno i neprimjetno. Povijesni govor pak upisuje vlastitu eroziju u javne ikone i portrete, odbacuje njihova značenja te ih briše s mape percepcije svakodnevnog urbanog života. Lagodna kritička obamrlost i drijemež građanske savjesti olakšavaju time krivotvorenje javnih vrijednosti, konstituiranih na sjecištu fragmentiranih narativa i praznih retoričkih govora koji ih legitimiraju.

Oponašajući maske posuđenih formalnih identiteta, prikazani radovi pretpostavljaju mogućnost kritike formalnom aproprijacijom i redistribucijom konvencionalnih znakova moći. Ovi umjetnički projekti od samog početka podrazumijevaju osnovno umjetničko stanje prebačeno na predstavljeni objekt te propituju mehanizme kolektivne reprezentacije koji daju pravo umjetničkog statusa objektu estetske reprezentacije. Njihov govor istražuje istrošenost estetskih kategorija na polju društvene i kulturne prakse, aktivirajući njihove etičke kvalitete kao rezultat, ne pretvarajući se pritom da provode inkvizitorsku praksu.

Njihova zajednička diskurzivna praksa leži u reinterpretaciji “monumentalnosti” kao kiparskom utjelovljenju prolaznosti i slučaja. Oni oponašaju konfliktne estetike te kritički koriste svoj simbolički potencijal. Usvajanjem ironičnog pristupa prema njegovoj političkoj i ideološkoj funkciji, spomenik, shvaćen kao naziv za ekonomiju javnih vrijednosti i oznaka postojanosti i izdržljivosti, biva transformiran u performativni element predloženog scenarija, koji često biva izokrenut na granici s kritičkom parodijom. Doslovno krivotvorenje koje ovi izloženi umjetnički objekti vrše materijalizira određene disfunkcije njihovih odgovarajućih vrijednosti, koje oni predstavljaju s refleksivne distance, kritizirajući konzistenciju i pouzdanost ljepila među različitim zajedničkim reprezentacijama koje prisvajaju.

Referirajući se posebice na očekivane uloge suvremene javne skulpture, tekstualni narativ ove izložbe teži ostvariti intervenciju u lokalnom socio-političkom stanju danas, konstantnim i teatralnim prikazivanjem situacije. Iza promišljanja o formi javne skulpture i značenja spomenika, koje izvodi svaki od izabranih radova i koje je podvrgnuto stalnom i subverzivnom propitivanju kroz simulaciju, izložba priznaje koliko identitet javnih ikona s kojima svakodnevno dolazimo u neposredan kontakt u javnosti može biti falsificiran jednostavnom diskurzivnom konstrukcijom. Radovi na izložbi vrše intervencije nad umjetničkim jezikom koji se koristi za estetsko posredovanje javnih slika i koji za njih preoblikuje drugačiju estetsku upotrebu.

gost kustos Cristian Nae

Autor je na svojem putovanju prošao preko balkanskog poluotoka, Turske, Sirije, Irana, Pakistana, Indije i Nepala. Putovalo se raznim prijevoznim sredstvima tako da je dio puta do Teherana prijeđen kombijem dok je daljnji put nastavljen kombinacijom javnih prijevoza: autobusa, vlakova, minibuseva, autostopom. Fotoaparat je zakoračio u pogranična područja Pakistana i Afganistana poznatim po sukobima s talibanima ali većinom je bilježio kulturu i običaje naroda koji na tim prostorima žive. Ulice Istanbula, život beduina, portreti stanovnika pakistanskih gradova, izolirana plemena, hinduistički običaji samo su neke od tema uhvaćenih u oko objektiva.

Cilj sveukupnog projekta bilo je razbijanje predrasuda o pojedinim zemljama isto kao i bilježenje kulture i običaja pojedinog područja. Vrijedi spomenuti da je odlazak na neka mjesta, poput triju izoliranih dolina gorja Hindukuš, bio vrlo zahtjevan i opasan. Ne bi li se snimila samo jedna fotografija potrebno je bilo zaobići mjesta sukoba gdje se talibani bore za vlastitu samoupravu, voziti se džipovima kroz udoline i planinske lance Hindukuša te se na sličan način vratiti. Pješačenje sirijskom pustinjom ne bi li se sreli beduini također je zahtjevan zadatak kojem se treba posvetiti više nego je to na samoj fotografiji vidljivo.

Izložba dvadeset i jedne fotografije sažeti je put do Nepala na kojem je jasno vidljivo kako se kulture i običaji mijenjaju s odmicanjem na Istok. U današnjem vremenu brzih komunikacija i dobrih zrakoplovnih veza mnogi ne primjete razmolikost kultura našeg planeta. Mnogi jednostavno u trenu dođu iz točke A u točku B, a da nisu osjetili čar samog puta. Krenete li recimo kopnom tada cijela stvar postaje živa i opipljiva. Umjesto da se nalazite 8 000 metara u zraku vi putujete kroz sva divna i raznolika područja koja se, s napredovanjem puta konstantno mijenjaju. “Put u Kathmandu” želi izazvati upravo taj osjećaj raznolikosti i šarenila kugle zemaljske i pokazati da Svijet, iako globalan, još uvijek ima puno različitosti i dobrodošle heterogenosti.

Fotografije su snimljene kamerom Canon eos400d I nalaze se izložene u formatu 115×80 cm.

THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE [TBDWBAJ] je projekt nizozemske umjetnice Ulrike Montmann, koji se odvija paralelno u nekoliko različitih europskih zemalja (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Mađarska) u duljem vremenskom razdoblju. Riječ je o audiovizualnom portretu žena, ovisnica o drogama u ženskim zatvorima. Ta je društvena skupina odabrana kao indicator društvenog stanja.

Projekt je realiziran u suradnji Ženske kaznionice u Požegi, Udruge B.a.B.e., Kulture promjene SC-a, Ministarstva pravosuđa RH i Veleposlanstva kraljevine Nizozemske u Zagrebu.

27.04.2009. u 18:00 sati, ispred Galerije SC započinje socijalno angažirani umjetnička akcija This Baby Doll Will Be a Junkie, u kojem će sudjelovati predstavnici kulturnog, javnog i političkog života Hrvatske.

Akcija se sastoji od raznošenja porculanskih lutaka, nastalih u suradnji sa ženama zatvorenicama u Ženskoj kaznionici u Požegi, po javnim mjestima Grada Zagreba.

Iste večeri u Galeriji SC u 18.30, otvorit će se izložba pod nazivom Ljudski park i započet će javna rasprava na temu problema ovisnosti i ulozi socijalno-angažirane umjetnosti u njihovom rješavanju.

Na debati će sudjelovati: Nataša Škaričić (moderatorica), Vesna Babić, Barbara Blasin, Iva Kovač, Alexandra Landre, Kristina Leko, Ljubica Matijević-Vrsaljko, Željko Mavrović, Slavko Sakoman, Sanja Sarnavka, Benjamin Perasović, Robert Torre, Maja Vučić.

Raspored događanja:

27.04.2009. u 18.00 Umjetnička intervencija, otpočinje ispred SC-a Zagreb, u Savskoj ulici

27.04.2009. u 18.30 Otvorenje izložbe i javna debata, Galerija SC

Izložba Ljudski park može se pogledati do 30. travnja 2009. godine u Galeriji SC.

Više o projektu možete saznati na službenim stranicama� www.thisbabydollwillbeajunkie.com