Autor: Goran Arbanas

 Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1978. odlazi na duži studijski boravak u Kanadu, SAD, Englesku i Nizozemsku. U početku usmjeren na područje proširenih medija (televizija, ambijent, instalacije, performance), od 1973. posvećuje se poglavito videoumjetnosti i eksperimentalnoj televiziji. Istražujući prirodu medija, posebno televizijske slike, usredotočuje svoju pažnju na problem univerzalne bipolarosti. U kasnijim radovima približava se postmodernom estetskom stanju u kojemu se odnosi i vrijednosti relativiziraju do apsurda. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na XVI. Bijenalu u Sao Paolu, Dokumenti u Kasselu, na izložbi New Narrative u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1984. te na svjetskim festivalima videoumjetnosti.

&nbsp

Krenimo od premise da je Svemir sve. On je ukupnost svega što postoji, uključujući sav: prostor, vrijeme, materiju, energiju i sve iza toga . On krije nedostižne istine, nedohvatljive granice, u svojoj svemoći on krije i svjetlost i tamu, tišinu i zvuk.
Interaktivu prostorno-zvučnu instalaciju Davor Sanvincenti gradi upravo na tragu promišljanja Svemira u odnosu na čovjeka, postavljajući u njoj vertikalnu smjernicu iščitavnja značenja te povezivanja i zatvaranja kruga između nas i Svemira. Pojam (empty set, prazni skup) u matematičkoj teoriji skupova predstavlja jedinstveni skup koji ne sadrži nijedan element, on je istovremeno i otvoren i zatvoren, on je sve i ništa , baš kao i Svemir. Instalacija je naručena za Muzički biennale Zagreb i predstvalja svojevrsni nastavak ranije započetog proučavanja odnosa zvuka i prostora, materijalizacije šumova, konkretno lokalizacije beskraja zvukova svemirskih prostranstva. Ideja rada počiva na kontrapunktu, na suprotnostima koje se uzajamno nadopunjuju i u konačnici čine cjelinu. Prostor galerije autor puni prazninom. Tišina nas uvlači u sebe samu. Na mjesto horizonta, koji dijeli nebo i Zemlju, autor postavlja maslinu za svjedoka vremena. Ostavljen sam, izdvojen iz mase, posjetitelj dopušta zvuku vjetra, zvijezda, valova i konstelacija da obuzme prostor.
Znanstvenici Sveučilišta u Birminghamu, mjereći promjene u svjetlosti zviježđa Gemma, otkrili u još prije nekoliko godina da zahvaljujući tzv. „starquakes“ (zvjezdanim potresima) koji rezorniraju od površine do jezgre, zvijezda može vibrirati poput glazbenog instrumenta stvarajući harmonični šum. Utvrđen je odnos veličine i zvuka – što je zvijezda veća frekvencija je niža, dok vibracije uzrokuju širenja i kontrakcije koje rezultiraju u obliku treperujućeg svjetla. U svojom novom radu Sanvincenti nastavlja istraživanje odnosa treperavih prostranstva zvjezdanih šumova i opipljive realnosti svijeta oko nas gradeći kontrapunkt zvuka i tišine. Interaktivna instalacija sastoji se od reza debla drevne istarske masline, ispolirane japanskom tehnikom otkrivanja godova. Svaki god svjedok je vremena i zalog novog putovanja. U razgranatosti debla masline, koja i sama čini svojevrsno sazviježđe, jasno vidimo vrijeme odluke jednog drveta. Između godova autor perforira one konstelacije zviježđa koje su bile vidljive u trenutku kad je maslina dopustila rez. Punjene korijenom iste masline, konstelacije ostvaruju potpunu vertikalizaciju, povezanost najdubljeg s najvišim, znanog i nepoznatog, reza na rezu. Posjetitelj je pozvan da nježnom gestom pređe preko vremena jednog stabla te tako aktivira zvukove, šumove i hramonije prirodnih zvučnih zapisa ukorijenjenih među godovima. Njihovom aktivacijom u prostor se ultrasoničnim zvučnicima isprepliću i odašilju valovi snimljeni zvučnim sondama NASAe i terenskih snimki izvornog područja masline. Zvuk usmjereno putuje prostorom galerije stvarajući individualizirano iskustvo slušanja, ovisno o poziciji.
Nastalo iskustvo u osnovi je iskonski šum Svemira, to je harmonija beskraja, kontrapunkt tišine i šuma, bez naknadnih intervencija i klasičnih glazbenih pravila.
Dodir postaje simbolička poveznica kontrapunkta, dodir nečujnog!
Karla Pudar
 

Izložba se može pogledati i poslušati u radno vrijeme Galerije SC do 25.4.2015., http://galerija.sczg.hr/
Više informacija o izložbi i programima 28. Muzičkog biennala Zagreb na www.mbz.hr

Davor Sanvincenti / r.1979/ multimedijalni je umjetnik. Intenzivno se bavi područjem fenomenologije audiovizualnog i antropologijom vizualne kulture, fokusirajudi se na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Njegovo se umjetničko djelovanje grana u razne medije: film i video, fotografija, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualni performansi. U radovima se bavi konceptom iluzije, istražujudi mogude granice percepcije te konstrukcije iskustva. Dobitnik je više nagrada među kojima Radoslav Putar (2010.) za najboljeg umjetnika do 35 godina te T-HT Nagrade pri Muzeju Suvremenih Umjetnosti Zagreb (2008). Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama i festivalima, na lokacijama poput Centre Georges Pompidou, Paris; HfG/ZKM, Karlsruhe; UniversalMuseum Joanneum, Graz; Lincoln Center, New York; Museo de Arte Contemporaneo, Oaxaca; FRAC Pays de la Loire, Carquefou; Camera Austria, Graz; MSU, Zagreb; La Triennale, Milano; NIU, Barcelona; Filmoteca Española, Madrid; Glassbox, Paris; Haus der Kulturen der Welt, Berlin.

Ozbiljnost, dosljednost i temeljitost u svim aspektima rada osobine su koje ističu ovih četvero mladih umjetnika, bivših studenata Umjetničke akademije u Osijeku, čiji su radovi prezentirani na izložbi. Takav pristup radu razvidan je u njihovim djelima iako je riječ o sasvim različitim poetikama. Valentina Grubačević, koja je već nagrađivana za svoje radove, oblikuje prostorne grafike vrlo intimne provinijencije na sebi svojstven i začudan način. Tamara Meščić donosi nam suptilan i iskren prikaz osobne mitologije gledan očima žene, koristeći različite medijske pristupe. Krunoslav Dundović, mladi umjetnik velikoga potencijala i energije, pokazuje suvereno baratanje grafičkim tehnikama kroz različita kompozicijska rješenja koja se mogu iščitavati na više razina. Četvrta sudionica, Vesna Gašparić, nedavno nagrađena Grand Prixom na 24. Slavonskom biennalu za svoj diplomski rad „Identitet prostora: antropologija prostora i njegovo poimanje“, prezentira intiman ali i socijalno osvješten rad u kojem se vidi njezino jasno razumjevanje vremena u kojem živi, a koje oblikuje na vrlo suptilan i promišljen način.
Ovi mladi umjetnici svojim su radom i njegovom kvalitetom zaslužili pruženu im pažnju koja je nužna za njihov daljnji razvoj i napredovanje, jer od njih još možemo očekivati veliki broj kvalitetnih ostvarenja, a sve što je potrebno je dati im priliku.
Doc. Art. Mario Čaušić
—

Prostor i komunikacija

Vezano za medij grafike postoji jedna zanimljivost. Ona pripada području likovnih umjetnosti i tretira je se (sasvim opravdano) kao vizualni materijal, dok se njezin naziv etimološki izvodi iz grčkoga glagola graphein što znači pisati. Grafički bi otisak, prema tome, bio pisana pikturalnost, ispisana slika. Ne treba u tome tražiti kontradikciju. Otiskivanju je pismena prethodilo otiskivanje vizualnoga sadržaja. „Poticaj za tiskanje knjiga potekao je, dakle, iz reproduciranja slikovnog medija inspiriranog slikom nastalom otiskom tijela [vera icon, op.a.] i željom za prikazivanjem religioznih sadržaja“, piše Horst Bredekamp. Grafika, doduše, više nije otisak materijalnoga tijela kao što je to bio Veronikin rubac, ali jest otisak koji je ruka grafičara upisala u matricu. Kada se govori o grafici, prešutno se priznaje da se radi o reprodukciji matrice, odnosno o njezinu otisku. Potreba za otiskivanjem čovjeka prati od pretpovijesnoga razdoblja kada je u ritualnome općenju s vlastitim životnim prostorom na zidovima pećina ostavljao otiske vlastitih ruku. Ostavljeni je otisak bio potvrda njega samoga, njegova postojanja; reprodukcija dijela tijela na podlogu. Otisak, međutim, ne vežemo samo uz likovnost, nego još više uz pisanu riječ, uz tiskarstvo. Tiskana je knjiga također otisak, no otisnuta knjiga i otisnuta grafika imaju posve drugačiji životni karakter. Listajući knjigu gledamo slova, otisak dijelova abecede poredanih u konkretne riječi, sintagme, rečenice, paragrafe, poglavlja… Kod otisnute se knjige, nadalje, ne vodi računa o kojemu se rednom broju otiska radi, to u pravilu nije važno. S grafičkim je listom drugačije. S druge strane, na grafičku se matricu često dodatno intervenira, rade se brojni probni otisci, vodi se računa o cjelini prikaza te odnosu svjetla i sjene što kod otisnutih slova nije od temeljne važnosti. Rad na grafičkoj matrici jest proces istraživanja, traganja za najboljom solucijom koju grafičar možda nikada ne uspije otkriti. Radeći na matrici, grafičar u nju uvodi pozamašan interval svoga života. Radi se o djelovanju vlastitoga tijela koje u tome slučaju nije otisnuto, ali proizvodi i priprema mogućnost da se nešto otisne. Kada sam spomenuo kako grafički list sada nije „otisak materijalnoga tijela“, nisam želio poreći da se kroz grafiku provlači postojanje određene tjelesnosti. Tjelesnost je to one mentalne dimenzije koju nam kroz izložene radove na sebi svojstven način predstavljaju Krunoslav Dundović, Vesna Gašparić, Valentina Grubačević i Tamara Meščić.
Dundović izlaže „Skrivene prostore“. Njihova je topografija izmišljena i ne pripada našoj stvarnosti, nego materijalizira djelić Krunoslavove osobne stvarnosti. On svoju stvarnost apstrahira odustajući od deskripcije, jasnoga vizualiziranja i potrage za detaljima. Dovoljna je tek naznaka prostora i elemenata u njemu s neskrivenom dozom oslanjanja na animaciju. Vesna ne ponire toliko u sebe koliko u vlastito okruženje. Pita se ima li prostor jasan identitet i koliko je on sklon mijeni. Montažnim postupkom u prizore napuštenih prostora unosi ljudske likove s fotografija ujedinjujući dvije razine stvarnosti u novu realnost koja joj daje priliku da sama istražuje zadanu problematiku „Antropologije prostora“ istovremeno nudeći gledatelju da joj se pridruži na tome putovanju. Valentina grafiku uvodi u treću dimenziju aplicirajući otisak na soft skulpture. U njezinu se radu naglasak stavlja na komunikaciju i dohvaćanje njezinih „struktura“. Na koji način prikazati komunikaciju? Pomoću imaginacije! „Inspirarala su me pitanja“, kaže Valentina, „vezana uz ‘nevidljivi svijet’, mikrosvijet, alternativnu fiziku, virtualne komunikacije, prostor i komunikacije u tom prostoru u kojemu mi obitavamo.“ Tamara je najdublje uronjena u uobičajenu stvarnost čiji smisao pokušava iščitavati iz svoje egzistencijalne situacije, monološke komunikacije i obiteljske memorije. U izloženoj seriji radova polemizira s vlastitim bivanjem tragajući za obiteljskim elementima koji su na bilo koji način odredili njezin subjekt, pri čemu se kao referentna točka i uporište otkriva lik bake-frizerke.

Igor Loinjak

—

IZLAŽU:
Krunoslav Dundović
Rođen je 16. 4. 1987. godine u Osijeku.
2005/06 – Završio školu za tekstil, dizajn i primjenjene umjetnosti u Osijeku, slikarski dizajn
2005./06. upisuje preddiplomski studi likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku
2009./10. – Završio preddiplomski studij Likovne kulture na umjetničkoj akademiji u Osijeku
2010./11. – Upisao diplomski studij likovne kulture smijer slikarstvo
2010. postao članom HDLU-a Osijek
Trenutno apsolvent na Likovnoj akademiji u Osijeku, smijer slikarstvo. Bavi se fotografijom, videom, grafikom, dizajnom, te aktivno izlaže.

Samostalne izložbe
2011. DIJALOZI NA GRANICI, Galerija suvremene umjetnosti Pančevo, Pančevo

Grupne izložbe
2014. 8. EX YU KONKURS ZA GRAFIKU, Nacionalna galerija Beograd
2014. 32. SALON MLADIH, HDLU, Zagreb
2014. IZLOŽBA NAGRAĐENIH STUDENATA UAOS, Galerija Prica, Samobor
2014. HDLU GRAFIKA, Galerija Kazamat, Osijek
2013. IWAGO 2, Galerija Kazamat, Osijek
2013. STARTER 2, Arheološki muzej, Osijek
2012. HDLU MULTIMEDIA – MEDIJAMORFOZE, Galerija Kazamat, Osijek
2012. ODBIENNALE, popup, Esseker centar, Osijek
2012. 23. SLAVONSKI BIENNALE, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2012. FOTOSTARTER, Novi sad
2012. II. INTERNATIONAL GRAPHIC ART BIENNIAL – Graphics Review, Rumunjska
2011. SHORTZ, festival kratkog filma i videa, Novi Sad
2009. STARTER – Galerija Kazamat, Osijek
– Gradski muzej Požega, Požega
– Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, Galerija Ružić, Slavonski Brod
– Gradski muzej Vinkovci, Galerija likovnih umjetnosti Vinkovci, Vinkovci
– Gradski muzej Vukovar, Dvorac Eltz, Vukovar
– Muzej Đakovštine, Đakovo
– Galerija SC, Zagreb

Nagrade
2012. Dekanova nagrada u akademskoj godini 2012./2013.
2012. UAOS – nagrada za slikarstvo

 

Zastupljenost u zbirkama
2013. HAZU, kabinet grafike

Kolonije / Radionice
2014. RADIONICA ,,SITOTISAK” (UAOS), Osijek
2013. ,,2. MEĐUNARODNA RADIONICA UMJETNIČKE GRAFIKE (IWAGO 2)", HDLU, Osijek
2013. ,,31. BARANJSKA SLIKARSKA KOLONIJA", Draž

Dizajn
2014. 3.MEĐUNARODNA RADIONICA UMJETNIČKE GRAFIKE (Oblikovanje kataloga)
2014. PANNONIAN CHALLENGE 15 (Vizualni indentitet)
2006. PANNONIAN CHALLENGE 7 (Vizualni indentitet)
2005. PANNONIAN CHALLENGE 6 (Vizualni indentitet)

 

Tamara Meščić, mag.edu. art
rođena 19.kolovoza 1987. Živi i radi u Osijeku.
2013. godine diplomirala na likovnom odsjeku, smjer grafika na Umjetničke akademije u Osijeku, pod mentorstvom doc. art. Maria Čaušića. Na drugoj godini diplomskog studija,odlazi na razmjenu studenata u Pečuh, Mađarska. Bila je jedna od organizatorica aktivnosti KSUM-a, kluba studenata Umjetničke Akademije u Osijeku. Od 2012. postala članica Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnika u Osijeku . Sudjelovala na nekoliko humanitarnim i umjetničkim radionicama, te aktivno vodila likovnu radionicu „Društvo Naša djeca“.
Izdvojene izložbe:
2014. Novo lice grafike, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Volumen linije, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Vikend za kulturu, grupna izložba, Galerija Kazamat, Osijek
2013. Prostor ženske intuicije, diplomska izložba, Gradska Galerija Waldinger , Osijek
2013. GrafičaRI, skupna izložba, Galerija Mali Salon, Rijeka
2013. Art lab, samostalna izložba, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2012. 23. Slavonski biennale, skupna izložba, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2010. hybrid media camp, skupna izložba, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad/ Begeč
2010. Cooltour provokacija, skupna izložba, Galerija 4, Slavonski Brod
 

Valentina Grubačević rođena je1986. godine Osijeku. Diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer grafike. Tokom studija osnovala je “Klub studenata Umjetničke akademije” preko kojeg je organizirala umjetnička događanja te je dobitnica Dekanove nagrade za uspješnost na studiju. "Posebnu nagradu žirija" za najbolju grafičku instalaciju je dobila na izložbi “GrafičaRi” u Rijeci 2013. godine. Sudjelovala na nekolicini projekata, aktivna u izlagačkim djelatnostima, postala član HDLU-a Osijek 2011. Sudjelovala je na 2. "Međunarodnoj radionici umjetničke grafike" (IWAGO), te je organizatorica nekolicine umjetničkih događanja i projekata poput "Baranja animation festivala", festivala međunarodnog animiranog filma, "ReArt" sajma umjetnosti i rukotvorina te projekta "Re-Fashion" u suradnji sa eTwinning partnerom iz Grčke. Živi u Osijeku i bavi se pedagoškim radom.
 

Vesna Gašparić, mag. educ. Likovne kulture

Rođena 18. prosinca 1985., u Podravini. Trenutno boravi i radi u Belom Manastiru.

2013. godine diplomirala na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku, pod mentorstvom doc. art. Maria Čaušića. Na prvoj godini Diplomskog studija odlazi na razmjenu studenata u Pečuh , Mađarska-Faculty of Music and Visual Arts. Odmah na početku svog studija postaje korisnicom državne stipendije i kredita za nadarene studente.

2014. Postaje članicom HDLU-a, te iste godine ostvaruje umjetničku rezidenciju u Belgiji, u sklopu međunarodnog projekta GLO`ART. Dobitnica je brojnih nagrada, među značajnijima je prošlogodišnja nagrada GRAND PRIX na izložbi 24 Slavonski biennale u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlagala na samostalnim i brojnim skupnim izložbama, te aktivna sudionica u radionicama I projektima humanitarnog karaktera.

Izdvojene izložbe:

2015- “Identitet prostora-antropologija prostora i njegovo poimanje” Izložba u Galeriji Događanja,

Zagreb ( predviđeno za 2015.)

2014-2015. “24 Slavonski Biennale” Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, Hrvatska- GRAND PRIX 2014.- GLO`ART- izložba radova nastalih za vrijeme rezidencije, Laneken, Belgija

2014.- “Novo lice grafike”-godišnja izložba članova HDLU-a, galerija Kazamat, Osijek, Hrvatska 2013. –“ Prostori ženske intuicije”- Galerija Waldinger, Osijek, Hrvatska

2013. -„GraficaRi“ – izložba grafika , galerija Mali Salon, Rijeka, Hrvatska 2013. –“Vikend za kulturu” skupna izložba, Galerija Kazamat, Osijek

2011.- „I. biennale hrvatske mlade fotografije“ Kneževa palača, Zadar 2010.: – „22. Slavonski Biennale“ , GLUO, Osijek, Hrvatska

2010. – “Izložba 1+1” , Galerija Kazamat, izložba profesora i studenata umjetničke akademije, Osijek

Radovi na izložbi Babe i žabe umjetnice Ivane Ognjanovac, nastali kolažiranjem obiteljskih fotografija i dječjih crteža uz koje su i komentari ispisani na zidu dječjim rukopisom, tematiziraju stereotipe vezane uz pojam doma, obitelji i odgoja. Perspektiva onoga „koji to još ne razumije“, odnosno djeteta, pruža mogućnost ogoljavanja ponašanja odraslih, društvenih normi i naslijeđenih pravila. To je promišljanje o kvaliteti međuljudskih odnosa na kritičan i duhovit način. Autorica pritom koristi narodne izreke i poslovice i postavlja ih u osobnu priču.
 

Ivana Ognjanovac rođena je 1983. u Vukovaru. Studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i Universitatea de Arta si Design – Cluj Napoca u Rumunjskoj. Od 1999. izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. 2012. nagrađena je na 2. Triennaleu autoportreta u galeriji Prica, Samobor, a 2014. sudjelovala je na 22nd 21C ICAA Seoul International Art Festival 2014 Harmony, u Južnoj Korei. Živi i radi u Zagrebu. Njen stvaralački rad usmjeren je na istraživanje čovjeka i na razine njegovog postojanja (društvenu, psihološku, biološku, duhovnu), na nasljeđe, kauzalnosti, međuljudske odnose, načine povezivanja i osobne granice/identitet. Najčešće se oslanja na perspektivu promatrača ili svjedoka koji se pismeno ili usmeno osvrće na prizor. Pri tome se koristi raznim medijima od slike/crteža, preko videa, do zvučnog zapisa. Cilj je njezinog kreativnog promišljanja propitati kvalitetu međuljudskih odnosa i razloge iz kojih dolazi do blokada u komunikaciji, te iste izložiti na kritičan ali prije svega duhovit način.

 

Babe i žabe

Da se krene sasvim otpočetka, i nema nekog smisla. Ne samo da je sve bilo

pomalo naopako, nego eto još, k’o za inat, i ja (iako iz sasvim opravdanih

razloga, kažu), zakasnim nekoliko godina, pa sve pamtim polovično i nekako

u magli. Možda je zapravo bilo sasvim drugačije…

Bilo kako bilo, čini mi se da prvo dolazi ljutnja.

Tu još svi božesačuvaj uvrijeđeno i namrgođeno skaču i lupaju po glavama i

sebe i druge. Jasno, stariji je u pravu. Kog’ si pit’o? prođe zatim dosta

vremena dok ne naučiš vikati.

A kako to tek rastjera.

Ako tako hoćeš, sad si dobila svoje. Nikoga nema, pa od volje ti.

e onda, kad više nitko ni ne gleda, ni ne misli, ni ne očekuje, naučiš se igrati.

Valjda još i za to ima vremena. nikad

na zelenu granu.

Povadiš sve iz kutije, izrežeš, presložiš, pa naučiš i druge da se igraju.

možda i protiv njihove volje. kuća koja se urušava naučila te pameti

više nego što je bilo tko mislio.

Više nego što te bilo tko drugi naučio.

prvi puta se igraš jer nemaš ništa drugo. drugi puta jer imaš svega previše.

Sada valjda više nikoga ne moraš gledati u oči, niti objašnjavati. Može biti baš

kako želiš. A i ostali.

Ostale možeš pustiti da se nasmiju, ako znaju kada i gdje. I neka izgleda tako,

kao da je sve bilo baš kako je i trebalo biti.

Ili, barem kako kažu da je trebalo biti.

Da bude nekog reda. trebalo je slušati kad je bilo vrijeme, sad se više ni babe

i žabe međusobno ne prepoznaju.

Šta sam ti ja rek’o…

 

O.D.

 

 VLATKA ŠKORO
POL ČOVJEK, PAUL NEWMAN

«Taj samopouzdani čovjek je spasitelj koji djeluje mračno jer je primoran djelovati u posrnulome svijetu…bio on Đavao ili…Krist…njegovo ‘pravo ja’ ostaje beznadno skriveno.» Tako Lewis Hyde definira takozvanog trickstera, u mitovima opisanog kao onoga koji je svijet učinio takvim kakav jest. Druga božanstva namjeravala su stvoriti idealan svijet, ali ovaj svijet – u svojoj kompleksnosti i dvosmislenosti, ljepoti i prljavštini – tricksterovo je djelo, i ono još nije dovršeno.

U svome kiparsko-istraživačkom radu Vlatka Škoro, polaznica poslijediplomskog studija kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, spaja osobni imaginarij hibridnih stvorenja s novim tehnološkim mogućnostima, pomičući tako granice samoga medija. Antropomorfno predimenzionirano biće nastanjuje naš prostor poput glasnika iz neke druge dimenzije. Noseći ljudska i životinjska obilježja on ne pripada ni jednom od dvaju svjetova i uvlači nas u svoj vlastiti prostor mita. Jež je životinja bogata simbolikom, od proždrljivog stanovnika srednjovjekovnog imaginarija do mudrog i dobroćudnog šumskog zaštitnika čini se da je kadar u sebe primati nebrojena značenja. U folkloru i narodnim legendama često zauzima istaknuto mjesto, javlja se i u formi šumskog duha daidarabotchija u japanskoj mitologiji, a u slavenskoj legendi o vjenčanju sunca i mjeseca jež spašava čovječanstvo od sveproždiruće sunčeve vatre.

Gotovo intuitivno autorica svog ježolikog stvora zaodijeva blještavom zlatnom površinom koja titra na dubokom mat crnom poliesteru. Dok pristupamo mračnoj dvorani galerije dočekuje nas muklo odzvanjanje, zemljani zvuk koji se širi i lagano nas uvlači u mističnu atmosferu.

Valovi ritmičnog udaranja štapa o pod preuzimaju nas i odvode u stanje polutransa gdje vrijeme stoji, a zrak pleše. Gotovo nesvjesnim kazališnim postupcima autorica je zarobila naša osjetila u neprekinutom hipnotičkom plesu derviša. Golemi se šaman ljeska u mračnome dimu i pokušava nas prodrmati u tromoj uljuljkanosti naše stvarnosti – Beuysov kojot preuzima drugo obličje. Hibrid ne posjeduje crtanu dimenziju, ne djeluje bezazleno i doživljavamo ga kao dio svoje okoline, nekoga tko ulazi u naš prostor, a ne kao predimenzioniranu igračku u maniri Florentijna Hofmana.

Rad posjeduje snažnu kiparsku komponentu – riječ je o pravoj monumentalnoj skulpturi čija živa modelacija i vidljiv trag ruke naglašavaju mekoću i snagu tog golemog i pomalo nezgrapnog tijela koje se nadvija nad nama.
Elektromotor u pokretnoj ruci te moćan valjajući bas uz pojačane akustične efekte
stvaraju izuzetno sugestivnu atmosferu. Upravo u tom spoju tehnološkog i mitološkog leži prava vrijednost skulpture. Ovo stvorenje nije samo ljudsko-životinjski hibrid, ono je ujedno i spona između drevne duhovnosti šume i bioničkog svijeta tehnologije. Skulptura nije nužno vezana uz jedan topos, ovisno o tome gdje je smještena proizvodi nova značenja i generira socijalnu interakciju – promatrač obigrava oko nje, sklanja se, promatra iz prikrajka. Tama, blještavilo zlatno-crne refleksivne površine, gigantske dimenzije, dimni i zvučni efekti namjerno uzrokuju smetenost promatrača i barem na trenutak ga odvode u jedan međuprostor gdje se može odmaknuti od svega i vrlo osobno doživjeti rad i sebe u interakciji.To je lik koji nas na neki način izmješta svojim prisustvom – nemoguće ga je ignorirati i to ne samo zbog njegove veličine. Autoritet šumske mudrosti, životinje koja je istovremeno i dijete i starac, omekšan je autoričinim duhovitim pristupom projektu, vidljivim i u samom naslovu izložbe, u kojem uspijeva stvoriti pop efekt s dubljom pozadinom. Prema riječima autorice ovaj rad nije kritika, ali vrlo ozbiljno govori o svijetu i čovjeku, njihovoj simbiozi i zajedničkom kretanju. Hibrid upozorava, opominje, osvještava, ali uz osmijeh i zadirkivanje. Što nam ustvari poručuje?
Hoćemo li i mi začuti «Dinsdale!» te prije no što se osvrnemo panično tražeći Spinyja Normana dezorijentirani propasti kroz metaforičku zečju rupu?

Ana Bedenko

 

 

PRIJEVOD UVODNOG ULOMKA:
This «Confidence Man is a savior who only seems dark because he must work in a fallen world…if he might be the Devil or…Christ…his ‘true self’ is hopelessly hidden.»

 Usred sela Biljane Donje u Ravnim kotarima 2010. godine stvorilo se gotovo 200 000 tona industrijskog otpada, silikomanganske troske koja je među lokalnim stanovništvom poznata pod imenom Crno Brdo. Troska u Biljanima Donjim je nusprodukt proizvodnje bivše Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) u Šibeniku koja je zatvorena 1994. godine.
Atraktivan teren TEF-a nalazi se na sjeverozapadnom obalnom dijelu Šibenika. Da bi se stavio u novu funkciju, potrebno ga je u potpunosti očistiti od troske koja se tijekom više desetljeća rada tvornice odlagala na morskoj obali. Unatoč nedovršenoj i neadekvatnoj sanaciji otpada kojom je ugroženo okolno stanovništvo, na terenu TEF-a, na mjestu na kojem se prethodno nalazila najveća gomila troske, uređena je gradska plaža.
I stanovništvo Biljana Donjih ugroženo je troskom, koja je zahvaljujući preimenovanju iz otpada u sirovinu, umjesto na adekvatnom odlagalištu otpada, deponirana usred naseljenog sela. Nakon bezuspješnih prosvjeda, usprkos nevidljivom zagađenju zemlje, vode i zraka te prijetećem prisustvu stranog tijela u selu, vidljivo je da mještani ignoriraju opasnost i nastavljaju s uobičajenim životom.
Osobna priča, kolektivno sjećanje koje dijeli sa stanovnicima Šibenika te želja za informiranošću bili su kod Lane Stojićević dovoljan poticaj da se upusti u višemjesečno istraživanje rada Tvornice elektroda i ferolegura rodnog Šibenika i utjecaja koje je ista imala na lokalni kontekst kroz posljednjih 20 godina otkad je zatvorena. Istraživanje je rezultiralo izložbom pod nazivom Crno Brdo, gdje autorica serijom radova različitih tehnika uspješno gradi narativ u kojem se etnografski elementi isprepleću s problematikama i posljedicama procesa industrijalizacije i deindustrijalizacije te suvremenog tretiranja ruralnih područja.
Glavni motiv izložbe po kojem je cijeli projekt dobio ime je referenca na industrijski otpad za čije je svojevrsno brendiranje zaslužno stanovništvo Biljana Donjih – malog sela u koje su relocirana oblikom prirodna, no bojom i sastavom artificijelna brda troske. Začudna impresija nadrealnog krajolika neobične vizualne i poetske kvalitete kod autorice je izazvala poriv za estetiziranjem industrijskog otpada.
„Paradoks neprirodne prirode“ termin je koji autorica koristi pri opisivanju apsurdne i disfunkcionalne situacije pronalaska post-industrijskog krajolika u ruralnom području koje nikada nije imalo doticaj s industrijom. Ipak, niz bezuspješnih prosvjeda lokalnog stanovništva rezultirao je tihom rezignacijom u kolektivnom shvaćanju brda. Iako svjesni potencijalno opasnog utjecaja brda, da bi opstali u tim nepovoljnim uvjetima, prisiljeni su na prividan suživot.
Nova posebnost Biljana Donjih prividno je afirmirana ironičnim brendiranjem pojave Crnog Brda putem vizualnog identiteta. Industrijskim otpadom onemogućena poljoprivreda, po kojoj je ovaj kraj ranije bio poznat, dodatno je naglašena palmom, eskapističkim simbolom koji ukazuje na činjenicu da je Crno Brdo indirektna cijena šibenskog turizma.
Nemoć, strah i rezignaciju kao plodove kolonizacije privatnog prostora kojoj je stanovništvo bilo podvrgnuto, autorica materijalizira najosobnijim motivom – onom vlastitog doma. Konstantna nevidljiva opasnost tako je vizualizirana u obliku kamena troske koji prijeteći lebdi poviše makete autoričine kuće u Šibeniku, adrese Prilaz tvornici 14, u kojoj je živjela u vrijeme problematične sanacije troske.
Može se primijetiti paralela s razrušenim i napuštenim domovima u Biljanima Donjim. Osjećaj fragilnosti kuća bez krovova koje čovjeku više ne mogu pružiti zaštitni „omotač“ duboko je rezonirao kod autorice, u čijem je radu sveprisutan određeni strah i tiha panika nevidljivih utjecaja Crnog Brda.
Vjerna svom prijašnjem radu autorica ne zazire od etnografskih elemenata – tako izrađuje masku izvezenu tzv. četverokukom, simbolom nade i zaštite, tradicionalnim vezom tipičnim za područje Ravnih kotara. Autorica izvodi svoju verziju narodne nošnje simboličkog kolorita. Tonovi crne i sive, prilagođeni novom krajoliku, odabrani su naspram bogate ornamentike i živopisnih boja originalne četverokuke. Uzimajući u obzir uobičajenu povezanost krajolika i stanovništva, postavlja pitanje kako Crno Brdo kao umjetan i štetan krajolik utječe na razvoj lokalne populacije pa tako i na njihov narodno-umjetnički izričaj, a odgovor nam prezentira video-radom. Figuri koja se kreće Crnim brdom kao po kakvom limbu, maska predstavlja simboličku zaštitu u otrovnom krajoliku.
Crno Brdo je tematski višedimenzionalna izložba; radovi variraju od kritike društvenih procesa do uistinu osobnih momenata. Treba izbjegavati percipiranje izložbe kroz aktivističku prizmu, isto kao što je autorica izbjegla klasičnu aktivističku notu pri ulaženju u cijelu problematiku. Ono što Lana Stojićević Crnim Brdom uspijeva je indirektno vođenje publike kroz priču koju smatra da je bilo važno ispričati.
Lana Beović

 

BIOGRAFIJA
Lana Stojićević rođena je 1989. u Šibeniku. Diplomirala je slikarstvo 2012. godine u klasi profesora Deana Jokanovića Toumina na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Dobitnica je Prve otkupne nagrade Zavičajnog muzeja grada Rovinja 2011., Dekanove i Rektorove nagrade 2012. Živi i radi u Zagrebu i Splitu.
SAMOSTALNE IZLOŽBE:
2013. – Dvoboj; Galerija Contra, Koper
2012. – Galerija umjetnina, Split
SKUPNE IZLOŽBE:
2013. – 38. Splitski salon; Salon Galić, Split
2013. – T-HTnagrada@msu.hr; MSU, Zagreb
2012. – 31. Salon mladih, HDLU; Zagreb

ANA DANA BEROŠ, INTERMUNDIA
FRANCUSKI PAVILJON; Zagreb, Savska 25
5-21.2.2015.
Otvorenje: četvrtak, 5. veljače 2015. u 20 sati

Intermundia, kustosko-istraživački projekt arhitektice Ane Dane Beroš, temelji se na istraživanju transeuropskih i intraeuropskih migracija. Prvi je put bio predstavljen i nagrađen Posebnim priznanjem na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture koji je kurirao Rem Koolhaas, jedan od najuglednijih svjetskih arhitekata. Zagrebačkoj i hrvatskoj publici sada se predstavlja u novouređenom Francuskom paviljonu u Savskoj 25.

Projekt prikazuje slučaj talijanskog otočića Lampeduse kao metonimije suvremenih zapadnih „pritvorskih uvjeta“, „zatvorenih čekaonica“ na ulasku u tvrđavu Europu. Lampedusa je školski primjer „brisanog prostora“ koji nastaje na geopolitičkim razmeđima, a gdje se gotovo uvijek formiraju društveno marginalizirane zajednice. Autorica propitkuje, kroz politički i iskustveno-fenomenološki narativ, ambivalentnost „stanja između“ i (ne)mogućnost kulturnog prijevoda između (i)migranata i lokalne otočke zajednice.

"Pitanja ilegalnih migracija, socijalne nejednakosti, nemogućnosti pripadanja mjestu te njihove posljedice u urbanoj i društvenoj zbilji, ključna su europska pitanja koja ne možemo više izbjegavati ni u Hrvatskoj. U suvremenom trenutku imperativa mobilnosti, koji je kompatibilan s imperativom „fleksibilnosti rada“, prisilna teritorijalna kretanja prekarnih radnika, najčešće visokoobrazovanih, paralelna su kretanjima i pritvaranjima ilegalnih migranata. Obje ove trajnomigrirajuće mase potplaćene su i ucijenjene radne snage, lišene elementarnih ljudskih prava koja uključuju pravo na rad i dostojanstven život. Nužno je ilegalne migrante u prvom redu shvatiti kao radnike koji reguliraju „procijepe“ europskog tržišta rada i koji odgovaraju na sustavno osmišljene potrebe visokorazvijena Zapada, a ne promatrati ih samo kao „jadnike“ u naivnoj potrazi za boljim životom", ističe arhitektica Beroš u razgovoru u pratećoj publikaciji.

Više o projektu i instalaciji Intermundia:
Intermundia propitkuje načine na koji se može destabilizirati „institucija zatvorenih čekaonica“, redefinirajući pritom naše „stalno mijenjajuće“ identitete u kojima nisu pošteđeni ni klimavi temelji tzv. „afektivne solidarnosti“, empatije i povezivanja s drugima. Evokativna svjetlosno-zvučna instalacija potiče promatrača na neposrednu reakciju, potapajući ga u borbu za „goli život“. Kroz snažnu dramaturgiju dvominutna čina koji se odvija unutar instalacije konstruirana je „višeosjetilna arhitektura“. Riječ je o arhitekturi koja se ne oslanja na jednodimenzionalne perceptivne podražaje vidom, nego nas primiče k sebi osluškivanjem, naglo odguruje zaglušivanjem, te iznova unosi unutar „doživljajnog prostora“.

O Ani Dani Beroš:
Autorica projekta Ana Dana Beroš diplomirala je magna cum laude na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2007. Suosnivačica je grupe ARCHIsquad – odreda za arhitekturu savjesti, koja se bavi tematikom društveno osjetljive arhitekture, te je voditeljica njezinih edukativnih projekata poput višegodišnjeg ciklusa predavanja „Izvan fokusa: Arhitektura davanja“ na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, te projekta besplatnih arhitektonskih savjetovališta građana pod nazivom „hitnaArhitektura“. Članica je Programskog odbora međunarodnog ciklusa konceptualnih arhitektonskih natječaja „Think Space“, te kokustosica izložbe Think Space: The Competitive Hypothesis u njujorškoj galeriji Storefront for Art and Architecture, 2013. Autorica je mnogih izložbenih postava među kojima se izdvajaju: postav izložbe o eksperimentalnoj hrvatskoj fotografiji Nulta točka značenja u Cameri Austriji (Graz, 2013.), te postav izložbe Arhivi, premjeravanja i preraspodjele o suvremenoj austrijskoj fotografiji u Galeriji Klovićevi dvori, s akcentom na konstrukciju novog ulaza u galeriju Gradec (Zagreb, 2014.). Urednica je časopisa za kulturu i arhitekturu „Oris“ od 2007., a od 2013. članica njegova Savjeta uredništva. Nedavno je započela suradnju na Hrvatskom radiju kao autorica u emisiji „Stvarnost prostora“. Ana Dana Beroš izabrana je 2014. godine među sedmero finalista svjetske nagrade „Wheelwright Prize“ koje dodjeljuje sveučilište Harvard GSD mladim arhitektima koji pokazuju izniman talent, te obećavaju kontinuiran kreativni rad. Nagrađena je i Posebnim priznanjem na netom zatvorenom 14. Venecijasnkom bijenalu arhitekture za svoj kustosko-istraživački rad Intermundia.

O izložbi i pratećoj publikaciji:
Na otvorenju izložbe u četvrtak, 5. veljače 2015. u 20 sati, bit će predstavljena video-dokumentacija rada prikazanog na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture, autorice Ana Opalić, i publikacija Intermundia o kojoj će govoriti kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš. Pisana na engleskom jeziku na 132 stranice, knjiga sadrži „politički narativ“ istraživanja i foto-dokumentaciju postava rada unutar Arsenala u Veneciji. Autori tekstova su Léopold Lambert, Maroje Mrduljaš i Ana Dana Beroš. Tisak knjige podržala je financijski tvrtka ACO – Građevinski elementi d.o.o.

Urednica: Ana Dana Beroš
Grafičko oblikovanje: Rafaela Dražić
Tisak: Kershoffset d.o.o.

PODACI O IZLOŽBI:
Kustosica: Marta Kiš
Autorica postava: Ana Dana Beroš
Grafičko oblikovanje: Rafaela Dražić
Oblikovanje svjetla i zvuka: Bojan Gagić
Tehnička realizacija svjetla i zvuka: Miodrag Gladović
Fotografije i video dokumentacija: Ana Opalić
Produkcija: Antonija Maršić

Trajanje izložbe: 5 – 21. veljače 2015.
Radno vrijeme: pon – pet 14-20 sati, sub 10-13 sati

Popratni program izložbe:
Na zatvaranju izložbe u subotu, 21. veljače 2015. u 12 sati, autorica Ana Dana Beroš razgovarat će sa zainteresiranom publikom o provedenom istraživanju na Lampedusi i genezi rada Intermundia.

PROJEKT SU PODRŽALI:
Zaklada Hrvatska kuća
UHA – Udružanje hrvatskih arhitekata
Kultura promjene Studentskog centra u Zagrebu
Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade
Centar za mirovne studije, Zagreb
OKA – Oris Kuća arhitekture
ACO
 

Kiparica Iva Haramina svoje likovno stvaralaštvo ne ograničava na standardne kiparske pristupe i materijale, što je pokazala i svojom prvom samostalnom izložbom u Kiosku SC-a, kojom je 2010. godine ukazala na istraživački pristup usmjeren ka proučavanju različitih medija, granica među njima i oblikovanja prostora, kojim postiže potpuni umjetnički potencijal.
Svoje traganje nastavila je i u protekle četiri godine, istražujući pogodnu metodu kojom bi onaj nesvjesni aspekt stvaralačke energije u potpunosti pretočila u konkretan i zreo ciklus umjetničkih radova.
Središte cijelog ciklusa postaje istraživanje i eksperiment te njezina potpuna otvorenost prirodnim potencijalima materijala koje koristi, a kojima je vrlo vješto ovladala i u središte pažnje postavila osnovne estetske odrednice: crtu, plohu, oblik i boju. Oblikovanju vunenih reljefa, perforiranih platana ili pak intervencijama na lomografijama, pristupa decentno i minimalistički, ali s namjerom da dinamizam i energetska kolanja postavi u prvi plan.

Promatramo li ciklus u cijelosti, postaje jasno kako takav pristup asocira na koketiranje s elementima arte povere, ali ponajviše s elementima spacijalizma, uz pomoć kojih umjetnica sintetizira svoj interes prema kiparstvu, crtežu, slikarstvu i fotografiji u zaokruženu i jasnu cjelinu, čiji potpuni potencijal ostaje poznat samo njoj, a promatraču nudi mogućnost istraživanja i spoznaje tog podsvjesnog umjetničkog nagona, koji pažljivo izviruje iz svake njezine intervencije.

Radovi Ive Haramine s jedne strane prodiru u prostor, oblikujući ga na mek, podatan i primamljiv način, u vidu reljefa od ovčje vune, a s druge strane perforirana platna utjelovljuju dvojaku prirodu oprostorenja, prodirući u okolinu diskretno, ali odrješito i snažno, istovremeno uvlačeći okolinu, pa i samog promatrača u jednu novu, ne u potpunosti poznatu umjetničku dimenziju.
Žutica, škare, konac, špaga i ovčja vuna te primarne boje i ne-boje sredstva su pomoću kojih Iva Haramina izgrađuje pomalo mističnu, ali elegantnu i nadasve prirodnu seriju radova, koja istovremeno nudi mogućnost treniranja percepcije, ali i odmaranja pogleda u prirodnosti i jednostavnosti oblikovanog materijala i energije.

Ciklus novih radova Ive Haramine počiva na maksimi ”Manje je više” te u potpunosti ravnopravno valorizira konkretne elemente apstraktne umjetnosti i fizički aspekt umjetničkog nagona u procesu oblikovanja.

Sara Čičić

Iva Haramina Milinković rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2004. godine, a na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu , smjer kiparstvo, 2009. godine. Sudjelovala je na više izložbi, radionica i terenskih nastava. Članica HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.

Istodobna mnogostrukost – I’m in Space between the Words now

Novi multimedijalni projekt I’m in Space between the Words now Magdalene Pederin koji se nastavlja na prethodni projekt Zaraza, postavlja nova pitanja o (ne)mogućnosti personalnog kontakta u komunikaciji u doba inteligentnih elektroničkih konstrukata, mreže i navigatora znanja s kompleksnim aplikacijama (pa i natural language user interface). Dispozitivi jesu novi, ali pitanja su stara, „vječno ljudska“ – ontološka i gnoseološka, s egzistencijalnim prisustvom dubokog emotivnog naboja kojeg dira i dodiruje „nezamislivost sama“, a čija se istodobna mnogostrukost nalazi izvan granica pogleda.

Stara istina govori „da bi se išta doista vidjelo, valjalo bi se udaljiti, povući u neku golemu udaljenost“, opsesivno kontemplativnu ali i zaigranu, kao u prostoru razmaka kod Stanislawa Lema u romanu Solaris (1961.)* – Magdalenine trajne fascinacije. Lemova verbalizacija slike „živog“ oceana na dalekom planetu Solaris, fikcija je znanstvenog istraživanja, promatranja i općenja s aktivnim karakterom oceanskih zbivanja. Ocean je „jedini stanovnik“ udaljenog Solarisa, njegova gibanja su poput golemog plazmatičnog mozga, izvora burnih električnih, magnetskih, gravitacijskih impulsa, s mnoštvom eksplozivnih signala i valovitih ritmova, sa silovitim erupcijama pjene i modrina, nakupina „mimoida“ i „dugava“, „simetriada i asimetriada“, s djelatnim sudjelovanjem u oblikovanju ljudskih mjernih instrumenata, u pokušajima kontakta posredstvom električnih uređaja koji su transformirali impulse odašiljane s obiju strana. To je slika beskrajnog „mora-mozga“, organske tvorevine s jakom „fizikom neutrinskih procesa“ i „neuronskom“ mrežom posve neuhvatljivom. U susretu s ovom tvorevinom nije bilo moguće dvaput dobiti istu reakciju na podražaj ili pronaći keywords ili search terms kao mogućnosti trajnog uzajamnog dodira i komunikacije. Golemi ocean-mozak je samo uzvraćao istraživačima vizualnom materijalizacijom utvara njihovih potisnutih misli i trauma, sjećanja i osjećaja.

Ova slika neuronske mreže golema plazmatičnog mozga progovara jezikom prikaza istodobne mnogostrukosti nasuprot modelu linearnosti. A „čovjek može obuhvatiti tako malo stvari odjednom; vidimo samo ono što se događa ispred nas, ovdje i sada; zorno prikazivanje istodobne mnogostrukosti, ma koliko međusobno povezanih procesa, prelazi naše mogućnosti … jer znamo – ali samo znamo, ne shvaćajući – da istodobno iznad i ispod nas, u strelovitim bezdanima, izvan granica pogleda i mašte, nastupa nebrojena množina i milijuni istodobnih preobrazbi, međusobno povezanih matematičkim kontrapunktom…“. Između je tek razmak, kao u jeziku između riječi, beskraj i praznina, što definitivno raskida linearnost struktura. Otuda i naziv Magdalenina rada Razmak između riječi je gdje se nalazim sada, jer je to mjesto where everthing else is that I didn’t know even existed, s referencom na zonu hibridne medijalnosti lika Samanthe iz SF filma Her.

Modularna, trokanalna video-audio instalacija Magdalene Pederin performativno konstituira složenu medijsku situaciju istodobne mnogostrukosti s obzirom na koncept „tehnološkog prekida“ komunikativne paradigme linearnosti. Ona se sastoji od 8 izvođača/protagonista koji svaki ima po 6 snimljenih videa od nekoliko minuta. Software MAX potom slučajnim odabirom bira one koji se prikazuju na svakom pojedinom kanalu. Sami protagonisti rada u ruci imaju (simulakrum) kompjuterskog uređaja i komuniciraju putem bežične slušalice koju imaju u uhu. Njima su supostavljena dva zvučnika na kojima ide tekst iz Solarisa (engleska verzija prijevoda), glasovi su text to speech ženski i muški. Zvuk putuje po prostoru (zvučna panorama) na način da čitajući roman od početka prema kraju muški glas iz jednog zvučnika počinje čitati da bi ženski glas iz drugog zvučnika nastavio čitanje i potom čitaju zajedno iz dva izvora (zvučnika). Ciklus se potom nastavlja – kada dođe do kraja, počinje se iz početka. Taj audio dio je predvidiv, za razliku od videa koji je nepredvidiv, ali po teoriji slučajnosti tri ista videa će se nakon nekog vremena ponoviti (od njih 48 pojavit će se istodobno tri koja su ista). Nema, dakle, klasične dramaturgije koja bi u procesu montaže pokazivala videa po određenom redoslijedu, narativnom ili bilo kojem drugom; ovaj se koncept referira na paradigmu mrežnog sustava, svejedno mozga ili interneta – sinapse su veze između neurona koje možemo usporediti s hyperlinkom.

Ova je slojevita instalacija „živi organizam“ istodobnih preobrazbi koje su međusobno povezane, ali izvan granica onog pogleda koji klizi po linearnim strukturama. Ona performativno nastupa kao „nebrojena množina“ mogućih/nemogućih dodira i razmaka, poput funkcioniranja mozga koji je mreža međusobno nepredvidljivo povezanih neurona. Moć mašte kao poruka širi se u beskraju računalnih mreža te njenih hyperlinkova za reference ili navigaciju prema različitim lokacijama, njihovim odnosima i značenjima, na korak do kreiranja i transhumane inteligencije. Ali, prije svega, ovim radom umjetnica posreduje poruku da se svijet i odnosi u njemu bespovratno restrukturiraju, stoga „nemojte prespavati svoje vrijeme…“.

Sonja Briski Uzelac

*Stanislaw Lem, Solaris, AGM, Zagreb, 2004.
 

 

Autorica teksta: Sonja Briski Uzelac
Prijevod: Tihana Bertek
Snimatelj: Branko Linta
Rasvjeta: Joško Milić
Pogramiranje: Ivan Marušić Klif
Protagonisti: Tomas Kutinjač, Selma Banich, Stipe Kostanić, Nikolina Komljenović, Livio Badurina, Iva Mihalić, Žak Valenta, Zrinka Užbinec
Kostimi: Oliver Jularić
Produkcija: Magdalena Pederin
Koprodukcija: Kultura Promjene, Studentski centar, Zagreb; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Zahvala: Tihomir Milovac
Projekt su podržali Gradski ured za obrazovanje kulturu i sport Grad Zagreb i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske