Mjesec: siječanj 2019.

U noći s 14. na 15. travnja nepoznati počinitelji počinili su veliku štetu išaravši zid u Studentskom centru, Savska 25.

Ukoliko imate ikakvih informacija o ovom nemilom događaju molimo da nam ih javite!

Oznaka roda za kulturu je relevantna. Oznake se rabe da bi se na što uputilo, što prepoznalo, pojasnilo, objavilo ili o čemu obavijestilo. Označavanjem se što ili koga čini raspoznatljivim, uporabnim, raspoloživim, posjedovnim.

Početkom 70-ih, Barthes i Kristeva rabe pojam označavanja u opreci prema pojmu označivosti, pri čemu o označavanju govore u kontekstu dominacije simboličkoga (svjesnog) nad semiotičkim (nesvjesnim) modalitetom, za razliku od označivosti koju dovode u vezu sa slobodnom igrom označitelja i užitkom koji je izazvan odsustvom imperativa „ispravne interpretacije“.

Predgovor tekstu Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta / Gender Trouble. Feminism and the Subversion of Identity, Judith Butler započinje sljedećom rečenicom: „Suvremene feminističke rasprave o značenjima roda opetovano izazivaju stanovit dojam nevolje, kao da bi neodređenost roda na kraju mogla završiti neuspjehom feminizma.“ 1

U poretku rodne pojmljivosti, označivost bi donijela / značila – zbrku. Spomenuti predgovor nastavlja se ovako: „Nevolja možda ne mora nositi takav negativan prizvuk.“

Ako, kada govorimo o feminizmu, odnosno, feminizmima i feminističkim diskursima, pritom podrazumijevamo neki subjekt kojemu se feminizam obraća ili za kojega se artikulira, ako feminizam pretpostavlja neki zajedničkim obilježjima označen identitet za kojega se i koji predstavlja, tada je u to podrazumijevanje implicitno uključena norma, kao ono što veže pojedince/ke skupa. Norma stvara jedinstvo samo kroz strategiju isključivanja.

Je li „subjekt“ feminizma unaprijed definiran i čime? U čemu je nevolja toga definiranja, i što nevolja čini tom definiranju?

Izložba Am I That Name? ostvarena je kroz istraživanje i komunikaciju sa umjetnicama i umjetnicima mlađe generacije, s područja uže regije, koje/i se u svom radu kritički referiraju na pitanja poimanja rodnih identiteta i subjekta, pri čemu je rod „uzet“ kao nešto što se izvršava kroz strukture predstavljanja. No, radovi ne artikuliraju neku „zajedničku diksurzivnu praksu“, niti su, budući da je riječ o umjetnicama i umjetnicima iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, grupirani u nešto što bi imalo namjeru prizivati predstavljački eho nekog bivšeg ili sadašnjeg „etniciteta“.

Performativ, koji se kao govorni čin značenjski ostvaruje kroz svoje bihevioralno izvršenje (izvođenjem, izgovaranjem, ispisivanjem ili čitanjem), ovdje je stavljen „u službu“ priče, s namjerom miniranja kategoričnosti. S obzirom na to da je rod izvediv jedino kroz performativ, realnost se roda i sama proizvodi kao učinak performanse, dok se specifičnost medija videa, performansa ili video – performansa pokazuje upravo u simultanitetu „stvarnosti“ i paradoksalnosti toga izvođenja.

Razvoj rodnih i queer preko feminističkih teorija, pokazao je inzistiranje na identifikaciji i lociranju subjekta feminiz(a)ma vrlo problematičnim i, štoviše, samorazarajućim. Ako se, umjesto subjekta, kojim se, prema Luce Irigaray, ne može biti bez Drugog, locira norma kao nešto što ne samo garantira, već i prijeti ustaljenom poretku, onda acting, doing, making i becoming može pretpostavke za bivanje stvarnim ili nestvarnim, dovoditi u pitanje.

U filmu „Judith Butler: Philosophical Encounters of the Third Kind“ (Paule Zajdermann, Fra, 2006.), Judith Butler započinje predavanje u jednoj pariškoj knjižari ovime: „Well, I must say, in my view, gender is always a failure, where everyone fails, and it’s a very good thing, that we fail…“2

***

Legitimacija pogreške kao konstitutivnog elementa procesa (de)konstrukcije vlastite rodnosti diskurs je unutar kojeg izloženi radovi dobivaju svoju djelatnost. Razumijevanje roda kao pluralnog (za razliku od binarnog) fenomena, kao determinante identiteta koji će biti napunjen tim pogreškama vodi ka uspostavi nebrojeno mnogo rodnih idetiteta, koji zagušuju i onemogućavaju uspostavljanje čvrstih razgraničenja. Strategija uspostavljanja rodne pluralnosti jedna je od mogućnosti dokidanja roda kao jedne od glavnih okosnica oko kojih se identitet uspostavlja.

Feministički diskurs i sam oprimjeruje značenjsko polje fluidnosti, nedefinirivosti i disperznosti koje nastoji uspostaviti kao legitimni modus djelovanja. Predstavaljnje vlastitih pozicija kao neuhvatljivih i konstantno promjenjivih, strategija je koja nužnost kategorizacija odbacuje kao irelevantnu i time eliminira moguća represivna djelovanja. Feministički diskurs ne možemo, a zasigurno ni ne trebamo nastojati dohvatiti u njegovu konkretnijem značenju – on naprosto predstavlja mogućnost za tkanje novog sustava označiteljskih praksi koje ne teži koherentnosti, dosljednosti, binarnosti ili krajnjoj jasnosti. Am I That Name? u određenoj je mjeri proširenje tog polje, mjesto koje samo po sebi gradi vlastiti operativni sistem, u kojem izloženi radovi ne nose zapečaćena značenja, niti traže svoje mjesto nužno u korelaciji jedni s drugima, već vlastite pozicije predstavljaju tek kao mogućnosti, legitimne i neparadigmatske mogućnosti, kao intimistička uprizorenja vlastitih povijesti.

***

Kretanje unaprijed zadanim sustavima, granicama i odnosima znanja i moći, vrlo često rezultira u opozicijskim praksama: željom za sugovornikom i emancipacijom pogleda. Hvatanje tog pogleda bez našeg uplitanja i davanje legitimnosti mikropričama i osobnim iskustvima, unosi nered u svijet u kojem je ekonomija moći isuviše centralizirana. Upravo taj nered i težnja ka dislociranju i raspršenosti cilj je naših metoda, koje u isto vrijeme funkcioniraju po principu negiranja tog istog cilja kao nečeg što jasno zadaje i zatvara priču. Intimizacija znanja i davanje prostora artikulaciji individualnog iskustva suprotstavljaju se represivnim mehanizmima kontrole, stroge određenosti i krajnje definiranosti velikih povijesti. Uključivanje regije ovdje je čvrsto povezano s feminističkom epistemologijom koja odbija velike priče i ne donosi velike zaključke. Regionalnost je stoga fluidni označitelj, a u ovoj se izložbi neprestano dislociramo, jer se kulturalno i politički određujemo brisanjem i dokidanjem granica. Dekonstrukcija, kako subjekta feminizma tako i nacije-države, nužno dovodi do novih i nepredvidih značenja, koja se kao takva ne pojavljuju da bi �zakopala� ona stara ili stvorila bolje konstelacije i nove hijerarhije, već da bi naglasila disperzivnost i multiplicirala poglede. Autorski tekstovi umjetnika i umjetnica produžeci su tih pogleda, a njihove priče neminovno ostvaruju dijalog; naši se pogledi mijenjaju i poprimaju neočekivane oblike.

WO_kolektiv // Jelena Graovac, Marijana Rimanić, Tanja Špoljar

Sjena, taj neuhvatljivi, nematerijalni negativ predmeta u sebi krije bizarnu čar. Karakter sjene kao nečeg trenutačnog, eteričnog i mističnog fascinirao je i Matoša, tog suvremenika impresionista koji je unatoč divljenju za bogatstvo boje i svijetla Monetovih živerniovskih vrtova napisao: „Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći.“ Ona privlači oko i stimulira maštu: projicirajući u jednoj tamnoj plohi trodimenzionalne stvari, te deformirajući njihove obrise, uljuljkuje nas u razmišljanja, stvara prostor zaštićen od svijetla koji potiče na introspekciju i mir. To je svojevrstan crtež koji nas prati cijelog života, okružujući nas neprestano.

Sjene su osnovni motiv i fascinacija ulja na platnu Maje Vodanović. Na njezinim monokromnim platnima vidimo tonski istaknute oblike, neraspoznatljive na prvi pogled. To su sjene koje bacaju predmeti: uglavnom sobne biljke, deformirane i izdužene zbog kuta pod kojim svijetlo djeluje na predmete. Sjena kao nešto neuhvatljivo i nematerijalno upravo je genijalno shvaćena i interpretirana na ovim platnima koja stalno balansiraju na nesigurnoj granici između apstraktnog i konkretnog. Te deformirane konture stvari prikazane na ovakav način više sugeriraju nego što ekspliciraju objekt tako da ove slike u vizualnom mediju provode tu postavku koju je Mallarm� savjetovao pjesnicima.

Pred vratima apstraktne umjetnosti nalaze se Monetova kasna ostvarenja – lopoči. Dovevši impresionističku teoriju o slici kao obojanom polju do krajnjih konsekvenci pred kraj svog života Monet je slikao lopoče kao polja čistih boja koja već gube predmetnost, gube referenciju na motiv bivajući samo obojanim plohama. Slikanje sjena, područja utišanih boja, nastavlja se logično na monetovske eksperimente, jer kako su njegovi lopoči (ponekad zaista samo nominalno) upućivali na predmetno slikarstvo, slike Maje Vodanović činjenicom slikanja sjena ukazuju na predmetnost nekog objekta (koji je tu sjenu bacio). No sjena je sama po sebi nepredmetna, ona je ploha (poput slike), tamna ploha koja utišava boje predmeta na koji su bačene. Slika ne prikazuje predmet, čak niti njegov svjetlosni otisak (kako su govorili impresionisti) već njegov svjetlosni negativ.

Platna su monokromna te djeluju na nas prvenstveno bojom, naprosto fizičkom prisutnošću određene, najčešće pastelne, boje, fizikalnom emisijom fotona od predmeta. Sama slika Maje Vodanović shvaćena je kao predmet: od samih naziva koji upućuju da je ona samo slika, do poteza koji su sve uočljiviji, kako slikarica razvija svoj jezik. Predmet nije više motiv slike – predmet je slika.

No ove su slike također povezane sa stvaranjem posebne atmosfere, te se i na taj način nadovezuju na monetovsko poimanje boje. To su slike intimnog prostora to jest interijera sobe u skrovitim, neodređenim prikazima, pune svakodnevnih predmeta s osobnim vrijednostima (kroz koje progovaraju proustovski duhovi sjećanja). Sjene predmeta obraćaju nam se s ovih platana melankolično i sjetno poput bolećive Matoševe proze na koju smo se nadovezali na početku: „Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera…“

gost kustos Feđa Gavrilović

Kroz inteligentnu dekonstrukciju popularnih medija, njezini eksplicitni pokreti otkrivaju raznovrsne tjelesne užitke ženske� eksualnosti te sugeriraju rod koji je ujedno neodređen, varljiv i odvažan. U njoj svojstvenim pokretima samozadovoljavanja, istraživanja vlastite osobnosti i nevjerojatnih akrobacija koje služe u izričaju osobnog iskaza ljubavi, Narcissister komunicira jezikom koje su rijetke žene uspjele svladati, a još su rjeđe te koje ga se usude govoriti. Ovaj premijerni nastup predstavlja njezinu najopsežniju upotrebu miješanih medija, s videouradcima, ručno izrađenim rekvizitima i kostimima, kao i glazbenu partituru napisanu u suradnji s partnerom, Evanom Collierom. Prethodna djela poput Ass/Vag, I’m Everywoman i The Russian Doll pojavit će se tijekom izvedbe novog materijala. Vidjet će se i niz glumaca obučenih poput Narcissister, od
kojih će svaki u danom trenutku uključivati publiku u Narcissisterin očaravajući svijet. Uranjajući publiku u Narcissisterin uzbudljiv tijek čiste, neumanjene taštine, ovaj projekt razmatra moć narcizma svojih izvođača koja doseže eksponencijalnu razinu. Kako se njezin zaprepašćujući izraz reflektira s ekrana prema članu publike, i opet prema izvođaču, tako se verzija mitološkog "jezera" u kojem se Narcis ogledao i koje ga je začaralo nanovo stvara.

 

Prije nego što se nazvala Narcissister, bila je profesionalna plesačica suvremenog plesa koja je glavninu obrazovanja stekla u Američkom plesnom centru Alvina Aileya. Od profesionalnih dostignuća ističe nastup s Aileyjevom trupom u Memoriji – jednom od najznačajnijih djela te trupe, turneju po Europi s njemačkom rock-operom, gdje je nastupala kao plesačica, i nastup u industrijskom djelu za kompaniju Mercedes Benz.

 

Uz nastupe, Narcissister je aktivna i u drugim kreativnim medijima poput suvremene izrade tekstilnih i drugih kolaža, kiparstva, umjetničke grafike i fotografije. Narcissister je intenzivno radila i kao komercijalna umjetnica, uređujući izloge trgovina te kao stilistica i umjetnička voditeljica projekata za impresivnu bazu klijenata. Njezini nastupi integriraju dotadašnje iskustvo profesionalne plesačice s njezinom trenutnom vizualnom idejom i praksom komercijalne umjetnosti.

Narcissister je za svoje iznimno živopisne izvedbe dobila priznanje kao izuzetna umjetnica kroz razne pisane pozive za nastupima i dodijeljene nagrade. Njezin umjetnički film The Self-Gratifierosvojio je nagradu za "najbolju upotrebu seksualne igračke" na festivalu erotskog filma Good Vibrations 2008. godine. U travnju prima Nagradu Bistro za izniman vodvilj/burlesku, u kategoriji koja je nastala upravo kako bi se odalo priznanje njezinom radu. Odabrana je za rezidencijalnog izvedbenog umjetnika u organizaciji Galerije Art in General i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, ovog proljeća u Zagrebu, a nastup na MBZ-u dio je tog njezinog programa.

 

Program je realiziran u suradnji sa Hrvatskim društvom likovnih umjetnika Zagreb.

THIS BABY DOLL WILL BE A JUNKIE [TBDWBAJ] je projekt nizozemske umjetnice Ulrike Montmann, koji se odvija paralelno u nekoliko različitih europskih zemalja (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Mađarska) u duljem vremenskom razdoblju. Riječ je o audiovizualnom portretu žena, ovisnica o drogama u ženskim zatvorima. Ta je društvena skupina odabrana kao indicator društvenog stanja.

Projekt je realiziran u suradnji Ženske kaznionice u Požegi, Udruge B.a.B.e., Kulture promjene SC-a, Ministarstva pravosuđa RH i Veleposlanstva kraljevine Nizozemske u Zagrebu.

27.04.2009. u 18:00 sati, ispred Galerije SC započinje socijalno angažirani umjetnička akcija This Baby Doll Will Be a Junkie, u kojem će sudjelovati predstavnici kulturnog, javnog i političkog života Hrvatske.

Akcija se sastoji od raznošenja porculanskih lutaka, nastalih u suradnji sa ženama zatvorenicama u Ženskoj kaznionici u Požegi, po javnim mjestima Grada Zagreba.

Iste večeri u Galeriji SC u 18.30, otvorit će se izložba pod nazivom Ljudski park i započet će javna rasprava na temu problema ovisnosti i ulozi socijalno-angažirane umjetnosti u njihovom rješavanju.

Na debati će sudjelovati: Nataša Škaričić (moderatorica), Vesna Babić, Barbara Blasin, Iva Kovač, Alexandra Landre, Kristina Leko, Ljubica Matijević-Vrsaljko, Željko Mavrović, Slavko Sakoman, Sanja Sarnavka, Benjamin Perasović, Robert Torre, Maja Vučić.

Raspored događanja:

27.04.2009. u 18.00 Umjetnička intervencija, otpočinje ispred SC-a Zagreb, u Savskoj ulici

27.04.2009. u 18.30 Otvorenje izložbe i javna debata, Galerija SC

Izložba Ljudski park može se pogledati do 30. travnja 2009. godine u Galeriji SC.

Više o projektu možete saznati na službenim stranicama� www.thisbabydollwillbeajunkie.com

Bilježenje novije povijesti, posebice u Istočnoj Europi, odgovara pisanju ili stvaranju iste – nepromjenjive i nedovršene, izložene instrumentalizaciji ideologije i spektakularnih mitologija. Uhvaćena na razini dnevne transformacije društvenog života, ona manifestira greške i rupe u kolektivnoj memoriji, izbrisana značenja koja označavaju poznatu amneziju nečijeg vlastitog stanja. Mali spomenici dnevnih vrijednosti, empatično reproducirani, pronalaze svoj put u kolektivnu svijest. Drugi, prolazni, signaliziraju svoje kratkotrajno prisustvo diskretno i neprimjetno. Povijesni govor pak upisuje vlastitu eroziju u javne ikone i portrete, odbacuje njihova značenja te ih briše s mape percepcije svakodnevnog urbanog života. Lagodna kritička obamrlost i drijemež građanske savjesti olakšavaju time krivotvorenje javnih vrijednosti, konstituiranih na sjecištu fragmentiranih narativa i praznih retoričkih govora koji ih legitimiraju.

Oponašajući maske posuđenih formalnih identiteta, prikazani radovi pretpostavljaju mogućnost kritike formalnom aproprijacijom i redistribucijom konvencionalnih znakova moći. Ovi umjetnički projekti od samog početka podrazumijevaju osnovno umjetničko stanje prebačeno na predstavljeni objekt te propituju mehanizme kolektivne reprezentacije koji daju pravo umjetničkog statusa objektu estetske reprezentacije. Njihov govor istražuje istrošenost estetskih kategorija na polju društvene i kulturne prakse, aktivirajući njihove etičke kvalitete kao rezultat, ne pretvarajući se pritom da provode inkvizitorsku praksu.

Njihova zajednička diskurzivna praksa leži u reinterpretaciji “monumentalnosti” kao kiparskom utjelovljenju prolaznosti i slučaja. Oni oponašaju konfliktne estetike te kritički koriste svoj simbolički potencijal. Usvajanjem ironičnog pristupa prema njegovoj političkoj i ideološkoj funkciji, spomenik, shvaćen kao naziv za ekonomiju javnih vrijednosti i oznaka postojanosti i izdržljivosti, biva transformiran u performativni element predloženog scenarija, koji često biva izokrenut na granici s kritičkom parodijom. Doslovno krivotvorenje koje ovi izloženi umjetnički objekti vrše materijalizira određene disfunkcije njihovih odgovarajućih vrijednosti, koje oni predstavljaju s refleksivne distance, kritizirajući konzistenciju i pouzdanost ljepila među različitim zajedničkim reprezentacijama koje prisvajaju.

Referirajući se posebice na očekivane uloge suvremene javne skulpture, tekstualni narativ ove izložbe teži ostvariti intervenciju u lokalnom socio-političkom stanju danas, konstantnim i teatralnim prikazivanjem situacije. Iza promišljanja o formi javne skulpture i značenja spomenika, koje izvodi svaki od izabranih radova i koje je podvrgnuto stalnom i subverzivnom propitivanju kroz simulaciju, izložba priznaje koliko identitet javnih ikona s kojima svakodnevno dolazimo u neposredan kontakt u javnosti može biti falsificiran jednostavnom diskurzivnom konstrukcijom. Radovi na izložbi vrše intervencije nad umjetničkim jezikom koji se koristi za estetsko posredovanje javnih slika i koji za njih preoblikuje drugačiju estetsku upotrebu.

gost kustos Cristian Nae

Zastava na kojoj se savija odvijač razmeće se svojom širinom. Prazan prostor nosi ruksake. Jedan avion proučava ih u tom ništavilu. Leti oko njih, pohlepan je.
Stižem do gomile kartonskih kutija. Crveni karabineri će mi pomoći, a krhke kutije i banane odmoći da se na njih popnem. Objašnjavam da želim čokoladu. Ugledao sam je. Vezujem je koncem i vučem k sebi. Ne znam je li ovo u šatoru moja čokolada, ili tek hrpa koju želim. Ovaj plavi konac pravi je gad (Superego). Jednim njegovim krajem vučem osvojenu čokoladu, drugim on sam šije i zatvara prostor. Ne dopušta da uđem. Pravi je gad. Čini mi se da bih lakše pojeo ovo kamenje, nego osvojio šator. Neću se previše odmarati. Ljuti me to, sve bih bacio u smeće.
Mentor D. Sokić rekao mi je nedavno da nismo mi ti koji gledaju izložbe, nego da one gledaju nas. Nešto slično pročitao sam u Relacijskoj estetici Nicolasa Bourriauda, gdje on parafrazira tumačenje Sergea Daneyja o tome kako je svaka forma lice koje nas gleda.
A ove moje forme…, one mi govore kako je njihova „neostvarenost“ zapravo jedino što me tu gleda. Ispred mene stoji sama nedovršenost koja tek čeka da se nadopuni, koja postoji u obliku ovih prikaza, kao dio slijeda u kojem molećivo zuri, sa jednom jedinom svrhom, tražeći od mene da započnem igru.
Kroz igru razmišljam i rješavam zadatke koje su proizvele poluforme neostvarenosti. (Polu)forme se nadograđuju samo mojim trudom. Nadograđuju se uvjeravajući me, i tek kroz moje misli o njima one postaju forme. Slijed se nastavlja. En – ten – tini…
Imam li znanja i dalje nadopunjavati priču o ovim tvrdoglavim prikazima? Ti prikazi ne znaju za nerazumijevanje i nije im jasna moja zatečenost. Žele da nadopunim slijed, no za sada samo zure i uvjeravaju me u svoju polu-formnost čija će „ostvarenost“ biti moja svrha suradnje s njima.
Ali ljut sam, jer zure neprestano.
Prema N. Bourriaudu, stvarnost je nešto o čemu mogu govoriti s nekim, dakle, ona se definira samo kao proizvod dogovora, dok izlazak iz stvarnosti vodi u ludilo.
Ipak, zbog razgovora s ovim formama i njihova nadograđenog prikaza, prihvaćam rizik.
Slijed ionako voli da iza nečeg dolazi nešto. En – ten – tini…
…a svoj slijed imao je i ovaj tekst, bile su to brojne priče vođene s Peđom i Dexterom.
Ivan Tudek

Pripovjedni tekst može se oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili na određenu mješavinu svih tih sastojaka.[1]
U razgovoru o „njegovim formama“, Tudek mi je rekao kako je razlog i motiv nastanka njegova teksta nevidljivost ili nedovoljna vidljivost slojeva njegova rada (Id, Ego ili Superego?). Izložba, odnosno pripovjedni tekst En – ten – tini, oslonjen na mješavinu slika-tekst u kojoj tekst ne teži interpretaciji (iako je nemoguće da to ne bude), iskaz je o nemogućnosti postojanja ententini točke (.) koja izmiče neprestanim zapadanjem u igru, motivirana istovremeno nedovršenošću i nepristajanjem na dovršenost.
Jelena Graovac

[1] Roland Barthes, Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova, u Suvremena teorija pripovijedanja (prir. V. Biti), Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1992, str.47.

 

 

Na ljubljanskim školskim igralištima Fijolićeva Školica zvala se ristanc. Žutom bojom za ceste bila je zacrtana po napuklom betonu, a u polukružnome vrhu nije pisalo "nebo". Ipak su to bila drugačija vremena.
Čak i kad je školica nastala, za vrijeme ranog rimskog imperija, o nebu nije bilo nikakvoga govora. Najprije su je igrali rimski vojnici. Igrali vjerojatno nije ni prava riječ, jer su je, dužu od trideset metara – u punoj borbenoj opremi koristili za jačanje tijela. Iako je školica najprije bila vojna vježba, počela su je kopirati i djeca. Uskoro se proširila po čitavoj Europi i svijetu, igraju je čak u Vijetnamu i Argentini, u Francuskoj je poznata kao Marelles, u Njemačkoj Templehupfen, Englezi je nazivaju Hopscotch. Slaveni su je – s izuzetkom Slovenaca koji su je etimološko povezali s crtanjem (slov. risanje, op. p.) te je zovu ristanc – povezali sa školom. Tako je hrvatska školica na ruskome jeziku классики (umanjenica riječi razred), dok na poljskom isto značenje ima naziv klasy.
Školica je putovanje. Rimski legionari su na jednoj nozi trideset metara poskakivali prema boljoj tjelesnoj kondiciji, a djeca putuju prema konačnoj pobjedi. Kada dosegnu njezin polukružni vrh, zapadnoeuropska djeca dolaze "kući", na "odmorište" ili na "sigurno", dok ih u Hrvatskoj put dovodi iz "pakla" u "nebo".
Za odrasle je školica još samo sjećanje. Odrastanje – tako barem uče u školama – je ono pravo putovanje, a pravo se nebo vjerojatno nalazi u budućnosti. Priča se okreće kada odrastemo – tada nebeske postaju prošle, dječje godine. Igrač školice koji dosegne nebo mora se nakon kratkog odmora okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje drugdje, odnosno samo kratka postaja na putu za pakao.
Kada je Fijolićevo sjećanje prevelo igru u umjetničko djelo, proputovalo je priču od neba do pakla i obrnuto. U školi su ga učili odrastanju te mu obećavali kako će kasnije biti bolje, kako će na kraju školice doseći nebo. On je sada odrasla osoba, čitao je knjige i iz njih saznao da su pakao zapravo ljudi oko nas. Refleksijom vlastitog, a time i našeg, tvojeg i mojeg puta nastala je nova, drukčija školica.
Fijolić se ovom izložbom ponovo predstavlja kao obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića. Međutim, u ovoj je izložbi ipak moguće naći crvenu nit koja umjetnikova djela povezuje u jedinstveni opus. Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da postoje moćni junaci, kada nam se činilo da bi John Wayne mogao u svakome trenutku projahati pored naše zgrade, kada smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana školica – povezuju umjetnikov opus. Ali Fijolić se u prošlost neke generacije ne vraća naivno. Za njega djetinjstvo nije svijet u kojem je sve bilo bezbrižno i neopasno. Njegov superheroj postaje Rektum, čovjek koji na grudima nosi čmar, Bruce Lee ne može spasiti Mostar, a Štrumpf leži mrtav u lokvi vlastite krvi. Iako su djela na ovoj izložbi hladnija i možda, na određeni način – bez aproprijacije junaka – monumentalnija od proteklih, ona pripovijedaju istu priču. To je priča o djetinjstvu koje je dovelo do zrelosti, a laž odraslih postala mu je jasna. Djetinjstvo je opasno i obmanjujuće, govore Fijolićeva djela. Istovremeno je udaljeno i racionalizirano. Isklesano je u nadgrobnome mramoru, uliveno u svjetlećem monociklu, zatvoreno u bijelome lijesu. Pred nama se nalaze artefakti, asocijacije na neko drugo djetinjstvo od onog promidžbenog gdje se cijede med i mlijeko. To je djetinjstvo hladno, u njemu treba na putu prema zrelosti propatiti mnoge boli. Da bismo putovali, pokrenuli kotač, moramo vlastito tijelo ozlijediti grubim šiljkom. Putovanje se ponekad prekida, a Fijolić u lijes ugrađuje solarij. Je li blještavo umjetno svijetlo odraslih ovdje kako bi probudilo život ili obojilo kožu tinejdžera? Može li nas put odrastanja dovesti do neba ili do pakla? Umjetnikovo djelo šuti.
gošća kustosica Petja Grafenauer

 

Autorica koristi kazališni postupak performansa kojim sama izlaže svoje djelo (izložak) u prostoru Galerije SC. Tim činom ona propituje galeriju kao auratični i definirani prostor/kontekst koji nije ishodište djela, već njegovo konačište. Ako izložak nastaje iz kazališnog postupka, je li onda on kazališno djelo i ako znamo da nije, koja tad bitna likovna pitanja postavlja?
‘Djelo(vanje)’ je kazališno-likovna instalacija iz perspektive Galerije i likovno-kazališni performans iz perspektive Teatra.

Projekt Sedam dana i noći nastao je kao posljedica reakcije na okruženje i promatranje ideje likovnog stvaralaštva uopće.
Nastajanju rada prethodi cjelogodišnji proces istraživanja (odabranih studenata). Razlog posezanja za navedenom strategijom je pokušaj postizanja razumijevanja elementarnih procesa u nastajanju likovnih djela, stanja misli i njihove materijalizacije. Kao početnu točku projekta postavljam pitanja koliki je udio ideje, a koliki realizacije u nastanku djela.
Zadiranjem u svijet društvenih odnosa (uz prvotnu misao izlaska iz �uronjenosti� u vlastito stvaralaštvo), ulaskom u tuđi um provociram, istovremeno inzistirajući na stvaranju socijalnih odnosa. Osim što sam željela sagledati i pokušati shvatiti vlastitu poziciju preko stvaralaštva izabranih pojedinaca, cilj mi je zainteresirati i aktivirati mišljenje okoline.
Nastojim odabrati što različitije načine razmišljanja unutar medija slikarstva, ne ulazeći u vlastitu procjenu kvalitete djela odabranih studenata.
Važan aspekt je i odabir lokacije, prostor koji je svima zajednički.
Način izvedbe i prezentacije projekta nužno povlači i mogućnost negativne reakcije studenata.
Ivana Gorički

„Kriva sam!“
Umjetnica priznaje krivnju, polako i nemirno, nakon što ju urlajući „jedan“ upita zna li što radi. Što je Ivana Gorički skrivila i zašto onaj „jedan“ urla zbog onog što čini kao umjetnica?

„Poput usisavača…“
U potrazi za nečim čime bi `uronjenost` u vlastito stvaralaštvo zamijenila ulaskom u tuđi um posegnula je za tuđom inspiracijom. Nije se okrenula eksponiranim predstavnicima svjetske ili hrvatske art-scene; odabrala je ljude iz svoje neposredne okoline uz koje je godinama, rame uz rame, stvarala vlastite originalne radove.
Došla je do same granice stvaranja i plagiranja. Kopirala je i primjenjivala metode i tehnike ljudi koje poznaje i koji poznaju nju. Učinila je to na fingiranoj naslovnici nekog tabloidnog dnevnog listića. Iako je projekt (novine) pripremljen na način da osigura jednostavniju konzumaciju rada, stvaranje je ipak bio složeniji proces koji je trajao više od godinu dana. Ivana je kolege slikare promatrala, pratila, proučavala dok rade i potom proizvela rad koji bi mogao biti čak i njihov prvi sljedeći rad.

„Sretna sam!“
Neobičan je pritom spoj tog dugotrajnog istraživanja i lakoće kojom Ivana Gorički spaja špijunažu i svoje/njihove radove u originalan projekt. Nešto što je mogla biti ozbiljna studija stoji pred nama jednostavno i nepretenciozno i u tome je kvaliteta ovog rada. Popratnim tekstom, duhovitim crticama, ona nas vodi kroz svoj rad smijući se svojoj poziciji, otupljujući svojim humorom oštrice potencijalnih kritičara. I dok na naslovnici krivnju priznaje ozbiljno – polako i nemirno, na samom kraju se otkriva i Kriva sam! izgovara sa smješkom, onako kako bi stvarno i trebala.

gošća kustosica Martina Kontošić